Piše: Slavko Mandić

–Imam i srpsko državljanstvo, to mi nikada nije bio problem, kazao je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Stijović, ovih dana u crnogorskom parlamentu. Kazao je to prilično nonšalantno, ni malo zabrinut što je to što zbori u direktnoj suprotnosti sa crnogorskim zakonom o državljanstvu. Tamo je jasno zapisano da crnogorsko državljanstvo može da dobije samo ono lice koje dostavi rješenje o ispisu iz državljanstva druge države. To Stijović nije uradio niti mu je na pamet padalo. A i što bi kad je on vlast. Neće valjda vlast da poštuje pravne regule, pa još one koje su donosili prethodnici. Taman posla.

Danas, vidimo to jasnije nego ikada do sada, možemo slobodno reći da je vrijeme da se ukinu svi zakoni u Crnoj Gori. Podrazumijeva se, ne za svakoga. Pučanstvo, pogotovo onaj dio koji nema potvrdu uredno izdatu i ovjerenu od strane Srpske crkve o redovnom prisustvu na litijama, moraće se i dalje strogo pridržavati zakona. Ovaj koji potvrdu ima i koji donese dokaz da je glasao za ovu družinu, samo djelimično će morati da poštuje pravne norme i pravila. Ali ako dođe do međusobnog spora sa ovima prvima, onda se po automatizmu, litijaško potvrđeni oslobađaju svake odgovornosti. Jedino će se pravo primjenjivati na ove osobe ako se sukobe međusobno. Pa ko ima veću i snažniju vezu da potegne tamo đe treba.

Vlast, razumije se, i bez usvajanja novog zakona o svemu i svačemu, nije se osvrtala na potrebu njegovog poštovanja. Pa vlast je, za boga miloga. Ona upravlja narodom, daje mu posao ako je uz nju i uzima ako nije. Povećava mu platu, istina fiktivno, ali zar i to nije nešto u odnosu na ništa. Mada je ovo nešto u suštini ništa, što je radni čovjek ośetio dobro na svojoj čapri.

Jednom kad je zagustilo i kad narod nije mogao da naulji tiganj,  širokogruda vlast je odlučila da podmaže. Po tri litra dijamanta. Veseli narod je pomanitao od sreće. Otvarali su boce još u trgovinama i onako na iskap pili. Da se uvjere da je stvarno ulje. A bilo je. Ne treba zborit da nije, pa makar ga dijelila i ova vlast. Dijelila je ona i bojne otrove, gumene metke i šok bombe. Sve kad je trebalo i u skladu sa revolucionarnim zakonima.

Kad se konačno promijeni zakon o svemu i svačemu, postojaće samo taj jedan jedini. U njemu će se naći sve što je potrebno i ta knjižica će toliko rasteretiti naše pravosuđe da ni sudije više neće biti potrebne. Sve može da se rješava u vladi. I o svemu elektronski da se odlučuje, kako razni Stijovići ili Mickeyevi ne bi morali da se kvase po nevremenu, ili da dobiju sunčanicu kad zavrući. Da ih ne udari u mozak. Mada, …(mozak i oni…)

Ministar Stijović ima državljanstvo Crne Gore i Srbije. Nije po zakonu ali bi bilo racionalno kada bi se dvije države dogovorile da Stijović bude ministar i tamo i ovamo. Bilo bi mnogo jeftinije i za nas i za njih, a benefite obostrane međudržavne saradnje ośetili bi svi. Njegovim primjerom mogla bi i četvororučica, pa onda polako i ostali. I eto srpskog sveta u punom smislu. Bez po muke, razumijevaći potrebu sadašnje vlasti da nam države budu jedna, Srbija valjda, a no kako drugačije da se zove.
Želja je ove vlasti. Tada više ne bi trebala dva pasoša Stijoviću, a ni još po nekima u Vladi koji se vješto prikrivaju i nijesu ovako bahati i iskreni kao što je poljoprivredni ministar. Biće mu lakše i da rukovodi svojim gospodarstvom, koje se sastoji, kako reče sinoć, od stana u Podgorici, dva u Beogradu i kuće u Sarajevu. Tu jei na selu đedovina.

Eto, kad je ministar iskren pola mu se prašta. A i ona druga polovina će, jer je on ministar. Oprostiće mu se i to što onih 200 € koje je primao preko (pre)velike plate a za koje nije ni znao da ih dobija.

Na jednom od svojih brojnih (ne)djela opet je bila četvororučica, ministarka sa portfeljom sa zadatkom da uništava ljudske i stručne crnogorske resurse. I to je jedini posao koji je solidno radila. Mimo zakona, jasno je, ali što će joj zakon kad je ona vlast. I to puta četiri. O njoj se raspravljalo u Skupštini, tačnije o njenom ćeranju sa svih pozicija, a ona se nije pojavila. Podvila je rep i utekla. Nije došla u Skupštinu na tačku koja se tiče njene interpelacije. Poslala je državnog sekretara Damjana Ćulafića koji se na toj funkciji nalazi tek nešto više od mjesec.

Ovih dana svoje pravo lice pokazao je po ko zna koji put preśednik opštine Nikšić Marko Kovačević koji je, povodom dana škole u Bogetićima, tokom intoniranja himne Crne Gore sve vrijeme śedio i tako pokazao svoj odnos prema nacionalnoj himni. Nije on uvrijedio himnu, jer bi to učinio da je ustao, ali prisustvom jeste i đecu i prosvjetne radnike.

A možda se Zakon o svemu i svačemu ipak neće usvojiti? Možda će proraditi svijest našeg čovjeka kojemu  će postati jasno što mu čini vlast i na što je sve spremna da ga ponizi i da mu život učini nedostojnim.