Piše: V. St Kinjo 

Nebeski graffitti SPC

Kako vrijeme prolazi, opštenarodna stvarnost postaje sve maštovitija u svom stvaralačkom elanu. Pri tome se matufi poput mene rado podsjećaju na nekadašnju (duhovnu) Obnovu i Izgradnju, sa svim njenim spisima, knjigama i filmovima revolucionarnih naslova kao onaj koji sam zapamtio a da taj film nijesm ni vidio: „Rafal u nebo“.

Ovog naslova sam se sjetio pri čitanju novosti sa proslave – SRPSKE – Nove Godine, okolo novosagrađenog sabornog hrama, jer su u vijestima, onako uzgred, pomenuti istovjetni „Rafali u nebo“, koji su tako značajno zaokružili (sakralno) duhovnu arhitekturu vladajuće stvarnosti, započete lamenom crkvom na Rumiji a potom nastavljene freskama u novosagrađenom hramu. Pritom je iskazana jedinstvena kreativnost koja uveliko pobija zlurade izjave o Crkvi kao prevaziđenoj (duhovnoj) Ustanovi, koja nastoji da nas vrati u prošlost.

Da bi se shvatilo u kojoj mjeri su pomenuti poduhvati SPC, kreativni u svojoj sakralnoj suštini, dovoljno je uobičajene slavljeničke – Rafale u nebo – koji su te noći odjekivali oko veličanstvenog hrama, promovisati u umjetnička djela, nešto poput svojevrsnih – Graffitti-ja, odnosno supermodernih - bojevih - parola i transparenata, koji ukazuju na beskompromisnu privrženost prisutnih i na sve spremnih - vjernika.

Izgleda da dolazi vrijeme nove duhovne farmakologije, što me uveliko obavezuje uprkos odmaklome životnom dobu…

Neoprostivo je e sam ovu moju butigu zapustio, posebno iz razloga što sam otkrio nove duhovne preparate za ublažavanje potresa izazvanih viškom događaja u sveukupnom Slovenstvu i njegovoj okolini. No o tome će biti riječ na topicu „Crkva nad Crkvama“... No to kad stignem! Ovoga puta ću se osvrnuti na jedan manje-više banalan događaj koji se zbio zadnjeg i neobično toplog mjeseca januara... Već i ranije su mi poznanici i prijatelji sa oduševljenjem pričali o savremenom čudu visoke ekonomije – Porto Montenegro – stalno me pritom nagovarajući da pođem, vidim i uvjerim u tačnost njihovog kazivanja.

Ako ni zbog čega drugog,ono barem da se na licu mjesta uvjerim u činjenicu da se radi o jednom izvanrednom „Vašaru Taštine“ onih koji su od mnogo novca – „u maniti lik obrnuli...“ Prvo (prijatno) iznenađenje sastojalo se u čistoći i sređenom ambijentu luke u kojoj pristaju brodovi čija plovidba nije stvar javnog već veoma ličnog transporta, pri čemu pojam transport treba shvatiti sasvim uslovno.

Drugo iznenađenje se sastojalo u tome da sam u priobalnoj ulici otkrio više luksuznih i vrhunskih radnji (boutiques) no ih ima na Bulevaru Italijana (Boulevard des Italiens) u Parizu

Treće i najveće iznenađenje bilo je dok sam šetao lijepo uređenim kejom, pritom posmatrajući bistru vodu kojom je ispod same vodene površine lijeno plovilo jato omanjih riba. Ovo mi je u početku bilo dosta zabavno sve dok nijesam shvatio da me ono jato riba slijedi, svoje namjere iskazujući široko otvorenim ustima, te na svoje iznenađenje i konačno shvatih, da su i te šupljoglave ribe spoznale svoj interes, s pravom očekujući da im i ja udijelim kakvu „crkavicu“. Pa sad, neka neko reče da je ova rabota zvana „Porto Montenegro“ – besmislena....

                      Preporuke dilera opijuma za narod…

U ovo zadnje vrijeme, surealne besjede dilera „opijuma za narod“ (popova i ostalih pukovnika SPC), u toj mjeri su me oduševile i nagnale na duboko razmišljanje, da nijesam mogao a da im ne odam javno priznanje za ove iznenađujuće duhovne poduhvate. Jer nije to mala stvar izaći pred svoju pastvu i izjaviti da joj..:

- Bog iskazuje ljubav potopom,

... koji ju je zaista o jadu zabavio a, kako izgleda i nagnati je da se nakon poplava i sama vrati u duhovno korito vjere. Osim toga sam unekoliko zbunjen demokratskim pokretima kao što su LGBT parade i ostale socijalno-umjetničke demonstracije suživota i ravnopravnosti da više ne znam da li neku od opštenarodnih izjava (narod veli – psovki) kao što je ona, uzviknuta u neizmjernoj rezignaciji:

- Eh, jebi ga, Bože...!

... prema ovoj turbo-folk duhovnosti mogu shvatiti i kao – molitvu? No, ukoliko moderator ovaj moj post ne izbaci kao preispoljnu blasfemiju, ovaj post izlažem u mojoj butigi, kao novi duhovni preparat uslovljen pojavom supermodernog „opijuma za narod“ koji su pomenuti dileri pustili u opticaj…

Iako sam ovaj prilog postavio na forumu Cetinje, smatram da je pravo mjesto ova moja butiga te ću ga dati na uvid i onijema koji ne zalaze na forum

Iskre duha od kojih se živi…

Ovaj nastavak će biti vanserijski jer mi se i u poznim godinama svakim putovanjem horizonti prošire i to ne samo u sadašnjost već i u prošlost. Prilikom ovog zadnjeg putovanja prvo se obretoh u Parizu đe se od želje prošetah ovim gradom „čitajući“ ga u prolazu sa izloga, natpisa i konačno sa sveprisutnih grafitti-ja. Ovo me neumitno uputi na Cetinje koje, kao prvo, mogu pohvaliti da se baš mnogo ne „izražava“ navedenim grafittima, barem ne po privatnim građevinama ali zato žestoko „pljuje“ sa onih historijskih i „državnih“ koje nijedan namjernik ne može prominuti, jer ga oni srijeću baš na samom ulasku u istorijsko jezgro.

A onda, kad krenem Njegoševom, obavezno naletim na restorane; „Obelix“ i „Hogar Strašni“ i pomislim kojim tokovima duhovnog kolonijalizma su oni dospjeli u ovaj grad koji se hvali, ne samo svojim junaštvom već i slobodnim duhom o kome jedino može svjedočiti sjeverni (novi) dio grada sa svojim „Katunima“ i „Urancima“. No prošlo je evo više od trideset godina, otkada sam, u Parizu 70-tih, na plakatima za film „Ljepota Poroka“ Živka Nikolića pročitao jednu posve privatnu parolu na prelijepljenoj traci žute boje, ispisanu crnim naredbodavnim slovima: „BITI FRANCUZ JESTE STANJE DUHA“ (ETRE FRANÇAIS C´EST ETAT D´ESPRIT). Od tada sam o svakom narodu među kojima sam živio počeo misliti u drugim kategorijama, jer sam otkrio jednu novu „pismenost“ bez koje je svaki namjernik, kako narod veli: „slijep kod očiju...“

Za nešto takvo, prvi uslov je poznavanje jezika i to u mjeri da se mogu shvatiti i one iskre duha, koje i samim pripadnicima dotičnog narod izmiču pri slučajnim susretima ali zato nekome sa strane itekako pomažu da shvati – stanje duha – dotičnog naroda. A što bolje može, između ostalog, svjedočiti o slobodi francuskog duha, nego li nazivi mjesta, ulica, restorana kao npr. Ulica „Mačke koja lovi ribu...“ nedaleko od ulice koja „traži podne...“ a i da ne pominjem restoran "Chien qui fume" (kučak koji puši...) E baš u sličnim sporednim ulicama namjernik može nalećeti na blistave iskre duha od koji čak može da se živi poput one male boutique u čijem izlogu otkrih majice na kojima bješe mnogo toga veselog, što napisanog a što nacrtanog. Mene se posebno dojmila majica na kojoj velikim slovima stojaše napisano – GITAN CUL – (u direktnom čitanju: Ciganin cul (Cool) što me ne bi navelo da ovo pročitam još jednom da ne bjehu nacrtane kučke koje se ćeraju... Ovo me nagna da napisano, „u sebi“, ponovim onako kako se izgovara i tada tek shvatih prikriveno značenje napisanog jer se ono izgovara jednako kao:

- „Je - y - t´encule...“ - što se direktno može prevesti sa:- „Naguzim te...“

Isto tako, šetajući neobavezno Berlinom, ne propuštam da pročitam nazive i grafitti-e, te mi njije promakao naziv jednog lokala nad kojim velikim (i malim) slovima bješe napisano njegovo ime:

em – BAR – go

...čemu se začudih jer njih embargo nije pogodio u mjeri u kojoj su bili pogođeni mnozina od domaćih patriotskih brašnjomuda i dežurnih mudrosera.

Placebo? preparat duhovne farmakologije

Nakon što pročitah priloženi tekst, podugo sam oklijevao da ga izložim u ovoj mojoj butigi ali kad iznova nalećeh na njega, ne mogah a da ga ne dam na uvid svim namjernicima koji, još, ovđen zalaze..

                      Porobilište

Divna Peškir autorka teksta, majka, pisac i pevačica, je, ja bih rekla, senzacija sama po sebi. Za sebe kaže: “Pišem kao što vidim, čitaj kao što je napisano”, “Ja sam samo strastveni borac protiv političke korektnosti i zastupnik kritičkog mišljenja, pa bilo ono i banalno”. Verovatno je zbog toga i čitamo i pratimo. Ako slučajno niste dosada naišli na njen tekst “Porobilište”, evo ga i ovde na mojoj tarabi, za svaki slučaj. Želim da ti pričam o ciganki Đevriji. Živele smo par dana zajedno na četvrtom spratu Narodnog Fronta. Narodni front je ime dobio po tome što u njemu narod na svet dolazi frontalno.

Bilo nas je raznih u sobi. Deset čak. Najveća soba, sa najjačim promajnim cugom u celom krilu. Vrlo često smo morale da krevece impregniramo četvorostruko presavijenim pelenama i peškirima, da spasimo decu sigurne smrti, u najmanju ruku – pareze. Sve smo patile od glavobolje, zatvora, nestašice ili pak preteranog lučenja mleka, patile smo od nabreklih sisa, nesanice, gladi, gnoja, orvažila, braunila, potparenih rana, neljubaznosti brkate tetkice, i ogavnosti pedijatrijske sestre iz Aušvica koja nam je decu redovno bola svojim dugim crveno nalakiranim noktima, za ruke ih izvlačila usnule iz kreveca, i odvratnim pušačkim glasom lako, kao bizon u trku, izgovarala reči kao što su „rahitis“, „šum na srcu“, „deformacija“, i „ulubljena lobanja“.

Sve su nas povezivale naše radosti i muke, samo je Đevrija sasvim nepovezano sedela na krevetu u ćošku, i sa večitim detetom na trouglastoj sisi blenula u nas kao da smo karirane. Sa Đevrijom su sa trećeg sprata kod nas prebacili i njenu cimerku-dušmanku, koja ju je svakodnevno proganjala, soleći joj pamet, čvrsto rešena da je prevaspita i na silu uvede u tokove civilizacije i modernog društva. Đevrija ju je trpela sa božanskom svejednošću. Nama ostalima je bila gnusna, i povremeno bismo je opominjale da uspori malo, te stogodišnju Đevriju, majku šesnaestog, ili sedmnaestog deteta ostavi na miru.

Ta dušmanka je bila sitna, prvorotka u trideset i petoj, nosila je naočari sa tankim zlatnim ramom, imala je grozomornu paž frizuru, i prikladno iritantan glas. Zauvek će ostati upamćena po mnogo puta u toku doručka pokušanom opuštenom druženju, i rečenici: „DEEEVOJKEEE!!! JE L’ SE IZMAAZATEEE??“

Đevrijino je dete bilo jedino koje je spavalo po ceo dan. I dok smo se mi, beskrajno ljuljajući razmaženu sopstvenu derištad pitale u vezi sa tim fenomenom, Đevrija je izgledala kao da joj nije stalo da li je dete budno ili nije, da li ga je rodila ili nije, da li je tu, ili na Marsu. Dete bi povremeno tiho kmeknulo, ona bi ga zasisila, iako su joj rekli da to ne radi, zbog Orvažila. Jašta mori, Đevrija baš zna šta je Orvažil. Ko zna šta je ona mislila da su joj rekli…

E, jednog ti se jutra raspomami dušmanka, pa poče da napada uvoštenu mučnu Đevriju za sve i svašta. Probudi se odojčad, prevrtoše očima porodilje, pade jedan golub mrtav napolju, samo Đevrija ne promeni izraz lica.

U jednom trenutnku, podiže dušmanka reglere na max, tako da nekima pođe krv na uši, pa podvrisnu:

„Đevrija!!! Jesi ti popila lek?!“

Đevrija jedva da otvori usta, i odgovori sa jakim nacionalno-manjinskim akcentom:

„Pop’la“.

Dušmanka baci pogled na kasetu pored kreveta, ugleda netaknut lek, i zavrišta poput umirućeg ognjenog zmaja:

„ŠTO LAŽEŠ?! ENO TI GA NA KOMODI!!!“

Sruši se pola zida između soba, eksplodira flaša kisele vode na simsu, nas četiri dobismo nervni slom, jedna moždani udar, a Đevrija se ne pomeri, te istim tonom reče:

„Zaborav’la“.

Ne znam šta bi sa dušmankom dalje bilo, ali u sobu baš tada stupi doktorska vizita, sa sve anturažom nafrakanih mladih sestrica uskih strukića i minića, pa nam narediše da sve k’o jedna zadignemo spavaćice, da nam međunožja i zašivene stomake ocene, i opišu u kartonu. Nisu nam se približavale. Kritike su pljuštale sa vrata. Vidi se lepo, gade se. Gade se drenova, hematoma, podliva, a najviše uraslih dlaka. I žure. Mali beli zečevi.

Jedna od njih, baš odvratna, visoko podignute kose na potiljku, i kreonom nacrtanih obrva priđe Đevriji, pa joj se unese u lice i prosikta:

„Ti danas imaš zakazan pregled vaginalnom sondom. Čim završimo vizitu, dolazim po tebe, ne mrdaj.“I ode.

Po prvi put sam videla da se Đevrijine obrve pomeriše, te neznatno izdigoše u čudu i panici. Spusti ti ona dete u krevetac, baci pogled po prostoriji da prebroji svedoke, napravi se kao da je žedna, i na prstima izađe iz sobe. Kada se ona odvratna sestra vratila, nje i dalje nije bilo.

Usledilo je Gestapo ispitvanje logorašica. Gde je, kad je poslednji put viđena, ko ju je video, šta je imala na sebi. Hodnikom se satima orilo „Đeeeevrijaaa“. Dete joj se ni tad nije probudilo.

Prođe smena, prođe dan. Ulaziše razne sestre, i raspitivahu se za Đevrijino zdravlje, ali uzalud.

Tek negde oko večere, eto ti nje. Proviri u sobu da proveri da li je vazduh čist, i uđe kao lopov, čkiljeći u prisutne.

Skoči dušmanka kao oparena:

“GDESITIBILACEODANTETRAŽEMORAŠNAPREGLEDDALISITINOR MALNA…“

„Daj ućuti više!“, konačno joj odbrusi žena sa najvećim sisama u sobi.

Sve smo ispoštovale hijerarhiju. Mi sa prosečnim ili nikakvim sisama smo se povukle, i prepustile slučaj Alfa ženki.

„Šta je više maltretiraš?! Šta si ti njoj?“

„Pajasamsamo….“

„Ma ućuti!”

U tom trenutku se moglo čuti samo komešanje beba u krevecima, i tetkicino psovanje u hodniku. Alfa ženka pročisti grlo, priđe Đevriji, tešiteljski je uhvati za ruku, i majčinski upita:

„Gde si bila?“

Đevrija se uspravi, lukavo se smejuljeći, pa reče:

„U veceju. Tamo sam bila i juče kad su me isto jurili. Neću bre više da me pipaju za pićku.“

                                  Dobar savjet para vrijedi...

Originally Posted by makach

Namjeravam otići na putovanje za Pariz, prvi put na tu destinaciju, u novembru.

Budući da sam svoje najbolje godine (1965-71) proveo u Parizu i potom veoma često navraćao u ovaj grad, smatram se pozvan da dodam neka upustva koja namjerniku mogu pomoći ako se zaputi u ovaj grad. Još i ranije sam davao savjete narodu da ako krenu u posjetu ovome gradu, najbolje su opcije; ili 3 dana ili više od 3 mjeseca!

Da ovo dopunski objasnim:

Ovaj grad na posjetioca navaljuje sa toliko utisaka da on nakon tri dana više ništa svjesno ne prima i sve počinje da se ponavlja. Kad se čoek nakon tri dana vrne doma slično je ka kad se i (pre)sito govedo vrne s paše da potom dugo i sa velikim zadovoljstvom moglo da - preživa.

(Utiske naravno)

Više od tri mjeseca, čoek počinje da "živi" taj grad kome se počinje prilagođavati te se ona bujica utisaka pretvori u mirnu i duboku rijeku.

Za put od 10 dana treba izračunati da će koštati otprilike 100 eura/dan a to je 1.000 eura, što znači ako čoek hoće da se provede treba ponijeti najmanje - duplo. I na kraju ako od te sume pretekne išta, onda je taj namjernik - džabe - i odio u taj čudesni grad...

                     Na ljutu ranu, ljuta (duhovno-politička) trava...       

                                    Duhovne "Markale"- izbjeglica.

http://www.vijesti.me/svijet/misteri...la-zene-868692

Ovih novogodišnjih dana cijela Njemačka bruji zbog novogodišnjeg napastvovanja ženskih čeljadi ispred katedrale u Kolnu, kada su skupila gomila od 1000 momčadi 15-35 godina starosti, porijeklom iz zemalja Sjeverne Afrike i sa Bliskog Istoka i u grupama stali opkoljavati mlade žene da bi ih potom napastvovali, krali im novac i mobilne telefone da bi potom nestajli u opštoj novogodišnjoj gužvi. Bilo je i prijava za silovanje te se neodoljivo nameće pitanje, đe je bila i što je činjela ojađela policija…

Ove dileme su me navele da se prisjetim policijskih metoda pokojne YU ali i onih za vrijeme studentskih nemira u Parizu, te me ne bi nikako začudilo da se i ovom prilikom radi o takozvanoj profilaxi uz pomoć "duhovne hirurgije" koja se primjenjuje kako bi se "krvotok istorije" događanja preusmjerio u željenom pravcu… Baš me zanima kako će se odvjati ova visokorizična - operacija!?

                                               Namjera kao pravi uzrok…

Nakon terorističkog napada u Brislu, redovno sam pratio, ne samo brojne diskusije već i uzgredne komentare ljudi, zaustavljenih na ulici, pitanjem o njihovom mišljenju povodom ovog mučnog događaja. Za razliku od uobičajenih službenih komentara, njihovi su bili veoma različiti, time potvrđujući raznovrsnost privatnih osvrta svakog pojedinca.

Jedan komentar mi je ostao u sjećanju zbog odgovora da svakoga dana na evropskim putevima nastrada mnogo više ljudi nego li što je bilo prilikom ovog napada, što jasno ukazuje u kojoj mjeri je - (zla!) namjera - ta koja u stvari i definiše - žrtvu.

                                      Duhovna aristokratija

Danas, 21 maja 2016 godine, napunilo se prvih deset godina vječnosti naše domovine Crne Gore, te ne bi bilo na odmet da u ovu moju butigu izvjesim neki znak slavlja povodom ovog istorijskog datuma.

No pošto se u ovih nekoliko zadnjih godina politička koreografija nije baš iskazala na način koji obećava, sad bi bio momenat da se u doba mira dogodi nešto nalik onome što se događalo za vrijeme rata „bratstva i jedinstva“, koji je tada, od ideologa vladajuće partije, bio nadahnutto nazvan – rat za mir…

Niđe ka u Crnoj Gori tragedija i farsa nijesu tako nerazlučno pomiješane, na što najbolje upućuje baš ovaj ljeporeki ideolog, privremeno na kažnjeničkom (dogovorenom) dopustu. E baš njegov primjer ukazuje koliko je tragična dekadencija onih koji su stekli a ne umju sačuvati, jer im nedostaje nasljedni osjećaj duhovnog plemstva onih koji su sticali umom i razumom a sve to uz osjećaj odgovornosti prema sebi i drugima.

No dok matufi koji su Crnu Goru na svojoj krhkoj svijesti doveli do statusa priznate države, u redovima stoje ispred crkava kako bi uždili svijeće za spas i blagodat, dotle njihovo potomstvo uči jezike i gleda kako da preživi a potomstvo onih koji su stekli i imaju, sve dublje tone u svojoj jalovoj ispraznosti, ne zato što su glupi i neobrazovani već zato što im nedostaje pravi izazov jednako kao i nekadašnjem UDBA-škom potomstvu čiji roditelji, ušuškani u varljivu sigurnost režima, nijesu imali (moralne) snage da ih, s pravom roditeljskom ljubavlju a po onoj latinskoj izreci: pošalju u svijet, odnosno, u prijevodu "na naški" – „mršiknu u kur@c krasni.“

Dakle, sa ovakvom svijesti je uzalud u himni metanisati o – vječnoj – Crnoj Gori, jer bez bez Aristokratije duha, budućnost nije čak nalik ni onom svijetlu na kraju tunela. Međutim, danas, pri pomenu nekadašnje UDB-e, čoek ne može a da se ne priśeti da je njihovo potomstvo stvaralo i stvorilo jednu u svijetu priznatu kulturu, dijelom i sa negativnim predznakom kao što je npr. epski pohod intersnog udruženja „Pink Pantera“, čiji uspjeh je, u stvari i bio uslovljen amanetima predaka, uspostavljenim na pukom preživljavanju.

Zbog svega toga vjerujem da itekako postoje realne mogućnosti za stvaranje novog moralno-duhovnog plemstva, odnosto – arsitokratije duha – bez koga je sve prolazno i ništavno

U zdravlje deset godina državnosti…

Donacija…

-              M -

U mojoj porodici, silom prilika, tema donatorstva vitalnih organa, postala je ekstremno aktuelna, jer jedan od članova naše razuđene i međunarodne porodice, očekuje presađivanje jednog od najvitalnijih organa i to ništa manje no – srca…

Kad su mene pitali kako ja stojim u pogledu donatorstva svojih organa, bez oklijevanja sam odgovorio da sam saglasan da se, ne samo vitalni organi, već i sve ostalo, od srca pa sve do nokta malog nožnog prsta, bez ikakvog ograničenja budu i ostanu na raspoloženju svakom kome bi mogli biti od potrebe. Posebno me se dojmilo donatorstvo mog kurca (naučno: penisa) u nadi da bi onaj koji bi ga „usvojio“, došao do zadovoljstva koje je meni bilo uskraćeno. Na opšte čuđenje i pitanje prisutnih, da li stvarno tako i mislim, odgovorio sam bez mnogo okolišenja:

- „Koji matrak bi se premišljao i ustručavao, kad mi je konačno i neumitno suđeno da budem donator, htio ne htio, nikom drugom do – crvima..

                                    Pristojni i nepristojni roboti…

Kao i svake godine i ovoga puta je, u Hannoveru prošle neđelje otvoren najveći industrijski sajam na svijetu i to sa tematikom - roboti u industriji - a otvorila ga je lično "gazdarica" Angela kojom prilikom se, za javnost, rukovala, i to doslovno, sa jednim od izloženih robota. Osim toga, ova "historijska" manifestacija robotike, bila je praćena raznoraznim komentarima, od toga da će poslužiti daljem razvoju i napretku čovječanstva pa sve do komentara da bi se moglo desiti i da sebi potčine svoje stvaraoce, jer su njihovi razvojni potencijali bezgranični u odnosu na ljudski faktor koji ih je stvorio.

Što se mene tiče, cijela ova postmoderna patetika me nije mnogo dotakla, jer sam u međuvremenu stekao mogućnost da mogu "zaviriti" iza "objektivne" stvarnosti, kako bih, na izvjestan način, mogao prepoznati budućnost u prošlosti u kojoj su prvi roboti bile vjetrenjače i vodenice a kasnije parne mašine i motori, koji su isprva imali status robota da bi se kroz naviku pretvorili u korisne mašine.

Međutim, odavno postoje "roboti" čiji status nije priznat ni do današnjega dana, zato što potpada u kategoriju - nepristojnih - kao što je to ona gumena lutka na naduvavanje, kojom u industrijskom svijetu mnogobrojni momci, nakon napornog dana, razbijaju olovnu usamljenost i društveni bezizlaz. No kak sam i do sada "prenaviknute" aspekte stvarnosti iznosio kao izvjesne "anamneze" ljudskog poimanja, ovoga puta ću to učiniti tako što ću ovu gumenu lutku proglasiti vrhunskim jedinstvenim - robotom - veoma na usluzi modernim ljudima (muškarcima)...

                                     Intermezzo

Iako ovaj prilog objavljen na forumu Cetinje uslovno pripada u ovu butigu, ipak ću ga izložiti u njoj jer na ovaj cetinjski portal zalazi jedva 50. (i slovima: pedesatak) namjernika od kojih njih nekoliko pročitaju ako im se "digne". Pošto vjerujem da je slično i u ostalim sredinama, odlučih da ga ipak dam na uvid...

                               Sise i bicepsi

Da bi nekome ispostavio jednu od dilema okašnjelog matufa, dovoljno će biti da ovo mlado općinstvo Cetinja podsjetim kako se vremena i običaji mijenjaju na veoma dramatičan način. Naprimjer; još uvijek se jasno sjećam, koliko sam se, u svojim ranim godinama, stidio svojih raskubenih gaća, te nije čudo e sam trenutno itekako zatečen činjenicom, da razbucane gaće, danas, predstavljaju osvjedočeni objekt visoke mode. Ova dilema mi se posebno nameće prilikom mojih neobaveznih šetnji Berlinom, đe svuda zatičem ljude različitog doba i uzrasta, kako opušteno sjede po kafanama i pločnicima, dok im kroz raskubene gaće ponosno ispadaju koljena, prkna ili neki drug djelovi tijela.

Pošto sve češće dolazim u Crnu Goru, jasno je da znake u vremenu pratim na veoma intezivan način, pri tome zapažajući mnogo toga starog koje se ponavlja na moderan način. Pri tome sam otvoren za sve priče, viceve i sugestije kojih je na Cetinju bilo u svako vrijeme a vazda se isticale svojom originalnošću. Onda nije ni čudo što me se jedan cetinjski vic veoma dojmio; i to onaj đe jedan momak pita neku curu:

- „Mala, imaš li ti sise?

- „Imam!“

- „Pa što ih ne nosiš?“

Koliko god ovaj cetinjski vic izgledao zabavan, on je mnogo više od toga jer predstavlja izvjestan znak u vremenu koga je teško previdjeti, bez ako čoek neće da vidi ili mu nije ni bitno. Mene je ovaj vic uputio da malo osvrnem oko sebe i bolje razmislim o skrivenoj poruci ove šale, jer novovremene mogućnosti jasno ukazuju da ako ih neka cura i stvarno nema, bez problema može da sise - po mjeri – na brzaka dobavi u Podgorici ili Kotoru, pod uslovom da ima dovoljno sitnoga novca ili solidnog sponzora.

Međutim, moje pogane opservacije ovdje ne prestaju već se protežu i na muški naraštaj prijestonice, što se sa nametljivo kurči svojim nadrkanim bicepsima (mišicama), stečenim veoma napornom „obradom“ u onoj fitnes radionici nadomak cetinjske Autobusne Stanice, istima pridajući vrhunsku opštu i moralnu vrijednost, jer se na sve drugo osvrću sa prezirom i nipodaštavanjem. Ovo zadnje mi je posebno teško padalo, pošto sam odgojen na starinski način i smatram da s poštovanjem treba prihvatiti ruku koju pruža stariji, te sam dosta često bio neugodno iznenađen, kad bi ovi mlađahni atlete moju ruku prihvatali s vidnom nelagodom i „preo kurca“ te sam ubrzo prestao da se zalijećem…

Poseban dojam je na mene ostavilo to, da je kod ovog mladog naraštaja lični izgled postavljen visoko iznad ostalih amaneta i vrijednosti, što oni potvrđuju svojim napornim vježbama koje ih koštaju vremena i novca. No, neko će se zapitati čemu sva ova priča jednog matufa izgubljenog u vremenu i prostoru a na što nije teško dati odgovor; da je ovo, sa bicepsima (mišicama), u stvari smisaona paralela sa, gore navedenim vicem o sisama, koje neke cure imaju ali ih ne nose a mogu dobaviti ako treba, dok se „iz priloženog“ sasvim jasno može zaključiti da je slično i sa muškim naraštajem Cetinja, koji svoje bicepse nose na način da se slobodno mogu smatrati muškim – sisama – koje oni itekako - ponosno - nose i daju na uvid. Ova konstatacija se meni neodoljivo nametnula, kada sam pročitao dnevnu vijest da se na Cetinju ne može naći čoek koji bi starijim čeljadima iscijepao drva u zimskom periodu, što samo potvrđuje ovu moju teoriju o – muškim "sisama" – koje su tu da se nose a ne da služe za cijepanje drva i slične rabote...

                                      Dealer vs Dealer

Ove mračne dane uglavnom provodim gledajuċi televiziju sa programom nesnosno isprekidanim raznoraznim reklamama, od kojih mi najviše idu na živce one koje se završavaju zbrzanom preporukom, da se; „ u pogledu neželjenog dejstva obratimo svom liječniku ili apotekaru…“

Konačno me je ovo ponavljanje podsjetilo da sam svoju „Duhovnu Apoteku“ tako neodgovorno zapustio, posebno zato što u našim medijima primjećujem simptome koji jasno upućuju na mučnu činjenicu da je duhovni metabolizam cjelokupnog društva itekako poremećen.

U medijima je sve više vijesti o tatinim sinovima koji su se dokopali novca i od njega „u maniti lik obrnuli…“ kako to vele mudre cetinjske babe a mene navelo da pojam droge relativizujem u potpunosti, sve se pitajući ko je u stvari dealer… Onaj koji prodaje ili onaj koji kupuje, jer po objektivnoj logici novac i jeste jedina droga, a vlast samo njena alotropska modifikacija.

Zato sam se ja, još u vremenu inflacije, pitao ko kome prodaje drogu i još tada shvatio da su dileri, u stvari oni koji svoj novac (jedinu drogu) mijenjaju za drogu evidentno nižega dejstva. U tom pogledu dosta je da svakog namjernika uputim na primjer Sveta Maroviċa, od koga teško da ima veċeg ovisnika od ove jedinstvene droge.

Dakle, kao što ste iz ovoga moglo zaključiti, moja napomena kao duhovnog apotekara glasi:

- „Držite svoju đecu podalje od ove droge (novca) ako im želite dobro (duhovno) zdravlje.“                                        

                                                Nomen ist Omen…

U sveprisutnoj dramatici svakovrsnog „događanja“ od naroda do Boga i obratno, čoeku svašta pada n´am, pa tako i jastadoh dokono razmišljati o imenima i – omenima – koji ih slijede.

Prvo mi na um pade da je, ne samo u našem narodu, od svih antičkih imena, najprisutnije ime Aleksandar, te se prupitah zašto u istoj mjeri nijesu zastupljenaq i imena kao što su; Aristotel ili Platon a o Diogenu da i ne govorimo, posebno zato što je i Aleksandar Veliki izjavio; e da nije postao to što je, najrađe bio – Diogen…

Ovu njegovu dilemu je potvrdio i sam Diogen kada je na prijedlog Aleksandra Velikog da mu ispuni bilo koju želju, rekao.

„Makni mi se sa sunca….“

Opštenarodni izbor ovoga (Velikog) imena, ukazuje na to da je narod više upućen da poštuje moć prisile nego li snagu mudrosti, te zato za svoje potomstvo bira Ime (Omen) koji će mu donijeti više u životu no priču o bačvi u kojoj je obitavao nezaboravni – Diogen.

Logična je činjenica, da se pomenuto „Događanje Boga“ događa svuđ osim na Cetinju, leži u njegovom opštenarodno Imenu (Omenu) kao „Dolini Bogova“ te cetinjski narod neće da se čini gužva te je zbog toga protiv. Zato se sljedbenici litija umjesto krša (bubulja) Cetinjane gađu otrcanijem vicevima poput onoga đe se momak sa Cetinja đevojci udvara riječima:

„ E mala, ja se tebi sviđam, a ti….?“

Ovo je, naravno vic ali samo za onoga ko nije odrastao na Cetinje, đe babe momke, skoro do punoljetstva opominju onom:

- „Sram te bilo gledaš đevojke!“

Zato što sam prošao i isprobao sve uzroke i posljedice ovih opomena koje tada nijesmo dovodili u pitanje, cetinjski naraštaj sam podučavao da sve ne gledaju na uobičajan način i da ih, pri namjernim i nenamjernim susretima, đevojke, koje ih - ne gledaju - mnogo bolje vide od onih koje napadno u nih bulje, jer ih one i ne vide, već se samodovoljno ogedaju u njihovim razrogačenim očima…

A ko je to mogao bolje znati od mudrih baba cetinjskijeh… Pa ti viđi

Prije par dana više slučajno nego li namjerno, nalećeh na članak/komentar/ kolumnu izvjesnog Jovoviċa koji se, pritom, izjašnjava kao Baranin odnosno Cetinjanin, veċ prema potrebi, koju prelećeh bez mnogo udubljivanja u tematiku ist, sve dok na kraju ne pročitah jednu vrhunsku anegdotu, koju je autor predstavio kao barsku mada bi, po mojem, više odgovarala cetunjskom duhu i poimanju a govor o tome kako neki pametni đetiċ pita (mudroga) oca:

„E tata, kako bješe ime onoga proljeċnog vjetra te oprašuje voċke i ostali biljni svijet?  Razvigor ili…?

„ E moj sine, ne znam kako ga imenuju ali po meni bi najprirodnije bilo da ga nazovu – Jebivetar!“

Ova više nego duhovita anegdota me je podsjetila da sam i sam na ovome topicu, u prilogu pod naslovom „Cvjetna Dolina“ iznio neke osvrte na erotiku oprašivanja, tako da ću ovu uzgrednu anegdotu u mojoj „Duhovnoj Apoteci“ izložiti kao duhovni preparat visokog spektra…

                                             Propala firma

Baš kad se odlučih da postarost ovu moju butigu osvjedočim i stvarnim otvaranjem moje „Duhovne Apoteke“ neđe na Balšiċa Pazaru, kad ono, ispriječi mi se, ništa manje no prava pravcata – pandemija. Crtež koji prilažem jeste dugo pripremana skica za firmu koja bi bila postavljena na ulaznim vratima, kako bi sve pametne na vrijeme opomenula da ne ulaze a ostali kako hoċe…

Toliko!

Da bih ovu moju butigu uzdigao na ljestvi opštenarodnog interesa, prilažem tekst iz rukopisa: “Cetinje čudesni grad”, pa ko voli nek izvoli…

- M -

                                              Razorni komplimenti

Kad pomislim na sve cetinjske mamine i tatine „kuronjice“ koji, bez svoje krivice, odrastaju u „staklenim baštama“ dječjih vrtića i (ili) u udobnnim „samicama“ roditeljskih kuća i porodičnih stanova, ne mogu a da ne napišem poneku od svojih „požućelih“ uspomena na vremena kad su slične mogućnosti, za đecu iz vremena tadanje „Obnove i Izgradnje“, odnosno, 70 ( i slovima; sedamdeset godina) prije današnje tzv. tranzicione ere, u potpunosti pedstavljale jednu od mislenih - imenica.

Zbog toga se, uprkos (ili baš zbog) odmaklih godina, iznova vraćam njihovome forumu, kako bi im mogao predočiti mnogo toga čega su sve pošteđeni u vremenima tzv. „tranzicije“ i uputio na mogućnosti koje ona nude. U tom pogledu bi moglo biti dovoljno, da im opišem svoj subotnji odlazak na „Ivanov Pazar“ , kako je tada narod zvao današnju Rijeku Crnojevića, koja je u to vrijeme, za narod Riječke Nahije bila, ne samo administrativni nego i centar od životne važnosti.

Bio je to jedinstven ugođaj, u kasno jutro stupiti na užareni šoder glavne ceste, koji je me je, bez milosti, nabijao kroz tanku kožu opanaka iz „domaće radinosti“, dok užareni vazduh treperi nad rasušenim kamenjarom bez imalo zelenila. A onda se, poput kakvog broda za spasavanje, u oblaku prašine, pojavi i lijeno zaustavi raskutarena „pruga“ (autobus) cetinjske „Tare“. Kondukteru, uokvirenom vratima, hitro doviknem da nemam para, na što me on pozove da ipak uđem, uz napomenu, da se hitro smjestim u „prkno“ atobusa koje je, ionako, vazda prazno. Bilo je to, u stvari, kao da me je uputio na galeriju pozorišta, jer se u autobusu odvijao uobičajeni „program“ koji se sastojao od „pjesme“ uspaljenih đilkoša i dovikivanja svih onih kojima pazar i nije bio od potrebe, no su krenuli kako bi im „guzica viđela put“. Pa da li je onda uopšte čudno da me forum cetinjske omladine neodoljivo podsjeća na putovanje autobusom „Tare“ sa stanicom ispred nekadašnjeg hotela „Obod“, danas u ruševinama, na čijoj je udobnoj terasi smještenoj nad samom rijekom, veselo nastavljan jednako uzbudljiv – podforum…

Koliko je ovaj forum „Tare“ uticao na moje shvatanje stvarnosti, dovoljno je da podsjetim općinstvo koje zalazi na ovaj forum, na moj često upotrebljavani pojam – razornog – komplimenta, koji ponekad upotrijebim, kako bih ukazao, da kompliment nije drugo do podmuklo lažinjanje e da bi se došlo do nekog (sumnjivog) cilja. U neposredno iskustvo koje se tiče „razornog“ komplimenta, uputio me je moj voljeni stric - Panjo Mrgudov - koji mi ispriča kako je jednom prilikom od Rvaša putovao jednim od autobusa „Tare“ a slučilo se da śedne prekoputa jedne mlade i kršne nevjeste, pa kako nije znao kakvu priču da s njom otpočne dođe na pomisao da joj, onako, iz zajebancije, učini ništa manje no – kompliment – da tako lijepe oči poput njenih, ne samo da nikad do tada nije vidio, no da do ovog momenta nije čak ni znao da tako čudesne oči uopšte i - postoje.

Kako striko Panjo napomenu, posljedica ovog (razornog) komplimenta se iskaza u tome, da ona nevjesta, prvo porumeni, pa onda svoje hvaljene oči razrogači da bi se, onda, otvorenih ustiju zagledala u njega, onda ih nenadno prevrnula, da bi tada, ispod njenog (drvenog) sjedišta, odjednom nastala povelika lokva, nakon čega je, striko Panjo, unezvjereno i uspaničeno uzviknuo:

-„Au jadna, a ti se popiša..!?“

Prije nego što „dežurni“ autobusa i neki od svjesnih putnika sunuše na ovu nesretnu nevjestu, striko Panjo ustade i ispriječi pred njima, da bi nakon toga glasno i odlučno podviknuo:

-„Puštite je na mir, jer ona ništa nije kriva no ja,  ċutuk stari, koji sam u nevakat krenuo da kupim gomna    …“   (kraj)