U fokusu

Ne govorimo istim jezikom sa zločin(c)om

Dec 11, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Goran Sekulović

Posljednje neđelje na kraju još jednog izbornog dana, ovog puta u tri opštine, čusmo iz Mojkovca skandiranje Ratku Mladiću (’’Ratko Mladić jedan je od nas’’) i Kosovu (’’Oj Kosovo, Kosovo’’ i ’’Kosovo-Srbija’’). I nije ni prvo ni posljednje te vrste, ali svakako zavređuje pažnju. I nije ni prvi ni posljednji put da se ove i slične situacije i poruke, provokacije i dizanje međuetničkih i društvenih tenzija od vlasti ne komentarišu, što na kraju i nije nimalo čudno s obzirom na njenu pretežnu                                                                                                                                                       ili većinsku klerofašističku prirodu i strukturu. Kad se udruže ova dva ’’diskursa’’, dva načina shvatanja, doživljavanja i viđenja svijeta i društva, čovjeka i istorije, Crne Gore i njene prošlosti/sadašnjosti/budućnosti, dobijamo jedan krajnje opasan i eksplozivan proizvod čiji je zajednički temelj i imenitelj, sadržaj i putokaz, vrlo lako prepoznati u konceptu ’’etničkog čišćenja’’ koji  je, nažalost, posljednjih decenija i praktično, dakle, i u stvarnosti, vrlo aktuelan i živ (’’životvoran’’!?) na prostoru bivše SFRJ. No, nije to naš ekskluzivni proizvod! Istorijski gledano, počinje sa osvitom ljudskog društva i prvim civilizacijama, svakako kada je riječ o Evropi i sa antikom. Najprije kao ’’vjersko čišćenje zajednice’’, zatim kao ’’klasno čišćenje društva’’, onda kao ’’rasno čišćenje nacije ’’ i evo kao ’’etničko čiščenje države’’.

Sve nas ovo vraća na slavlje 30. avgusta lani, a naravno i na ono vrijeme neposredno iza toga, pa može se slobodno reći sve do danas, a jasno je da će se slična ponašanja nastaviti i dalje. I nije to osnovni problem, već je problem što isntitucije ove države ne reaguju. Već smo na početku rekli zašto ne reaguju, pa je onda jasno i to da će tako biti sve dok aktuelna vlast ne bude smijenjena na nekim budućim izborima. Nije se ovoj problematici ni ranije davalo dovoljno prostora – u školstvu (od osnovne škole do univerziteta), u kulturi, u nauci, u medijima, u nevladinom sektoru, u radu državnih organa… I stara vlast je nedopustivo dugo i nedopustivo olako benevolentno tolerisala klerikalizaciju društva, prosvjete, čitavih ili pretežno pojedinih univezitetskih jedinica, tj. pojedinih ključnih katedri društvenih  nauka na određenim fakultetima (državnog Univerziteta!) od presudnog značaja za identitetsku suštinu i emancipacijsku i civilizacijsku politiku crnogorskog društva i crnogorske države. Toliko su ti negativni društveni procesi – prisutni i na državnom i na svim privatnim univerzitetima u zemlji (sa kojih su u potpunosti izgnani svi sadržaji interkulturalnog i multinacionalnog/multivjerskog crnogorskog nacionalnog, građanskog i državnog identiteta) – bili i dakako ostali! u poodmaklom, razrajućem po društvo stanju, da se već i za zemana stare vlasti pokazavala suštinska potreba za osnivanjem ne samo posebnog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (koji se danas usamljen donkihotovski bori sa vjetrenjačama klerofašista), već i posebnog visokoškolskog studija, na primjer, za novinarstvo i medije u cjelini, a da ne govorimo Filozofskog fakulteta, sa urgentnom potrebom u domenu filozofije i istorije, ali i moderno koncipiranog multikulturalnog i interkulturalnog studija u okviru kojega bi se uporedno, multidisciplinarno, sistematski i studiozno proučavao multinacionalni i multivjerski sastav i karakter građanskog i državnog crnogorskog istorijskog bića. O takvoj jednoj potrebi u sadašnjem trenutku i u budućim vremenima ne treba valjda više trošiti riječi. Ali, na sva ova i slična upozorenja u vremenu ranije vlasti ove i ovakve riječi i poruke uistinu su se trošile uzalud i zabadava. U to i takvo crnogorsko univerzitetsko i visokoškolsko sivilo kada je riječ o crnogorskom identitetu kao nacionalnom, građanskom i državnom sidrištu nezavisne i prosperitetne Crne Gore, u potpunosti se tako ’’prirodno’’, ’’logično’’ i ’’samoshvatljivo’’ ušuškala i smjestila CANU. Za razliku od ovog njenog miljenika i čeda, bivša vlast je u kontinuitetu pokazivala maćehinski odnos prema DANU, kao i svim drugim crnogorskim institucijama i subjektima, osobito naravno prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. I uzroci i posljedice svega ovoga su krucijalne prirode: bivša vlast i država Crne Gore nikada nijesu imali strateški plan razvoja bilo čega, ponajmanje nacionalnih i državnih temelja i interesa, te mnogobrojnih aspekata – pokazalo se evo i u najnovije doba tako bitnih za golo očuvanje crnogorske države! – crnogorskog identiteta i u zemlji i u dijaspori, tj. iseljeništvu.

I nije Crna Gora i nijesu Crnogorci ma koje vjere i nacije bili mimo svijeta i mimo istorije. Kroz ono što su oni prolazili i kroz što prolaze prošli su manje-više i mnoge druge nacije, na ovaj ili onaj način gotovo sve. Ali, ova i slična saznanja i upozorenja naših  najvećih i rijetkih umova, duhovnih djelatnika od najređe dakle i najfinije, najbolje i najplemenitije pređe i kovine, ovđe nije imao ko da čuje i primijeni svuda đe je trebalo i treba: od školskih programa do univerzitetskih udžbenika, od kulturnih sadržaja do naučlnih dijaloga, tribina i rasprava, od medijskih priloga i poučnih traktata do sučeljavanja interesa društveno-civilnih i javnih, državnih subjekata, od djelovanja društvenih i građanskih pokreta i asocijacija do rada nevladinog sektora, osobito onog sa mladima i najširom populacijom. Ne, sve je to izostalo i izostaje. Živimo i dalje obilato u mitu i pomoću mita sagledavamo naše mjesto u svijetu i očekujemo nam svijetlu mitsku budućnost! Danas naše vlasti ćute nad veličanjem ratnih zločinaca, a to znači i nad ’’preslišavanjem’’ i suštinski prozivkom naših komšija i sugrađana iz manjinskih zajednica, dakle, po etničkoj liniji, a bogami najviše iz one crnogorske, takođe po istoj osnovi! Sjutra će zakonomjerno to preći i na druge manjine i pojedince koji drugačije i različito misle od ’’većine’’, ili pak od vladajuće garniture.

Evo kako Borislav Pekić vidi bit kosovskog mita i bit antisemitizma. ’’… Nebeska politika gruvanja u zid. Kosovska politika čuvanja duše… Kod Kosova nema (i za i protiv). Kosovo je… svaka čast mrtvima, fantazmagorična zabluda politike… Samo Srbi slave nešto što im od štete bilo… Kosovo. Kosovo pa Kosovo!… Nebesko carstvo… dobro je za pesmu, od njega narod ne živi.’’;’’Antisemitizam nije mržnja prema Jevrejima. Antisemitizam je urođeno negativno stanje varvarskog duha koje se ispoljava u pogromu nad Jevrejima samo zato što su oni u svakoj naciji u manjini. Kad njih nema, prazni se na nekoj drugoj manjini. Ako ni njih nema, dobro će doći svako izdvojeno mišljenje, sve što ne može ili neće sa većinom da drži korak…’’ Ovako se  zapravo svaki šovinista odnosi i prema svakom drugom manjinskom nacionu, vjeri, mišljenju, pojedincu. Varvari i varvarsko ponašanje i djelanje nije predodređeno i karakteristično samo za jednu etniju, vjeru, kulturu, jezik, ideologiju, politiku, stranku, ono je kao mogućnost i začeće svuda moguće i prisutno. To nam politička i svaka druga praksa uveliko potvrđuje. Zato bi tome morali biti posvećeni svi, tome da u svakoj misli, ideji, svakom retku, činu, akciji, poruci, pokuša(va)mo izbjeći ovo otrovno sjeme neljudskosti, zla i ljudskog obezličenja. Makar mi Crnogorci tome ne bi smjeli da se damo i prepustimo, bez ikakvog obogotvorenja vlastite nacije, ali s obzirom na neke vrhunske, besmrtne i gotovo nezemaljske primjere i domete čojstva (nasuprot naravno onima na potpuno suprotnoj strani: ’’Bez budala tupoga pogleda, bil umovi mogli blistat svjetli? – Njegoš), morali bi se paziti tih i sličnih prljavština gotovo kao niko drugi, jer nas oni, teško s ičim uporedivi, primjeri i dometi (ma da je i jedan, a nije samo jedan!?) obavezuju itekako, tim prije što su u njima učestvovali i bili i ostali dovijeka i za vječnost pripadnici svih etnija, vjera, kultura i jezika sa ovog našeg geografski neznatnog prostora, ili kako rekoše najznamenitiji svjetski umovi: etička i etnička vrijednost skoncentrisana na jednom izuzetno malom prostoru.

A koliko je građe i materijala za edukovanje i ljudsko, čojstveno, univerzalno, humanističko vaspitanje prije svih crnogorske omladine koje bi kao jednu od ključnih vrijednosti i poruka sadržalo onu o istorijskoj i društvenoj ukorijenjenosti, kontekstualnosti i ograničenosti, kao dakako i relativnosti, svih nacionalnih mitova (što svakako nije nimalo lak put, ali je i jedini za izgradnju zdravog društva!), pokazuje i sljedeći zapis Danila Kiša:      ‘’Moj je deda (po majci) pisao deseteračke pesme (i ja sam dve-tri bio zabeležio od njega, sanjajući da ću postati, kao Vuk, skupljač narodnog blaga), Turcima su letele glave kao klasje (moj deda se zbilja borio na Tarabošu, 1912-13), konji su rzali kao kod Homera, Hrišćanin je gonio Nekrsta, „sve do Skadra a i preko Skadra“, a onda se tu jelo i pilo, u slavlje pobede, paganski, ‘svakojakog krkanluka’, sira njeguškoga, pršute i kastradine, i zalivalo se dobrskom rakijom i rujnim crmničkijem vinom, bacale se glave od Turaka / a pred noge slavnog Gospodara (Nikole I) itd., itd., sve junak do junaka, Crnu Goru i sedmero brda nikad Turci nijesu poharali, nikad pokorili, a meni se činilo da sam ja sve te pesme već jednom čuo, da sam sve te priče, one iz školskog udžbenika (Jagoš Jovanović: Istorija Crne Gore) i usmenog predanja, sa užasnim, homerskim preterivanjima, već negde čitao, doslovce takoreći, što se junaštva i morala tiče, da sam ja te krvave (kosovske) božure pod imenom bazsarózsa već brao u nekim rodoljubivim pesmama, na jednom drugom jeziku (kao što ću te božure pod imenom coquelicot naći već u školskim udžbenicima i francuskim hrestomatijama, ne samo kod trećerazrednih cocorico-pesnika nego i kod Igoa…), kao što sam shvatio, po odlasku sa Cetinja, sad već sa zrelošću osamnaestogodišnjaka i uglavnom kroz literaturu (Sesil Rot, a kasnije A. Memi, A. Visel, Maks Brod, Kafkini dnevnici, Kestler itd.) i to da je jevrejski starozavetni mit „izabranog naroda“ takođe samo do krajnjih konsekvenci dovedena nacionalna (starozavetna i talmudska) mitologija, a da se talmudijske mudrosti i hasidske legende ne razlikuju u biti od Vukovih poslovica, od hrišćanskih, od grčko-rimskih, od vizantijskih, od staroindijskih… U meni je tako u jednom času sazrela, takoreći samo od sebe, kao voće, svest o relativnosti svih nacionalnih mitova (i o tome bi se mogla napisati čitava knjiga)…’’

Mi danas živimo mit o Crnoj Gori kao taocu i dužniku kosovskog mita. Uz taj mit idu i sve zloupotrebe etničkih, etičkih, književnih i filozofskih poruka jednog Njegoša i jednog Marka Miljanova, da samo njih spomenem. Od toga do veličanja ratnih zločinaca samo je jedan mali korak. Na destruiranju svih tih malih koraka (koji nijesu od juče i u njihovoj pripremi i tolerisanju se ne može nikako amnestirati ni stara vlast, naprotiv!) cijelo crnogorsko društvo bi se moralo i moglo! itekako naći, bez obzira na sve postojeće razlike, prirodne, od boga date, I istorijski, ideološki, svjetonazorski itd., formirane i prihvaćene, usvojene i praktikovane. I u njima nije problem. Naprotiv. Ne bi bilo dobro, a ni moguće, da razlika nema, razlike su uslov slobode i autentičnosti svake jedinke, svakog naroda, svakog javnog subjekta, svakog društva, svake države. Ti nesporazumi ne bi trebalo da nastaju od tih razlika i na osnovu njih. Nesporazumi nastaju ako se žele te prirodne, demokratske i civilizacijske razlike uništiti i onemogućiti, a one se mogu takvim učiniti jedino iz motiva i pobuda mrženje i osvete. E tu bi morali nastati ‘’nesporazumi’’! i te i sve druge slične želje za zlom, mržnjom i osvetom bi se morale osuditi i javno podvrći jasnom i glasnom protivljenju, negiranju i direktnom upiranju prstom na sve one koje ih žele propagirati i prakticirati, i to na kraju ili početku i za njihovo dobro, a samim tim i za dobro svih i čitavog društva i države. Jer, sa jezikom (i praksom dakako!?) mržnje i osvete, zločina i genocida, nema sporazumijevanja i praštanja, tu ima samo dubokog ljudskog odijuma, odlučnog i sasvim jasnog odbacivanja, nerazumijevanja i neprihvatanja, jer se sa svakim takvim zastupnikom, zastupnikom zločina i mržnje, uistinu ne govori istim jezikom, ili kako reče Kiš, ‘’sa tom gospodom od fermana ne govorim zaista istim jezikom na jednom drugom planu: intelektualnom i moralnom, i ja toj gospodi ne dajem za pravo da mi određuju norme, ni jezičke, ni književne, ni moralne. Mi zaista ne govorimo istim jezikom! I neka je hvala Bogu Ocu Sabhaotu!’’