Kultura

Tin Ujević u Vanvremenom trajanju

Mar 14, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

I danas sa ove vremenske distance poruka koju dobijamo od Tina Ujevića djeluje jednako svježe, aktuelno kao onda kada nam je uputio!

Esej

Piše: Akademik Sreten Vujović

U pokušaju približavanja pisane riječi, književni analitičari i kritičari se često povode za određenim šabloniziranjem poezije, jer tako je lakše  “uhvatiti” neuhvatljivu i vanvremenu misao; prava poezija i njena ideja se ne da dovesti u bilo kakve okvire, bilo kakve šablone! I tu obično počinje zabluda. Pjesnika treba doživjeti i ne pokušavati ga analizirati prema vlastitom svjetonazoru. Oslobođena misao je osnovni tvorački princip! Istinski poetski impuls podrazumijeva bivanje izvan vremensko-prostornih poimanja, pa stoga bilo koja vrsta smještanja u obrasce, čini upravo suprotno onome čemu poezija teži. U suprotnom mogli bismo izgovoriti: Tako su umirali i Bogovi!

Vanvremenost Tinove poezije najočitija je u pjesmi „Svakidašnja jadikovka“, iz njegove prve zbirke „Lelek sebra“ nastala neposredno po okončanju Prvog svjetskog rata. Taj period korespondira  sa početkom propasti crnogorske države i njezine duhovnosti, a ta ista duhovnost u komunikacijskom,  saznajnom  smislu, jeste u Riječi, kojoj se  u Crnoj Gori, dosta stidljivo vraćamo nakon gotovo jednog vijeka. Crnogorska izbjeglička vlada nalazi se u Neiju kod Pariza, sa kojom je Tin održavao kontakte, o čemu postoji nekoliko pisanih śedočanstava. To je vapaj pjesnika koji doživljava svu tragiku mraka, koji će  uslijediti i sunovrat onih ideala o kojima je, sa svojim saradnicima, sanjao i Petar II Petrović Njegoš. Istinski pjesnik po prirodi svoga bića ne traži jake i moćnike, jer njima se najlakše prikloniti, pa se već 1917. godine obraća „Kraljevskom ministarstvu unutrašnjih djela Crne Gore“ za molbom da bude primljen u „crnogorsko podanstvo“. Ova njegova želja, rekao bih, ima mnogo širi kontekst od pukog dobijanja državljanstva Vlade u egzilu, koja je negdje izgubila svoju domovinu u „Sporazumnom zločinu“, kako kaže Giacomo Golfera u Bolonji, koju godunu kasnije, što u onovremenim okolnostima ne može nikako biti privilegija. Pjesnik, inače studira u Parizu od 1913. godine. Pariz je i tada kao i danas nesumnjivo „čvorište“  evropske kulture i svega onoga što ona podrazumijeva. Mladi poeta se bavi novinarskim poslom, uključujući političke aktivnosti i poezijom. Veze sa Crnom gorom datiraju još iz 1914.godine, kada  Ujević boravi na Cetinju kao francuski tumač, koji je pjesnik nazvao „Teferič na Cetinju“.  Možda se istinski korijeni njegovih veza sa Crnom Gorom, koje traju gotovo četiri decenije, nalaze upravo tu. Interesntno je napomenuti da se u Nikšiću 1932. godine pojavljuje zbirka njegove poezije „Auto na korzou“. 

Sublimacija njegove lirske prirode najočitija je u izjavi da je „promijenio devet koža“, što je logičan slijed doživljaja turbulentnih dešavanja, koje je mogla naslutiti i bolno razumjeti samo hipersenzitivna osoba, kakav je, cijenim,  bio Tin, kao mladić obdaren „iskustvom“, a koje njegove godine, biološki posmatrano ne bi trebale imati. U svim tim „sunovratima“, društvenim, kulturnim, političkim, ova izjava Ujevića podsjeća na stihove Konstantina Simonova „sve smrti me ubiti neće“, pa odatle i „devet koža“, devet „života“.  Ako je tačna izreka da je jezik „hram u kome stoluje duša čovjekova“, onda je Ujević kao vrsni erudita imao priliku da se i faktički nađe u „devet koža“ i da zaista istovremeno živi „devet života“, i tada takvom čovjeku postaje „tijesno“ u njemu samom. Nositi se sa takvim ośećanjem  mogu samo ličnosti posebnoga kova!

Zadatak promotera ili književnog kritičara nije da sudi ili presuđuje o nečijem djelu, nego da napravi prvi kontakt sa piscem, ali ne i da umjesto njega govori. Kontakt sa Tinom Ujevićem su na najbolji način napravili njegovi stihovi. Zato ovo govorenje neće biti lični doživljaj istih, jer moje poimanje je samo jedno od bezbrojnih doživljaja, različito, a opet jedinstveno u svim svojim varijacijama; sami stihovi ovog pjesnika govore najbolje, i naš vrhunski domašaj može biti samo da u ovom vremenu čujemo to što je moguće čuti,  u svoj limitiranosti, a koja se odnosi na šablonizirani sud, dakle, ubijanje pjesme, kao višeg nivoa komunikacije!  Ova poezija, osjećam, odlazi i izvan vremena u kome Jesmo, pa sam zato  stavio težište na pjesmi „Svakidašnja jadikovka“,  kojom Tin pokazuje ono što rijetki pjesnici prepoznaju,  vrijeme  izvan Vremena, i ono, kada se radi o ovom pjesniku, teče u svim smjerovima! Nije to samo iskustveni doživljaj Ovostranosti, već onaj koji mladoga Tina Ujevića, mjereno ovim, našim svakodnevnim iskustvom odvodi u buduću prošlost ili obratno, svejedno. Očaj čovjeka koji je kadar to ośetiti je nemjerljiv, prema poznatim „aršinima“! Takav slučaj imamo i kod srpskog pjesnika Disa, čiju pjesmu  „Tamnica“, prati pjesma „Nirvana“ i napokon „Možda spava“! Mnogi u ovoj posljednjoj prepoznaju motiv umrle drage, a da li je tako? Kada na nama prihvatljiv i relativno pravi način povežemo suštinu ove tri poruke, jedino što sa sigurnošću možemo ustvrditi, jeste da određene poetske opservacije nijesu „od ovoga svijeta“.

Mladi Tin, sa svega dvadeset pet godina, u kontekstu već rečenog, po mom skromnom mišljenju, ne pada u definitivno beznađe, a „Jadikovka“ i „lelek“ je zapravo slika „napuklog zvona“ koje želi opomenuti da slabosti proizilaze iz nemoći da se čuje glas razuma u opštem beznađu na nekom „Pijanom brodu“!

Pjesnik je vječita upitanost! Antun Branko Šimić bi kazao:

„Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari”.

   Tin kao i naš Aleksandar Leso Ivanović, ima „igle drača u srcu“ ili „bodlje“ unutra okrenute, da „nijedna nikog ne dodirne, da nijedna nikog ne ogrebe do rođeno srce i samoga sebe“ ali zato je tu taj vječni „plamen na rukama“ i „moćna riječ“, božanska, a „tijesno joj je u grlu“, koja preko krhkog ljudskog bića zasigurno samo postavlja pitanja, a vrijeme „daje odgovore“! Zato je istinita tvrdnja da „samo ranjena školjka biser tvori“! Tome ide u prilog i pomen „svete smrti“, a što je ona osim Život Vječni? Inače varijacija  „svete smrti“ je osjetna i u pjesmi „Notturno“ : “plačimo, plačimo u tišini/umrimo, umrimo u samoći”, đe je osjetno uvjerenje da pjesnik ipak nije „samac usred svemira“; u prvoj strofi obraćanje u prvom licu postaje lirski subjekat „mi“, i potvrđuje da još ima osamljenika sličnog promišljanja, u  velikom poetskom snu, koji nije dosanjan, jer onda bi bio kraj poezije, kraj Životvorne Riječi! Dodajmo da su pjesme sa naslovom, „Notturno“, prisutne i kod Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže. Kako oni nijesu jedini hrvatski pjesnici koji koriste motive prisutnosti tajanstva  mraka, ovo bi zahtijevalo posebnu elaboraciju.  Dakle, da se vratimo već rečenoj „svetoj smrti“, koja  se kao „završni ton“ opet javlja, kao pjesnikovo uvjerenje, koje u svijetu ispunjenom banalnostima ne znači puno, ali svakako znači poruku kojom „vječna zublja vječne pomrčine, nit' dogori niti svjetlost gubi“! 

Dozvolite mi da primijetim, Ujevićeva poetika me uvijek vodi na dva kolosjeka, koja se na kraju spajaju u „nevidljivo“ jedinstvo. Naime jedan je Beketovska osjećajnost u kojoj, kako mi skrenu pažnju mlada koleginica, pjesnikinja sa FCJK, sublimirana u liku Luckya, čije ime svi dramaturzi upotrebljavaju izvorno, a ima značenje „Srećnik-Srećko“! Zašto? Naprosto zato što on, srećno dogođen, kao i pjesnik nosi teret, sve zna i kroz znanje sve ima, ali i dalje mu takav životni kapital ne donosi olakšanje. Sa druge strane imamo ponešto od tzv. šopenhauerovskog pesimizma, koji je samo pojavno takav, jer teži „pročišćenju“, oslobođenju od, balasta, onoga što krnji estetsko, ali zato kao ni kod Beketa, ne donosi olakšanje, jer cijena takvog, čistunski i vrhunski moralističkog stava jeste samoća! Sa njom treba naučiti živjeti, uprkos neminovnosti da sam tvorac i branitelj estetskih i moralnih vrijednosti postaje „Igračka vjetrova“! 

Ostaje, dakle, „vječna zublja, vječne pomrčine…“ U ovom Bivanju nije neka utjeha, ali za one koji Vide, i kojima predjeli tame nude neophodni smiraj, ova „zublja“ je  ustvari „iskra bačena u Besprostor“ tame, koja želi i mora pronaći svog sagovornika! Zato i danas sa ove vremenske distance poruka koju dobijamo od Tina Ujevića djeluje jednako svježe, aktuelno kao onda kada nam je uputio! Stoga nije ni čudo da je ovaj vanvremeni pjesnik izvršio značajan uticaj na  mlađe generacije pjesnika, i ne samo u Hrvatskoj! 

Stoga, kada  sam pomenuo „mladi Tin“ istovremeno sam mislio i na Tina kao drevnog mudraca, koji je i danas „star, a tako mlad“! 

Prilog

Tinovo obraćanje ''za primljenje u crnogorsko podanstvo''

''Kraljevskom Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore

Neji

Obraćam se tom kraljevskom Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore za primljenje u crnogorsko podanstvo.

Ja sam rođen 5. jula 1891. godine u Vrgorcu, u Dalmaciji, a zavičajan sam u Spljetu, gdje živi moja porodica. Maturu sam položio u Spljetu, a zatim sam studirao u Zagrebu i od 1913. u Parizu na Književnom fakultetu. Bio sam u Crnoj Gori za vrijeme rata, kao francuski interpret s podoficirskim činom.

Najučtivije molim to kr. Ministarstvo da mi izda dotični dokument.

Pariz, 24. februar 1917.

Boulevart du Montparnasse, 155

Odani Vam

Avgustin Ujević, student

i književnik''

Ostali dokumenti tiču se dodjele stipendije. S obzirom na nezavidan materijalni položaj  crnogorske vlade u egzilu, ne čudi zašto je Ujević u početku odbijen, zbog ''budžetskih'' razloga. 

Ova stipendija je, u jesen 1917. godine, ipak odobrena, u iznosu od 200 franaka. 

Hroničari navode da Tin Ujević nikada nije ostavio traga o motivima za traženje ''crnogorskog podanstva''. Premda se smatra da je ova činjenica ostala “jedna od zagonetki” Tinovog života, mišljenja sam da odgovor treba ipak tražiti u njegovom odnosu prema Crnoj Gori i Crnogorcima, koji je očit iz višedecenijskog prisnog kontakta, i moguće njegovo razočarenje odnosom Francuske u vezi sa konfiniranjem Kralja i Kraljevske vlade, te učešća Francuske u potiranju crnogorske države i njenog milenijskog trajanja. To je moralni stav jednog istinskog umjetnika!