Škrinja

MILOVAN ĐILAS O UTOPIJI KADA OSVOJI VLAST I POSTANE DOGMA (XIII)

(15 riječi)

Dr Goran Sekulović

 

,,Milovan Đilas je bio pesnik, pripovedač, romansijer i prevodilac, publicista i politički mislilac, revolucionar, ratni komandant, državnik i diplomata, disident i politički zatvorenik. U svetu je smatran za jednog od najznačajnijih istočnoveropskih disidenata i kritičara komunističkog sistema. Najcitiraniji je i jedan je od najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih autora. Nova klasa, studija u kojoj analizira komunistički poredak i ideologiju, objavljena prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama 1957, prevedena je na više desetina jezika u ukupnom tiražu od preko tri miliona primeraka i od ovlašćenog Oksfordskog foruma proglašena 1995. jednom od sto knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada druge polovine dvadesetog veka (tačnije, od kraja Drugog svetskog rata).’’[1]

Đilas je odigrao prekretničku ulogu u (d)oživljavanju univerzalne prirode i karaktera komunističke i ljudske sudbine prije svega ideje slobode gotovo čitav jedan vijek na velikom dijelu Zemaljske kugle. Njegov značaj je tim veći kada se zna koliko je bila viševjekovna, pa i prekretnička i sudbonosna posredujuća uloga pak socijalizma i komunizma i sada već dakako bivših tzv. službenih socijalističkih država i društava na relaciji između zbilje i utopije.[2] Đilas je znao vrijednost i značaj utopije kao malo koji svjetski mislilac, jer joj je najprije pripadao praksom – zapravo može se reći s obzirom na crnogorsko etničko porijeklo i rođenjem! – a kasnije i teorijom i mišljenjem, mada je to dvoje kod njega bilo nerazmrsivo klupko od početka do kraja! On je znao da je utopija snažna i nezaobilazna koliko i stvarnost, pa možda čak i jača od nje, zbog čega je sveta i vrhunska ljudska vrijednost. 

’’Iskazivanje samog sebe – svojih misli, vizija i zanosa, neodoljivost je kao i samo postojanje, ako ne, ponekad, i jače od njega, pa time i dužnost ne manje sveštena od koje bilo drugo... Jer borbi i stvaranju, jer tvoračkoj borbi kraja nema... ...Svi demoni, za koje je komunizam verovao da ih je isterao ne samo iz realnog, nego i iz imaginarnog sveta, uvukli su se u njegovu dušu i postaju bićem njegovim. Iz ideje i pokreta, koji su u trudbenicima i ugnjetenima čitavog sveta u ime nauke upalili nade u ostvarenje carstva nebeskog na Zemlji i za taj iskonski, neugasivi ljudski san bacali i još uvek bacaju u smrt milione boraca – komunizam se preobražava u nacionalne političke birokratije i države  koje se glože o prestiž i uticaje, o izvore bogatstva i tržišta – o sve ono o šta su se politike i države oduvek gložile i, po svemu sudeći, uvek će se gložiti, jer ne biše ni bile politikama i državama kada to ne biše činile.’’

Viđeli smo u uvodnim napomenama da Đilas smatra da je Marksovo djelo utopijskog karaktera. Đilasove antiutopijske poruke koje se svakako interpretativno mogu čitati, mada ne i nužno i direktno, iz njegovog shvatanja Marksa kao utopijskog mislioca, samo su to, međutim, po formi. Više je razloga tome. Najvažniji je taj što je Đilas do kraja života ostao istinski privrženik, strasnik i fanatik slobode, a samim tim i utopije! Njegovo utopijsko vjeruju u različitim fazama života i stvaralaštva je svakako različitog karaktera, poticaja, smjera i bića, ali samim tim ne i manje prisutno i manje odsutno!, u smislu nemanja u realnosti svega onoga za čim se žudi i zbog čega se gladuje svim svojim nervima, kostima i mišićima, svom silinom svog duhovnog sklopa! Dakako, sloboda je na vrhu i tronu ovog vrijednosnog sistema, pa je zbog toga valjda i najčešće nedodirljiva i neostvarljiva, a stalno sanjana i tražena!

Đilas je nesumnjivo prvoga reda i veliki, utopijski, idealista, fantasta, sanjar, vjernik (najprije revolucionarni, komunistički ateista, kasnije privrženik ’’jednog metafizičkog pojma Boga’’[3]), spreman u svakom trenutku svog života da se žrtvuje za najviše ljudske ideale – istinu, slobodu, pravdu, jednakost, dobro, čovječnost, vrlinu, poštenje. ''...Pisci, umetnici i mislioci...su uvek proroci novog: u istoriji nije, ali u komunizmu jeste novo što su svi veliki jeretici bez izuzetka pisci skloni idejama – pesnici-mislioci... ...Nema idealnog cilja, nema nikakvog cilja koji se može postići zlim, ugnjetačkim sredstvima.[4] Idealnim, stvarnim i ostvarivim ciljem mogu biti jedino sredstva – način kojim se vlada ljudima, uslovi ljudskog života...

No bilo ovako ili onako, oni koji se u komunizmu bore za slobodu – za ukidanje monopola partijske oligarhije, moraju biti u svoje ideje, u svoju ulogu i svoje mogućnosti, uvereni ne manje, ako ne i više nego što su to bili komunisti dok su se borili za vlast. I mada različitih filozofskih i drugih pogleda, društvenog i drugog položaja, oni moraju biti jedinstveni u neposrednim, doglednim ciljevima – u dokučivim i mogućnim sredstvima. Neko to može nazvati fanatizmom slobode, nedogmatskim dogmatizmom. Pa nek je i tako! Jer sutradan po pobedi – pobednici i tako neće biti jedinstveni – novi ciljevi, nova sredstva, nova sredstva-ciljevi neće i ne mogu biti istovetni za sve njih. Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[5]

Đilas je razotkrivši veliku razliku između revolucionarnih utopijskih snova, vizija, planova, predviđanja i obećanja, s jedne strane, i stvarnosti u praktičnom socijalizmu, s druge strane, stvorio novi, živi prostor za sadržinski život utopijskog i nastavak njegovog sna bez obzira o kojim i kakvim je društvenim porecima i njihovim službenim nazivima riječ. Komunizam i njegov tok, sudbina koja izvire dakako iz karaktera, i nijesu mogli u Đilasovom slučaju da izrode prirodu njegovog buntovništva i disidentstva osim i jedino tako što je njegovo djelo nastupalo kao antiutopijski (jer je utopijski autentični patos i zov, nadu i vjeru univerzalno oslobodilačke biti komunizma bio pretvoren i zloupotrijebljen od strane njegovih upravljača i vladara u porobljivačke i ropske okove za stotine miliona ljudi!) usmjeren i apsolutno sveobuhvatni protivnički agens spram tadašnjeg –  i pokazalo se do njegovog neumitnog kraja (u tome je i veličina Đilasovog proroštva, njegovog vizionarskog, analitičkog i moralno-etičko-filozofskog duha!), i to prema prije svega ljudskim potrebama čovječanstva (osobito onog dijela u kojemu je vladao!?) – nesuvislog, neadekvatnog i insuficijentnog komunističko-socijalističkog društvenog poretka. ''Čovjek uči dok je živ'', pisao je Ernst Bloh, te učenje kao novum teorije i prakse ostaje modus vivendi za svako (utopijsko, a koje može biti drugo!?) mišljenje koje stremi naprijed, u drugačije, u budućnost. ''I dandanji nastojim da učim bilo s koje strane, a i da priznajem vlastite zablude prema kome bilo.''[6] 

Đilas piše da je Marks najprije bio revolucionar, a da je tek kasnije, i to sve do kraja života, tražio, istraživao, pokušavao da nađe naučnu, objektivnu, društvenu podlogu i stvarne, zbiljske, ekonomsko-istorijsko-političke i civilizacijske argumente za svoja tvrđenja i uvjerenja. Slično je bilo i sa Đilasom. Upravo iz njegovog sopstvenog objašnjenja kako je to išlo i sa klasicima marksizma i sa samim Marksom, ali i sa njim samim i sa svim drugim mladim revolucionarima, komunistima i marksistima, lenjinistima, vidi se koliki je bio ulog morala, etike u prihvatanju radikalne društvene pozicije i zova revolucije, patosa pravednog i slobodoljubivog angažmana za izvojevanje konačne pobjede nad svim i svakome ko onemogućava potpunu, apsolutnu jednakost, slobodu, pravdu i bratstvo u svijetu. Tek nakon početnog moralnog iskona, uzroka, motiva, vjere u bolje i ljepše, istinitije i pravednije društvo – Đilas će reći: ’’vere su i zastave’’! – utopijskog izvora revolucionarnog angažmana, dolazi njegov stvarni, uspješni ili neuspješni, praktični tok i rezultat. No, kod pravog, strastvenog, do kraja (i početka!) posvećenog, dosljedno i iskreno  dužnostičkog revolucionara, a u Đilasovom slučaju svakako i nadasve i mislioca i teoretičara, ovaj početni moralni iskon, kapital i habitus, traje i prisutan je snažno i presudno, motivacijski, sadržinski i ciljno/smisleno i svrhovito, u svim fazama stvaralaštva i djela. I na ovom mjestu se uočava Đilasovo crnogorsko etničko i etičko! porijeklo i njegovo nesumnjivo pripadništvo crnogorskom filozofskom pogledu na svijet. Upravo je tu i objašnjenje njegove dosljednosti koju on eksplicite ističe. ’’...Ja, zaista, mogu lakše da shvatim svaku zamerku nego da nisam ostao dosledan samom sebi. Moje negodovanje na tu vrstu zamerki izgleda mi utoliko opravdanijim što u svojim spisima i ne idem za izgrađivanjem ideološkog sistema, nego – kroz osvetljavanje trenutaka svoga vremena i oblika svoje sredine – za proširivanjem ljudskih vidika i saznanja o ljudskoj sudbini. Pa i danas, dok ovo pišem, mene gone one iste urođene ili nasleđene težnje k dobru koje su me u mladosti bacile u grotlo revolucije, a u zrelom dobu stavile na ispit moj um i savest – čitavu moju ličnost.’’[7] Ove ’’urođene ili nasleđene težnje k dobru’’, nema sumnje, pripadaju njegovom crnogorskom moralno-istorijskom nasljeđu, crnogorskom etničkom, etičkom i filozofskom pogledu na svijet.[8]

Njegoševa misao ’’Neka bude što biti ne može’’ u potpunosti odgovara Đilasovoj poziciji i namjeri da se do kraja bori za ostvarenje humanih načela socijalizma i komunizma, ali i svakog drugog društvenog uređenja.[9] I Đilas je htio i sanjao ono što (se) ne može![10] To je nesumnjiva činjenica čije je porijeklo naravno u Đilasovom pripadništvu, etničkom i nacionalnom, crnogorskom narodnom korpusu. Ova deviza koje se Đilas uvijek držao i kojom se može objasniti i porijeklo, priroda, karakter i filozofija i njegove pubune protiv birokratskog odljuđenja komunizma, važila je i važi bez obzira kako, na koji način, i da li je uopšte Đilas poslije pobune teorijski i naučno, filozofski i politički, ponudio i zapravo i mogao da ponudi – baš zbog toga je i nužno potrebna, kao hljeb nasušni, deviza i poziv na nemirenje i na nastavak borbe: ’’Neka bude što biti ne može’’ – neku realnu, novu, cjelovitiju i originalnu viziju i program ostvarenja i funkcionisanja nekog (bilo kojeg!?)[11] humanijeg i pravednijeg  ne samo komunističkog društva, već i društva uopšte kao onog novog stepena ljudske zajednice koja bi trebalo da u istorijskom hodu nadraste i nastavi u kontinuitetu razvoja čovječanstva nakon liberalno-kapitalističke epohe. Jer, kako Đilas reče, poslije jednog ideala, dolazi drugi, i tako redom, pa je možda to i najbolji odgovor za što i čemu je potrebna čuvena lozinka-sintagma  Njegoševa ’’Neka bude što biti ne može.’’

A o njenom porijeklu, i ne samo njenom, već i o porijeklu same crnogorske etike i crnogorskog filozofskog pogleda na svijet, kao i o porijeklu sopstvenog načina i sadržaja mišljenja čak i u dijelu njegove političke i utopijske filozofije, Đilas piše: ’’Junaštvo je ovdje, kod Katunjana, prije i jače no igdje moralo postati najvećom vrlinom. Njegošev kult junaštva[12] nije izmišljen, nego pozajmljen – kao skoro i sve drugo kod njega, pa ocijeđen i idealizovan. Ono je naročite vrste – ne samo hrabrost u boju nego i čovječnost i otpornost prema svakom zlu. Čovječnost naročita: ubiti ali ne mučiti, oružjem jedino protiv onog ko oružje nosi, oteti a ne ukrasti, oprostiti no milost ne moliti ni u koga. Marko Miljanov je to nazivao čojstvom – i to je najtačniji izraz, a Gezeman, budući da nije mogao da prevede – humanitas heroica. To je protivurječivo: ubijati, a biti čovječan, činiti zlo braneći se od zla. U Crnoj Gori, u Katunskoj nahiji, da li jedino u njima? – to je bilo logično i obično, razumno i pravedno. Borba za opstanak, ali uz etička načela.’’[13]

Njegošev stih ’’Neka bude što biti ne može’’ je u skladu i  sa Ernst Blohovim konkretno-utopijskim pristupom, u skladu sa onim-što-još-nije-a-što-može-da-bude. To nije utopija onog apsolutno bezvrijednog, nerealnog, romantičarskog, neostvarljivog, uludo potrošenog vremena. To je utopija pravog, zbiljskog, istinskog, tendencijskog alfa-omega svjetskog bitka upućenog od svog početka, izvora, iskona, ka ušću, ka kraju i konačnom rascvatu svih ljudskih, čovječanskih mogućnosti i potencijala. Suprotno tome je shvatanje i praksa po kome i kada se, kako kolektiviteti tako i pojedinci, u društvenom realnom praksisu ograničenog i nesavršenog stvarnog svijeta i čovjeka, prilagođavaju postojećim društvenim uslovima, mogućnostima i odnosima, odustajući u krajnjem da pokušaju da ih transcendiraju i nadrastaju, prevazilaze i ukidaju, ostvarujući i gradeći ih na viši nivo. U praktičnom, životnom, pogledu, svaki napor i svaka borba, ma koliko bila naizgled uzaludna i neizgledna, po Đilasu, daje na kraju ploda i rezultata, ako ne, dakle, odmah i sada, a ono sigurno kasnije i sjutra. Samo treba biti uporan, strpljiv, naoružan idejama i idealima, te borben do kraja, do ’’Neka bude što biti ne može’’, i nikada bez – vjere.[14] Jer, ništa ne propada, kaže Đilas, pa ni komunisti ni komunizam, čak i kada se neki od njih, u datom momentu, ’’prilagođavaju onome što društvo može – što mora da bude.’’[15] Ako to trenutno prilagođavanje znači i trajno odustajanje od borbe, čovjek uskraćuje sebi pirodno pravo na pobunu i odustaje od samoga sebe. Alternativa tome, dakle, uvijek ostaje utopijski patos i zov za promjenom i borbom, za novumom i inim ostvarenjima, samorealizacijama i indivdalnog i kolektivnog u istorijskom nizu društvene prakse – ’’Neka bude što biti ne može.’’



[1] Aleksa Đilas: ’’Hronologija života i rada Milovana Đilasa’’, Beograd, 2011.g.

[2] ‘’Socijalizam bih definisao kao težnju ka društvenoj jednakosti. Taj stari san o većoj pravdi kojim se uljuljkuje ljudska beda, nadahnjuje socijaliste. To je vekovna utopoija. Mada rezultati nisu uvek u srazmeri sa datim obećanjima, uloženim naporima ili idealima…’’ (Žan Elenštajn: ’’Vekovna utopija’’, ’’NIN’’, 3. jun 1984.)

 

[3] Pojam Ervina Šinka, mađarskog revolucionara i marksiste, koji je koristio nakon poraza sovjetske komunističke republike u Mađarskoj 1918.g.

[4] Dobro se, dakle, isključivo i jedino dobrim ostvaruje

[5] Milovan Đilas: ’’Nesavršeno društvo’’, ’’Narodno knjiga’’, Beograd, 1990.g., str. 167/168

[6] Ibid., str. 12

[7] Ibid., str. 13

[8] ‘’Crnogorci su…postali…jedan etički i donekle i etnički individualitet… Crnogorci imaju toliko svojih naročitih osobina, da se mogu bez pretjerivanja ubrojiti među najoriginalnije I najinteresantnije narode u Europi čija se originalnost i interesantnost u toliko više ističe, što su oni jedan malobrojan narod: etnička i etička  veličina koncentrisana na zbijenom prostoru.’’ (Akad. prof. dr Živojin M. Perić: ’’Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji’’, ’’DOB’’, Podgorica, 1999.g., str. 26)

[9] Ono utopijsko ovog čuvenog Njegoševog stiha Đilas je usvojio i ‘’posisao’’ rođenjem, kao dio ’’urođene ili nasleđene težnje k dobru’’, koju povodom Njegoša dakako vezuje uz Katunsku nahiju i Katunjane koji su ’’okrenuti velikim zamislima i borbi za njihovo neostvarljivo ostvarenje.’’ (Milovan Đilas: ’’Nesavršeno društvo’’, ’’Narodna knjiga’’, Beograd, 1990.g., str. 16)

[10] ‘’Vladika Rade neće sazvati ni jednu glavarsku skupštinu. On nije napisao ni jedan član zakona, niti vodi računa o onim primljenim, a čitav život je proveo u borbi za red. Jer, morao je da čini moguće, sanjajući nešto drugo i više. To je ljudski udes, uostalom – nepodudarnost sa vremenom, sa stvarnošću. Ali u Radevom slučaju to je i udes jednog naroda koji hoće ono što ne može.’’ (Ibid. str. 129)

[11] ’’...Podudaranja između ideja i buduće, ostvarene realnosti nigde nikad nije bilo niti može da bude, budući je čovek jedino kadar da ovu ocrtava i da se za nju bori, a ne da je, poput Boga, stvara iz svog uma.’’ (Ibid., str. 21)

[12] Kult morala i etike, dakako, jer kult vjere i religije nije bio ni kod Katunjana ni kod Crnogoraca izražen – ’’Svi koji su u vrijeme vladike Rada posjetili Crnu Goru potvrđuju veliku pobožnost Crnogoraca. Ali skoro niko od njih nije zapazio da ta bogobojaznost nema mnogo zajedničkoga sa hrišćanskom dogmatikom, pa ni s crkvenim ceremonijama. Kulta je malo, a dogme ni toliko.’’ (Ibid., str. 30)

[13] Da, borba za opstanak, ali uz slobodarska, junačko-viteška i etička načela, na koja Đilas ukazuje – naravno u skladu sa svojom interpretacijom –   i povodom 1918.g.: ’’ Katunjani nijesu ustali prvi protiv Turaka. Brdska plemena – Nikšići, Kuči i druga imalia su u 16. i 17. vijeku većeg ratničkog zamaha i njihove nestišane bune zapljuskivale su čak Staru Srbiju i Starih Vlah. Katunjani su prvi ustalili pobjedu i učinili borbu nepomirljivom. Svakako su uvijek bili nepomireni s Turcima, jer nijesu prvi izrazili konačne ideje i poveli rat do istrage. Malo ideja i jednog zanosa, ali sve tvrdo, naoštreno, konačno. Oni su i udarili žig crnogorskoj državi i crnogorstvu. Iako zatočnik srpstva, Katunska nahija jedina nije prihvatila ujedinjenje sa Srbijom 1918. godine – predugo je sama pravila istoriju da bi olako pristala da joj je drugi prave.’’   (Ibid., str. 16 i 18/19) Kao da je, mada djelimično, tek ovđe Đilas jasno i realno vidio zbiljske istorijske tokove i istinske činjenice koje su dakako sa ranijim istorijskim i državotvornim crnogorskim tokovima u narednom periodu odigrale vidnu ulogu u potpunom ispoljavanju modernih crnogorskih nacionalnih težnji i stremljenja, zahtjeva, akcija i pokreta, djela i rezultata!

[14] ‘’Ako žrtvovanje svog opstanka svojoj savesti i privolevanje idejama umesto realnostima znače veru, onda sam i ja...njome bio podgrevan i krepljen da prevladam i teškoće i pritiske koji su bili iznad onog što je moja svest, a svakako i svest mojih ugnjetača, bila kadra da pojmi... Takvo svoje ponašanje ne smatram  junaštvom, nego podređivanjem imperativima koji su svojstvo i drugih ljudi, kad god zapadnu u priliku da se bore za neku svoju ’večnost’, za neko svoje pretrajavanje.’’ (Ibid., str. 21)

[15] Ibid., str. 15

 



4 Komentara

gVNrOfXBK Postavljeno 22-08-2023 19:33:54

order cialis Having dilated cardiomyopathy, a progressive weakening of the heart muscle is the second leading cause of heart failure

Odgovori ⇾

XkPzkrW Postavljeno 20-07-2023 12:18:06

Supplementation coq10 300 Tid ubiquinol only, dhea 25 Tid, prenatal, b complex, fish oil, overnight cialis delivery

Odgovori ⇾

emitySiny Postavljeno 08-05-2023 04:44:55

Plasma oncotic pressure also known as colloid osmotic pressure is the pulling force of the proteins in the plasma that attempts to hold water in the vascular space and prevent its movement into the surrounding tissue finasteride vs propecia

Odgovori ⇾

Fanito Postavljeno 28-11-2021 17:58:23

Moram priznati, gospodine Sekuloviću, da nijesam sklon veličati ličnosti i djelo Milovana Đilasa. Vi mislite suprotno i to je Vaše pravo s kojim se možemo ili ne možemo složi. Mnogo mi je bliži stav istoričara Papovića kada je Đilas u pitanju. Ovo kad kažem prije svega mislim na njegovo književno djelo i njegovu ličnost sklonu konvertizmu.

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.