Piše: Slavko Mandić

Ova vlast je katastrofa, čućete od mnogih i sa jedne i sa druge strane. Specifičnost ove koalicione družine kojoj su formirali vlast raznorazni domaći i inostrani faktori, je njihovo nezadovoljstvo radom Vlade kojom rukovodi anonimni svetosavac Zdravko Krivokapić, veće od one koju demonstrira opozicija. Udaraju po „svojima“ žešće od bivših, svjesni valjda da im se primakao kraj, upravo zahvaljujući kreaturama čija je nesposobnost prilično ujedinila javnost u konstataciji da se radi o nedorasloj družini čije djelovanje crveni obraze svakom normalnom društvu.

Pitanje je da li smo mi društvo normalnih? Prije će se reći da nijesmo, jer godinu tolerisati  ovo udruženje krvopija, više govori o nama nego o njima.
Ko dovede Vesnu Bratić, pitaće se naša ogorčena kulturno-prosvjetna zajednica, nizajući dugi niz nepočinstava koje je ova počasna državljanka Crne Gore, mimo svih zakona, kriterijuma i pravila napravila za godinu, koliko drma kulturom, naukom, prosvjetom i sportom? To i nije pitanje jer je javnost upoznata da je dovela Srpska crkva i dala joj moć da se sprda s Crnom Gorom uzduž i poprijeko. U manastiru Ostrog popovi su znalački za svoju stvar odredili ko će i na koji način jurišati na Crnu Goru. Zadatak je bio da je što više ponize, obeshrabre, pocijepaju po šavovima državnosti i etike, da od nje naprave protektorat i obesmisle joj siguran korak kojim je koračala ka vratima Evropske unije. Bratić je taj zadatak obavila besprekorno. Vrtići i škole nam više ne liče na obrazovno-vaspitne ustanove. Žena četnik, kako je za sebe samu javno kazala, rodno ravnopravna je sa ostalom bradatom družinom, čime joj je neumitno porastao stepen važnosti u ideološkoj zajednici kojoj je antifašizam krvni neprijatelj.

Pa otkud zaista Vesni Bratić počasno državljanstvo? Ko joj ga i na osnovu čega dade? Nijesu ovi, već oni prije njih. Zašto pobogu brate?

U Zakonu o crnogorskom državljanstvu je zapisano da se dozvoljava sticanje počasnog državljanstva samo za one čiji je prijem u crnogorsko od posebnog značaja za državni, naučni, privredni, kulturni, ekonomski, sportski i drugi interes Crne Gore. O tome odlučuje organ državne uprave nadležan za unutrašnje poslove na osnovu prijedloga predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine Crne Gore ili predsjednika Vlade Crne Gore.

Nakon svega, danas možemo da sumnjamo da je dovođenje Vesne Bratić i njenih kompanjona višegodišnji projekat čiji se cilj upravo realizovao. Moguće da je  to bilo od posebnog značaja, ali ne za Crnu Goru već za njeno urušavanje i potpuno poništavanje. Neko je to znao. I taj neko je odradio posao. Moguće i podmetnuo onima koji su odlučivali, što ih ne oslobađa odgovornosti. Jer, dati nekome počasno državljanstvo podrazumijeva analizu, ekspertizu, procjenu.
Bivša vlast nije vodila dovoljno računa kome se i kako dodjeljuju državljanstva, smatrajući valjda da su nezamjenjivi i da nema toga boga koji ih može pomjeriti sa udobnih pozicija. Zbog takvog inertnog stava prethodnika, od usvajanja Zakona o državljanstvu iz 2008. do kraja 2020. godine čak 390 lice dobilo je „počasno“ crnogorsko državljanstvo. O tome se ćutalo, kako bi se na mala vrata crnogorsko državljanstvo dodijelilo sumnjivim i ko zna kojekakvim licima, koji danas protiv naše države kopaju i rukama i nogama. Vesna Bratić je reprezent po položenim ispitom i čistom desetkom za zlo koje je nanijela Crnoj Gori.

Nije Vesna Bratić jedina. Ali je ona primjer koji jasno govori da sve ovo što se dešavalo nije slučaj. Počistiti školstvo od najvećeg broja profesionalaca i dovesti ideološke protivnike civilizacijske svijesti, Bratić je odradila perfektno, shodno zadaći koju je dobila. A to što će sudovi presuđivati u korist išćeranih, to njoj nije nikakav problem, jer će sve to narod pozlatiti. Ona neće, sigurno je.
Sada se vidi da nije ni malo slučajno što se upravo njoj dodijeljena ova 4 resora. I to ona najvažnija. Sad kad je glava razuma udarila u stijenu, vidi se naum. Ko zna da li je kasno? Vjerovatno nije, ali je jasno da je učinjena ogromna šteta. I još se čini.

A mi, kao mi. Ne svi, ali dobrim dijelom. Smeta nam Vesna Bratić, ali kad ona raspiše konkurs za nekakve projekte, onda jedan broj domaćih redovnih kulturnjaka nagrne da konkuriše, nadajući se da će ona prepoznati potrebu i nagraditi njihove kvalitetne ideje i programe. Pritom, oni nju nijesu dirali. I nijesu se oglasili, većina ni jedan jedini put. Iz te činjenice zato oni danas crpe pravo da im udijeli četvorororučica. Zaslužili su. Nego što!

A ona, kao ona. Udijeli  mrvicu po nekom od nacionalnog značaja . Koliko da mu stavi do znanja koliko ga cijeni.

Nije to njen novac, čućemo od onih kojima je svaki cent kuća. Nego čiji je, kad ga ona dijeli i o njemu odlučuje. Svijest i savjest ne dozvoljava da se njoj na noge ide. Jer ona je udarila na državu. Čast i ponos, pa i ako se propada.
Nijesu svi isti. Jednima je to važno, drugima je važno da kane kap, ako već ne može mlaz. A mlaz su pojedini koji danas čekaju red kod Bratičke dobijali od prethodnika. Lila im je ka iz špine, bez prestanka.

Pušti boga ti. Da se preživi samo pa ćemo poslije lako, čuje se glas uhljebljenika.

Nadajmo se da nikad više, kad ovi odu, neće neki isti ocjenjivati stepen patriotizma koji treba nagrađivati velikim novcima. A upravo tako je bilo.
Moramo konačno razumjeti da se ljubav prema državi ne izražava kroz novac, kako pojedini „zaslužni“ misle i da se ona srcem čuva i brani.
Za to nikome nije potreban eurima koji dijeli Vesna Bratić.
Povucite ispruženu ruku, već ste se dovoljno opekli.