Istorija

Dr Goran Sekulović

Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (III)

Jan 16, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

Uporedna analiza osnovnih Marksovih i Spenglerovih teza

   Prvo, smatrali su da je svijet novca (čak i kod Spenglera, bez obzira na suprotnost koja postoji kod njega između svijeta novca i svijeta zapadne industrije) – a to znači svijet liberalne, kapitalističke, tržišne, razmjenske, robne, kvantitativne, privrede, politike, duhovnosti uopšte – privremen, prolazan, istorijski i zamjenjiv. ''Diktatura novca napreduje i približava se prirodnom vrhuncu, u faustovskoj, kao i u svakoj drugoj civilizaciji. I sada se zbiva nešto što može shvatiti samo onaj koji je prodro u bit novca.

   Da je novac nešto opipljivo, tada bi njegovo bivstvovanje bilo vječno; ali budući da je oblik mišljenja, on se gasi čim je privredni svijet domislio do kraja, i to zbog nedostatka građe. On je prodro u život sela i pokrenuo tlo; svaku vrstu obrta je u poslovnom smislu preinačio; danas pobjedonosno prodire i u industriju, da bi proizvodni rad poduzetnika, inženjera i izvršitelja načinio svojim plijenom. Stroj sa svojom ljudskom pratnjom, prava gospodarica stoljeća, u opasnosti je da potpadne pod jaču moć. No time je novac na kraju svojih uspjeha i otpočinje posljednja borba u kojoj civilizacija dobiva svoj završni oblik: onaj između  novca i krvi.'' (podv. O. S.) [1]

   Drugo, realni, materijalni, proizvodni i praktični životni sadržaji i elementi određuju i kreiraju u svakoj istorijskoj epohi njihove osnovne, noseće karakteristike i simbole. Kod Marksa  o ovom kompleksu pitanja u odjeljku ''Ekonomsko-filozofskih rukopisa'' naslovljenom kao ''Potreba, proizvodnja i podjela rada'' čitamo: ''Koliko je novac, koji se pojavljuje kao sredstvo, istinska moć i jedini cilj, koliko je uopće to sredstvo koje me čini bićem i prisvaja mi tuđe predmetno biće, koliko je ono samosvrha...to se može vidjeti odatle, kako je zemljoposjed, tamo gdje je zemljište izvor života, kako su  konj i mač, tamo gdje su oni  pravo životno sredstvo, priznati i kao prave političke životne sile. Jedan stalež je u srednjem vijeku emancipiran, čim smije nositi mač. Kod nomadskog stanovništva konj je taj koji me čini slobodnim, učesnikom u zajednici.'' (pod. K. M.) [2]

   Marks i Spengler se slažu da ne može simbol, kao suštinski znak, nekog prošlog društvenog doba biti i obavljati funkciju stvarnog simbola i pokretača opstojnosti, socijalne reprodukcije i razvoja jedne nove društvene epohe. ''Ako se jednom dospije do političkog svijeta životinja, onda nema daljnjeg nazadovanja nego do njega i nema drugog napredovanja do napuštanja njegove baze i prijelaza u ljudski svijet demokracije.''[3]  

   Mač je simbol srednjeg vijeka, kao što je konj simbol nomadskog doba i stanovništva, kao što je tehnika, industrija, planetarna, univerzalna i jedinstvena  materijalna proizvodnja života, simbol nove, građanske, kapitalističke epohe. Svaki od ovih reprezentativnih simbola pojedinih društvenih epoha bili su upravo u njima i jesu priznati kao prave političke, praktične, materijalne, djelatne, životne sile. No, za razliku od Marksa čija je misao o istoriji pretežno progresivistička, pravolinijska i linearno napredujuća pa nema ni potrebe ni argumenata da za njenu legitimnost traži uporište u prošlosti, to nije slučaj sa Spenglerom. On legitimnost za novo društveno doba nalazi u cezarističkom Rimu.

   ''Uspon cezarizma slama diktaturu novca  i njenog političkog oružja, demokracije. Nakon dugog trijumfa svjetskogradske privrede i njenih interesa nad političkom oblikovnom snagom pokazuje se politička strana života ipak jačom. Mač pobjeđuje nad novcem, volja za gospodarenjem podvrgava se opet volji za plijenom. Ako se one sile novca nazovu kapitalizmom (u koji spada i interesna politika radničkih partija, jer one neće da svladaju novčane vrijednosti, nego da ih imaju),[4] a socijalizmom volju da se jedan iznad svih klasnih interesa moćni političko-privredni poredak dozove u život, jedan sistem otmjene brige i dužnosti koji cjelinu drži u 'formi' za odlučujuću borbu povijesti, onda je to istodobno borba između novca i prava.'' (pod. O. S.) [5]

      Treće, i Marks i Spengler predviđaju da će poslije kapitalizma nužno doći novo društvo. I jedan i drugi tom novom društvu daju univerzalnu, globalnu, svjetsko-istorijsku dimenziju. Za Marksa je to komunizam, za Spenglera – cezarizam. Vidi se da Spenglerov cezarizam predviđa svjetsko-istorijsku društvenu obnovu na osnovu revitalizacije u istorijskom smislu starih, anahronih, konzervativnih i preživjelih oblika socijalnog života, jednom riječju, prošlosti, slično kao i Hajdeger, za razliku od Marksa koji komunizam zasniva na kreativnoj budućnosti. Ovdje su i najveće razlike između dva autora, mada i jedan i drugi sagledavaju iste, dublje karakteristike i simbole pojedinih društvenih epoha u istoriji. Spenglerov pogled, iako je prividno upućen u ono što dolazi, zapravo gleda u prošlost. Nasuprot njemu, Marks gleda naprijed, u budućnost. Za njega ono novo, stvaralačko, uistinu novo, budućnosno, donosi onaj  društveni, socijalni elemenat koji u datom, uvijek konkretnom, istorijskom stupnju razvoja predstavlja i obavlja funkciju izvora života, pravog životnog sredstva, praktičnog, proizvodnog, materijalnog, čulnog, zbiljskog pokretača razvoja čovjeka.

   Marks i Spengler su mislioci kasnog doba evropske i svjetske istorije i sudbine. I jedan i drugi su najdublje promislili, proživjeli, razumjeli i shvatili istoriju, bolje reći (meta)istoriju i istorijsku ideju vodilju, ono što joj je u biću i središtu – volju za moć, bilo kako da se ona (pre)oblikuje i s kojim i kakvim snagama da se istorijski usmjerava, uspostavlja i ostvaruje. Završna epoha evropskog mišljenja i života ima svoje simbole. I za Marksa i za Spenglera ti simboli su čistog i ogoljenog karaktera i oni se više ne daju sakriti nikakvim mistifikacijama, moralnim, religioznim, ideološkim, filozofskim i drugim principima i maskama, fantomima i utvarama, sablastima i duhovima.

   Za obojicu je demokratija politički oblik sutona dosadašnje istorije. Spengler poručuje da će mlitavu, formalnu, hipokritsku, bezsadržajnu, bezživotnu demokratiju zamijeniti jaki i moćni, neprikriveni i otvoreni cezarizam koji će zbrisati novac, duh i sve druge lažne idole liberalizma. Podsjetimo se da u knjizi ''Humanizam i teror'' Moris Merlo-Ponti smatra da u čuvenim staljinističkim moskovskim procesima, ''ono što je...opasno i što predstavlja pretnju civilizaciji nije sama činjenica što se ljudi ubijaju zbog njihovih ideja (taj postupak je čest u ratnim vremenima), nego činjenica što se to čini a da se samom sebi ne priznaje niti otvoreno kaže, to što se revolucionarni sud maskira krivičnim zakonikom. Jer, kada prikrivamo nasilje, mi se na nj privikavamo i institucionalizujemo ga.'' [6]

   To je nepotrebno, posebno kada se radi o marksizmu, jer je ''osnovni cilj marksizma...radikalno rešenje problema koegzistencije ljudi izvan okvira pritiska apsolutnog subjektiviteta, apsolutnog objektiviteta i lažnog rešenja koje nudi liberalizam''[7] i jer je upravo ''marksizam...jedini humanizam koji se usuđuje da do kraja izvede teorijske posledice svojih postavki.''[8] Dakle, ''osuda Sovjetskog saveza se i može odgoditi baš zahvaljujući marksizmu, koji a priori opravdava složenost i protivrečnosti politike time što ih naziva praksom, kontingentnošću, itd. Tome nasuprot, način na koji se procesi stvarno odvijaju i predstavljanje tih revolucionarnih procesa kao običnih sudskih procesa...svedoče o slabljenju revolucionarnog ideala.'' (pod. autori) [9]

   Po Merlo-Pontiju, baš ''to je ono što izaziva revolt i što osuđujemo kao varvarski čin.''[10] Proizilazi da nije varvarski čin ubijanje ljudi zbog ideja (to je, po Merlo-Pontiju, a priori pravdajuća marksistička ''složenost i protivrečnost politike''), nego zato što se to otvoreno, neprikriveno, javno, ''revolucionarno'' ne kaže, pa zbog toga trpi i slabi ''revolucionarni ideal'', koji bi vjerovatno ojačao kada bi teror bio javan i, dapače, mnogo jači i žešći, tj. ''permanentan''. Sartori bi na to odgovorio da je nužna i zakonita posljedica svake ''permanentne revolucije '' samo jedna – permanentni teror. Pokazuje se da je ispravna naša hipoteza o tome da se Marksovo djelo ne može u potpunosti amnestirati od kasnijih istorijskih deformacija i negativnih rezultata u komunističkom i socijalističkom svijetu, iako se, takođe, između ovo dvoje ne može staviti apsolutni znak jednakosti. Ipak, u Marksovom djelu, makar i djelimično, moglo se naći i našlo se uporište za začinjanje ideološko-klasnog tipa totalitarizma.