KAPITALNO DJELO
Piše: Slobodan ČUKIĆ
Dame i gospodo, poštovani prijatelji,
Pred nama je kapitalno djelo dr Gorana Sekulovića, kojim se zaokružuje
jedan važan poduhvat, koji je morao biti dovršen još prije nekoliko decenija.
Morao je biti, ali to se, kako je poznato, nije ostvarilo zbog brojnih činilaca
koji ugrožavaju i negiraju crnogorsko nacionalno biće i njegovo istorijsko,
pravno-političko, državno, jezičko, duhovno i misaono ospoljenje.
Gospodinu Goranu Sekuloviću zbog ove knjige pripada velika zasluga i
priznanje. Uspio je da izvede poduhvat, koji je - da je prije dvije decenije
bilo više pameti i odlučnosti - trebalo da započne i sprovede jedan crnogorski
Institut za filozofiju - koji bi, pored ostalog, obuhvatio i sistematizovao
crnogorsku filozofsku tradiciju i misao. Taj institut, na žalost, tada nije
osnovan, iako je postojalo ono što je najvažnije – pokretač, osnivač i glava u
liku profesora Milenka Perovića. Podsjetiću vas da je taj crnogorski filozof
osnovao katedru za filozofiju u Novom Sadu i da bi pod njegovim rukovodstvom i
sa njegovim iskustvom na tom polju do sada bilo pokrenuto i dovršeno desetine
projekata.
Budući da se u momentu kada se Sekulovićevo djelo pojavljuje pred
javnošću, odvija brutalno i sistematsko poništavanje crnogorskog bića u svim
njegovim aspektima, uz istovremeni pokušaj prisvajanja svih njegovih povijesnih
i duhovnih dostignuća, načiniću kratki osvrt na neke zaturene i zanemarene
činjenice koje se tiču istorijskog manifestovanja crnogorskog nacionalnog bića.
To ću učiniti u onom smislu u kojem se ono što eksplicitno tvori crnogorsku
nacionalnu osobenost istorijski porađa i oblikuje kao nešto sui generis,
vlastito, samorodno u običajno-pravnom, pravno-političkom i državno-političkom
izrazu, izvedbi i trajanju.
Ovaj osvrt predstavlja činjenički omaž veličanstvu crnogorskog imena i
postojanja. Ono što slijedi nije odstupanje od naše večerašnje teme, već
doprinos rasvjetljavanju pitanja crnogorske civilizacijske i duhovne
jedinstvenosti.
U svemu ovome stalno moramo
držati na umu da je vrlo malo sačuvanih dokumenata iz tog perioda.
Prije nego što razmotrimo što se to dogodilo 1501. godine, osvrnućemo se
na činjenicu da je u crnojevićkim poveljama zabilježen veći broj crnogorskih
seoskih glavara – takozvane vlastele. Tako se, na primjer, 1489. godine pominju
Stjepan Petković i brat mu Vukosav, Miloje Živković, Petar Poborović, Nikolaj
Radaljević, Radin Dobrijević... I tako dalje.
Ovo su bili tzv. „dobri ljudi“, „svjedoci“ u imovinskim sporovima,
sa čime se
i iscrpljivala njihova tadašnja društveno-politička uloga.
Ubrzo nakon odlaska Đurđa Crnojevića iz Crne Gore dolazi do temeljne
promjene. U tim godinama se odigrava malo političko čudo.
Obratite pažnju!
Ono čega nije bilo u doba crnojevićke vladavine, izbija u prvi plan samo
pet godina nakon Đurđevog odlaska. Ispoljilo se 1501. godine u vidu
vojnopolitičke inicijative crnogorskog Glavarskog zbora. Dogodilo se to usred
tursko-mletačkog rata (1499-1502) u kojem se, najednom, crnogorski glavari
pojavljuju pred svijetom u do tada nezabilježenoj ulozi. Dokument iz 1501.
svjedoči da su narodne plemenske starješine preuzele sudbinu u svoje ruke.
Ljudi koje smo do tada sretali samo kao svjedoke i „dobre ljude“ u imovinskim
sporovima, se sada pojavljuju u ulozi NARODNOG PREDSTAVNIČKOG TIJELA.
Ovo je jedan od ključnih momenata u crnogorskoj povjesnici.
O ovome piše Gligor Stanojević u Istoriji Crne Gore.
Crnogorski narodni prvaci su u aprilu 1501. godine odlučili da zatraže
pomoć i zaštitu Venecije. Radi toga su četiri glavara pošla u Kotor, đe su
mletačkim vlastima obećali da će se Crna Gora boriti protiv neprijatelja sa
4000 ljudi. Pozivam vas da obratite pažnju na karakter tog dokumenta. Njega nije
načinio jedan glavar ili dvojica, pa ni trojica. Bila je to kolektivna odluka
Glavarskog zbora.
Ona četvorica glavara su u Kotor donijeli „pismo na slovenskom jeziku“
koje je proslijeđeno u Veneciju. Crnogorski glavari se nijesu zaustavili na
tome, već su uputili za Veneciju dva delegata s pismom, i to kako se kaže u
dokumentu – pazite sad! - „U IME NARODA CRNE GORE“.
Dakle, narodno predstavničko tijelo istupa u proljeće 1501. godine u
narodno ime, odnosno, kao politički predstavnik naroda Crne Gore.
Ne može biti jasnije!
Postavlja se pitanje: Da li je ovakva politička zrelost mogla nastati za
par godina? Podrazumijeva se da ne. Ovo je bila samo prva istorijska
manifestacija odavno sazrele i oblikovane svijesti o crnogorskom narodnom
jedinstvu i što je jednako važno, pravno-političkom dignitetu crnogorskog
naroda. Bio je to i prvi zabilježeni spoljnopolitički poduhvat narodnih
predstavnika.
Crnogorski izaslanici su u Veneciji ispostavili više političkih zahtjeva
od kojih je za nas ovdje većina sporedna - pored ostalog da im gospodar bude
sin Đurđa Crnojevića, Salamon, s njegovom majkom Lizbetom. Mnogo je važniji
zahtjev da im providur „u rečenom mjestu Crna Gora bude Nikola Memo, njihov
podest u Budvi“, što je očito bilo vezano za sekularnu vlast.
Dokument iz 1501. je, kao i mnogo što drugo iz crnogorske prošlosti,
gurnut na marginu. Razlog je u tome što se u njemu nalaze suštinski
pravno-politički momenti.
Za nas ovdje nije od značaja ono što su Mleci odlučili o crnogorskom
zahtjevu. U prvom planu našeg interesa stoji POLITIČKA ZRELOST I KOMPAKTNOST
CRNOGORSKOG NARODA na samom početku 16. vijeka.
Gligoru Stanojeviću nije promaklo da ovaj dokument ima ogromnu važnost,
ali je interpretaciju prigušio i podesio tako da se ne uoči ono što je ključno.
Taj istoričar je ipak izrekao jednu važnu konstataciju. Naglasio je da
sami crnogorski prijedlog o prihvatanju mletačke vlasti ima poseban značaj za
crnogorsku istoriju, te da taj poduhvat „POKAZUJE KOLIKO JE ČVRSTA BILA IDEJA O
JEDINSTVU ZEMLJE CRNE GORE I KOLIKO JE BIO JAK DUH CRNOGORSKE SLOBODE“.
Govorimo o 1501. godini.
Stanojević nije iscrpio značaj ovog akta. Bio je dužan da pojasni da
IDEJA O JEDINSTVU ZEMLJE CRNE GORE predstavlja ključan genetski činilac
nacionalnog bića, odnosno, činilac koji kao objdinjavajuća misao tvori i
učvršćuje nacionalno biće. Takođe je morao pojasniti da sama ČVRSTINA IDEJE O
JEDINSTVU ZEMLJE nije drugo do eufemizam za već ČVRSTO OBLIKOVANU NACIONALNU
CRNOGORSKU SVIJEST!
Ova nam tvrda činjenica osmah okreće pogled ka samorodnom
pravno-političkom crnogorskom iskustvu koje izmiče svim šablonima o nastanku
nacija u 19. vijeku. Crnogorska nacija je egzemplarna po svojim genealoškim
činiocima i svom istorijskom hodu. Crnogorska nacija nije nastala u 19.
stoljeću, u uslovima građanskog društva, već mnogo ranije, u jedinstvenom
plemenskom ambijentu.
U prilog ovome možemo navesti i naredni „spoljnopolitički“ poduhvat
crnogorskog Glavarskog zbora iz 1513. godine, koji je takođe potpuno zanemaren.
Crnogorski glavari su tada tajno uputili izaslanika ugarskom kralju. Ovog puta
nije bilo pomena o obnovi crnojevićkog poretka, već je sve bilo usmjerena
isključivo na dobrobit crnogorskog naroda. Za ovaj poduhvat znamo zahvaljujući
nekom mletačkom žbiru koji je uspio da na brodu od crnogorskog tajnog
izaslanika sazna cilj njegove misije. Doušnik je potom izvijestio mletačku
vlast o crnogorskom poduhvatu, a u izvještaju se kaže sljedeće:
„Pošto oni narodi Crne Gore žele da se oslobode turske vlasti odlučili
su da pokušaju da dobiju zaštitu jednog od trojice hrišćanskih vladara:
Španije, Ugarske ili Venecije. Pošto je Španija dosta daleko, izabrali su ovo
(ugarsko) kraljevstvo i odlučiše da upute jednog izaslanika s molbom ovom
kraljevskom veličanstvu da ih uzme pod zaštitu...“
Gligor Stanojević je na ovom mjestu propustio da istakne da je i ova
inicijativa bila plod kolektivne glavarske odluke kao crnogorskog
predstavničkog političkog tijela. Propustio je i da zbirno osmotri značaj ovih
rijetkih akata, koji su samo čudom sačuvani do našeg vremena.
Važnost ovih poduhvata iz 1501. i 1513. godine je u tome što su snažan
pokazatelj crnogorskog (proto)nacionalnog jedinstva i političke zrelosti
crnogorskog naroda, ispoljene u narodnom predstavničkom tijelu. Suština je u
tome da je crnogorsko plemensko ustrojstvo još tada bilo kadro da porodi
reprezentativnu predstavničku formu.
Ove su činjenice dugo bile potisnute konstrukcijom da je Đurđe Crnojević
na odlasku iz Crne Gore navodno predao vlast cetinjskom mitropolitu. Realnost
je bila potpuno drugačija. Istina je da prva poznata politička inicijativa
jednog crnogorskog mitropolita, Ruvima Njeguša, pada tek u 1595. godinu. Dakle,
glavarski zbor je, kao predstavničko tijelo, istupio u ime crnogorskog naroda
pune 94 godine ranije, 1501. godine.
Ukoliko se ovo ne uzme u obzir, onda su sva objašnjenja kasnijeg
crnogorskog političkog i nacionalnog razvoja falična. Kako je poznato, na
pravilno postavljenim premisama počivaju i validni zaključci. I obrnuto.
Ukazaću još jednom da crnogorska državotvorna i nacionalna geneza nema
sličnosti ni dodira ni sa kojom drugom. Crnogorsko pravno-političko,
državno-političko i duhovno iskustvo je egzemplarno, a takvo je i njegovo
nacionalno oblikovanje.
Na kraju čestitam još jednom dr Goranu Sekuloviću na ovom grandioznom
uspjehu i želim mu da uspješno nastavi ovaj poduhvat. Toliko od mene. Hvala na
pažnji
3 Komentara
bfhAyUvX Postavljeno 14-07-2023 10:14:37
DDRs varied with cell differentiation status and cell function in small intestinal epithelium prix du levitra en pharmacie
Odgovori ⇾arronse Postavljeno 21-03-2023 07:03:01
accutane 30mg buy no script While the Fields individual markers are fairly nondescript, their area is reigned over by this statue, behind a currently empty pool
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 26-12-2021 09:54:01
Odlično gospodine Čukiću! Lijepo osmišljeno i koncipirano izlaganje. Sadržajno edukativno i uvjerljivo. Činjenično nepobitno i uznemirujuće za one koji negiraju sve što je crnogorsko. .U pravu ste gospodine Čukiću, zaista je Istorija crnogorske filozofije akademika Gorana Sekulovića kapitalno djelo čiji će značaj za crnogorsku kulturu i potvrdu njene autohtonosti i autentičnosti sve više rasti.
Odgovori ⇾