Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 15

Nov 16, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

 Piše: V. St Kinjo 

Lekcija iz napredne matematike

                Postoji jedna poznata balkanska izreka, koje se čvrsto držim a koja glasi:

                „Nemoj da mi filozofiraš!“

....što bi se na općenarodni jezik moglo prevesti kao:

                „ Nemoj da mi sviraš kurcu...!

Zato..,

... evo jedne dopune moje nesuvisle mudrosti o dizanju...

Elem....

                Bilo je to šesdesetih godina (68!) prošloga vijeka kada sam se (sa svojih 25 godina) uspaljeno motao uzavrelim Parizom i pomno pratio što se događa, uzgred čitajući parole razapete po, tada čađavim zidovima, od kojih mi se najbolje dopala ona na kojoj je pisalo:

                „Plus j´ai envie de faire l´amour, plus j´ai envie a faire la revolution…“

odnosno u (slobodnom) prijevodu:

                „Što me više želja da jebem, utoliko više me želja dizati revoluciju...“

                Posebno zanimljivo je bilo gledati praktične vježbe po okolnom žbunju ispred ulaza u zgradu Sorbone, a bilo je toga i na kejovima rijeke Sene. Potaknut ne samo ovim događajima već i pojavom pokreta zvanog – Hippie – više onako za sebe, izveo sam jednu veoma dalekosežnu odrednicu da je, u stvari:

- Mozak, jedini pravi polni organ...

Od tada sam svoje intimne želje u potpunosti podredio ovom životnom organu, što se u kontekstu ovog čarobnog grada iskazalo kao ono pravo i neizostavno. U to me je najbolje ubijedilo poznanstvo sa jednom egzotičnom Francuskinjom, zanosnom sekretaricom firme Campenon – Bernard po imenu – Marie S.

                Naš prvi susret je bio sasvim poslovan jer sam pored nje morao proći, kako bih stigao do personalne službe na najgornjem spratu ove poznate ustanove i pritm bio itekako zasjenjen dekorom koji me je, prosto kao iz kakve zasjede, dočekao na tako žestok način.

                A kako i ne bi, kad me je, u njoj, dočekala zanosna ljepotica crne kose i dugih vitkih nogu koje su uzimale dah, diskretno provirujući ispod, tada tek „uvedene“ mini-suknjice. Pritom je śeđela za posebno stilizovanim stolom, na kome se vidjelo mnoštvo telefona i interfona , koje je ona elegantno opsluživala u prostoru zastrtom draperijama neodoljivo nalik nekom hramu u kome su se odvijali neshvatljivi rituali...

                Nakon ovog prvog – službenog – susreta slijedili su oni rijetki i slučajni u kantini (restoranu) ove ustanove u koji je ona rijetko zalazila jer su je uglavnom razni šefovi vodili na poslovne ručkove po okolnim restoranima. Utoliko više sam bio zatečen kad je ona jednoga dana sjede za moj sto i bez mnogo okolišenja pozva da sa njom za vikend odem na izlet u jedno poznato istorijsko mjesto a nakon povratka u Pariz i u svoj mali, ali zato veoma luksuzan stan, u 15 Arr. đe ovaj iznenadni susret, uz dobro vino, dovedosmo i do svjetski poznatog – francuskog ležaja. Pri tome (znalački) njoj prepustih režiju sveg onog uzbudljivo neumitnog što na tako ugodan način, slijedi, a što se iskaza veoma ispravnim, jer me je ona svojeručno skide i dijagonalno ispruži po, geometrijski, pravilnom ležaju a onda naprosto „pade“ na koljena svojih divnih nogu, sanjalačkim pogledom osmotri moju uzdrhtalu anatomiju svoju pažnju usredsređujući na moj „muški polni organ“ da bi ga, zatim, uz vreli šapat, pogladila svojim nježnim prstićem i to poprati antologijskom primjedbom:

                - „Oh, que ce q´il est beau, l´homme, quand il - bande...!!!“

Prevedeno:

                - „Oh kako je lijep muškarac, kad mu se - digne...“

                Tek kasnije, kad sam se osvrnuo po onom luksuzu koj ju je okruživao, shvatio sam u čemu se sastoji njen, jedva shvatljiv izbor - mene - kao pratioca, je taj luksuz plaća neko kome se teško ili nikako - ne diže...

                E, sad nemoj da bi me, slučajno - ovoga puta neko optužio za pornografiju, jer se iz već ranije priloženih topica jasno može zaključiti da se, u stvari, radi o lekciji iz - napredne matematike - đe se pametna i zanosna Marie upoznala sa jednim od dva broja - binarnog - sistema u kome broj 1 (i slovima jedan) predstavlja (hm!) „muški polni organ“, opštenarodno poznat pod pojmom – ***** (slovima: kur@c) – nepoznatim u francuskom, ali i nekim drugim jezicima!?

                          Svaka čast dealerima "Opijuma za Narod"

                Kad god se sjetim neke od vijesti crne hronike đe je neki dealer uhvaćen sa par grama droge i za to osuđen po zakonu, često mi se nametne neobičan osjećaj, posebno nakon čitanja da je glavni dealer „Opijuma za Narod“ (kako Karl Marx nazva religiju) – Amfilohije - za istu rabotu dobio samo javnu opomenu a ne bi me začudilo da se s njom složio nakon nekakvih svjetovnih dogovora sa ovdašnjim vlastodršcima.

                Pri tome su mnogi spremni da se nasprdaju mlakom postupku vlastodržaca i ne pomišljajući da cijelu rabotu sagledaju sa aspekta potajnog opštenarodnog „šmrkanja“ uobičajenog „Opijuma“ koga crkveni dealeri velikodušno diluju narodu duboko potonulom u zavisnost od njega. Da bi došao do pravog uvida u kojoj mjeri je ovaj žestoko „ispresijecan“ „Opijum“ narod okovao zavisnošću, dovoljno je pročitati rodoslove rodova (Milića, Martinovića, Kalezića i dr....) iz najviđenijih CG plemena (Bjelice, Piperi...), đe su popovi bez ikakvog obzira tom narodu uvalili "opijumsku" priču e svi oni potiču od legendarnog – Orlovića Pavla – koji je junački poginuo na Kosovu 1389 godine.

                Umjesto bljutavih ukora i opomena, ovim dilerima bi trebalo dati dužno priznanje za opštenarodno obrazovanje slično onom koje muslimani njeguju priznavanjem škole Kurana kao jedine vrijedne u životu. Zato u potpunosti podržavam onoga uspaljenog popa iz Bara koji prijeti predsjedniku Parlamenta da će, ako još jednom pomene ono visokoumjetničko remek-djelo na Rumiji, pretpostavljam, učinjeti pačariz od njega...

Last edited by Old Bone;

Met, divna ti je uspomena iz jednog divnog grada, grada najinteresantnijih žena..(ne kažem i najljepših!) Malo me asocira na moju uspomenu- doček nove 1975, u pariskoj diskoteci "Wander". Pariz baš takav kakav si opisao- "otkačen", pun razđihane mladosti, koja zna šta neće, ali ne zna što bi htjela...demonstracije još "u vazduhu", svi nose slike Che-a, itsl. Ja tek počeo da učim francuski (doduše na Sorboni, plus profesor- dakle po 5-7 sati 6 dana nedjeljno, ali malo je vremena bilo da do tada progovorim). Negdje oko ponoći zamolim ja za ples, malo pričom, malo prstima, jednu divnu Parižanku, koja je bila sa društvom ( možda i sa momkom čak). Ona me odbije..Ja uporan...ponovo, pa ponovo molim, dajem znakove. I pristane ona! Odigramo uz jednu brzu pjesmu, sa malim dodirima i pogledima. Konačno dodje i lagana stvar ("stiskavac"), i ja prigrlim curu, iz srca i svim nagonom, vrlo "uzdrhtan", što ti napisa . Igramo mi , ja meljem nešto nerazumljivo...kad odjednom, ona me prigrli jače, pa skoči i obavi mi noge oko pojasa. Ja je prihvatih, naravno, i pridržah čvrsto, da mi ne padne. Pomilujem đe treba, kad -pod rukom osjetim da nema gaćice (!) Šoka moga! Uz sav moj trud, ja sam skoro bio došao sa "brdovitig Balkana", u kojem su tek klice seksualne revolcije bile upaljene...palili smo ih koliko smo gođ mogli brzo i strasno, ali ipak...ovo jeste bilo iznenađenje za mene. I pretvori se to u divnu, nezaboravnu iako kratkotrajnu, vezu dvoje mladih i zdravih ljudi, koji su puteno i u zagrljaju slavili novu godinu...PRIJALO JE I NJOJ, VEOMA! Konačno, posle 5-10 minuta, završi se "kissing the sky live", i ja je zamolih da sjedne kod mene. Ona odbi. Ja je tad zamolim da mi da adresu, da se vidimo sjutra..(pa zar nije bila oduševljena mojom malenkošću, kad mi skače u naručje posle deset minuta, mislio sam). MEĐUTIM, ONA ODCVRKUTA JOŠ NEŠTO I VRATI SE SVOME DRUŠTVU, KAO DA NIŠTA NIJE NI BILO!!! I nije htjela ni da me pogleda ostatak večeri, osim kikota i povremenog usputnog mahanja ručicom!

                Jugović u Parizu, priča 20001 

                Nezaboravni, drugačiji Pariz, moj Met...Ne znam je li blagosloven ili proklet onaj ko najveći dio života provede u tom Vavilonu. Kome sam dosadio-oprostite...jeste spamovanje, ali je "Metova ambulanta" topik koncipiran da se u njemu malo opustimo od preteške situacije koju živimo svi na ovome "devil´s playground" svijetu (ili ga bar ja tako doživljavam).

                                        Duhovna - karateškola

Jugović u Parizu, priča 20001

E stari moj, ovaj tvoj opis sam pročitao par puta pritom stičući neodoljiv utisak da sam bio prisutan događanju sveg ovog o čemu pišeš, iako sam, tada 1975. već bio uveliko „udat“, ali u Njemačkoj.... No, kako ne bih, kad sam bio u prilici da višekratno budem svjedok i vidim koliko - nemogućnih mogućnosti - posjeduje ovaj bajni grad da bi zbunio svakog namjernika, te ti slobodno mogu reći da si, u odnosu na mene, koji je ovom gradu bio isporučen na milost i posebno na – nemilost.., itekako dobro prošao....

Jer se i danas dobro sjećam mog iznenadnog otkrića, da je u ovom gradu probitačnije biti u društvu neke zanosne ljepotice nego li imati pun novčanik, jer će se pred njenom ljepotom otvoriti i ona vrata koja i pred novcem ostanu zamandaljena.

                E, baš ovo neobično saznanje navelo me da ga iskoristim tako što sam isprežao neke od slovenskih ljepotica – sirotica - koje su u grad svjetlosti došle „opremljene“ luzijama i očekivanjima koje su sa stvarnošću imale malo ili nikakve veze. No, ja sam se pobrinuo da njihova ljepota ne ostane u zapećku i da bude na korist i meni i njoj, što se ispostavilo kao onaj poslovični račun bez krčmara... Barem što se mene tiče... No da počnemo priču iz početka...

Dakle;

                Jednoga dana na Aliance francaise (Školi francuskog za strance) upoznadem zanosnu Jadwigu – Poljakinju – kojoj ponudim da „udružimo sredstva“ - njenu ljepotu i moju promućurnost, kako bi se uključili uvisoko društvo ovog čarobnog grada. Kupim joj najljepšu garderobu (pret á porter = konfekciju) i odvedem kod frizera da joj sredi kosu boje starog zlata da bi, onda, krenuli u osvajački pohod jer je njena namjera i onako bila da osvoji srce nekog bogatog Francuza.

                Budući da sam do tada „udomio“ nekoliko slovenskih ljepotica, ovoga puta je sve bilo rutinski planirano, te nijesam ima razloga za neku brigu i nas dvoje se bezbrižno zaputimo u pohod večernjeg izlaska ali ovoga puta u jedan, ama baš buržoaski restoran, kako bi se domogli odgovarajuće „klijentele“...

                No, odmah nakon ulaska u ovaj hram buržoaskog gastronomskog hedonizma, namah sam primijetio začuđene poglede uobičajene (buržoaske) klijentele koja se (s pravom) pitala kako je moguće da se ćutuk mog formata uopšte može usuditi da stupi u prostor rezervisan njihovom hedonizmu...

                A da nevolja bude veća, zaputismo se baš u ugao u kome su se dosađivala tri bogatnska šiljokurana, koji jedva dočekaše da sjednemo za susjedni sto, kako bi namah počeli razvaljivati jednu balkansku sirovinu (dakle mene) koja se sa tako nepodnošljivom lakoćom usudila da zađe u revir rezervisan za osvjedočenu buržoaziju, koja nepokolebljivo stoji iza svojih interesa.

Dakle...

                Tri šiljokurana odmah i bez mnogo obzira krenuše u osvajanje zblanute poljske ljepotice, koja sve prihvati sa ushićenim predavanjem njihovom neodoljivo napadačkom (agresivnom) šarmu, te ja, malo po malo, ostadoh potpuno sam u svojoj bespomoćnosti, istovremeno shvatajući da sam im, neumitno, isporučen na milost i nemilost, što oni ionako nijesu skrivali. Veče se nastavi time, da su oni, sigurni u sebe, naručivali razne đakonije i probrana vina, dok je ona poljska ljepotica opčinjena onim što se u njenu „čast“ događalo, onako sanjalački osmjehivala nesebično i zanosno se predavajući trenutku koji je obečavao...

                No, nikako ne znači da sam ovu njihovu „navalentnost“ nekritično prihvatao, pošto sam se cijelo vrijeme morao uzdržavati da na njih nasrnem, siguran da bi svu trojicu razvalio, no pomisao da u nekom gnjilom policijskom komesarijatu, smjena koja se dosađuje, jedva čeka da na nekome „naoštri“ pendreke, itekako me odbijala da nasrnem na jebivetre sigurne u sebe. Najgore od svega bio je osjećaj prećutnog sporazuma među prisutnima da se, bespogovorno, mora kazniti svaki onaj koji se usudi oskrnaviti ovaj osvjedočeni hram hedonizma, rezervisan za buržoaziju gradskog kvarta.

                Veče se završi tako što ona tri jebivetra potkupiše onu zblanuto ushićenu ljepoticu, jednostavno je uzimajući među sebom da bi je, uz odobravajuće poglede ostale „klijentele“, odveli ka izlazu, usput odmahujući patronu koji je ponosno stajao uz šank, prešutno sporazuman da će sve platiti ćutuk (tojest ja) koji ostaje da se presabere i plati račun koji jedva da će biti manji od mjesečne plate. Ostavši sam u ćošku ovog buržoaskog svetilišta, napregnuto sam se preračunavao koliko će me koštati ova „škola“, svjestan činjenice da sam u potpunosti zaslužio kaznu za pokušaj šverca onamo đe mi nije mjesto. Zato pozvah konobara (garcon-a) da platim, pri tom razmišljajući o bezmjernoj nemoći koju mi je naturao položaj u kome sam se našao... pri čemu mi se nametnu ona naša poznata izreka o apsolutnoj nemoći praćena riječima da dotičnom jedino možeš, „pljunuti pod prozor..“

                Zato mirno ispisah ček na sumu iz priloženog računa da bih ustao, i (simbolično) pljunuo na potpisan ček a potom predao neodlučnom konobaru dok je u restoranu vladao značajan muk a patron, zatečen, keserio iza šanka.

                Istovremeno mi u sjećanje dođoše riječi kojima su me voljene babe moga djetinjstva pratile na neizvjesni put „bjelosvjetske skitnje“ a koje su (naredbodavno) glasile;

                „ Dijete.., budi među prvima i tamo đe se kupe gomna!“

                Potom ustadoh i mirno zaputih izlazu, ali ne prije no se osvrnuh i pogledom obuhvatih svu onu gomilu zblanutih „zavjerenika“, skupa sa patronom koji se zbunjeno osmjehivao ispod zarumenjenih obrašćića, da bih konačno izašao u svileno osvijetljenu parisku noć. Godinama kasnije do ruku mi doše roman F. M . dostojevskog – Kockar – u kome on iznosi sopstvena iskustva sa izvjesnim Francuzom, uz konstataciju da se izvjesni međuljudski odnosi i ponašanja ne mogu naučiti, te da jedinoFrancuzi te plemenite osobine stiču posredstvom majčinog mlijeka.

                Zar bi onda bi onda bila čudna i neobična moja izjava, da je tzv. lijepo (tj. otmeno) ponašanje, u stvari životna – karate – škola u koju bi svi odgovorni roditelji morali „upisati“ svoju djecu…

-              M -

Met, Bone,

Ne znam koga od vas da ubuduće zovem crnogorski Henry Miller, ali nije ni važno, vaša iskustva su u rangu tog uzbudljivog hroničara Pariza. Imam i ja ponešto iskustva iz tog svekolikog centra svega, svačega i svakoga, ali o tome ću kad počnem pisati memoare. Osim, da ovim linkom sa foruma 'putovanja' oplemenim vše pripovijesti. Fotografije snimih ne preodavno, prije 6 godina. Ima tamo jos tog Pariza, pa za ljubitelje grada svjetlosti, nije lose to malo pogledati...

https://forum.cdm.me/showthread.php?...hlight=forumen

 

F

Last edited by forumen;

                Ima tome komad, pošla dva cetinjska šanera da operisu po Italiji, i gle baksuza, uvate ih karabinjeri i strpaju u aps. No, i te talijanske vlasti imaju dušu, i nakon mjesec dana ih proćeraju iz države, smjeste ih na feribot Bari Bar i tako se dva baksuza nađu u Baru, gladni, žedni, mada fino obučeni.

U Baru ih je već čekaIo auto, no oni se prisjete nečega. Kao po dogovoru, uđu u jedan otmeni barski restoran,śednu i zatraže jelovnik. Konobar im uredno donese i oni krenu da gledaju šta sve da jedu i piju. Malo potom, pred njima su već bila najbolja jela i pića koje halapljivi gosti konzumirahu u ogromnim količinama. Potraja to. I kad su se najeli i podnapili, pozove jedan od njih konobara da bi platio. Konobar priđe i onda poče:

- Čekaj, ja ću to da platim – pobuni se drugi.

                - Ne, ne, ja ću, veli prvi i maša se rukom za džep.

                - Ako ćeš, oca mi ****, no si se ti naplaća' prije.

                - Ne brate, ja ću, pušti to sad, veli prvi i vadi novčanik.

                - E nećeš vala, viđi ga, steže mu ruku i sprečava da izvuče novčanik.

....

                I tako se vrijeme otegnu u svađi ko će da plati. Konobar gleda, neprijatno mu, dođe i šef restorana.

                - Dajte ljudi, dogovorite se, nemojte se svađati!

                - Ma on je plaća dosta, na mene je red, veli drugi.

                - Oćemo li ovako, da se potrkamo na 100m, pa ko bude bolji da plati, dosjeti se prvi.

                - Oćemo vala, reče drugi i ustade, a i konobar i vlasnik bijahu zadovoljni što su konačno našli rješenje.

I izađu oni na ulicu ispred restorana, još im šef dade znak za start, i oni odmagle. Ostadoše začuđeni i poniženi vlasnik i konobar, bijući se šakama u glavu i glasno psujući. A Cetinjani dotrče do auta koje ih je tu čekalo od ranije i zdime za Cetinje. No, priča bi bila obična, ništa specijalno da sjutradan obojica ne dođoše opet u Bar, sa parama, uđoše u onaj restoran i do zadnje pare plate onaj ceh od juče. Vlasnik bijaše preneražen, zatečen, a onda se oduševi, izgrli se s njima kao sa braćom. Nikad me nikao nije tako zajeba' ka vi juče, ali neka ste. Ubuduće, kad god oćete, možete ođe jesti i piti za džabe, izgovori emotivno, grleći ovu dvojicu prvejanih zajebanata… Ovu priču mi je ispričao davno jedan rođak sa Cetinja, navodeći i imena ovih junaka. Ako je on mene slaga, i ja sam vas  . Aferim.

Last edited by forumen; 18-12-12 at 04:45.

-              M -

E dobri moj..,

                Đe gođ pomeneš CG-tradiciju, svak ko imalo poznaje istoriju CG, namah pomisli na instituciju viševjekovne - hajdučije... Niko od mene to ne može znati bolje, jer koliko god da sam se otimao da se od nje odmaknem što dalje - džaba! Kad ovu tvoju priču pročitah, namah se sjetih vremena kad sam dospio u "grad svjetlosti" i našao se, normalno,među kurv@ma i lupežima... Ovo s kurv@ma, ajde de, no je s lupežima bilo muke baš zarad junačkog (hajdučkog) porijekla, tako da me primjena CG-istorije u istorijskim uslovima nije prominula... A i kako bi, kad sam upoznao sve one neuračunljive jebivetre kojih se Služba otarasila ekspedujući ih u Gulag zvani "Truli Zapad". Tako je i mene dopala ona njegoševska čaša žuči da bih mogao pomiješati i ispiti sa čašom pariskoga "meda". No već tada sam mogao naslutiti da mnogi od njih neće svoj život okončati u postelji već mnogostruko na kakvoj bezimenoj deponiji...

                Jedan od njih, pokojni - Đoko Jablan - o kome sam čuo dosta priče, važio je za biznismena i dosta često iz provincije navraćao u Pariz što ne bi promaklo onoj bulumenti lupeža i razbojnika. Jednom bi, da ga dočekaše Roki i Stevica Marković, koji bjehu ostali bez para, pa Đoku ponude da ih časti s onijem te bi da za hotel a oni će ga primiti na konak kod sebe, a sve s namjerom da ga "izbunare" jer su znali da ima para. Tako poslije gozbe sva trojica odoše na konak, đe Đoko bezbrižno leže u ponuđeni krevet i slatko zaspa a kad se probudi zateče onu dvojicu podbule i mrzovoljne, jer su cijelu noć biskali Đokovu robu kako bi našli pare... Ali uzalud... Pošto ih je bila sramota da pitaju Đoka đe je "zametnuo" pare, čekali su da im on sam pokaže, što on, onako elegantno i sa urođenim šarmom i učinje i to tako što svoj nabrekli novčanik izvadi iz unutrašnjeg džepa - Rokijeve jakne!

- M -

Osvežio si mi dan!

Ali samo zato što su ipak platili, i bili pravi ambasadori rodne zamlje nezaboravna redjine Elene ....(kojoj se nismo odužili kako bi trebalo, btw!)

Pozdrav, Da, u tome je poenta, mada nijesu ispali neki ljudi . No, popravili su se malačko, ne sporim. Ali za ispričati priču, idealno. Cetinjani imaju neprevaziđeni humor, čini mi se. Imam nešto rođaka tamo, pa uvijek zapođdnemo ovakve priče.

                Nadam se da neću biti naporan ako ispričam još jednu malu epizodu jednog Cetinjanina:

                Elem, poznati Cetinjanin NN volio je da obilazi svadbe i sahrane, raznorazna veselja, nepozvan. Cilj mu je bio da se dobro najede i napije, a sve za dž. I tako, dodje jednom na neko veselje đe je gazda iznio svakojakih đakonija,śedne do nekog poznanika za trpezu i počnu razgovor. Usput, krene da nabada mezetluk sa nekog ovala, malo pršute, malo sira, pa oni krastavci, masline, itd. Odjednom viđe da mu je onaj dalji dio ovala predalek i da bi bilo neukusno da se naginje da bi dovatio komade sa tog dijela.

No, u prič sa poznanikom, u jednom momentu, sjeti se da mu ispriča kako mu jutros nije bilo dobro:

                - E jutros sam baš bio slab, nešto me stomak mučio, reče.

                - Ma neka, a što to, od čega?

                - A što znam, utrobice su mi se prevrtale ovako:

                I jednim potezom ruke zarotira onaj oval, da pokaže kako mu se okretalo u stomaku, a time i primače one komade prema sebi.

Posle nastavi da jede dok ne omasti onaj oval … Eto to su cetinjske priče, smiješne, ne previše uvredljive, ali dovoljno da se nekome obraz okine.

F

Last edited by forumen; 18-12-12 at 05:41.

- M -

                                     Duhovno-moralno knjigovodstvo

                Bila je to prva posjeta Parizu nakon moje „udaje“ u Njemačkoj krajem 70-tih godina prošloga vijeka/milenijuma, jednog toplog i sunčanog ljeta kada se Parizom motaju jedino klošari, bilo oni pravi bilo oni turistički, kojima jeftinoća ispražnjenog Pariza, predstavlja vrhunsku turističku avanturu… I danas se dobro sjećam izlaska iz stanice metroa – Saint Paul – kojom prilikom ugledah ogradu nekakvog gradilišta svu oblijepljenu onim nezaboravnim (Magritovskim) plakatima za film Živka Nikolića naslovljenog sa; „La beauté de vice“ tojest po naški; „Ljepota poroka“. No ovo mi ne bi toliko upalo u oči da sve te plakate ne bijahu, ukoso, oblijepljene žutim trakama na kojima je velikim crnim slovima bilo napisano:

                - „ETRE FRANÇAIS C´EST UN ETAT D´ESPRIT“... (Biti Francuz jeste stanje duha)

                Nastavih svoj put ne prekidajući razmišljanje o neobičnoj kombinaciji uobičajenog oglasa za jedan film i nečije (privatno motivisane) pripadnosti francuskom narodu. Ovo razmišljanje me potsjeti na lični status; „Skitnje bjelosvjetske“ kojim me je direktor „Oboda“ Drago Jovović lično okvalifikovao a ja bez rezerve – prihvatio...

                No, od tga dana ništa nije bilo isto jer su mi u sjećanje grunule sve one zadate okolnosti moga odrastanja u Cetinju i Narodnoj/Socijalističkoj Crnoj Gori, tada provinciji pokrivenoj debelim slojem prašine nametnutog zaborava.., jer se u njenim školama učila neka deseteračka istorija... Tada je republički list „Pobjeda“ izlazio 3 (i slovima – tri) puta neđeljno i bio tako dosadan i jedino bio vrijedan da se njim potpali oganj, umota neka crkavica ili obriše prkno...

                Na ovaj susret sa filmom Živka Nikolića, redovno su me potsjećale reprize njegovih filmova po evropskim televizijama, tako da sam se jednako redovno stao pitati na čiji račun se knjiže, ne samo njegova, već i mnoga duhovna i umjetnička dostignuća svih onih, od strane dežurnih poslušnika prognanih CG-pripadnika, koji su njihovu osrednjost ugrožavali svojim stvaralačkim poduhvatima. Da ovo nije stvar komunizma i samoupravljanja, pokazala je i odluka CG-režima u devedesetim godinama, koja nije prihvatila da CG na venecijanskom bijenalu predstavlja Marina Abramović već da umjesto nje ode Vojo Stanić kome je i ondašnja YU bila pregolema... No nije čuda, jer su ovakve odluke donosili kojekakvi ćutuci koji su na ta mjesta došli nekakvim političkim „škartanjem“ dok su sve one stvaralačke duhove crnogorske u „bjelosvjetsku skitnju“ slale one voljene, nepismene babe, koje su čuvale amanete predaka i opremale ih njima da mogu pred svakim stati i iskazati se ko su i otkuda su… Ništa ne mari što je Vukotić Hrvatima donio „Oskara“, Dado Francuzima svoj ubitačni umjetnički stil, Marina Srbiji umjetnost novog milenijuma, jer to odgovara ovdašnjem duhu da ono što se daje i jeste pravi i jedini dobitak.

                No, nije prošlo ni 6 (i slovima: šest) godina od (hm!) dobijanja CG-nezavisnosti, čak i onima kojima ove viskoke performance ne znače mnogo, nije svejedno kad vide da se na duhovno-moralni račun Crne Gore knjiži zlato, srebro i ostali metali osvojeni na sportskim terenima svijeta... Zato nije zgoreg napomenuti da nema boljeg „knjiženja“ nego što je ovo sa dostignućima u fudbalu kad se vrhunski rezultati CG-mladosti knjiže na njen račun, umjesto po računima kojekakvih carstava i federacija. I ne samo što su ovi momci iz CG-reprezentacije, svojim nesebičnim zalaganjem razgalili (mene) matufa, već me time opomenuli da u svom duhovnom upretnjaku ne ćurim sterilno čekajući smrt, već da se konačno pobunim protiv režima i njegovih duhovnih specijalaca razmještenih u kasarnama zvanim CANU i DANU, ovu vatrenu crnogorsku mladost pozivajuci na (duhovni) – ustanak!!!

                                  Ekskluzivni duhovni buvljak...

                Već duže vrijeme sam se pitao, đe sa ovog foruma nestade vas oni mlađi narod, te sad na njega skoro više niko drugi i ne svrće bez matufi poput mene i onih sveznajućih analitičara opšte prakse. Nije mi preostalo drugo bez da krenem u potragu i to kao prvo da vidim đe je ono mudro i duhovito čeljade pod Nickom - KRKNA... Nije mi mnogo trebalo dok se nijesam našao na jednom od beskrajnih topica foruma pod nazivom "Sve i svašta" na kome zatekoh ne samo nju no i mnoge od onih koji su izbjegli od mlaćenja prazne slame koje je u popriličnoj mjeri ovladalo forumom (hm) "Budućnost Crne Gore".

                Od tada uglavnom navrćem na ovaj (duhovni) buvljak prepun mudrosti iz druge ruke ali i svojih tvorevina koje nikako ne treba nipodaštavati. Na to u kojoj mjeri ovaj forum itekako pripada budućnosti (Crne Gore) ukazuje činjenica da je, bez znanja engleskog jezika, dobar dio ponude - nedostupan. No najbolje je da vam postavim link:

http://www.forum.cdm.me/forumdisplay...7-Sve-i-svasta

                KRKNA 

Dobri Veljko 

 Iz "STARINARNICE

Dobra, lijepa i mudra moja....

...skoro slučajno zabasah u arhivu foruma, ne samo prošloga vijeka nego i milenija, đe naiđoh na davno zaboravljenu "STARINARNICU MIŠLJENJA, IDEJA, STAVOVA I..." koju je patina prošlih vremena oplemenila svojstvima koja joj daju osobine duhovnog preparata dostojnog ove apoteke...

Evo ga tebi u čast.

1.            Iz "Biljeznice jednog trljaca murice"

Svaki put kad u čitanju nekog teksta naiđem na riječ sex, onaniju, masturbaciju, penise i sve ono što ne „ulazi u zapisnik...“ pristojnosti, sa velikom tugom se sjetim svog bjesomučnog i očajničkog drkanja, dok sam po gradilištima i ostalim vukojebinama bivše YU, gradio svoju radnu i profesionalnu karijeru, poslušno i spremno radeći sporedne poslove i odbrojavajući noćne i prekoredne smjene. Slično je bilo i u privatnom životu, po barakama i kafanama privremenih građevinskih naselja, gdje je na par hiljada radnika „dolazilo“ tek par stotina dozlaboga razvaljenih, mrgodnih i nadrkanih ženetina, kojima je ovako žestoka muška konkurencija omugućavala da ispolje sve ono najgore čime su, hm!? – raspolagale!?

                Jednoga dana, jedan rijetko dobar pošten čovjek, onako u čudu i kao za sebe, u društvu u kome se nalazio prokomentarisa moju pojavu riječima:

                - Uuuu, kad vidim ovakvu momčinu ovde, odmah pomislim na onu narodnu izreku koja glasi; jebo, ne jebo..., kurcu vrijeme prolazi...

...da bi mi se potom obratio riječima:

                - Briši odavde, prije nego se pogase svetla!

                Poslušao sam ga smjesta, ne zaustavljajući se prije – Pariza..., za koji sam i ranije znao da je – grad svjetlosti, ali sam dolaskom otkrio da je i mnogo više – grad čudesa! Zadugo nijesam mogao shvatiti da ja, do tada neko ko se vukao nekom potonjom granicom, odjednom, kao u lošoj bajci od ružnog pačeta postanem dostojanstveni labud, iako mi porijeklo više nalaže ulogu orla, no što je tu je, a bilo je, ako ne – premnogo, ono barem iznad najsmjelijih očekivanja.

                Odjednom, meni koji nije smio ni pomišljati na bilo kakav odgovoran posao u YU, poslodavci na „trulom“ Zapadu, ne samo da su se otimali da bi mi dali što odgovorniji posao, nego nijesu mogli ni čudom da se začude, otkuda moje neshvatljive dileme i oklijevanja da tako poželjne poslove i prihvatim. Jedva sam nekako potisnuo svoje razorne sumnje i nakon toga postao ko-projektant nekoliko pariskih mostova, ne prestajući da se čudim ovako žestokom preokretu.

                No, ova poslovna karijera, ni približno me nije zbunila koliko ona na intimnom planu, posebno kad se radi o krupnom i zdravom momku od svojih dvadeset i pet godina, koji do tada nije ni slutio da može biti privlačan na jedan tako neslućeno „razoran“ način. Jednako kao i u poslu, svakodnevne sumnje su pratile namjerne i slučajne susrete i poznanastva sa curama po pariskim kafanama i barovima i dugo je trebalo dok sam se oslobodio njih i konačno, bez zadrške, bacio u život koji je naprosto – ključao. Tih šezdesetih godina prošloga vijeka, iz ondašnje SFRJ, rijeka mladih ljudi je potekla u ovaj divni grad a medju njima je bila i jedna izvanredna mlada cura – Milja Vujanović – svježe proglašena (2.) pratiljom tadašnje Miss YU, čija pojava nije mogla ostati neprimijećena ni u gradu svjetlosti. Iako je mene, životna rijeka mladosti neodoljivo nosila, pružajući mi sve mogućnosti koje jedan mlad momak može poželjeti, ipak nijesam mogao a da ne zapazim tajanstvenu ljepotu kojom je ova mlada i nadasve pametna žena naprosto zračila neodoljivom privlačnošću. Posebno me očaravao njen suvereni način da sa svakom, pa i najgorom protuvom, elegantno izađe na kraj i konačno oko sebe stvori famu nedodirljivosti. Često se događalo da neobavezno svrati u moju kafanu u rue de Rennes ili rjeđe u jedan od barova na Bd. Montparnassu i pridruži mi se, pri čemu nikad nijesam bio načisto da li je to učinila namjerno ili slučajno. Pravo reći za takve dileme tada nijesam niti imao mnogo vremena, jer me je rijeka pariskog života nosila takvom brzinom da sam, ovoga puta po svojoj volji uveo – noćnu smjenu.

                Sa sjetom sam se prisjećao svojih, koliko uspaljenih, toliko naivnih fantazija, koje je ovdašnja pariska stvarnost pretijecala vrtoglavom brzinom. Poput svih mladih ljudi sanjao sam svoj „harem“, tada i ne sluteći da je to moguće i da se to može ostvariti tako nepodnošljivom lakoćom, ali sa jednom značajnom razlikom; konačno nijesam bio to ja koji je "posjedovao" taj neobični „harem“, već je - on - imao i posjedovao – mene! E, baš ovo saznanje je bilo ključno za sve ono što se dalje događalo i dovelo me do saznanja, da je jedini pravi polni organ – ljudski mozak – dok je sve ostalo (penisi, vagine i ostale tantare) predstavljalo samo kabastu, anatomsku infrastrukturu ovog jedinstvenog organa.

                No da se vratim divnoj Milji, koja mi se, svakim danom sve više, motala po mislima i uspaljenim fantazijama... Nikad nijesam imao običaj da navaljujem, jer sam smatrao da svaka žena treba da svoj dio puta do genitalnog zagrljaja (naški: Jebačine) predje potpun svojevoljno, ali sam nekoliko puta Milju pozvao da preduzmemo nešto u tom smislu ali se ona svaki put samo zagonetno osmjehivala. Kad sam, mimo običaja, bio malo uporniji ovo, koliko lijepo toliko i pametno čeljade mi, umjesto određenog odgovora, reče da to, jednostavno, ne bi bilo fer.

                Vidijeći moju zbunjenost, pokuša da to objasni riječima:

                - Vidi, pošto si ti ovom ženskom ono što sam ja muškom narodu, nije fer da se nas dvoje međusobno zakatančimo, a to sigurno i nije ono radi čega smo došli...

- M -

Slatko 

                I mene je palila, žestoko..viđali smo se po žurkama u BG.....ali je njen muž pok. Vojkan Prdoje bio moj drug - (napominjem da se IPAK ZAKATANČILA, pošto je i on bio baš faca-esteta je bila, pa joj je bila sudbina - zbog čega nije išlo da "oprobam sreću" (konzervativan sam ja na neki način uvijek bio)...

                Da nastavim mali omaž njima dvoma: prvo je on, svjetska faca i zavodnik, baletan a ženoljubac (najbolja kombinacija za žene koja postoji!), postao stjuard pa je švercovao neku drogu iz Tajlanda, pa zaglavio robiju.. Citiram njegov opis samice, posle kojeg su mi čitav život odzvanjale u glav NJEGOVE KORISNE RIJEČIi: "Brate, nemoj da dozvoliš da ti pamet izbuši vibracija betona". Savjet koji, evo, prenosim, kao i Bone-ov savjet mladima, koji se temelji na toj kratkoj i ubitačnoj rečenici pok. Vojkana-BJEŽITE OD ZATVORA!

                Pa razvod, pa on umrije relativno mlad (50 i neku), pa im se i kćerka navuče na teške droge i umrije, a Milja predje u stručnjake za horoskope, prva u Jugoslaviji...

                Nije mnogo imala od toga što je 5-6 godina zaista bila sex-simbol ex Yu...IPAK, NJENA GENERACIJA SE EVO JOŠ SJEĆA NJE, (A EVO JA I NJEGA) PA JE NJIHOV ŽIVOT BIO SASVIM U DUHU VREMENA I ZATO KONAČNO  .

Pozdrav,

Last edited by Old Bone; 19-06-13 at 05:08.

E stari moj,

veliko ti fala za ovako sažet i duhovit osvrt na onih tridesetak godina nakon što se desilo ovo čega još i danas tako rado sjećam. A sve se ovo nikad desilo nebi da sam kojom (ne)srećom bio proglašen i prihvaćen kao "moralno-politički podoban" jer kad danas vidim one "podobne" brašnjomude, osjećam iskrenu zahvalnost ondašnjoj represiji koja nije ostavljala mnogo mjesta kojekakvim dilemama. Slično se događa u Albaniji danas, u kojoj je Enver-Hodžina ideološka represija izbor svela na crno-bijelo, te je, skoro cio narod bio prinuđen, bilo na unutrašnju bilo na stvarnu - emigraciju.

Zdrav mi bio i veseo

- M -

Veli Hari

Primjer vas dvojice sa "zadnjim namjerama" prema Milji i uspaljene fantazije o pozama 69 je možda i uzrok na koji način se trasirao njen put. Očito vam zvijezde nijesu bile naklonjene, a da ste uspjeli u namjerama mžda ni njoj ne bi padalo na um da stvara tim za paranormalno ratovanje VJ no bi se śećala nečeg drugog ka vas dvojica

E Hari...,

                ....izgleda da si previdio onu moju konstruktivnu konstataciju o mozgu kao jedinom, stvarnom - polnom organu - što navodi na pomisao da obojica nijesmo bili u posjedu erektivne harizme pomenutog - organa. Odnosno, naše moždane vijuge nijesu odgovarale njenom shvatanju estetike i erotskog naboja, koji su se, kasnije ispostavili kao prevashodno - nebeski...

- M -

                Duhovne olupine izranjaju....

Otkad me je Hari iselio iz objekta na glavnoj ulici i preselio u ovaj kiosk vidim kako ga svako ko dođe, ćuška po malo dalje u pravcu cetinjskijeh ponora đe mu je i mjesto… No, kad oće slučaj, nalećeh na jedan prastari post (2004.) koji sam postavio na forumu religije i potom ga zaboravio zarad aktuelnijih trivijalnosti. Pritom ne propustih da ga ponovo pročitam da bih napokon shvatio da cio topic spada u ovu moju ojađelu butigu i to ne samo preparat već kao esencijalni odjeljak iz koga su proistekle sve modernosti današnjijeh vremena... Zato ću postaviti, ne samo link topica, već i jedan prilog koji itekako pripada i u farmaceutiku ovih "modernih" vremena...

Momci!

                Veoma mi je drago što ste, ne samo ovaj topic postavili, već i zato što vidim da imate žastoku namjeru da od njega bude nešto da valja. Pravo da vam rečem, odavno sam i sam na to pomišljao, ali bih odmah odustao unaprijed opomenut uslovnim refleksom da bi moglo biti uzalud.

                S obzirom na sagovornike od formata (Nihil, Hare...), ni slučajno neću trošiti vrijeme na jalovu sholastiku vec odmah prijeći na, bukvalno, jeretičke aspekte prenaviknute stvarnosti, koje ste i do sada mogli naslutiti u mojim postovima.

                U jednom svom postu, ovo „pile“ pomenu pojam materia prima, pojam koji se uglavnom dovodi u vezu sa ovim učenjem a uobičajeno mistifikuje kao nešto utopijski nestvarno. Medjutim, postoji jedan veoma dubokomislen aforizam poljskog satiričara Stanislava Jirži Leca, koji glasi:

                „Što smo bliži istini, sve smo dalje od stvarnosti“

                Ova definicija se uveliko poklapa sa onom o znanju i izvjesnosti, jednako kao što je i definicija – čovjek – samo arhetip skriven polarizacijom na muško i žensko biće, tako da stvarnost izražena njime može postojati samo izvan nje.

Ovo navodim samo zato, da na samom početku ukažem na pojmovnu nesigurnost bilo kog izraza. Ovim iznenađenja ne prestaju, već tek počinju.

                Materia prima

                Ona izreka da je Vox populi vox dei (glas naroda, glas Boga) ne važi samo u politici već baš onamo odakle potiče – u životu i duhovnom stvaranju naroda, kojim on neposredno izražava svoje neprolazne zaključke. Kod našeg naroda, koji još uvijek drži do svog mišljenja, postoji jedana veoma dubokomislena izreka, koja glasi:

                „Glup ko kurac“!

Izgovara se, takoreći, iz „malog mozga“ i sa nepomućenom izvjesnošću da je tako. Međutim, u ovj izreci je sadržano značenje koje umnogome prelazi namjeru spontane kvalifikacije i ukazuje na životne procese koji se jedva mogu naslutiti.

                Vjerujem da su vam, osim materia prima, poznati i pojmovi kao: Quintessentia ili prana indijske tradicije. Svi oni se svode na duhovnu potragu za prauzrokom, čija je posljedica naše postojanje a u stvari, ne predstavlja ništa drugo do nespretnih pokušaja, da se nađe bilo kakav postulat sa koga bi se moglo definisati sve ostalo.

E, sad da otvorimo priču koja na koju smo uputili ovom narodnom izrekom i ukažemo na zapanjujuću paralelu izmedju nje i načina gledanja na svijet i stvari, onako kako to čini - alhemija. Ko god barem malo poznaje Yogu, vjerovatno će se začuditi tvrdnji da ona nije ništa drugo do jedan od puteva ka istom cilju, pri čemu se, kao retorte „Velikog Djela“, umjesto alhemičarskih sudova upotrebljava sopstveno tijelo. Baš u ovoj tehnici, posebno se pominje prana – materia prima – quinta essencia – odnosno njena manipulacija pomoću meditacije i posebne tehnike disanja.

                Siguran sam da mnogi naslućuju, a rietki znaju kolika je stvarna moć polnog nagona, dok učenje alhemije tvrdi da se progenitivni organi hrane kudikamo suptilnijom hranom od svih ostalih orhgana, uključujući i mozak, tako da tehnika yoge nije ništa drugo do „krađa“ da bi se mozak nahranio i osposobio za dostignuća van „zadatog“ života i shvatanja. Dakle, ostali (organi) se moraju zadovoljiti mrvicama sa stola gospodina - Kurca...

                Vjerujem da rijetko ko i naslućuje, osim onih koji su čitali alhemičarske traktate i djela Wilhelma Reicha, da se spektar ishrane proteže na pet agregatnih stanja materije i uveliko prelazi sve ono što se pod time podrazumijeva. U ovom slučaju, najvažniji „prehrambeni“ aspekt jeste baš ta mistifikovana prana – quinta essencia – odnosno peto stanje materije, ma što se pod tim podrazumijevalo.

                Međutim, da sve ne bi bilo (prazna) priča, uputiću vas na jedan aspekt (modernog) života, kao što je ljetovanje na moru i njegov blagotvorni uticaj na fizičko i posebno psihičko zdravlje ljudi i žena. Vjerujem da ste i sami pitali zašto baš na obali mora a ne svuda drugo gdje sunce grije? E, ovdje počinje ono što nije moguće dokazati ničim osim posljedičnom empirijom. Znači jeste – jer funkcioniše...

                U stvari, Adepti nijesu ni pokušavali da definišu i objasne, već samo nudili pojam nečega, a na drugima je bilo da krenu u potragu za smislom. Ko god bi potražio put, govorili bi mu da svi vode u istom pravcu i da nema što da izgubi osim svojih (pustih) želja jer ionako postoji jedna jedina izvjesnost – smrt. No, da se vratimo ljetovanju i potegnemo jednu od modernih jeresi.

                Dakle, zdrav učinak boravka na morskoj obali, nije baš onakav kako ga tretira medicina, već mnogo dublji i uveliko zalazi u neprozirne spektre ovoga učenja koje nagovještava postojanje nečeg što istovremeno posjeduje energetske i materijalne atribute. Otprilike, kao što je svjetlost istovremeno tvar i energija. Budući da ovu energiju (prana), jedino kristali soli mogu da fiksiraju i akumuliraju, zbog toga je njeno prisustvo najveće baš na morskoj obali gdje je koncentracija soli najveća, pri tome se obnavljajući bez prestanka. Isto tako, prisustvo soli u organizmu je od presudnog značaja, baš zato što ovu životnu energiju, udahnutu sa vazduhom, raznosi po cijelom organizmu, da bi na kraju bili izlučeni mokraćom koja se skuplja u bešici. Zato i nije slučajna progenitivna anatomija, koju sačinjava i bešika, jer polni organi ovu suptilnu energiju preuzimaju sa kristala soli koncentrisanih u mokraći, time osiguravajući svoju životnu funkciju.

                Ovim sam pokušao odgovoriti na uzgredno pitanje o primarnoj tvari sa kojom život počinje i prestaje, kako bih vas uputio da se uopšte ne radi o bilo kakvoj mistifikaciji, već jedino u nemogućnosti da se shvate dimenzije kojima se protežu vektori opstanka i da vidite da je sve daleko od poezije a veoma blizu onoga što naše živote čini tako dinamičnim.

                Pa zar nije sasvim na mjestu, pretpostavka da čovjek, kao Veliko Djelo (Opus Magnum) uopšte nije nešto odvojeno od života i stvar skrivenih laboratorija, već jedan individualni – čin života! Jedan Veliki Adept ovoga učenja nije činio veliku priču, već samo dao neobičan savjet:

                „Ako nemaš ognja u sebi, jednostavno naloži ognjište!“

Sasvim dosta za početak..