Goran Sekulović
Solidarnost
Solidarnost
(Iz zbirke priča i pjesama za đecu i mlade ''Luka i Lejla'')
Predrag ima zdravstvenih problema. Lijeva noga mu
ide pomalo u stranu i vrlo brzo se zamori kada potrči. Haris je od polugođa
novi đak u razredu. Učiteljica je odredila da sjedi sa Predragom, koji je do
tada bio sam u klupi. Odmah su se sprijateljili. Haris je primijetio da
Predragova lijeva noga nije kao i desna, ali tome - iako je bio novi đak - kao
i druga djeca u razredu koja su se na to već bila navikla, nije pridavao
pažnju.
Jednog dana, ubrzo po dolasku Harisa u razred, on i
Predrag su se kući vraćali iz škole. Tek malo, a Predrag bi potrčao. Haris bi
ga brzo sustigao. Onda bi nastavili put koračajući. No, Predrag bi opet
potrčao. Haris bi ga opet stigao. Pričali su veselo i vrijeme je brzo
prolazilo, iako je od škole do kuće bio malo duži put.
Inače, Predrag je često zaboravljao da se, zbog
noge, ne bi smio puno zamarati, pa bi lakomisleno potrčao u različitim igrama
ili tek onako, sa drugom djecom iz čista mira. To bi ga onda koštalo, ne
rijetko, bola, pa je morao nakon toga mirovati. Uzalud su ga roditelji na to
opominjali. No, znali su da i njihov Predrag ima živ dječji duh koji nije tako
lako obuzdati. Ovog puta, htio se i pokazati pred novim drugom, da on ne
zaostaje baš ni u čemu u odnosu na druge dječake u razredu i da Haris nije
izgubio ništa što mu je upravo Predrag najbolji drug. Da je on, Predrag, i u
znanju, i u učenju, i u druženju, i u igri, i u trčanju, i u sportu, kao i svi
ostali.
Ali, poslije svakog trčanja, Predrag je bio sve
umorniji. Znao je - preforsirao se. Nije smio toliko da sebe iskušava.
Prigovoriće mu zbog toga roditelji. No, od svega mu je bilo najteže to što će
Haris jasno vidjeti da on ne može trčati kao i svi drugi đaci u razredu. To ga
može pokolebati u njegovom prijateljstvu prema njemu. Njihovo međusobno
drugarstvo vrlo se lako može otopiti. Upravo je sada na velikom ispitu,
pomislio je Predrag. Da li će Haris i dalje ostati njegov najbolji drug?
Haris kao da je čitao njegove misli. Ipak, nije
ništa govorio. Pratio ga je revnosno. Predrag je davao ton, čas trčanju, ali
sve rjeđem i kraćem, čas koračanju, sve češćem i dužem. Haris je primijetio da
je Predrag sve zadihaniji.
-Vidiš, umorio sam se - reče Predrag.
-Pa šta, umorio sam se i ja - reče Haris.
-Nijesi, nijesi se ni oznojio. A vidi mene - nije se
predavao Predrag.
-Nijesam u lice, ali mi znoj curi niz leđa - slaga
vješto Haris.
-Znaš, ja sam se uplašio da mi više nećeš biti
najbolji drug ako primijetiš da ne mogu trčati kao ostali dječaci.
-Gluposti, zbog toga se nijesi morao dokazivati na
taj način i bespotrebno sebe umarati, ali nema veze.
-Znam, ali svaki put kada bih stao poslije trčanja,
pomislio bih da to nije bilo dovoljno da bi se dokazao, pa bih ponovo trčao. A
činilo mi se i da se tebi trči, nego da samo radi mene koračaš polako. I tako
sam se evo baš umorio - reče Predrag i stade.
-Pa i da mi se trčalo, ne bih te ostavio. Mi smo
drugovi. Kada koračamo - koračamo, kada trčimo - trčimo. Da je bilo potrebno,
da si se toliko umorio da ne možeš da koračaš, ja bih te na leđima ponio do
kuće. Eto, to je to - jednostavno objasni Haris.
Eto, to je to - pravo drugarstvo, pomisli Predrag. I
ispuni se samopoštovanjem poslije ovih Harisovih riječi i divljenjem prema svom
novom, starom drugu, koji se ovako prema njemu ponašao - u stopu ga prateći i
prilagođavajući se njegovom zdravstvenom stanju - ne zbog sažaljenja i
nametnute mu obaveze, već zbog - solidarnosti.
0 Komentara