Škrinja

MILOVAN ĐILAS O UTOPIJI KADA OSVOJI VLAST I POSTANE DOGMA (XIV)

Nov 28, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Dr Goran Sekulović

U pitanju su očigledno dva pristupa istoriji, čovjeku i ljudskom društvu: jedan je otvoreno i beskompromisno pobunjenički, revolucionarni, radikalno prevratnički, koji ne ostavlja ni kamen na kamenu u pravu i potrebi odbrane, borbe i pobune za elementarni fizički i duhovni opstanak u ravni slobode, pravde, jednakosti, dobra i istine za sve i svakoga, od čovjeka pojedinca, naroda do čovječanstva, kome je svakako pripadao Đilas i koji u njegovom, tj. u crnogorskom slučaju vodi porijeklo i nit od najdubljih laguma slobodarske istorijske i nacionalne samosvijesti narodne o svom biću i identitetu pa sve do priključenja i empatiji prema svim sličnim pokretima i težnjama sve do istih takvih za slobodu i pravo na sreću i dobro čitavog ljudskog roda i čovječanstva! Drugi je u krajnjem i suštinski potpuni antipod svemu tome, jer ne prelazi granicu onoga što po njemu samo može i samim tim i treba i mora da bude, a to je jedino sve ono što je po njemu realno i ostvarljivo, kako u aktuelno i postojećem vidljivom i realnim pretpostavkama uokvirenom, tako i na osnovu njega nevidljivom, tj. budućem i za njega i po njemu jedino zbiljski ostvarljivom ambijentu, pokretu, djelu i angažmanu. To je antiutopijska, konzervativna, krajnja društveno retrogradna pozicija, uz to dakako i antipovijesna i antihumanistička orijentacija koja je baš kao takva upravo nerealna i nezbiljska, utopijska i utopična, dakle, i u jednom i u drugom vidu Blohove podjele!, jer će je sam život i ljudi kao njegovi nosioci kat-tad negirati i izmijeniti!

Nasuprot ovoj orijentaciji, način i karakter, ulog i sudbina pozicioniranja teorijskog i praktičnog! mjesta Đilasovog spram predmeta njegove analize, učinilo ga je korifejem i istinskom veličinom, i to u svjetskim razmjerama, borbe veličanstvenog utopijskog patosa nemirenja sa bilo kojim postojećim stanjem svake neumne zbilje. Đilas je slijedio mladog Marksa koji je pisao u jednom pismu Rugeu:’’Um je uvijek egzistirao, samo ne u umnom obliku.’’ Upravo se Đilas borio uvijek protiv neumne zbilje sa ciljem da se um do kraja realizuje u umnom vidu i sadržaju – i prije Drugog svjetskog rata, tj. protiv kapitalizma, ali i poslije pobjede komunizma u Jugoslaviji protiv njegovih deformacija, da bi do kraja života ostao privrženikom te borbe, uz sva teorijske nedostatnosti, jednostranosti, dileme, nedorečenosti, protivurječja, odnosno nesavršenosti i neizgrađenosti i mnogih samih predmeta analize, ali upravo kao takvog i njega kao mislioca, zapravo u prvom redu njega s obzirom da je kao autor ’’Nesavršenog društva’’ bio itekako svjestan ontološke nesavršenosti čovjeka, ljudskog društva i istorije.  

 Đilas se bio našao u poziciji tzv. ’’revolucionara bez revolucije’’. Jer, iako je jugoslovenska revolucija uspjela, tj. iako su jugoslovenski komunisti došli na vlast – koja je u komunizmu i marksizmu bila sve, jer je sve i bilo u tome kako osvojiti, zadržati i očuvati, razvijati i unaprjeđivati do savršenstva tu najbožanskiju slast od svih slasti, ’’...vlast – nasladu svih naslada’’,[1] dakle, vlast je bila (ne)prikrivena suština svih teorijskih i ’’naučnih’’ ideja – on je u jednom trenutku intimno, a to znači,  najpotpunije, u svom totalnom ljudskom biću i u svoj svojoj cjelovitoj ljudskoj i revolucionarnoj biti, ostao bez revolucije, a ostao je revolucionar! Ostao je bez revolucije, jer to više nije bila njegova revolucija, to nije više bila, po njemu, zapravo nikakva revolucija, jer je izdala sopstvene idealne i uzvišene, humanističke i svečovječanske principe! Srž problema je, dakle, što je Đilas ostao revolucionar i komunista! Mada, malo drugačiji revolucionar nego što je to bio u periodu neposredno prije toga, ali razlika je, ipak, bila samo u spoljašnjim kategorijama sredstava i načina revolucionarnog djelanja, a po unutrašnjim, intimnim kategorijama gledano, ostao je isti, magloviti i daleki cilj, tj. ostala je žeđ i glad za grande utopijom i idealom savršeno pravednog, slobodnog i srećnog društva i čovječanstva. Doduše, Đilas više nije bio romantični zanesenjak kao na početku svoje revolucionarne djelatnosti, već, reklo bi se, trezveni i realni, skromni, ali ne nikako servilni!, oštroumni, daroviti, dalekovidi, vizionarski i proročki mislilac!

Dakle, revolucionar je htio da nastavi revoluciju, ali je uvidio da revolucije više ne može biti budući da se sve više stvara društvo potpuno suprotno od onoga koji su revolucionari do tada proklamovali i zacrtali kao cilj, pa prema tome ostao je bez istorijskog i društvenog revolucionarnog miljea i okvira u kojima jedan revolucionar jedino i može djelovati ako želi i hoće da djeluje! Ostao je bez revolucije, jer nije uspjela i nije se iskazala revolucionarna praksa, ona i onakva revolucionarna praksa čiju je bit vidio i definisao Marks u Tezama o Fojerbahu. Suština revolucionarne prakse jeste da je kritika nužna i odozgo, ali i odozdo, tj. da je nužno i potrebno, neophodno i jedino svrsishodno ako se želi da revolucionarna praksa odista bude to za što se izdaje i tvrdi da jeste – da, dakle, kako piše Marks, i vaspitač bude vaspitan! Ta dvosmjernost, demokratičnost, ravnopravnost, jednakost, otvorenost i totalnost kritike i revolucije kao jedinog pravog i ispravnog kriterija revolucionarne prakse, u Jugoslaviji je poslije osvajanja političke vlasti komunista – izostala. ’’Nova klasa’’ nije bila moguća sa revolucionarnom praksom.  Zapravo, ona je bila doista realna pojava, ali kao takva je označavala i pokazivala da nešto nije u redu sa revolucionarnom praksom!? I zato se Đilas našao bez revolucije, bez revolucionarne prakse, kao mornar na kopnu, kao riba na suvom, a to je značilo ujedno dakako i uviđanje grubog razlaza i provalije između komunističkih ideala i svakidašnje socijalističke prakse.

Otuda i od tada! je sve po Đilasa i krenulo po lošem i najgorem (što se tiče njegove sudbine visokog jugoslovenskog komunističkog funkcionera), s tim što je on to naravno i predvidio, jer je svjesno, savjesno! i neumitno težio ka takvom scenariju i svom epohalnom raskidu sa zvaničnim komunističkim licem.[2] A to zvanično, tj. u dosadašnjoj istoriji stvarnosno, odnosno kako se uobičajeno i zvalo tzv. realno socijalističko i komunističko (u biti totalitarističko) lice, po Đilasu je i bilo i jeste i jedino je zapravo moguće kada se radi o primjeni Marksove teorije, jer se do sada nije i ne može, po njemu, drugačije ni realizovati.[3] To znači da je Marksova teorija utopija, barem u onom dijelu kada je on predviđao njenu moguću ostvarenost i u razvijenim zemljama zapadne Evrope. No, ona je utopija očigledno za Đilasa i kada se radi o istočnoj Evropi, jer se tu na djelu pokazao potpuni raskol i nesklad između proklamovanih humanih i demokratskih težnji i ideala i ostvarenog društvenog uređenja. Dakle, Marks i uopšte marksizam je po Đilasu utopijska misao i to u onom njegovom, kada se ima u vidu Bloh, utopističkom, apstraktno utopičnom smislu. Mada, Đilas naravno ne uviđa i prezentuje tu razliku, već u krajnjoj instanci i Marksa situira u korpus dotadašnjih utopijskih mislilaca.

I Marks je, smatra Đilas, odgovoran za tu svoju utopijsku dimenziju u smislu i smjeru svega onoga što je ona proizvela u realnom socijalističkom društvenom praksisu u istočnoj Evropi. I nije tu samo u pitanju diktatura proletarijata i slične kategorije, odnosno svi oni ’’recepti za kantine budućnosti’’, koje su očigledno zakazale i proizvele nesagledive negativne posljedice, a koje je Marks čak i kritikovao kao takve trudeći se da ih izbjegne i da se njegovi tumači manu slijeđenja i ’’razvijanja’’ takvih i sličnih stavova (zato o njima, tj. o tim kategorijama i receptima i nije zapravo pisao i razrađivao ih, znajući, vjerovatno više sluteći instinktivno, ’’njušeći’’!, njihov loš i zao potencijal, mada ih je ipak koliko-toliko, makar i u zametku, ostavio u nasljeđe za što snosi nesumnjivu odgovornost). Đilas zalazi sa kritikom i u dublje i ’’daleke’’ slojeve teorijskog bića marksizma, pa ne prihvata ne samo dijalektiku prirode (u čemu je saglasan npr. sa jugoslovenskim stvaralačkim i humanističkim marksistima praksis usmjerenja, ali i sa Žan Pol Sartrom), već ni dijalektiku društva, čovjeka i istorije.[4]

Pa što onda ostaje od jedne ovako radikalne, ’’destruktivne’’,  uistinu revolucionarne, u klasičnom smislu potpune i krajnje eksplozivne, subverzivne teorijske ali i praktičke! pozicije? I da li išta ostaje zapravo, što bi se onda moglo i moralo! nadovezati na kakvu-takvu pređašnju i izvornu nit Marksovog djela ili pak marksizma u cjelini?! Đilas kaže da nije antikomunista i tvrdi da komunizam bez demokratije nije komunizam, a u isto vrijeme i da drugačiji komunizam kao primjena Marksovog djela od ovoga (onoga!) realnog u istočnoj Evropi koji je bez demokratije i nije moguć. Dakle, po njemu zapravo Marks nije dao komunistički ideal, jer budući da je bez demokratije to i nije komunizam. U tom smislu nesumnjivo Đilas jeste antikomunista, odnosno zapravo bolje i tačnije rečeno to i nije budući da po njemu, a to je suština, komunizam nije ono teorijsko djelo i realno društvo u odnosu spram koga se želi reći da je on njegov protivnik i negator. On ostaje privrženik i zagovornik nekog ideala budućeg pravednog i demokratskog društva, i ne samo budućeg, već i sadašnjeg, tj. nekadašnjeg komunizma u Jugoslaviji i u istočnoj Evropi, koji je htio da demokratizuje i dovede u sklad sa komunističkim idealima iz Marksovog djela, makar onim načelne, doktrinarne prirode i makar ih smatrao neostvarljivim i nekomunističkim, budući da se po njemu mogu ostvariti samo u jednom jedinom praktičnom liku nakaznog staljinizma, ne amnestirajući pri tom ni lenjinizam, naravno ni Marksa ni marksizam!

Ali, moramo ovdje postaviti pitanje kojeg ideala budućeg pravednog i demokratskog društva?! Bez obzira na izuzetno vitalne, produktivne i iskričave uvide u (novo)nastalu situaciju oko svjetskog komunizma i socijalizma, Đilas ipak nikako nije u poziciji da donese svoju originalnu, cjelovitu, autentičnu i novu, baš i uistinu njegovu vlastitu viziju i teoriju tog budućeg pravednog i demokratskog društva. On se, ipak, definiše i otkriva u odnosu spram onog djela i pokreta koji ga je i iznjihao, rodio, spram koga se on kritički odnosi i koga želi da ’’revidira’’ (mada on ne priznaje da je revizionista!)[5] Priznaje da je u knjizi ’’Nova klasa’’ čak i jezički i kategorijalno se iskazivao još uvijek u duhu postojećeg komunizma i marksizma. Takođe, ni u najteorijskijem svom djelu ’’Nesavršeno društvo’’ Đilas nije pošao presudno i odlučno dalje makar u skiciranje te nove svoje vlastite vizije budućeg savršenog društva, jer kao takvo, kao savršeno društvo, ne mogu se prihvatiti one kritičke pozicije i neuralgične tačke nesavršenog društva na koje Đilas s pravom ukazuje, bez obzira koliko dakako bio u pravu i koliko sve one u njegovoj percepciji i iskazu izgledale maestralne i apsolutno tačne, istinite i proročanske/vizionarske.

I ako smo postavili pitanje koji je to Đilasov ideal budućeg pravednog i demokratskog društva i ako na njega treba da odgovorimo, a treba!, moramo se vratiti njegovim osnovnim teorijskim i praktičnim principima i uvidima na kojima počiva njegov kritički diskurs spram komunizma i socijalizma. Nekoliko njih bitnih smo već istakli. I oni i mnogi drugi dakako određuju i odredili su! Đilasov istorijski, filozofski, društveni i politički okvir unutar koga je djelovao i ostao da djeluje i utiče na misao i praksu savremenog svijeta. Sve u svemu, u krajnjem, Đilas nije mogao sve da je i  htio – jer slijedeći njegovu logiku sudbine marksizma, pošto se nije iskazao u scenariju vlastite teorije o budućem savršenom društvu, on, tj. scenario, se i nije mogao iskazati i pojaviti, jer ga u Đilasovom djelu nije bilo – a teško se može reći da nije htio!?, da izađe iz okvira liberalne epohe, u okviru koje i spram koje zapravo su kritički i revolucionarno djelovali svi do sada utopijski mislioci, pa i Karl Marks.

On je ostao prirodno i logično, samorazumljivo i očekivano u raljama i mengelama klasičnog liberalizma kao istorijske, teorijske i društveno- dakle, ostao zarobljenikom i privrženikom u teorijskom i civilizacijskom pogledu klasičnog učenja i pokreta liberalizma sa industrijskim društvom kao takvim (čiji su sastavni elementi, međutim, i rezultati rada socijalističkih-socijaldemokratskih pa čak i komunističkih stranaka u tim društvima!)[6] koji je poslužio kao osnova svim mijenama i savremenog kapitalizma i nekadašnjeg oficijelnog komunizma i socijalizma u Jugoslaviji i u Istočnoj Evropi, ali i obrnuto, čega je bio svjestan i Đilas. Jer, kategorije i pojmovi liberalizma su bili i ostali one vododjelnice, oni kriterijumi i preduslovi za svako objektivno i nepristrasno sagledavanje i osvjetljavanje istorijskog razvoja i puta nekadašnjih socijalizama,[7] ali, naravno, i svih dosadašnjih mijena kapitalizma i dolaska danas do globalnog ’’pobjedničkog’’ stupnja savremenog kapitalizma u svijetu[8]. Đilas je u krajnjoj instanci ostao na postojećem stanju liberalnog kapitalizma, odnosno, ostao je teorijski zagovornik savremenog liberalizma i kapitalizma.