Piše, Sreten VUJOVIĆ

U  bivšoj nam domovini, SFRJ, u kojoj su mnogi (č)etnički Srbi, paćenici uživali sva moguća prava i više nego đeca antifašista, sa prostoga razloga da neko komuniste ne bi optužio za revanšizam, dešavalo se i to da potomak kvislinga u vrijeme krečenja stana zakuka kako ga vlast proganja kao četničko dijete i eto novog, okrečenog stana, da se „patriota“ ne muči!

I tako se radilo sve do AB revolucije, da bi „revolucionari“ preuzeli staru praksu dajući  rušiteljima Crne Gore sve privilegije, da bi napokon imali aktuelnu situaciju u kojoj strani državljani postaju ministri u Vladi CG, da bi popovi crkve Srbije odlučivali o našim sudbinama i sudbini Države, uzgred prepisujući svo sakralno nasljeđe na crkvu Srbije! Đe su  u tom vremenu bile patriote?! Ima niz primjera da su proganjani, ostajali bez posla, zatvarani, po logici: Ove krvnike treba „podmazati“ pa će se umiriti, zaboravljajući da  VUČIĆ mijenja dlaku, a ćud nikako!

U periodu trajanja SFRJ bila je omiljena krilatica „religija je opijum za narod“, a evo 30 i više godina kasnije vidimo da je  Amficus Dijabolikus opijum za neznavene! Kad im je, neometan od bilo koga, napravio klerikalnu „lobodomiju“ te mrvice, mozga, možemo misliti što je od takvih za očekivati.

Naime, prošlo je dosta vremena od kada je  Diabolicus okupio svoje „ovce“ spremne za šišanje, na obali Morače i krenuo u njeno „osvještavanje“. Nakon što je prolio „svetu vodicu“  iz bidona, desio se veliki pomor ribe u jezeru! Zli  jezici tvrde da je u bidonima bila neka opasna hemikalija, dok je vjerovatnija mogućnost da su ribe pomrle od gologa straha!

Dakle, ove „ovce“ su, neometane od „vukova“ slavile osvještavanje Mrače, suprotno zdravoj logici da se čovjek nikada ne može okupati dva puta u istoj rijeci!

„Što bi reko’ čuda da se dese,

pa Morača mozgove odnese…“ 

Malo izmijenjena omiljena pjesma Pendrečića Multipraktika, u pokušaju!

I kako ovaj zagrobni „opijum“  djeluje, nakon toliko godina, najrječitije govori Bogojavljnje 2022. kada  se stado, bez svog pastira okupilo da ponovo skače u „osveštanu“ Moraču, kako reče jedan od učesnika, i da lovi zamišljeni krst, koji samo oni vide, pozdravljajući: „ Risto se javi! Vaistinu se javi!“ Zdravinjo bi nakon boce „brlje“ uskliknuo „s ljubavlju“: Alaljulja, alaljulja, alaljulja! I poljubio prvu ponjavu na koju naiđe!

Ne smije se podcijeniti moć sotonskog čudovišta, koje iz Onostranosti bača nevidljivi krst, a za njim, kao za Domanovićevim „vođom“ skaču „pipini“ prepuni  ushićenja što su dotakli tekuću vodu, crnomagijski osveštanu! Piši im pamet!

Ovo me podsjeti na jedan vic u kome štićenik psihijatrijske bolnice piše pismo majci:

„Draga mama, nama je ovdje lijepo! Doktori nas puštaju da se svaki dan kupamo u bazenu i skačemo sa skakaonice! Obećali su nam, ako budemo dobri, da će pustiti i vodu“!

I da zaključim: Ovakvo stanje duha u društvu nije politika; van svake sumnje, to je dijagnoza!