Istorija

Dr Goran Sekulović

Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (II)

Jan 14, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

   I Spengler i Marks su mislioci tehnike, baš kao i Martin Hajdeger. Zajedničko im je i to da upravo u trijumfu zapadnoevropskog industrijskog i tehničkog, dakle, kapitalističkog, uma, prepoznaju i uviđaju ne samo mogućnost već i stanje, stvarnost čovjekovog otuđenja. U isto vrijeme tehnika je i mogućnost plodonosnog i oslobađajućeg čovjekovog puta u budućnost, ali i potiranja i porobljavanja njegove ličnosti. Kako bi rekao Marks, čovjek postaje ospoljenje svoje vlastite rodne, radno-stvaralačko-proizvodne biti. ''U običnoj, materijalnoj industriji (koja se isto tako može shvatiti kao dio onog općeg kretanja, kao što je se može shvatiti kao poseban dio industrije, jer je sva dosadašnja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama sebi otuđena djelatnost) imamo pred sobom opredmećene čovjekove suštinske snage u obliku osjetilnih, tuđih, korisnih predmeta u obliku otuđenja.'' (pod. K. M.) [1] 

   Kao i Marks, i Spengler uviđa, s jedne strane, ogromnu tehničku, društvenu, psihološku i civilizacijsku premoć i prednost koju ima kapitalistički način privređivanja u odnosu na sve dosadašnje, ali, s druge strane, i činjenicu da i poduzetnik-kapitalista i proizvođač, radnik, postaju robovi stroja, odnosno da čovjek sam postaje otuđen od svoje stvaralačke biti. Spengler piše: ''Nikada se mikrokozmos nije osjećao nadmoćnijim u odnosu na makrokozmos. Tu postoje mala živa bića, koja su svojom duhovnom snagom sve neživo učinila ovisnim o sebi. Čini se da ništa nije ravno tom trijumfu koji se posrećio samo jednoj kulturi i možda samo za mali broj stoljeća. No upravo time postao je faustovski čovjek rob svoga stvaralaštva. Njegovu brojnost i osnovu njegovog održavanja života stroj je usmjerio na jedan put, na kojem nema zastoja ni koraka unatrag.

   Seljak, obrtnik, čak i trgovac pojavljuju se odjednom kao nebitni u odnosu na tri oblika, koja je stroj odnjegovao na putu svog razvoja: poduzetnik, inženjer i tvornički radnik. Iz jedne sasvim male grane obrta, prerađivačke privrede, izraslo je, samo u toj kulturi i ni u jednoj drugoj, snažno stablo koje baca sjenu na sva ostala zanimanja: privredni svijet strojne industrije. On prisiljava poduzetnika kao i tvorničkog radnika na poslušnost. Obojica su robovi a ne gospodari stroja, koji tek sada razvija svoju đavolsku tajnu moć.'' (pod. O. S.) [2]

   Spengler u nečemu daje za pravo Marksu, u nečemu ne daje i kritikuje ga. On smatra da Marks ima pravo kada tehničku kulturu, privredu i industriju istura kao najmoćniju, najvažniju, najoholiju, socijalnu pojavu građanskog, kapitalističkog svijeta, ali mu prigovara da je razmišljao pod uticajem šeme stari-srednji-novi vijek i da nije uvidio da je tehnika prije svega pitanje isključivo zapadno-evropske kulture. Svi veliki mislioci na kraju novovjekovne evropske epohe koji su razmišljali o sudbini svijeta i istorije polazili su dakako od zapadnoevropskog uma i njenog helenskog duhovnog jezgra i iskona. Ni Marks svakako nije izuzetak. Tačno je da je u ovom smislu njegova, ali i svih ovih drugih mislilaca, idejna matrica i perspektiva pretežno evropocentrična. No, svi ovi mislioci, polazeći od ovog temelja, širili su obuhvat svojih teorija na čitavi svijet. Čak ni Spengler u ovome nije izuzetak, bez obzira na svjetski enciklopedijski materijal koji je obrađivao i bez obzira što je uzeo u obzir brojne i suštinske specifičnosti skoro svih ne-evropskih kultura.

   U konkretnom prigovoru da Marks nije uzeo u obzir da je kapitalistička industrija nadasve evropska stvar, Spengler očito nije bio u pravu. Bit zapadnoevropskog tehničkog i privredno-industrijskog uma pokazao se kao svjetsko-kosmopolitsko-istorijski fenomen. Evo Spenglerovog priznanja i kritike Marksa: ''Marx ima potpuno pravo: to ( ''privredni svijet strojne industrije'' – prim. G. S.) je jedna, i to najoholija tvorevina građanstva, ali on, koji je mislio potpuno pod utjecajem sheme stari-srednji-novi vijek, nije primijetio da sudbina stroja ovisi samo od građanstva jedne jedine kulture.

   Dok stroj vlada zemljom, svaki Ne-evropljanin pokušava ispitati tajnu ovog strahovitog oružja, ali ga ipak iznutra odbacuje: i Japanac i Indijac kao i Rus i Arapin. Duboko u biti magičke duše leži razlog što Židov izbjegava postati poduzetnikom i inženjerom pravog stvaranja strojeva, te se baca na poslovnu stranu njihovog izrađivanja.  Ali isto tako i Rus sa strahom i mržnjom gleda tu tiraniju kotača, žica i tračnica, pa ukoliko se on danas ili sutra i pokori toj nužnosti, on će jednom sve to izbrisati iz svojeg sjećanja i svoje okoline i podići oko sebe jedan posve drugi svijet, u kojemu neće više biti ničega od te đavolske tehnike.'' (pod. O. S.) [3]

   Društvena, politička i ekonomska je iluzija i neproduktivna i retrogradna ideja misliti da je moguće odbaciti ''privredni svijet strojne industrije'', njegovo otuđenje i ''đavolsku tehniku'', te se vratiti u autentične, iskonske i prirodne ne-evropske kulture kao što je japanska, indijska, ruska, arapska i izgraditi ''jedan posve drugi svijet.'' Svakako je uzaludan i anahron pokušaj i ovih i svih drugih tzv. ne-evropskih kultura, političkih i društvenih pokreta da pronađu stvarnu, djelujuću i efikasnu teorijsku i praktičnu alternativu univerzalnom istorijskom, proizvodno-materijalno-tehničkom, biću tzv. evropocentrizma.[4]

   Vidjeli smo da je Spengler kao i Marks smatrao da su i kapitalista i radnik robovi mašine i proizvodnje. Otuđeni radni proces gospodari i nad kapitalistima i nad radnicima. Podsjećamo da je Marks pisao da su i kapitalista i najamni radnik otuđeni podjednako u okviru proizvodnog, radno-stvaralačkog procesa, samo što se prvi u tom otuđenju osjeća dobro i zadovoljan je, a radnik je po svim stranama ovog procesa duboko nezadovoljan.

   Ovdje počinju duboke razlike između Marksa i Spenglera kada je riječ o načinima na kojima se mogu (nužno moraju) prevladati ova izuzetno nepovoljna socijalna stanja – prije svega: duhovna, jer se i kod Marks ključna otuđenja radnika u okviru proizvodnog, radnog procesa javljaju u krajnjem kao duhovni fenomeni, tj. duhovne posljedice njegovog otuđenog istorijskog položaja koji se ogleda u neposjedovanju, nevlasništvu materijalnih sredstava za proizvodnju – u kojima se nalazi moderni čovjek i moderno društvo. Za Spenglera suprotnost između kapitalista i radnika je od drugorazrednog značaja. Proizvođačku privredu ne čine samo radnici, već i inženjeri i drugi obrazovani, tehnički stručnjaci, te sami poduzetnici, kapitalisti. Prvorazredna i odsudna borba za njega je ona između ''tehničkog mišljenja'', tj. zapadne industrije, faustovskog mišljenja i inženjera kao njihovog simbola i ''svijeta ''mišljenja u novcu'', odnosno svijeta visokih finansija (novca, banaka, berze...).

   ''Zapadna industrija promijenila je položaj starih trgovačkih putova ostalih kultura. Struje privrednog života kreću se prema sjedištima 'kralja ugljena' i prema velikim područjima sirovina; priroda se iscrpljuje, zemaljska kugla se u energijama žrtvuje faustovskom mišljenju. Zemlja koja radi faustovski je aspekt; s pogledom na nju umire Faust drugog dijela, u kojem je poduzetni rad doživio svoj najviši preobražaj. Ništa nije više suprotno mirnom zasićenom bitku antičkog carskog doba. Inženjer je taj koji je najudaljeniji od rimskog pravnog mišljenja, i on će postići to da njegova privreda dobije svoje vlastito pravo, u kojem će sile i učinci zauzeti mjesto osoba i stvari.

   No isto tako je sada uslijedio titanski juriš novca na tu duhovnu moć. I industrija je još vezana za zemlju kao i seljaštvo. Ona ima svoje stanište i svoje izvore sirovina koji istječu iz tla. Samo je visoka financija potpuno slobodna, potpuno neuhvatljiva. Banke a s njima i burze razvile su se počevši od 1789. god. Na kreditnoj potrebi do neslućenih razmjera rastuće industrije u vlastitu silu i one hoće postati, kao i novac u svim civilizacijama, jedina moć. Prastara borba između proizvođačke i osvajačke privrede uzdiže se do šutljive divovske borbe duhova koja se zameće na tlu svjetskih gradova. To je očajnička borba tehničkog mišljenja za njegovu slobodu protiv mišljenja u novcu.

   Ova silovita borba jednog veoma malog broja rasnih ljudi s golemim razumom, od koje priprosti građanin niti što vidi niti razumije, kada se promatra izdaleka, dakle svjetskohistorijski, spušta golu borbu interesa između poduzetništva i radničkog socijalizma na razinu beznačajnosti. Radnički pokret je ono što od njega načine njegovi vođe, a mržnja protiv vlasnika industrijskog radnog vodstva odavno ih je stavila u službu burze. Praktički komunizam, sa svojom 'klasnom borbom', danas već zastarjelom i netočnom frazom, nije ništa drugo doli pouzdani sluga velikog kapitala, koji ga zna iskoristiti.'' (pod. O. S.) [5]

   Međutim, čak i ovdje, gdje se između Marksa i Spenglera ispoljavaju drastične razlike, dolaze do izražaja i neke mnogo dublje, metafizičke!, sličnosti. To samo pokazuje da metafizička misao djeluje čak i tamo gdje se pokušava destruirati ili prevladati, iz jednostavnog razloga što je ona u temelju, u biti evropskog načina filozofiranja i sudbine evropskog mišljenja i svijeta u cjelini. I Marks i Spengler, kao i drugi najdublji evropski mislioci, duhovno su stasali i sazreli upravo u okviru evropskog metafizičkog duhovnog nasljeđa i bivaju njime zarobljeni čak i tada kada namjeravaju da ga transcendiraju ili su uvjereni da su to učinili i da su ga napustili. Razlog leži u biti bitka njihove epohalne namjere: nade, čežnje i želje da prevaziđu i ukinu sve temeljne protivrječnosti metafizike kao metafizike, novovjekovne evropske epohe mišljenja i bitka zapadnoevropske sudbine kao onoga toposa iz koga izvire bitni uput-sudba evropskog čovjeka i njegove (evropske) metafizike. Ovakav cilj i projekat nije moguće ostvariti samo u mišljenju, već u samom životu, na način djela, prakse, kao apsolutno jedinstvo misli i stvarnosti. To je slučaj i sa Marksom, i sa Spenglerom, i sa Hajdegerom.

   Marks je proletarijatu dao onu ključnu istorijsku ulogu i društvenu revolucionarnu snagu neophodnu za mijenjanje otuđene građanske, kapitalističke stvarnosti. Kod Spenglera kao konačno i nužno rješenje pojavljuje se – rasa (''Samo krv može svladati i ukinuti novac.'' [6]) Ali, i kod jednog i drugog čitamo iste ili toliko slične misli koje dokazuju, uz sve razlike koje se istovremeno pojavljuju kad i podudarnosti, da su obojica polazili od nekoliko zajedničkih temeljnih pretpostavki i uvida u svojim originalnim načinima mišljenja.