Goran Sekulović: Vatrena kukuta Jana Palaha
Ova kuća što se njiše
Odakle samo izbija
Ovo ovoliko čudo?,
Pitao bi uvijek otac za
Najezdu automobila i
Varvara za volanom,
Sa našim likom što
Naviru sa svih
strana,
Kao i svako
zlo:
Niotkuda, a
odasvuda,
Iznebuha a iz
temelja
Ove kuće što
se njiše
I kad daška
vjetra nema!
Na gradskim borilištima,
Ratištima, megdanima,
Međ' megdandžijama,
Pustahijama i
Hajducima što
Jezde, brode i lete,
Drumovima-grobljima,
Nema nam spasa
Osim da se predamo,
Ka' nijedan naš do sada,
I mnogo više od toga,
Ka' nijedan naš poslije nas!
Oni iza od zla se neće
Moći ni razlikovati!
Saživjeće se s njim
Ko' sa najrođenijim!
Mi ispred još znamo za
Nevidljivu
granicu koja
Vreba da nas
ščepa a da
I ne znamo šta
se to zbi!
Ako je to
kakva utjeha!
Onima iza,
nikakva utjeha
Neće ni biti
potrebna!
Revolucija
Gojinog Saturna
Ni mjesta za automobile,
Ni mjesta za pješake.
Tražimo malo daha
I jedni i drugi,
Plaćamo drumarinu,
Carinu, ležarinu,
I sve odreda što
Sljeduje za cijenu
Dopusta i popusta:
Stanarinu, majstore-ljekare,
I prevoz do otpada-groblja.
Grade se javne garaže
I za jedne i za druge,
Bijesnima i mečkama što
Više luksuznih kvadrata,
Pod video-nadzorom i sa
Klima uređajima,
Ostalima što preostane od
Mrvica poslije gozbe.
Al', šuška se, zaigraće i njima
Mečka pred vratima,
Doći će ljudi iz podruma
I uzeti sve što im pripada,
I ne pripada, razumije se.
Revolucija, znači.
No, baš mi ona liči na
Gojinog Saturna koji
Jede svoju djecu.
Pokriveni
mravinjaci
Hiper, mega,
Super, big,
Sve market do marketa,
Biznis, tržni,
Šoping, trgovački,
Sve centar do centra,
U pokrivenim mravinjacima
Sve čovjek vara čovjeka,
Gleda majmun sebe u zrcalo!
Šaram-baram
»Šaram-baram«,
govori ciganka dok
prevrće po kontejneru.
Džaba sve magične
riječi svijeta, ako
u njemu nema ništa.
Ružni, prljavi, zli
Čovjek sa smetlišta priča:
Sjećate li se kad su rekli
“Korijenje ćemo
jesti,
Ali se saginjati nećemo!”
Evo, i korijenje jedemo,
I saginjemo se ne bi li našli
Na ovom đubrištu išta!
Još su rekli da smo jeli zlatnim
Kašikama prije mnogo vjekova,
A mi danas golim rukama
Izvlačimo što se ima izvući!
Mi jesmo prljavi, ma, bogme,
Neki su i ružni i zli pride!
Đavolje kolo
Ispred stare
tvornice
Radnik pita radnika:
I, kupiše li je?
Kupiše, kupiše!
Dolijaše, dolijaše!
A sve kao da neće!
Hoće, hoće, uz za njih
Malo podmazane sreće,
A naše našminkane nesreće!
Ko je kupi, znaš li i to?
Kako da ne, đavolov drug!
I drug đavolovog druga,
I drug druga đavolovog druga!
Uhvatili se u đavolje kolo,
Na sve strane odliježe:
Naša borba zahtijeva
Kad se gine, da se pjeva!
Lik iz Kišovog fragmenta
Portretska skica
Danila Kiša:
''Cetinje: udbaš/tenisač:
Imao je čudan hod,
Ne seljački,
Trapav, nikako,
Nego hod koji ste
Morali zapaziti
(Mada se hod ne gleda,
Ne vidi): to je bio,
Kako da kažem,
Hod seljaka koji
Hoda kao da je
Građanin, koji misli da
Hoda kao građanin
Koji igra tenis.''
Stari udbaš, rodom sa
Cetinja, upućuje me,
Imenom i prezimenom, na
Svog kolegu sa baš
''Takvim hodom.''
I tek što to kaza
''U povjerenju'',
Ode mirno –
Kao da su svi
Slijepci – istim
Onim hodom
Koji je opisao Kiš!
Odlazak do-đavola
«Za djecu i osjetljive« (Danilo Kiš)
Poći u hladu na
Adu,
Na odu/himnu/himenu
Radosti,
Na Hadu/Odru/Oderu
Žalosti,
Ah, ah, ad, ad,
Um za
More, smrt
Za vrat,
Had, had,
Nad, nad,
Sad, sad,
Kad, kad,
Pad, pad,
Dad, dad,
Dažd, dažd,
Tašt, tašt,
Plašt, plašt,
Plast, plast,
Slast, slast,
Klast, klast
Klas, klas,
Klat, klat,
Klaj, klaj,
Kla, kla,
Klo, klo,
Klokotanje,
Prenemaganje,
Geganje, ceganje,
Praćenje, klaćenje,
Vađenje, tlačenje,
Mlaćenje prazne
slame,
Kraćenje ljudskih
vratova,
Zaklat, poklat,
Kađenje, kađenje,
Hlađenje, hlađenje,
Klađenje, klađenje,
Na život i smrt,
Na ćivot i trt,
Svetost i tupost,
Sve će se to
Podmazati i
Zamazati,
Money, money,
Mast, mast,
Past, past,
Prošlost, prošlost,
Ah, Adi, Adi,
Idu, idu dani!
I ti Čovjek posta,
A Dječak osta,
Idi Adi, idi,
Idi, idi,
Što dalje
Od đetinjeg doba
I
(pre)osjetljivosti,
Id’te, id’te,
Id'te svi do-đavola!
I kupači i
golaći,
I sporaći, i
brzaći,
I letači i
premetači,
I prenemagači
i premazači,
Svih boja i
lakova,
Otpornih i na
suvo i na vlažno,
I na istinu i
na lažno,
I za bacit i
za važno,
I za slabo i
za snažno,
I za
kukavičluk i za odvažno.
I ohladite
glave u hladu
Slatke i slane
Ade
od Bojane.
Slavite
prah i pepeo
Slavite prah i pepeo:
Kad tad iz njih
Uždiće se vatra,
Iz ropstva sloboda,
Iz nadmenosti i oholosti,
Ništavilo gnjilo.
Do temelja niko
Ne razruši carstvo,
Niti do kraja
Pobijedi neprijatelja.
Volite plač i stradanja,
Proklinjite osvajanja mač,
Ili blagosiljajte, jer će na
Groblju
iznići cvijeće
za
daleko neko pokoljenje.
Aleksandrovski
sad
Molitva za
Aleksandra, ruskog cara
Htio je
što prije vladarski presto:
Ubio je
oca.
Htio je
ratničku, vojničku slavu:
Pobijedio
je Napoleona i ušao u Pariz.
Htio je
da bude voljen u narodu:
Počeo je
kao slobodar, završio kao despot.
Htio je
vječni život, besmrtnost:
Priča se
da je pobijedio (i) smrt,
Kažu da
ga nijesu našli u grobu,
Mrtvački
sanduk je bio prazan.
Niko ga
nije vidio kada je umirao.
Od njega
nije ostao ni prah,
Samo
Aleksandrovski sad i u njemu
Sjenka
smrti i oceubistva.
Od smrti
se može pobjeći
Koliko i
od samog sebe.
Vatrena
kukuta Jana Palaha
''Stid je već revolucija'' (Marks)
Bio je živa buktinja budućnosti,
Luča u dvadesetom vijeku,
Buntovnik sa razlogom,
Crvena pirueta na ledenom
Tlu crnog komunizma.
Student filozofije, ko bi drugi,
Kao Sokrat žrtvovao se u
Ime drugih za druge što dolaze.
Popio je svoj otrov,
Svoju vatrenu kukutu.
Palah je bio topla,
Sovjeti hladna struja
Socijalizma.
Umjesto da zapali
Okupatorske tenkove
Jan je sebe zapalio.
Kaznio je pravedno sve
Silnike svijeta kažnjavajući
Nepravedno sebe.
Ispod fotografije
Nasmijanog Palaha
Pražani zapališe svijeću,
Položiše cvijeće.
Nijemi pred nijemošću i
Nemuštošću jezika da
Iskaže ono što se zbilo.
Jan Palah je to bolje,
Mnogo bolje rekao.
Da li će njegov pepeo
Užditi vatru slobode?
Seks,
laži i video trake
Pričao bivši udbaš
Kako je hotelska soba
Milovana Đilasa u
Podgorici uvijek bila
Ozvučena i snimana.
Tako su mogli da gledaju
Đilasa non-stop: čak i u
Krevetu dok radi
One stvari sa ženom.
Kažu da je imao
Podjednako nezajažljivu
Strast i prema istini i
Prema supruzi!
Dugo godina kasnije,
Udbaš je seks, laži i
Video trake krstio kao
Šteficu Đidovu u
Raljama života.
Glava
za glavu
Prvi kamen iz
Berlinskog zida
Izvadio je Džon Kenedi
Rekavši: ''Ja sam
Berlinac. Svi
Slobodni ljudi
Svijeta su Berlinci.''
Poslije toga svaki
Čovjek ubijen na
Zidu više značio je
Jedan kamen u
Njemu manje.
Glava za ciglu,
Glava za glavu,
Roditelji za djecu,
Preci za potomstvo,
Ropstvo za slobodu,
Danas za sjutra,
Prošlost za budućnost.
Vječna
vatra
Ko je
izumio vječnu vatru?
Prometej
koji je ukrao plamen
Od bogova
na Olimpu i to
Žestoko
platio?
Vojskovođe
opijene
Željom da
zavladaju
Čitavim
svijetom:
Aleksandar,
Atila Bič božji,
Džingis
Kan,
Napoleon,
Hitler...?
Revolucionari
odlučni
Da ljudima
podare
Slobodu,
bratstvo i jednakost:
Robespjer,
Marks,
Lenjin,
Staljin...?
Od prvog
narodnog tribuna
Do
posljednjeg: svi su
Željeli
da vječna vatra
Vječno
bukti u slavu njihovog
Vječnog
Podviga.
Uspjeli
su samo da svijet
Pretvore
u zgarište sa
Vlastitim
imenima.
Bubuleja
i bubašvabe
Samo je od
Tita mogao nastati
Neko kao što
je Slobodan Milošević.
Samo ga je on
mogao stvoriti!
Izgovori ovo
Danilo Bata Stojković,
Bubuleja, i
ode u legendu, u
Vječnost, sa
svim svojim TV,
Filmskim,
pozorišnim rolama.
Da smo imali
više Bubuleja,
Manje bi
gmizali i puzili,
Bojali se
sopstvenog hlada,
I ne bi se,
nikako ne bi se moglo
Ostvariti
zlokobno predviđanje
Mire Marković
ispred izloga iz
Osunčane Pule
u kojemu je bila
Titova slika:
da će iste takve slike
Njenog Slobodana
stajati u izlozima
Pomračenog nam
Balkana!
Da je samo bilo više Bubuleja,
A manje bubašvaba!
Prostori
Između zgrada,
Na brisanom prostoru
Bijesni psi.
U stanovima
Ljudi
Pustih duša.
Ljetnji
pljusak
Počne sa
sijevanjem u daljini,
kao prvim
znakom upozorenja.
Potom
tutnji i ječi sve bliže i bliže,
dok nam
se vojnički spretno i vješto
približavaju
sa svih strana natmureni
ljetnji
oblaci po nevidljivoj komandi.
Kada u
potpunosti okupiraju grad
svojim
tankim sivim pokrivačem,
isprazne
u jedan tren svoj laki tovar i
lagano se
udalje zlatnom kočijom
stišanog,
utihlog gromovlja,
ostanemo
sami namah skvašeni i
iznenada napušteni: nalik ptiću
začuđenom
majčinim tako brzim i
odveć
oskudnim obrokom.
Đavolje
rane
Još su samo ostale
Jutarnje molitve
Dnevnih novina,
Njihov antibiblijski,
Crni oče naš na
Deset i više cicera:
Ubio, ukrao, prevario,
Osvetio, slagao, prognao,
Nestao – Kao i onaj
Koji je sve to dopustio
I otpustio: od Kaina do
Naših dana, do novih
Đavoljih rana.
Neki
novi Adi Sam
''Eksplozija Skladišta. – Skladište, sklad ište, kladište, ladište, ad ište, diž'te sve u vazduh! I sklad i slad, i kladu i lad i ad i Ledu i Ladu i adu i Dalija i Adija i Skalu! I dišite skladno na skalinama!'' (Danilo Kiš)
Na brijegu od
Morače,
Od Roga Ćerića do
Sastavaka i
Skalina,
Uz let gnjuraca i
galebova,
I udaljenih šumova
velegrada,
Kao da sam u vječnom miru,
Ili, makar u
njegovom predvorju
(Valjda je to taj
božji i vječni mir
na ovoj našoj
strani
na kojoj ga jedino
i
mjerimo kontra
ljudskom
i nestalnom, a
stalnom i
nepromjenljivom
nemiru;
na onoj drugoj čim
se
nađemo već smo
izmjereni!).
Obrisi Čepuraka:
Skladište memorije
Grada – ‘’Ad
ište’’,
Sjedište, Kadište i
Odredište naše šte,
Misao na
majčin grob,
Kiša i njegovog
Dvojnika Adija
Sama:
Čujem čarobni uzvik
‘’Adi’’ nekog
dječaka
Kojim zove svog drugara.
To neki novi Adi
Sam ispisuje
Svoju ‘’izdajničku
biografiju’’.
0 Komentara