Istorija

Dr Goran Sekulović

Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (V)

Jan 22, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Deseto, da se dosadašnja istorija zaista bliži kraju, pokazuju Marksove i Spenglerove tvrdnje da uopšte nije bitno šta neki pojedinac, čovjek, ili pak proleter, misli ili ne misli! o istorijskom procesu u okviru kojega ga je zadesilo da postoji kao pripadnik neke klase ili pak rase. Glavno je pitanje šta po svom istorijskom i društvenom, klasnom, odnosno, nacionalnom biću proletarijat ili rasa čine i rade, tj. moraju nužno da čine, rade i djeluju i kuda, u kom istorijskom (ili ne-istorijskom, svejedno!)  pravcu, to njihovo činjenje i djelanje usmjerava i vodi ljudsko društvo i čovječanstvo u cjelini. Marksov proletersko-ideološki komunizam, novo društvo, na jednoj, a Spenglerov rasno-ideološki cezarizam, novo doba, na drugoj strani, pojavljuju se poslije građanske, liberalne, buržoaske epohe, zakonito, logično, nužno, moćno, superiorno i pobjednički.

   Hana Arent piše: ''Ispostavilo se da moć, za koju je Marks mislio da se rađa kada ideja obuzme mase, ne počiva u ideji, već u njenoj logičnosti koja čoveka 'obuhvata sa svih strana kao moćni pipci, kao mengele, iz čijeg zagrljaja čovek nije kadar da se otrgne; mora joj se ili predati ili prihvatiti potpun poraz' (Staljin). (Što mu dođe na isto; prim. G.S.). Tek kada je ostvarenje ideoloških ciljeva, besklasno društvo ili superiorna rasa, bilo u opasnosti, ova snaga mogla je da dođe do izražaja.

   U procesu ostvarivanja tih ciljeva, prvobitni osnov na kom su ideologije počivale dok god su morale da privlače mase – eksploatacija radnika ili nacionalne aspiracije Nemačke – lagano se gubi, gotovo da ga sam taj proces proždire: u potpunom skladu sa 'ledenim rasuđivanjem' i 'neodoljivom snagom logike', radnici su pod boljševičkom vlašću izgubili čak i ona prava koja su imali pod carističkom opresijom, kao što je nemački narod pretrpeo rat koji se nimalo nije obazirao na minimum zahteva ili opstanak nemačke nacije.

   Pravi sadržaj ideologije (radničku klasu ili germanske narode), koji je prvobitno i iznedrio 'ideju' (borbu klasa kao zakon istorije ili borbu rasa kao zakon prirode), proždire logika s kojom se 'ideja'  sprovodi, i to je prosto u prirodi politike kojom dominira ideologija – ne može se, dakle, objasniti prosto kao izdaja zarad

 

ličnog interesa ili volje za moć.'' [1]

   I ideološko-klasni i ideološko-rasni projekti moraju uspjeti i biti efikasni. Za Marksa je uspješna i efikasna politika ona – koja već tom svojom pobjedom i nije politika u tradicionalnom vidu, već istorija sama! – koja, dakle, pobjeđuje dosadašnju poznatu istorijsku otuđenu politiku, ali uz to, i ona koja pobjeđuje i ukida i samu sebe – sveistorijskim, klasnim i civlizacijskim osnovom proleterske volje za moć! – kao otuđeni proizvod te višemilenijumske otuđene, parcijalne, mistifikujuće, čovjekove političke sfere. Za Spenglera, pak, uspješna politika je ona koja bespogovorno i apsolutno efikasno omogućava ''teritorijalni i financijski učinak'' jedne nadmoćne političke – samo djelimično političke u tradicionalnom smislu te riječi – a zapravo, civilizacijske, sveistorijske i rasne volje za moć!

   Građanska, buržoaska epoha, čovjekovo otuđenje kao bitna epoha uputa/sudbe bitka, kako bi rekao Hajdeger, dakle, novovjekovno evropsko metafizičko mišljenje je i za Spenglera i za Marksa  ''predigra nama tek predodređene budućnosti, s kojom će se povijest zapadnoevropskog čovjeka konačno zaključiti.'' (pod. O. S.) [2] Ovdje nije bitno čak ni očigledna razlika između Marksa i Spenglera koja se tiče njihovog shvatanja o ulozi velikih ličnosti u oblikovanju istorijskih procesa. Marks je ne negira, ali je uvijek smješta u određeni realni istorijski milje, ističući konkretnu dijalektiku odnosa posebnog i opšteg. Spengler je, pak, svojim spisima pripremao uslove za pojavu budućeg vođe-mesije kao predvodnika njemačkog naroda u njegovom trijumfalnom civilizacijskom, stvaralačkom i osvajačkom, pohodu. Bitno je, dakle, da i Marks i Spengler govore o jednom jedinom, u biti objektivnom, toku ljudske, zapadnoevropske i svjetske, istorije, koji se približio svom predodređenom i neumitnom kraju.

   Spengler piše: ''...Tko ne shvaća da se na tom ishodu (kraju zapadnoevropskog čovjeka, prim. G. S.) ništa ne može promijeniti, da se mora htjeti to ili uopće ništa, da se ta sudbina mora voljeti ili se mora s očajem gledati na budućnost, na život, tko ne osjeća ono veličajno što je sadržano u toj djelatnosti moćnih inteligencija, u toj energiji i disciplini čelilnih naravi, u toj borbi s najhladnijim, najapstraktnijim sredstvima, tko to s idealizmom nekog provincijalca zaobilazi i traži životni stil proteklih vremena – taj se mora odreći razumijevanja povijesti, proživljavanja povijesti, volje za stvaranjem povijesti...

   Za nas, koje je sudbina stavila u ovu kulturu i u ovaj trenutak njezina postajanja, u kojemu novac slavi svoje posljednje pobjede, a njegov se nasljednik, cezarizam, nečujno i nezadrživo približava, dan time u usko opisanu krugu pravac htijenja i moranja, bez čega se ne isplati živjeti. Mi nemamo slobodu ovo ili ono postići, ali imamo slobodu činiti ono što je nužno ili ništa. Zadatak, što ga je postavila nužnost povijesti, biva riješen, s pojedincem ili protiv njega.'' (pod. O. S.) [3]

   Ni Marks ne traži ''životni stil proteklih vremena''!: ''Privatna svojina goni svakako sama sebe u svom političko-ekonomskom kretanju ka svom vlastitom rastočenju, ali samo putem razvoja koji je od nje nezavisan, besvestan, koji se dešava protiv njene volje, koji je uslovljen prirodom stvari, samo time što stvara proletarijat kao proletarijat, bedu svesnu svoje duhovne i fizičke bede; raščovečenje koje je svesno svoga raščovečenja i koje zato samo sebe ukida. Proletarijat izvršuje presudu koju je privatna svojina izrekla samoj sebi stvaranjem proletarijata, kao što izvršuje presudu koju najamni rad izriče samom sebi stvarajući tuđe bogatstvo i vlastitu bedu.

  Kad proletarijat pobedi, onda on time nije nikako postao apsolutna strana društva, jer on pobeđuje samo time što ukida samog sebe i svoju suprotnost. Onda su upravo iščezli i proletarijat i njegova suprotnost koja ga uslovljava – privatna svojina...Nije posredi to šta ovaj ili onaj proleter ili čak i ceo proletarijat u datom trenutku zamišlja kao svoj cilj. Posredi je šta on jeste i šta će shodno svom biću biti istorijski prinuđen da učini. Njegov cilj i njegova istorijska akcija prednaznačeni su čulno jasno, neopozivo u njegovoj vlastitoj životnoj situaciji, kao i u celoj organizaciji današnjeg građanskog društva.'' (pod. K. M.) [4]

   No, čini se, da najviše začuđuje (u stvaralačkom smislu) i inspiriše gotovo nevjerovatna Marksova i Spenglerova identičnost pokušaja prevladavanja tradicionalne, metafizičke filozofije kao filozofije. Obojica žele da pasivnu, teorijsku, filozofičnu, kontemplativnu, nedjelatnu, sterilnu, nezbiljsku filozofiju zamijene zbiljskom, stvarnosnom, praktičnom, djelatnom, svjetskoistorijskom, životnom filozofijom (ako se to već može nazvati filozofijom!).

   Marks je htio filozofiju koja bi izmijenila svijet, praktično-kritičnu, revolucionarnu filozofiju koja bi se ozbiljila, ostvarila, uhvativši se u koštac sa svim bitnim problemima svoga doba i svoje epohe. To znači da se filozofija ne može ozbiljiti, ostvariti, bez ukinuća proletarijata i obrnuto. Filozofija se mora baviti zbiljskim, materijalnim, praktičnim, osjetilnim, djelatnim svijetom, a ne svijetom apstrakcija, domišljanja i pukog teoretiziranja. Ona mora ući u stvarni društveni, ekonomski, politički, državni život. 

   I Marks i Spengler hoće da filozofijom obuhvate i savladaju stvarnost, zbilju, realnost. Oni ne žele pustu, sterilnu, praznu, beživotnu i beskrvnu kontemplaciju i spekulaciju, dakle, sve ono što je bilo bitno u tradicionalnoj metafizici. Podsjetimo se da je po Marksu kontemplativnost glavna crta (starog) materijalizma, a spekulativnost glavna crta (starog) idealizma. On hoće da svojom teorijom – koja treba da pripremi tlo za praktičnu, akcionu, djelatnu, istorijsku i zbiljsku upotrebu i primjenu mišljenja koje na taj način prestaje biti samo mišljenje (uporediti sa ''nefilozofijskom filozofijom budućnosti''-Spengler i ''pripremnim mišljenjem''-Hajdeger) – ukine i ujedini na višem životnom, praktičnom, istorijskom nivou sve suprotnosti i dualizma tradicionalne metafizike, metafizike kao metafizike.

   ''Vidimo  kako  subjektivizam  i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti tek u društvenom stanju; (vidi se kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće samo na praktičan način, samo čovjekovom praktičkom energijom, i njihovo rješenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje nego zbiljski životni zadatak koji filozofija nije mogla riješiti upravo zato što je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak.)...'' (pod. K. M. [5]

   Spengler, osim, naravno, što ne spominje proletarijat, u istom duhu piše: ''Filozof nikada neće biti vrhunski ako ne obuhvati i ne svlada zbilju...Filozofima nedavne prošlosti...nedostaje odlučujući položaj u zbiljskom životu. Nijedan od njih nije odlučno zahvatio u visoku politiku, razvoj moderne tehnike, prometa, narodne privrede, u bilo koju vrstu velike zbilje, ma i samo jednim činom, jednom moćnom mišlju.'' (pod. O. S.) [6]

   Upoređujući pređašnje velike mislioce i filozofe (Platona, Pitagoru, Dekarta, Hobsa, Lajbnica, Kanta, Getea...), sa onim kasnijima, Spengler konstatuje: ''Pogled s ljudi takvog formata svrnut na današnje filozofe postiđuje. Kako su to neznatne ličnosti! Kako su im obični politički i praktički obzori!...Uzalud nastojim vidjeti gdje je netko od njih ma samo jednim dubokim mišljenjem, koje bi bilo ispred drugih u nekom odsutnom pitanju vremena, postao čuven. Nalazim samo provincijalna mnijenja kakva ima svatko.

   Kad uzmem u ruke knjigu nekoga modernog mislioca, pitam se, što on naslućuje o činjenicama svjetske politike, o važnim problemima svjetskih gradova, kapitalizma, budućnosti države, odnosa tehnike spram kraja civilizacije, ruskog bića, znanosti općenito. Goethe bi to sve razumio i volio. Od živih filozofa nijedan nema takav pregled. Ponavljam, to nije sadržaj filozofije, nego nedvojbeni simptom njezine unutrašnje nužnosti, njezine plodnosti i njezina simboličkog ranga. O domašaju toga negativnog rezultata ne bi se trebalo obmanjivati. Očito je smetnut s uma krajnji smisao filozofske djelatnosti. Ona se pobrkala s propovijedima, agitacijom, feljtonom ili stručnom znanošću. Palo se s ptičje na žablju perspektivu.''[7]