Sagovornici

Željko Rutović: Populizam kao poseban derivat aktuelne vlasti

Dec 29, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Godina je od kad se promijenila vlast u Crnoj Gori. To je vrijeme koje je iznjedrilo populističku svijest, iz koje je snagom “oslobodilačke” vlasti nastala kleronacionalistička ideologija. Ona je svom silinom bezvlašća i bezčašća udarila na poništavanje temeljnih kulturoloških, istorijskih i tradicionalnih vrijednosti Crne Gore.
Obrasci, način i mehanizmi vršenja vlasti, društvene vrijednosti i matrice, oblici i načini komunikacije sa javnočću, te paradigme, sličnosti i razlike nacionalističkih politika devedesetih i ove decenje 21. vijeka, posmatranih u sociološkom narativnu promjene vlasti, povod su za razgovor sa Mr sociologije kulture i publicistika Željkom Rutovićem, autorom knjiga „Estetika dijaloga“ (2001), „Note populizma“ (2003), „Tolerancija i arogancija“ (2008), „Globalizacija u ogledalu razvoja, krize i medija“…

-Kada je u pitanju najširi nacionalistički velikosrpski estetski obrazac da li je druga decenija 21. vijeka promijenila paradigmu u odnosu na devedesete prošlog?

 Rutović: Istorija se nikada ne ponavlja doslovno, ali zakonitosti njenih socioloških obrazaca postoje, te se kao takve u transferu replike specifičnih nacional-političko-populističkih legura dešavaju danas u Crnoj Gori. Navodno vjerski, a suštinski, politički izborni slogan velikosrpskog klera “ne damo svetinje” kao nacionalistički kod devedesetih u ovoj deceniji dvadeset prvog vijeka porodio je poražavajuću realnost banalnosti, široke i svakojake.

U principu, narodnjački kanoni patosa masovnog klerikalnog koda i njemu pratećeg žanra aktuelna je estetska mejnstrim matrica koja je i krajem prošlog vijeka služila kao snažan motivator nacionalšovinističkih pretenzija. Propagandna mašinerija koja je dimila devedesetih, u različitim varijantama je preživjela, te i u “oslobodilačkom” ambijentu postala nezaobilazna populističko-vrijednosna djelatna platforma. I danas su populističke i note i teme snažno sredstvo anesteziranja nekritičke, duhovne i političke pastve koja se najširom estetikom neukusa i banalnosti motiviše za razne vidove nacionalnih radova. Indoktrinirane i populizmom vaspitane  mase poluga su nove društvene stvarnosti kojom dominira netolerancija prema drugom i različitom, sve u atmosferi siromaštva riječi, duha svijesti i savjesti.
Elem, takav društveno kulturološki sunovrat, ponudiće i kič-religioznost koja npr. u liku đece kleči na crkvenom podu, sve za “dobro učenje”, kako im u svom pozivu preporuči njihova učiteljica.  Konačno, “obogaćeni” populizam kao poseban derivat aktuelne vlasti zahtijeva studioznu i analizu i definiciju ovog fenomena.

-Šta je cilj takve “estetike”?

Rutović: Posledice su konkretne i namjerom izazvane u cilju snaženja monocentričnosti ideologije, odnosno  njene populističke legitimizacije kroz ikonografiju patetičnog kič-patriotizma, do pjesama i grafita posvećenih ratnim zločincima. Umberto Eko je kazao kako je mržnju lako pretočiti u parole. Banalne, sirove mržnje  poruke po sadržaju i duhu generišu neprekinutu kampanju generacijskog utjerivanja raznih modifikacija litijaškog kulta. Zato su mladi, voljno ili nevoljno, uhvaćeni u kandže svetosavske i naracije i estetike koja je proizvela političku banalnost koja je obesmislila sve čega se dotakla. Primjera je dosta.

-Koji su simboli tog kič-nacionalizma?

Rutović: „Nova stvarnost“ novih „oslobodilaca“ u okviru koje se prepliću religija i država generiše matrice ponašanja u čijem središtu je paradigma političkog slogana „Ne damo svetinje“. Rascijepljena realnost u kojoj dominira mržnja i nasilje prema drugačijem od svetosavskog koda je mizansen estetskog sunovrata te nove stvarnosti koja se nameće kao poželjna i jedina društvena matrica. Uostalom, kako konstatuje Niče „kada religiozna kriza zagospodari nekim narodom ona gotovo uvijek nosi obilježje neurotične epidemije“.

Na široj sceni utemeljuje se mit kao društveni obrazac bez zdravorazumne logike i samo-kritičkog preispitivanja, jer očito da je zvučnost bitnija od istinitosti. U tom duhu teorija zavjere protiv pravoslavlja, preciznije svetosavlja je, kako je o ovim temama govorio srpski književnik Svetislav Basara, „snažan faktor homogenizacije u samoizolaciji, permanentnom ratu protiv realnosti i otporu svakom kulturnom i emancipatorskom napretku“.  Zato se i svaki iskorak iz takve kulturološko-estetske paradigme balkanističkog diskursa doživljava i žigoše kao izdaja.

Takav ambijent uporno i štetno proizvodi paradoske svih vrsta, od ideoloških do kulturoloških, čiju će cijenu u razvnim oblicima plaćati dolazeće generacije.  Od svega ovoga društvo će se oporavljati dugo i teško.

-Djeluje, da simboli nijesu tek slučajno nastali…

Rutović: Otkuda i zašto postavgustovska mržnja i konfrontacija prema drugojačijem od istina srpskog sveta? Svjedočimo nasilju prema crnogorskim simbolima, manjinskim narodima („polećela crna ptica biće Pljevlja Srebrenica“), antifašističkim simbolima i herojima. U tom duhu osnovna teza sociologije nasilja po američkom sociologu Rendalu Kolinsu glasi: „Ne analizirajmo nasilne ljude, već nasilne situacije“. To jest zajednicu, kulturu ili šire društvo koje takve situacije ohrabruje i/ili ne  sankcioniše. Zato između ostalog, uriniranje po spomeniku Ljuba Čupića posmatrajmo u okrilju, ambijentu i atmosferi sociologije politike i društvene patologije koja kreira i podstiče animalizam i primitivizam koji se kod sapijensa „oslobodilaca“ oslobodio ispoljavajući svu ništavnost i bijedu poriva mržnje prema identitetskom nasljeđu Crnogoraca. Takva patologija duha postaje jača, agresivnija i difuznija iz prostog razloga jer se nasilje relativno odomaćilo kao politički atraktivno i kopirajuće poželjno, jer isto ne doživljava proporcionalnost javne osude, kazne, institucionalne zaštite, izopštenosti. Naprotiv.

-Šta su posledice takve estetizacije banalnosti?

Posledice će biti dugotrajne i suštinske.  Aktivno osjećanje tjeskobe, sumornosti, kulturološke skučenosti, rezultat je urušavanja sistema vrijednosti – etičkih, estetskih, civilizacijskih, ideoloških i političkih. Takav  multiverzum kreiran od strane „oslobodilaca“ svojevremeno je Radomir Konstantinović formulisao kao kolektivnu pornografiju u svijetu palanke u  kojoj po običaju, prvo stradaju temeljne civilizacijske vrijednosti – sloboda, istina, pravda, mišljenje, urušavanje i obesmišljavanje institucija, ponižavanje profesije i znanja.

Konačno, a što se vrlo lako da zaključiti, „oslobodilačka“ vlast sama sebi je i izvor i konačni smisao, što se na konkretnim primjerima potvrđivalo iz dana u dan ne manje prisustvujemo tragikomičnim situacijama u kojima je sve dozvoljeno samo da se ostane na vlasti, gdje je mjera društvenog i političkog uspona jednaka mjeri sopstvenog ponižavanja.

Jednostavno, nova „oslobodilačka“ kvazi-estetika kao mnoštvo neobuzdanih nacionalističko-populističkih rijalitija kontinuirano glorifikuje najprimitivnije mitomansko-narcističke atavizme totemske pohlepe za vlašću koja poput korova karikaturalno preplavljuje i zagađuje javni prostor.
Konačno, treba li podsjećati da kič bilo kojeg oblika nikada nije samo estetska kategorija.

-Šta je sa obrazovanjem u takvom ambijentu?  

Samoproklamacija ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta kao „žene četnika“ te shodno tom određenom nizu uvreda na račun drugomislećih, kao etiketiranja hrvatskog novinara Dežulovića ustašom,  te vrijeđanja istaknute intelektualke Latinke Perović,  sa sve čekanjem  „kad će bogu na istinu“, plastično govori o poraznosti duha vremena.

Uostalom, šta drugo očekivati ako je opšte mjesto da nacionalistička ideologija ima suženu estetsku svijest i odsustvo sluha za bilo kakav oblik modernosti. U tom kontekstu ulazak Srpske pravoslavne crkve na velika vrata u politički, javni, kulturni i društveni život, doživljava i šire paradokse i nonsense, poput zagovaranja uvođenja u obrazovni sistem vjeronauke, što je nonsens sam po sebi, jer je vjera sušta suprotnost nauci koja se bazira isključivo na egzaktnim mjerljivim činjenicama. A šta tek reći o kvaziestetskom unošenju religijskih obilježja u škole i druge ustanove. Svjedoci smo mnogih bizarija, za koje su u odsustvu kompetentnosti, nova administracija hvata kao za poslednju svetosavsku slamku spasa uz pomoć koje u bezočnom manipulisanju i obmanjivanju prave zanimanja, „slavu“ i karijere.