Piše: Ivana Đukić

,,Knjiga ,,Jadi mladog Vertera’’ – predstavljala je događaj samim tim – što su se pojavila’’ – reče Gete. Ta se definicija apsolutno može upotrijebiti i za ovakve dvije autentične, po mnogo čemu jedinstvene, poetike. Njihove se sjene, kažu mnogi kritičari, ogledaju i dan-danas u raznim autorima, te je njihov doprinos u savremenoj poeziji nemjerljiv. Nenametljivo, kako su počeli (Emili nije ni htjela da izda više od dvije trećine svog rukopisa) nijesu mogli ni da naslute kakvu paradigmu u budućnosti će izazvati u bȋti samo njihovo postojanje... Nečitljivi, često nedešifrofani, nedovoljno i vrlo malo jasno razumljivi, ovi se neumorni pregaoci, mogu nazvati različitim eliptičnim i redukovanim emisijama stihova u specifičnim književnim uslovima, ali najmanje tipičnm reprezentima realizma. Romantičarski upliv duha i upliv preko ,,Lirskih balada’’ njihovih prethodnika: Wordsword-a i Coleridge-a su neupitni. Vrsta ogledala, koju nude ova dva vanserijska autora, su unutrašnjeg tipa – i ta se stakla ne sastoje se ni od silicijuma,ni od pijeska, ili kreča, već od svjetlosnih formula, koje reflektuju unutrašnjim čulima – stvarajući spoljašnje svjetove. Te svjetove, u kojima se obitava i u periodima socijalne, ratne, međuratne, ali i mješovite epohe – te svjetove, koji su u svojoj fragmetarnoj osnovi baza modernih i postmodernističkih epoha.

Sličnosti ova dva specifična karaktera možemo tražiti u neobičnom referiranju na pojedinačne i opšte strukture, ovdje odslikane na ono što Withman u originalu naziva ,,Leaves of Grass''. Bitno je u samom naslovu primjetiti da se svaki taj leaf u jednini – odnosi i na njegovu specifičnost kao jedinke unutar mase – a veliko ,,G'' u imenici ,,grass'' na potentnost same planete zemlje.

U svojoj težnji da ,,pjeva o svemu'', da su mu svi sagovornici – jer bilo ko to može da bude, i svojoj ,,jednakosti'' sa ostalima (zato i ima naslove ,,Jednoj običnoj prostitutki'', pjesmu o bešumnom pauku itd.), kao i težnji i nemogućnosti da djetetu objasni što je to zapravo šaka trave,

Witman naglašava:

,,Zavještavam se blatu, da rastem iz trave, koju volim,

Ako vam opet ustrebam, potražite me među đonovima svojih čizama...

...

Ne nađete li me odmah, ne gubite nadu,

Nema li me na jednom mjestu, tražite me na drugom,

Ja uvijek negdje stojim, čekajući na vas...''

Ovakvu tezu autor varira kroz nekoliko svojih ostvarenja i u metafizičnom obliku.

Paralelno sa tim, u trećoj strofi svoje 348. pjesme, Dikinsonova kaže:

,,Zaželjeh trava da požuri -

Pa kad gledanju dođe vrijeme –

Nek' tolika je da najviša

Vlat protegne se - da zirne me''

U svojoj erupciji svih ,,jednakosti među jednakima'' – Withman, za razliku od introvertne i samo u naglašavajućim manifestovanim momentima spoljašnje Emili, vrši nevjerovatno smjele i decidne erotkse aluzije, ponekad čak, kao u pjesmi ,,Brod koji kreće'' u vidu kompletne alegorije:

... Zastavica treperi u zraku dok on brza, brza, tako gordo – dolje, revni valovi potiskuju naprijed,

Opljuskuju brod sjajnom, krivudavom kretnjom i pjenom... jedra,

dižući čak i pomoćna svoja jedra,

Zastavica treperi u zraku dok on brza, brza, tako

gordo – dolje, revni valovi potiskuju naprijed,

Opljuskuju brod sjajnom, krivudavom kretnjom i pjenom.

U pjesmi 401, Emilijinu putenost upoznajemo dijametralno suprotno, kroz metafizičku

prizmu i hrišćanske simbole:

Kakva su Nežna – Heruvimska

Bića te Gospe – jao -

Pre bi na baršun navalio -

Il Zvezdu – silovao -

Kakva Šifonska Uvjerenja -

Pa užas prefinjeni

Od Flekave Prirode Ljudske -

Od Boga – postiđeni -

Kao obična ta je – Slava -

Ribarski Rod – naš Spas

Tako lomljiva Gospođo bi -

Postiđen bio – od Vas –

Gnomski karakter njene poezije se ogleda kako u pojedinim stihovima, strofama – tako i cijelim pjesmama:

Uvodno čudo u zaborav

Palo je, čim se zbilo.

Med najfiniji – kad se zgruša

Bezvrijedan je pčeli

Put ne znam – Nebo zašiveno

Blizu sam Stupove čula -

Zemlja okreće Polulopte -

Svemir sam dodirnula -

On kliznu natrag – ja ostah sama

Na Kugli jedna Pjega

Na Obod Kruga izašla sam -

Zvonu izvan Dosega

Takva karakteristična struktura strofa, kao faktički samostalnih cjelina, se naizgled vrlo lako može zamijeniti za haiku formu. S tim što haiku sadrži svoju istaknutu poruku u posljednjem stihu, dok je ovdje pouka u svakom. U sinergičnom djejstvu stihova međusobnom, stvara se dodatno značenje, koje na kraju, kumulativno – prelazi u čitav jedan filosofski nivo, semantički nadograđen rimom, kao vrlo uspjelom stilskom figurom:

Peti se ko Grom ka svom kraju –

Potom se divno razmrviti -

Dok stvoreno se sve sakrilo -

Poezija će – ovo biti

Il Ljubav – dolaze istodobno

Kusnu se obje i ni jedna -

Spoznaj tek jednu i gotovo -

Jer umre – Boga ko ugleda

Suicidalni svjetonazor, takođe nije rijedak:

Cimni Uzde mog žića, Bože,

Spremna sam Pored rime, sveopšte prisutne, ova se autorka ,,kiti’’ ( pošto često taj glagol upotrebljava kako za prirodu, tako i za ženu u njoj) i usudila bih se nazvati deskriptivnom personifikacijom – u kojoj pravi direktne paralele onoga što se zbiva u prirodi, sa onim što se zbiva čovjeku:

342

...

Ruj Divlje Ruže – u Močvari -

Na Brijeg – svoj vječiti

Oblik Astra meće – a Prostrel

Zavjetni – čipka kiti -

Dok ljeto slaže svoj mirakul

Ko Haljinu si – Žena -

Il Popovi – Znamenja – pošto

Pričest je završena

Karakteristična upotreba interpunkcijskih znakova, naročito crtica, a pored njih, kao sredstva ,,razgovora’’ - novi red i pauza, te time stvaranje privida prelomljenog stiha, poseban je razultat – u kome je otkrivena poruka tek moguća tad i tako jasna. Takođe,česta velika početna slova zajedničkih imenica otkrivaju onaj smisao i značaj, koji se drugačije ne bi mogao pročitati.

Ova autorka kao da nekom posebnom vrstom komunikacije sa samom sobom iznjedri lik svijetla – u kom je taj autor, koji posmatra lirski subjekt, koji pjeva, zapravo distanciran i doprinosi viziju ,,slike u slici’’. Snažan, sveprožimajući možda ne konkretno religijski – ali definitivno - vjerski osjećaj, donosi u formu svetog kat-kad obično ,,izgovorene’’ riječi:

885

Naš mali Rođak u obilju

Može se vidjet – iza Kiše -

Mnoštvo Meko i Ružičasto

Koje po mlakoj Zemlji gmiže –

Izlišan život, takav mi se

Činio sve dok Ptica mala

Nije kao iz Gostoljublja

Da doručkuje pohitala.

Tako o Meni, ko ja o Njem,

Pomislih, može suditi Bog,

Pustiv Crvića za Pecanje

Skromnošću mojoj uvećanog.

Za razliku od ove odista za svijet povučene autorke, zanimljivo je da Walt Whitman, sam očigledno ateista, čitavo jedno poglavlje svoje poezije naziva ,,Adamova djeca’’. Taj lucidni, kritički, ali i samoinovativni ton, i vješto upakovana sopstvena veličina u ,,vlatima trave’’ – ostavlja utisak čovjeka, koji iako razočaran svakidašnjicom, vrlo svjesno upravlja svojim emocijama, dajući (i dalje) svima taj, kod Kastenede nazvan: ,,kubni milimetar šanse’’ da se se preobrate - uz osebujne, dekorativne karakterizacije, kroz koje provije plamičak sveopšteg nezadovoljstva svijetom.

Čudesa

...

Sve ovo i drugo, jedno i sve, za mene su čudesa

Sve na cjelinu ukazuju, a ipak sva različna

u posebnosti.

Za mene je svaki trenutak svjetlosti i mraka čudo,

Svaki kubični inč prostora je čudo...

Ponavljanje, slobodan stih, kao jedno jedno putokazno usmjerenje ovoj poeziji otvorenog početka i kraja, služe.

U pjesmi ,,Pjesnici što dolazite’’ – više prezire one postojeće pjesnike, svog doba – nego što se raduje novim, koje priziva. Takva vrsta ironije, pa i sarkazma, poput Erazma Roterdamskog u ,,Pohvali ludosti’’, nekim se autorima, poput ovog, apsolutno može opravdati.

Njegova revoltiranost ne dolazi iz neupoznavanja svijeta, već naprotiv: iz vrlo dobrog poznavanja i težnje da u njemu – uprkos svemu - nastavi da obitava...

Ove slavopjeve

ove slavopjeve, pjevane da pozdrave moj prolaz

kroz svijet koji vidim,

Mjesto zaključka posvećujem Nevidljivom Svijetu.

Iskrenost, direktnost i eksplicitnost u svojim stavovima, lišenim težnje da se ikom dopadne, bazične su karakteristike poetike ovog autora. Razlika – između svih tih kapi – i vlati – upravo onih – koje i Emili spominje, stavljajući ih iste, jednake među svima, u bisere, svjetlucave – kapljice – je u toliko veća, ukoliko je njihova svjetlucavost, u njenim okvirima izvrsnija, a ova zemlja bogatija.