Kultura

Goran Sekulović: Vatrena kukuta Jana Palaha

Jan 15, 2022 0 Komentara

(15 riječi)

Ova kuća što se njiše

 

Odakle samo izbija

Ovo ovoliko čudo?,

Pitao bi uvijek otac za

Najezdu automobila i

Varvara za volanom,

Sa našim likom što

Naviru sa svih strana,

Kao i svako zlo:

Niotkuda, a odasvuda,

Iznebuha a iz temelja

Ove kuće što se njiše

I kad daška vjetra nema!

Na gradskim borilištima,

Ratištima, megdanima, 

Međ' megdandžijama,

Pustahijama i

Hajducima što

Jezde, brode i lete,

Drumovima-grobljima,

Nema nam spasa

Osim da se predamo,

Ka' nijedan naš do sada,

I mnogo više od toga,

Ka' nijedan naš poslije nas!

Oni iza od zla se neće

Moći ni razlikovati!

Saživjeće se s njim

Ko' sa najrođenijim!

Mi ispred još znamo za

Nevidljivu granicu koja

Vreba da nas ščepa a da

I ne znamo šta se to zbi!

Ako je to kakva utjeha!

Onima iza, nikakva utjeha

Neće ni biti potrebna!

 

Revolucija Gojinog Saturna

 

Ni mjesta za automobile,

Ni mjesta za pješake.

Tražimo malo daha

I jedni i drugi,

Plaćamo drumarinu,

Carinu, ležarinu,

I sve odreda što

Sljeduje za cijenu

Dopusta i popusta:

Stanarinu, majstore-ljekare,

I prevoz do otpada-groblja.

Grade se javne garaže

I za jedne i za druge,

Bijesnima i mečkama što

Više luksuznih kvadrata,

Pod video-nadzorom i sa

Klima uređajima,

Ostalima što preostane od

Mrvica poslije gozbe.

Al', šuška se,  zaigraće i njima

Mečka pred vratima,

Doći će ljudi iz podruma

I uzeti sve što im pripada,

I ne pripada, razumije se.

Revolucija, znači.

No, baš mi ona liči na

Gojinog Saturna koji

Jede svoju djecu.

 

 

 

Pokriveni mravinjaci

 

Hiper, mega,

Super, big,

Sve market do marketa,

Biznis, tržni,

Šoping, trgovački,

Sve centar do centra,

U pokrivenim mravinjacima

Sve čovjek vara čovjeka,

Gleda majmun sebe u zrcalo!

 

Šaram-baram

 

»Šaram-baram«,

govori ciganka dok

prevrće po kontejneru.

Džaba sve magične

riječi svijeta, ako

u njemu nema ništa.

 

 

Ružni, prljavi, zli

 

Čovjek sa smetlišta priča:

Sjećate li se kad su rekli

“Korijenje ćemo jesti,

Ali se saginjati nećemo!”

Evo, i korijenje jedemo,

I saginjemo se ne bi li našli

Na ovom đubrištu išta!

Još su rekli da smo jeli zlatnim

Kašikama prije mnogo vjekova,

A mi danas golim rukama

Izvlačimo što se ima izvući!

Mi jesmo prljavi, ma, bogme,

Neki su i ružni i zli pride!

 

 

Đavolje kolo

 

Ispred stare tvornice

Radnik pita radnika:

I, kupiše li je?

Kupiše, kupiše!

Dolijaše, dolijaše!

A sve kao da neće!

Hoće, hoće, uz za njih

Malo podmazane sreće,

A naše našminkane nesreće!

Ko je kupi, znaš li i to?

Kako da ne, đavolov drug!

I drug đavolovog druga,

I drug druga đavolovog druga!

Uhvatili se u đavolje kolo,

Na sve strane odliježe:

Naša borba zahtijeva

Kad se gine, da se pjeva!

 

 

Lik iz Kišovog fragmenta

 

Portretska skica

Danila Kiša:

''Cetinje: udbaš/tenisač:

Imao je čudan hod,

Ne seljački,

Trapav, nikako,

Nego hod koji ste

Morali zapaziti

(Mada se hod ne gleda,

Ne vidi): to je bio,

Kako da kažem,

Hod seljaka koji

Hoda kao da je

Građanin, koji misli da

Hoda kao građanin

Koji igra tenis.''

 

Stari udbaš, rodom sa

Cetinja, upućuje me,

Imenom i prezimenom, na

Svog kolegu sa baš

''Takvim hodom.''

 

I tek što to kaza

''U povjerenju'',

Ode mirno –

Kao da su svi

Slijepci – istim

Onim hodom

Koji je opisao Kiš!

 

 

Odlazak do-đavola

                «Za djecu i osjetljive« (Danilo Kiš)

Poći u hladu na Adu,

Na odu/himnu/himenu

Radosti,

Na Hadu/Odru/Oderu

Žalosti,

Ah, ah, ad, ad,

Um za

More, smrt

Za vrat,

Had, had,

Nad, nad,

Sad, sad,

Kad, kad,

Pad, pad,

Dad, dad,

Dažd, dažd,

Tašt, tašt,

Plašt, plašt,

Plast, plast,

Slast, slast,

Klast, klast

Klas, klas,

Klat, klat,

Klaj, klaj,

Kla, kla,

Klo, klo,

Klokotanje,

Prenemaganje,

Geganje, ceganje,

Praćenje, klaćenje,

Vađenje, tlačenje,

Mlaćenje prazne slame,

Kraćenje ljudskih vratova,

Zaklat, poklat,

Kađenje, kađenje,

Hlađenje, hlađenje,

Klađenje, klađenje,

Na život i smrt,

Na ćivot i trt,

Svetost i tupost,

Sve će se to

Podmazati i

Zamazati,

Money, money,

Mast, mast,

Past, past,

Prošlost, prošlost,

Ah, Adi, Adi,

Idu, idu dani!

I ti Čovjek posta,

A  Dječak osta,

Idi Adi, idi,

Idi, idi,

Što dalje

Od đetinjeg doba

I (pre)osjetljivosti,

Id’te, id’te,

Id'te svi do-đavola!

I kupači i golaći,

I sporaći, i brzaći,

I letači i premetači,

I prenemagači i premazači,

Svih boja i lakova,

Otpornih i na suvo i na vlažno,

I na istinu i na lažno,

I za bacit i za važno,

I za slabo i za snažno,

I za kukavičluk i za odvažno.

I ohladite glave u hladu

Slatke i slane Ade

od Bojane.

 

 

Slavite prah i pepeo

 

Slavite prah i pepeo:

Kad tad iz njih

Uždiće se vatra,

Iz ropstva sloboda,

Iz nadmenosti i oholosti,

Ništavilo gnjilo.

Do temelja niko

Ne razruši carstvo,

Niti do kraja

Pobijedi neprijatelja.

Volite plač i stradanja,

Proklinjite osvajanja mač,

Ili blagosiljajte, jer će na

Groblju iznići cvijeće

za daleko neko pokoljenje.

 

Aleksandrovski sad

 

                                   Molitva za Aleksandra, ruskog cara

 

Htio je što prije vladarski presto:

Ubio je oca.

Htio je ratničku, vojničku slavu:

Pobijedio je Napoleona i ušao u Pariz.

Htio je da bude voljen u narodu:

Počeo je kao slobodar, završio kao despot.

Htio je vječni život, besmrtnost:

Priča se da je pobijedio (i) smrt,

Kažu da ga nijesu našli u grobu,

Mrtvački sanduk je bio prazan.

Niko ga nije vidio kada je umirao.

Od njega nije ostao ni prah,

Samo Aleksandrovski sad i u njemu

Sjenka smrti i oceubistva.

Od smrti se može pobjeći

Koliko i od samog sebe.

 

 

Vatrena kukuta Jana Palaha

 

                                    ''Stid je već revolucija'' (Marks)

 

Bio je živa buktinja budućnosti,

Luča u dvadesetom vijeku,

Buntovnik sa razlogom,

Crvena pirueta na ledenom

Tlu crnog komunizma.

Student filozofije, ko bi drugi,

Kao Sokrat žrtvovao se u

Ime drugih za druge što dolaze.

Popio je svoj otrov,

Svoju vatrenu kukutu.

Palah je bio topla,

Sovjeti hladna struja

Socijalizma.

Umjesto da zapali

Okupatorske tenkove

Jan je sebe zapalio.

Kaznio je pravedno sve

Silnike svijeta kažnjavajući

Nepravedno sebe.

Ispod fotografije

Nasmijanog Palaha

Pražani zapališe svijeću, 

Položiše cvijeće.

Nijemi pred nijemošću i

Nemuštošću jezika da

Iskaže ono što se zbilo.

Jan Palah je to bolje,

Mnogo bolje rekao.

Da li će njegov pepeo

Užditi vatru slobode?

 

 

Seks, laži i video trake

 

Pričao bivši udbaš

Kako je hotelska soba

Milovana Đilasa u

Podgorici uvijek bila

Ozvučena i snimana.

Tako su mogli da gledaju

Đilasa non-stop: čak i u

Krevetu dok radi

One stvari sa ženom.

Kažu da je imao

Podjednako nezajažljivu

Strast i prema istini i

Prema supruzi!

Dugo godina kasnije,

Udbaš je seks, laži i

Video trake krstio kao

Šteficu Đidovu u

Raljama života.

 

 

Glava za glavu

 

Prvi kamen iz

Berlinskog zida

Izvadio je Džon Kenedi

Rekavši: ''Ja sam

Berlinac. Svi

Slobodni ljudi

Svijeta su Berlinci.''

Poslije toga svaki

Čovjek ubijen na

Zidu više značio je

Jedan kamen u

Njemu manje.

Glava za ciglu,

Glava za glavu,

Roditelji za djecu,

Preci za potomstvo,

Ropstvo za slobodu,

Danas za sjutra,

Prošlost za budućnost.

 

 

Vječna vatra

 

 

Ko je izumio vječnu vatru?

Prometej koji je ukrao plamen

Od bogova na Olimpu i to

Žestoko platio?

Vojskovođe opijene

Željom da zavladaju

Čitavim svijetom:

Aleksandar, Atila Bič božji,

Džingis Kan,

Napoleon, Hitler...?

Revolucionari odlučni

Da ljudima podare

Slobodu, bratstvo i jednakost:

Robespjer, Marks,

Lenjin, Staljin...?

Od prvog narodnog tribuna

Do posljednjeg: svi su

Željeli da vječna vatra

Vječno bukti u slavu njihovog

Vječnog Podviga.

Uspjeli su samo da svijet

Pretvore u zgarište sa

Vlastitim imenima.

 

 

Bubuleja i bubašvabe

 

Samo je od Tita mogao nastati

Neko kao što je Slobodan Milošević.

Samo ga je on mogao stvoriti!

Izgovori ovo Danilo Bata Stojković,

Bubuleja, i ode u legendu, u

Vječnost, sa svim svojim TV,

Filmskim, pozorišnim rolama.

Da smo imali više Bubuleja,

Manje bi gmizali i puzili,

Bojali se sopstvenog hlada,

I ne bi se, nikako ne bi se moglo

Ostvariti zlokobno predviđanje

Mire Marković ispred izloga iz

Osunčane Pule u kojemu je bila

Titova slika: da će iste takve slike

Njenog Slobodana stajati u izlozima

Pomračenog nam Balkana!

Da je samo bilo više Bubuleja,

A manje bubašvaba!

 

 

Prostori

 

Između zgrada,

Na brisanom prostoru

Bijesni psi.

U stanovima

Ljudi

Pustih duša.

 

 

Ljetnji pljusak

 

 

Počne sa sijevanjem u daljini,

kao prvim znakom upozorenja.

Potom tutnji i ječi sve bliže i bliže,

dok nam se vojnički spretno i vješto

približavaju sa svih strana natmureni

ljetnji oblaci po nevidljivoj komandi.

Kada u potpunosti okupiraju grad

svojim tankim sivim pokrivačem,

isprazne u jedan tren svoj laki tovar i

lagano se udalje zlatnom kočijom

stišanog, utihlog gromovlja,

ostanemo sami namah skvašeni i

 iznenada napušteni: nalik ptiću

začuđenom majčinim tako brzim i

odveć oskudnim obrokom.

 

 

Đavolje rane

 

Još su samo ostale

Jutarnje molitve

Dnevnih novina,

Njihov antibiblijski,

Crni oče naš na

Deset i više cicera:

Ubio, ukrao, prevario,

Osvetio, slagao, prognao,

Nestao – Kao i onaj

Koji je sve to dopustio

I otpustio: od Kaina do

Naših dana, do novih

Đavoljih rana.

 

 

Neki novi Adi Sam

 

''Eksplozija Skladišta. – Skladište, sklad ište, kladište, ladište, ad ište, diž'te sve u vazduh! I sklad i slad, i kladu i lad i ad i Ledu i Ladu i adu i Dalija i Adija i Skalu! I dišite skladno na skalinama!'' (Danilo Kiš)

 

Na brijegu od Morače,

Od Roga Ćerića do

Sastavaka i Skalina,

Uz let gnjuraca i galebova,

I udaljenih šumova velegrada,

Kao da sam u  vječnom miru,

Ili, makar u njegovom predvorju

(Valjda je to taj božji i vječni mir

na ovoj našoj strani

na kojoj ga jedino i

mjerimo kontra ljudskom

i nestalnom, a stalnom i

nepromjenljivom nemiru;

na onoj drugoj čim se

nađemo već smo izmjereni!).

Obrisi Čepuraka:

Skladište memorije

Grada – ‘’Ad ište’’,

Sjedište, Kadište i

Odredište naše šte,

Misao na majčin grob,

Kiša i njegovog

Dvojnika Adija Sama:

Čujem čarobni uzvik

‘’Adi’’ nekog dječaka

Kojim zove svog drugara.

To neki novi Adi Sam ispisuje 

Svoju ‘’izdajničku biografiju’’.