Sagovornici

Foto-robot političkog prevrtača

Jan 22, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Željko Rutović

U političkoj praksi i (ne)kulturi prepoznati su kao preletači, prevrtači, petokolonaši, čiji je zajednički imenitelj politički nemoral, neetičnost, neiskrenost, podlost, licemjerstvo, nedovršeni personalni identitet. 

Iz takvog socio-kulturološkog rama i odsustva temeljnih vrijednosti i principa, reprodukuju se za vlast privilegija pohlepni pojedinci, naprečac preobraćeni poklonici (svake) nove vlasti, ambiciozni sitnosopstvenički sebičnjaci, spremni da uvijek i iznova služe novom gazdi. Takvo služenje ne poznaje ideologije, ideale, ciljeve i vrijednosne političke stavove. 

Uz skute vlasti, ove ili one

Promjena političkih struktura 30. avgusta 2020, fenomenološki, gotovo laboratorijskom preciznošću razgolitila je svu bijedu socioloških prototipa političkog konvertitstva. No, ko su oni i koje zajedničke (ne)vrijednosti gaje i taje?

Uz skute vlasti, ove ili one, bez profesionalnog i etičkog digniteta ovi primjerci su skutonoše vlasti, njeni nekritički aplauderi i poslovične evet-efendije. Plemensko-palanački skloni (a od posla obično dokoni) vezama i vezicama, tetkama i tetkicama, na njima znan način zaposijedali bi fotelje i foteljice, plate i platice, ne puštajući glasa i daha, već čekajući pobjednika “praveći se mrtvi” za život koji život nije, kupovahu tišinu jutra koje tajno (ali organizovano) nazdravljahu na sve četiri strane.

Bez javnog i jasnog stava o bilo čemu, a u privatnoj komunikaciji verglanja ploče koja niti zbori niti tvori, odlazili bi kući prezadovoljni što preživješe još jedan dan u hladu ničim zaslužene sinekure.

Naglašeni talenat za “mudro ćutanje” i poltronstvo uzdigoše do mjere posebne održivosti. Gdje i kada trebaše, pojahu grlatiji od svih, udvorički i osmijehom spremni na sve, ali isto tako ne zamjerajući se protivniku “svojih”, flertujući po seoskim katakombana deseteračkog uznosa sa onima koji im već sjutra mogu biti gazde, gazdice i gazdarice. 

Osluškivahu mijene i promjene, prevrtački se novoj vlasti svetosavskom vjerom nudeći, pravdajući službovanje kod bivše “silom” viših prilika ili tiradom o svom “profesionalizmu”.

Ko o čemu no amater i prevrtač o “profesionalnom poštenju”. Bez političke boje, vrijednosti, mirisa i ukusa, bijedno i jadno, na prvoj krivini potrčaće ka novoj vlasti,nevezano koja je i šta je – važno je samo da se i dalje (pro)daje. 

“Što niži organizam to veća sposobnost preživljavanja”, reći će Andrej Nikolaidis.

Primjeri javnih i onih manje javnih kadrovskih postavgustovskih namještenja,razmještenja, presvlačenja i novog političkog oblačenja, govorljive su slike i prilike društvene patologije nepovratno oboljelog morala. 

Pliva ta patologija u prevrtačkom mulju administracije javne i snishodljivosti kabinetske tajne, ograđujući se svoje političke prošlosti, denuncirajući bivše u klečećem udvoričkom startu novima i naprečac svojima.

A ko su njihovi i imaju li oni svoje? 

Niti imaju sebe, niti svoje. Ono što se prevrtački jeftino pro­­daje nikad u vrijednosti etike ne ostaje. Tragikomično se gledaju i prepričavaju postavgustovske palanačke slike poltronskih kancelarija ministarstava, javnih insitucija i preduzeća, nezavisnih agencija, manje vidljivih nadleštava i servisa, koji su snishodljivo sricali apostolska slova pričešća političkog tamjana i svete vodice očišćenja od onih kojima su se do 30. avgusta kleli na vjernost. 

Kad ono, nit' građanina nit' vjernika.

Je li živ čovjek bez principa 

I ništa novo. Tu su oni među nama. I opet će tako biti, bez nade na dostojno i brzo civilizacijsko odrastanje etičkih vrijednosti uzoritog ličnog i političkog identiteta.

I opet, kao i uvijek, sa preletačima niko nikad nije dobio, čak iako se pomisli da se sa njima nešto dobija, tada se stvarno i najviše gubi. Utolili su možda na kratko prevrtači svoju sujetu, interes i kadrovsku glad, dobili manju ili veću apanažu, nove apostolske stranke kotažu, lažni dodir pohvale po ramenu ili sjaj službenih tablica u svom plemenu - ali nikada i nigdje, kod vlasti prošlih, sadašnjih i budućih neće zaslužiti čast i poštovanje. 

Neće, jer se poštovanje ne kupuje, ono se stiče nezavisno od cijene koju plaćate zbog vrijednosti i principa za koje se borite. I zaista, je li živ čovjek bez principa?