Dr Goran Sekulović

Ključna Đilasova misao u ’’Nesavršenom društvu’’ je ova: ’’...Moje je uverenje da društvo ne može biti savršeno. Čovek treba da ima ideje i ideale, ali treba da bude svestan da oni nisu u potpunosti ostvarljivi. Potrebno je da shvatimo prirodu utopizma. Utopizam, kada jednom dođe na vlast, postaje dogmatičan, i spreman je da u ime svoje naučnosti i idealizma prouzroči ljudska stradanja. Govoriti o nesavršenom društvu moglo bi da izgleda da uključuje misao da ono može biti savršeno, što u stvarnosti ne može biti. Zadatak je savremenog čoveka da shvati stvarnost: da je društvo ne-savršeno, ali isto tako da razume da su humani i humanistički snovi i vizije nužne da bismo reformisali društvo, da bismo ga učinili boljim i naprednijim.’’[1]

Đilas nije konvertit, disident-renegat, klasični branitelj statusa quo kapitalizma, već je iskreno, odlučno, uporno okrenut ka životu i njegovoj, ljudskoj, slobodi, nepredvidljivosti, neizvjesnosti, otvorenosti – ’’Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[2] – budućnosti i iznalaženju novih horizonata jednog trans-generacijski mogućeg čovječnijeg i slobodnijeg društva, ma kako se ono zvalo i ma kakvo ono konkretno i realno bilo! U tome mu pomaže jedna njegova vrijednost, jedna konstanta, koja je, mada različitog sadržaja i usmjerenja, karaktera i bića, prisutna kod Đilasa i dok je bio i klasični i potom izmijenjeni, ’’novi’’ revolucionar!? Riječ je o još jednoj dimenziji Đilasove pozicije u ovom kontekstu koja je, dakle, veoma bitna – možda i najbitnija, jer mu omogućava da sačuva dostojanstvo i uzvišenost, ideal, visoka stremljenja i ’’nebeske’’, izvorne, mesijanske, eshatološke vizije jednog, svakog, istinskog revolucionara i revolucije kao takve! – i krajnje interesantna. Kao da se, svojim kritičkim naumom, diskursom i djelom, naime, pridružio onim misliocima i revolucionarima u istoriji koji su se, shvatajući bit nasilja kao suštine starog, prevaziđenog koncepta komunističko-socijalističke diktature proletarijata, u svojim ’’novim’’ pozicijama opredijelili za strasnu stvaralačku, idealnu i utopijsku, ’’savršenu’’ i ’’beskonfliktnu’’ vjeru kao njihovu srž i bit.

Đilas nije razočarani antikomunista. On jeste uslovno rečeno antikomunista, jer uviđa deformacije postojećeg komunizma i u tom smislu on se mora držati čak i komunističke ’’nauke’’, tj. idelogije i njihovih kategorija da bi opisao te deformacije i raskol, raskorak između principa ideala i svakodnevne prakse. Njemu je kada je uvidio kuda ide postojeće komunističko društvo ono postalo i bilo, htio-ne htio protivničko, i njegove slabosti, protivrječnosti, ograničenja i deformacije on sagledava i opisuje teorijskom i filozofsko-političkom analizom i argumentacijom. I ako je logično i nužno morao ostati njegov zarobljenik, samim tim zarobljenik i liberalnog kapitalizma u odnosu na koga je nekadašnji komunizam htio da postane alternativa (najčešće ostajući unutar njegovih istorijskih i društvenih okvira, pa čak i ispod njegovih ukupnih civilizacijskih dostignuća), Đilas je pomoću vjere u smislu ideja i ideala kao zastave-vodilje svoje borbe koju je dalje nastavljao, ali  u biti jednog iracionalnog metafizičkog elementa, ipak prevladao i transcendirao status quo, postojeću epohu, te tako uskočio u voz humanije i pravednije, etičkije, ljudskije i čovječnije budućnosne alternative bivših/sadašnjih/budućih! kapitalističko-(post)liberalnih i komunističko-socijalističkih poredaka i društava.

Đilas je revoluciju i komunizam prihvatio kroz vjeru u radikalni eshatološki i mesijanski ideal ostvarenja Božjeg carstva na Zemlji, za što je kod Marksa itekako našao uporišta![3] On i poslije političkog i teorijskog obrata vjeruje u biti u tu iracionalnost, tj. nije prestao vjerovati u ideale, u ’’novi ideal’’ (’’Jedan ideal umire da bi se rodio novi, dakako ’lepši’ i ’konačniji’...’’!), iako   piše: ’’Čak ni jedno od najdubljih mesta u Marksu nije više moglo da mi objasni nikakvu veru...’’[4] (Đilas misli na Marksov stav da je ’’religiozni svet samo odraz stvarnoga sveta.’’, napom. G. S.) U tome i nije nikako bio među revolucionarima i intelektualcima usamljen. Naprotiv!

Slično Đilasu, u istoriji su postupali i Ervin Šinko i Đerđ Lukač. Kao da je i Đilas poslije svekolikog obrata, i kasnije sve do kraja života prihvatio poput Šinka – iako ih dijeli određeno istorijsko vrijeme, ali ih spaja revolucija kao  ’’sudbina’’!, kako je pisao mladi Marks 1843.g. –  ’’ ’jedan metafizički pojam Boga’. Valja podsetiti, na primer, da je otprilike u isto vreme kada se Šinko nosio sa ovom svojom ’hrišćanskom religijom’, Lukač proživljavao svoju fazu svetog Franje. Drama vere u oba slučaja bila je i drama pada, unutrašnjih protivrečnosti revolucije. ’Odgovornost nasilja’ i čistoća ideje dospeli su  konflikt, i to je urodilo verom u čijem je središtu stajala jedna etička religija utopističke intencije... Šinka stalno prati bol zbog te protivrečnosti. Godine 1963 on piše: ’Sve iluzije i nade jednog hilijastičkog, buntovnog, u svakom pogledu ljudskijeg pokolenja, mojeg, na životnom vrhuncu te generacije, u jednom fantastičnom ritmu sunovratile su se u mrak, iz kojeg ni jedan jedini pripadnik te generacije nije više mogao da nađe put do svoje prvobitne, oduševljene vere.’’’[5]

 Kao i Šinko ni Đilas nije više mogao naći put do one svoje vjere zbog koje nije htio (da bi mogao ostati i nastaviti biti komunistom!), ili nije mogao?!, uoči Drugog svjetskog rata da u sebi da prostora realnoj sumnji o Staljinovim konc-logorima u Sibiru. ’’Jedan metafizički pojam Boga’’ – ’’Neko’’ (Đilas) ’’to može nazvati fanatizmom slobode, nedogmatskim dogmatizmom. Pa nek je i tako!’’[6] Uostalom, Đilas u knjizi ’’Nesavršeno društvo’’ piše: ’’’’Jer bez vere nije mogućno pokrenuti ni slamčicu, a kamoli brdo. Jedan ideal umire da bi se rodio novi, dakako ’lepši’ i ’konačniji’ – to je ljudski udes, dobar ili zao. Oni koji ne veruju, oni koji se ne žrtvuju – nemaju čemu da se nadaju, ništa i ne zaslužuju.

Mada čovek i ljudski rod traju kao Sizif, moraju se pobuniti kao Prometej uvek kada im takvo trajanje omogućuju više sile.’’[7]

Naravno, ovđe se ne radi o klasičnoj religiji, jer religija ne može zamijeniti politiku ni obratno –’’zamena komunizmu ne mogu biti ni postojeće religije ni neka nova religija.’’[8] Đilas to ne ističe zbog toga što ne vidi značaj i neizbežnost religija i verovanja, ili što je u vrijeme sukoba sa SKJ manje vjerovao u bit svojih pobuna i svojih ideja. Sama priroda religija ga navodi na poricanje njene prevratničke društvene uloge u komunizmu. Ostaje, jasno, ogromna uloga i moć, značaj i funkcija religije i vjere. ’’Zaključivao sam: u životnoj, u društvenoj stvarnosti veoma je važno u šta ljudi vjeruju – jer vere su i zastave, ali mi je u datom trenutku izgledao presudnijim – i za mene i za sve one koji su se razuverili u komunizam – odgovor na pitanje: da li ljudi moraju ili ne moraju da veruju, da li je borba u komunizmu mogućna bez ideja, bez programa? Moje saznanje, moje trpljenje je kategorično: čovek bez vere, bez ideja i ideala, zamišljiv je jedino kao čovek bez uma u svetu apsolutne praznine – u svetu vlastitog nepostojanja. A oni koji tvrde da čovek može bez vere, bez ideja i ideala – jedino otkrivaju jedan, vlastiti vid verovanja. Ali i da neće, da ne mogu da se bore. Njihova neverica je samo poseban način prilagođavanja. Ne osporavam i ne potcenjujem takva gledanja i takva življenja, ali poričem mogućnosti da se pomoću njih promeni ikakvo društvo, a pogotovu tvrdokorno i nepodatno kakvo je komunizam: mada borilištima nisu na odmet gledaoci, oni u njima ne pobeđuju.’’[9] Pobjeđuju dakako samo borci, nikako ne gledaoci, posmatrači, ali borci koji nikako i nikada ne mogu bez vjere, ideja i ideala, a to znači ni bez utopije.   (kraj)