„Jedna od najlošijih izdavačkih godina u novijoj crnogorskoj istoriji upravo je 2021. Siguran sam da će budući istraživači znati da je razlog za to bilo kašnjenje realizacije konkursa za sufinasiranje kulturno-umjetničkoga stvaralaštva u resornom ministarstvu”, poručuje u razgovoru za Portal Analitika književnik Vladimir Vojinović, profesor na FCJK i glavni i odgovorni urednik Fokalizatora, časopisa za književnost i kulturu.

Kako napominje, pored toga što je kašnjenje realizacije konkursa MPNKS stvorilo probleme, sve je dodatno produbljeno i time što su ovim konkursom bez sredstava ostavljeni ključni subjekti crnogorske književnosti, posebno časopis Ars.

“Podatak u čijoj je sjenci svaki drugi iz domena izdavaštva jeste to da je tridesetogodišnji časopis Ars ostao bez podrške. Zato koristim priliku da javno pozovem uredništvo toga glasila da u dogovoru sa svojim autorima objave tekstove u časopisu Fokalizator, recimo u vidu gostovanja revije u reviji, da bismo zajednički prebrodili sljedeću godinu, sve dok Ars ponovo ne uđe u sistem institucionalne podrške”, ističe Vojinović.

Teško je, kaže, i objasniti inostranim knjižarima i distributerima knjiga zašto je u ovoj godini u cijeloj zemlji objavljeno tek nešto više od desetak naslova koji zaslužuju da se nađu u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. 

„Ljudi u razvijenim zemljama ne mogu ni da zamisle to da se promjenom politike iz korijenja mijenja odnos državnoga aparata prema kulturi i nauci”, smatra Vojinović.

KULTURA BAČENA U DRUGI PLAN 

Godina koja je na izmaku obilježena je pandemijom virusa kovid 19, ali da stvar bude još komplikovanija, ni društveno-političke prilike u zemlji nijesu išli na ruku književnoj, a ni kulturnoj sceni. 

“Pandemija je usporila proces čitanja, no spajanje Ministarstva kulture sa drugim resorima dovelo je do blokade sektora kulture, jer je po prirodi poslova i obaveza koje spadaju u domen četvoroimenoga sektora Vlade kultura bačena u drugi plan”, ističe naš sagovornik.

Otud, kaže, i poništavanje jednog konkursa i kašnjenje u realizaciji odluka sa ponovljenoga konkursa za sufinansiranje kulturno-umjetničkoga stvaralaštva. 

“Sudeći čak i po stručnim analizama koje obavlja civilni sektor, poput analiza Centra za građansko obrazovanje, jedno od najlošijih ministarstava ionako slabe Vlade je upravo ono ministarstvo koje brine o prosvjeti, nauci i kulturi”, kaže Vojinović.

Ispostaviće se, dodaje on, da je imenovanje nacionalista, i to nacionalista po sopstvenome priznanju, na ključna mjesta u prosvjeti i kulturi, kobno koliko za crnogorsku prosvjetu i kulturu, toliko i za izvršitelje tih poslova, koji će trajno biti obilježeni kao slabi kadrovi. 

“Dakle, mogu se na ključnim mjestima u prosvjeti i kulturi instalirati i nacionalisti, ali će posljedice odluka i takvih kadrovskih rješenja stići čak i do onih koji ih postavljaju. 

Igrati se sa sistemima vrijednosti znači remetiti budućnost svoje đece ili unučadi, zato što sistem prosvjete ne počiva na direktorima i ministrima, već na nastavnicima, učenicima i studentima. Ako to pojedinci u vlasti znaju, pa opet čine što čine, onda svjesno sprovode kulturocid, za koji neće proći bez kazne. No, slaba utjeha od toga, kazna s aspekta pretrpljene štete često ne znači ništa”, ocjenjuje Vojinović.

SVJEDOČIMO KNJIŽEVNOKRITIČKOM POSRNUĆU

U tom kontektsu, napominje da svjedočimo i književnokritičkom posrnuću. 

“Ako zanemarimo univerzitetsku književnu kritiku, i posmatramo samo tekstove koji se u periodici bave pitanjima analize savremene književnosti, onda je lako izvući zaključak da književne kritike u Crnoj Gori skoro da i nema. Kad znamo da je stanje takvo, onda nema ni govora o postojanju bilo kakvoga uticaja kritike na književnost”, ističe naš sagovornik.

Ustalila se, dodaje, ružna navika – ako ne pročitate apologetske tekstove, budite uvjereni da nećete ni negativnu kritiku. 

“To je tužna istina. No, ne treba zaboraviti da smo do ovakvoga stanja sami došli, da smo u kulturi vršili nedolične pritiske na kritičare i pretvorili ih u jedan od marketinških servisa. Znate, pisci i urednici puno govore o slobodi i to je očekivano. Ali, nije za očekivati da pisci i urednici pokušavaju da kanališu kritičare da pišu onako kako oni misle da treba. Onoga trena kad smo ugušili slobodu kritikovanja, a bilo je takvih primjera na desetine, dobili smo servilnu književnu kritiku”, primjećuje Vojinović.

Jasno je da, kako napominje, zbog toga može i cijela kultura da trpi, kao što upravo trpi, kad se u sferi književnosti oforme lobiji koji će jedni druge promovisati, gurati i proglašavati najznačajnijim piscima. 

“Željeli ste, znači, da utičete na sve segmente kulture, pa i na rad žirija za dodjelu književnih nagrada. U redu, ali onda kad vam se nešto dogodi, poput ovoga što se upravo događa u našoj kulturi, ne čudite se ničemu. Eto koliko je važna objektivna književna kritika”, ističe Vojinović.

Prema njegovim riječima, da nije sve tako crno svjedoče i stručnjaci poput kritičarki Edone Bakali, koja je u Sarajevu dobila prvu Baybookovu nagradu za kritički tekst, ali i Dragane Erjavšek, novinarke Pobjede. 

“Te mlade snage treba podsticati da istraju u objektivnome suđenju i time pokrenu ozdravljenje književne kritike”, dodaje Vojinović. 

NOVE SNAGE I NAJBOLJI IZ SREDNJE GENERACIJE

Podsjeća i da je praćenje tokova savremene književne scene dio njegovog nastavnog, ali i izdavačkog posla. 

“I moram reći da ne prepoznajem konture nečega što bismo mogli nazvati književnom scenom, kakva je karakterisala crnogorsku književnost krajem devedesetih i početkom novoga milenijuma”, kaže Vojinović.

Turbulentna dešavanja su, ističe, tada rodila jedan vid umjetničkoga bunta protiv ratne apokalipse. 

“Činilo se za trenutak da jednim plućima za Crnu Goru dišu Branko Banjević, Jevrem Brković, Ljubomir Đurković, Sreten Perović, Sreten Asanović, Mladen Lompar, Čedo Vuković, Novak Kilibarda, Jovan Nikolaidis, Milorad Popović i mnogi drugi iskusniji pisci, kao i u to vrijeme pisci mlađe generacije kao što su Andrej Nikolaidis, Balša Brković, Ognjen Spahić, Dragan Radulović, Aleksandar Bečanović, Pavle Goranović, Jovanka Uljarević, Vladimir Đurišić, Milovan Radojević, Momčilo Zeković i drugi”, dodaje Vojinović.

Antiratno raspoloženje, eruptivna snaga svih stvaralaca, podsjeća on, rezultirala su izuzetnim knjigama i jednim od najplodnijih perioda crnogorske književnost. 

“Naročito su u to vrijeme u regionu bili popularni naši mlađi autori. A onda smo obnovili suverenitet. I čini se da je energija splasnula. Mnogi veterani su nas napustili, a oni mlađi, to jest sad već pisci srednje generacije književnika, usporili su objavljivanje knjiga”, podsjeća Vojinović. 

Jasno je, kako ističe, da oni više i ne djeluju sinhrono, vjerovatno na radost nekih izvanjih krugova. 

“No pojavljuju se nove snage, izuzetno daroviti pisci. Eto, recimo, jedna od najdarovitijih pjesnikinja je Tijana Rakočević, kojoj tek predstoje dani slave, a tu su i Đorđe Šćepović, ili Boris Đurović, veoma vrijedni pjesnički glasovi. Prepoznajemo, doduše, i neke skupine pisaca koje se u nekoj, rekao bih, medijski napregnutoj atmosferi formiraju u pokušajima rada škola za pisanje, ali, dozvolite, te akcije nemaju karakter pokreta u kulturi kakav je bio ovaj ranije pomenuti”, kaže Vojinović.

Zato, ocjenjuje on, procese u našoj najmlađoj književnosti u ovome trenutku teško možemo mjeriti u kontekstu globalnih literarnih stremljenja. 

“No tu su naši najbolji iz srednje generacije, Spahić, Nikolaidis, Radulović… Zahvaljujući njima, prisutni smo i u regionu i na širem planu”, zaključuje Vojinović.  (izvor: portalanalitika)