Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 14

Nov 13, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

Piše: V. St Kinjo  

Aladinova lampa postmoderne

                Bilo je to dan nakon što mi, na Univerzitetskoj Klinici grada H., ugradiše onu diznu (stent) koja živit znači, te se nađoh u jednoj od onih proleterskih soba, prostranih, da bi se povodom toga u njima slobodno mogla održati uobičajena - svečana akademija.

                Pošto sam bio nov, osvrnuh se oko sebe, osluškujući koja bi to aktuelna tema mogla biti, u diskusiji vođenoj „iz svega mozga“, te mi ne bi teško zakljućiti da je riječ o – birokratiji... Nakon što odslušah nekoliko nesuvislih primjedaba, začetniku diskusije postavih brzopotezno pitanje:

                - „ Reci ti meni, kakve utičnice i koji napon struje imaš u svojoj kući...?“

                Ne samo on, nego i ostali, zbunjeno i skoro ljutito pogledaše u mom pravcu, nestrpljivo očekujući odgovor, nakon čega onaj upitani reče da su mu utičnice – normalno – po DIN-u (Deutsche Industrie -Normen) - a tako i napon od 220 volti...

                - „E vidiš“ – odgovorih njemu i ostalima – „ dižeš tun dreku protiv birokratije, koja je na sebe sve preuzela da ti ne bi morao razmišljati kako i u koju utičnicu da nabiješ šteker i na miru se mogao obrijati svojim električnim brijačem – naprimjer.“

                Nakon što se smiri žamor, nastavih direktnim pitanjem:

                - „Jesi li, ikad, bio u Francuskoj...?“

                Nakon nesigurnog i zbunjenog komentara; „Kakve to veze ima...!?“ nastavih:

                - „ Eto vidiš, da si bar jednom bio tamo, već bi pri samom brijanju mogao shvatiti prednost njemačke birokratije koja te oslobodila razmišljanja o tome u koju utičnicu da se uključiš. U Francuskoj to nije tako jednostavno, jer ima utičnica mimo svake norme a kad se u neku uključiš, neočekivano ti zadimi aparat i time opomene da si pobrkao napone od 110 i 220 volti, ali malo kasno, jer je u tom momentu aparat već „u prknu...“

                I stvarno, dan današnji se dobro sjećam francuskih (a i njemačkih) električara kad umjesto onog da - nema struje - uzgred izjave - nema soka (ka; sok od šljiva) - čime su moje shvatanje obogatili jednim skoro mističnim pojmom (električne) energije o kojoj smo danas tako tragično zavisni. Od tog momenta je, stvarnost uobičajene svakidašnjice, postala bogatija za dimenziju, jer se mnogo toga okovanog navikom, iskazalo kao aspekt - primijenjene magije - znane iz domaćih i istočnjačkih bajki... Osim toga, svaki put se naprosto zadivim kad vidim nekog zaludnjeg ćutuka, kojom lakoćom, čak i bez završene Autoškole, vozi auto; dostignuće dva milenijuma ljudskog naučnog i tehnološkog stvaralaštva...

                Zar je onda čudno što baterije potrebne za pokretanje svih modernih aparata, (po)smatram kao bočice pune pomenutog soka, odnosno kao svojevrsne – Aladinove - lampe za masovnu upotrebu...

Saradnik sa nickname Forumen veli:

                                                    Oj Cetinje!

                Kad čitam metuzalemove fine ljudske priče sa zapadne strane, zamislim ga kao Zuka Džumhura ili Ernesta Hemingveja koji ko zna đe će zabasati i o čemu pričati. O Cetinju najviše, zavičaj je to, bogo moj. Cetinje i ja posjetim često, češće nego prije. U njemu nemam ništa osim nešto ljutog krša oko 30 km ka Nikšiću. On mi ješiri zavičaj, Katunjanin sam, ne krijem. Ako zanemarim da je tu nas izvor, so nase duše i podsjetnik naše istorije, neke druge stvari me vuku u Cetinje. Banalne, ne krijem. Pogađate, jeftini restorani! A hrana im nije uopšte loša. Besparica cetinjska učinila je da su cijene jela i pića po lokalnim birtijama skoro upola niže od podgoričkih. A još ako dodam gostoprimne konobarice i fini, domaći ambijent, ponekad pored kakve furune, to je onda ljepota božija. Pogotovo nama kojima miris dima sa ognjišta jos svrdla nozdrve i stipa oči, romanticima kojima djetinjstvo opredijeli neke emocionalne trase kroz cijeli život.

                Ima jedan restoran u samom centru sa finim stolovima i onim kockastim stolnjacima, ali i 'termor' radijatorima, đe rado svratim. Kroz prozor vidim široki trg ka Dvoru kralja Nikole i Biljardi, kao i nekadašnje srpsko poslanstvo oko kojeg prije neku godinu bješe polemike, da li da se vrati Srbiji ili ne, a ljeti vidim i onog bradatog kovača koji u rock'n roll ritmu kuje nekakvu gvožđuriju privlačeći poglede radoznalih turista i dječice. U tanjir obično vidim neke lešo drobove, raštan sa domaćom kobasicom ili možda neku od sveprisutnih pržanija. Desno cirkuliše konobarica, učtivo se obraćajući gostima. Nekoliko puta vidjeh tu našeg jedinog šahovskog velemajstora, ponekad neke umjetničke trudbenike. Ali ponajviše vječito gladne studente od one 3 akademije cetinjske koji tu počinju svoju boemštinu, nerijetko sa kakvom pričljivom curicom preko puta stola, kojoj je ovo jedinstvena prilika da glumi neku gradsku gospođu prepunu tračeva i kritike svakodnevnih dogodovština ili poneku koleginicu ili kolegu, grozničavo gaseći jednu od onih 'slim' cigareta u pepeljaru. (ovo iz vremena dok se smjelo pušiti.)

                Kad saberem trošak, za moju malu familiju, ispadne da mi je gorivo doslo džabe i da se još pridoda kakva sitnica iz prodavnice.

Ne krijem, postao sam kalkulant, ne bih li kako spojio prvi sa prvim, teška su vremena. Davno prošlo vrijeme je ono kad putovah Jevropom i piskarah ođe postove iz dalekih gradova. No, mogu se fine priče napisati i o našim bliskim selima i gradovima. Priznajem, većinom gledam ljepšu stranu medalje i ono što ljude spaja i stvara fini stimung. One ružne stvari ostavljam drugima, sklonijim svađama i ljutnjama.

I da dodam strofu od prije 10tak godina sa ovog istog foruma, đe sklapasmo fine pjesmice u neka druga vremena, upućenu Monitoru (dolazi li više taj ulcinjski ribar koji mi pokloni i knjigu svojih vrcavih stihova?):

...No da pjesme pjevamo o moru

o lovcenu ili o kotoru

da imamo pred oci tu sliku

ka tereza o svom dubrovniku

da se malo durmitorom hvalim

a ne da o kilibardi balim

i da cure fine pofalimo

a sve drugo mi da batalimo! 

                Eto, gospodo moja, toliko danas od mene. Ajd uzdravlje...

                Na ovo Hari (Dragan Đurđevac pok.) dodaje

Vitalnost duha naših ljudi je fenomen na koji se uvijek može računati. Nema muke koju neće i na sprdnju okrenuti, a ni ozbiljne stvari koju neće osvijetlititi sa druge strane. Nazovem nekog prijatelja da pitam kako su njegovi da li su zavijani, čuje li se sa njima... a on ka iz topa.

- Ma ovo je sad super

                - Kako jadan super..?

                - Zavijane Plužine pa ni tica ne moze donijeti pismo Luksiću. Dako pocne nesto raditi kad mu ne smetaju.

Nema povoljnog vjetra za onog koji ne zna kud plovi

 Saradnik sa nickname Forumen nanovo:

                                        albanski primjer

Ajde da bar ođe ne pričamo o dnevnoj politici, Hari. Vjerujem da je metuzalem ovu duhovnu apoteku i otvorio da bi se fine i duhovite priče pričale.

                Dakle, evo jedne anegdote sa mog ljetošnjeg putovanja na Krf, ali albanske. Elem, provedoh 7 finih dana na Krfu sa porodicom, i sad me evo nazad, kolima, albanskom obalom od Sarande ka Valoni. Nekoliko km prije Valone, osjetim da mi se nesto dešava sa autom, nalik na izdušenu gumu. Zaustavim se, i gle čuda, moja nova prednja, skoro kupljena guma je bila izdušila, sasvim. Naravno, ukazah sebi prvu pomoć, izvadih onu rezervnu, malu gumu i eto, mogah krenuti u potragu za nekim vulkanizerom. Krenem naprijed i nakon 2-3 km se zaustavim pored nekog servisa. Izadjem i priupitam mehanicara ima li blizu neki vulkanizer, tj. 'gomist' kako pročitah na nekim usputnim radnjama tog tipa. Tip mi poče objašnjavati da se moram vratiti oko 3 km, a onda mi reče da ga pratim i sam uđe u svoj auto i krenu. Nijesam očekivao toliku pomoć i krenuh za njim. Nakon taman 3 km ukaza se sa desne strane vulkanizerska radnja, tj 'gomisteri'. Tip me pozdravi, nakon što mu zahvalih, i on ode. Ostadoh sa nekim omalenim majstorom za gume, koji, gle cuda znavaše engleski solidno. Reče mi da je nekoliko godina radio vani. Uze moju izdušenu gumu, namjesti crijevo na nju da je napumpa i vrlo brzo zaključi da je otišao ventil tubelesa, što i mene, iskreno, obradova. Jer, već sam bio prežalio pare za moguću novu gumu. Vješti majstor zamijeni ventil novim, napumpa, i bješe sad sve u redu sa gumom. Krenu da je montira na auto, prethodno skinuvši moju rezervnu.

                Dok je sve to radio, razmišljao sam da mu, ako cijena bude 5 Eur dam 10 Eur, jer mi je bas riješio veliki problem.

Kad je došlo do plaćanja, upitah:

                - How much cost?

                - 3 Euros - rece majstor

                Ja mu pruzih 5 Eur i kad on ode za kusur, rekoh da ja sve OK i da je riješio moj veliki problem, našta on reče:

                - No, no, no, here are your 200 leks,  vraćajući mi kusur.

Ja opet pokušah da mu kažem da je sve OK, našta on reče:

                - This is my job, and that is your money, ser!

                Ne mogah da vjerujem svojim ušima, a ja očekivao da mi još i zatrazi mnogo više, da iskoristi to što sam stranac a još u bezizlaznoj situaciji.

Rekoh mu:

                - Thank you, you are a big man!

                - No, no, you are big, I am small!, reče majstor.

                Uzeh kusur, zahvalih mu i odoh, usput se čudom čudeći da ima i ovakvih ljudi, pogotovo majstora koji kod nas uglavnom preplate svoj posao. I pomislih da je pred Albanijom svijetla budućnost ako je budu gradili ljudi kao što je ovaj 'gomist'. Posle sam više puta pričao tu priču nekim svojim prijateljima koji se ne mogahu čudom načuditi da je tako nešto uopšte moguće.

                Eto, to bi bila ta anegdota, a sad da vidim sta je Hari novo smislio protiv ambasadora Pejovica  ...

Ajd uzdravlje i kuckamo se uskoro...

Originally Posted by Hari Krisna 

Bajke o ambasodaru Pejoviću izgleda da imaju ljekovito djelovanje pa ako je to ljekovito savršeno je dobro mjesto Metove apoteke. Nekom apoteka, a nekom apaurin, zavisno od proizvođača nekom plivadon nekom krkadon. Izaci iz kafane a ne popiti čašicu, iz apoteka ne dobiti lijek može se smatrati grijehom. U medicini postoji pravilo Primum Non Nocere, a Met još nije napisao sta važi za ovu duhovnu apoteku, đe i nije baš obavezno naći lijek 

                Kad smo već kod Plivadona, jesi li išao nekad putem od Podgorice ka Mateševu, preko Veruše. Ima tamo u Bratonožiće, čini mi se u selu Bolesestre, jedna oronula kućica sa još uvijek vidljivim nazivom nekog kafića u njoj: Andol! Originalno, nema šta. Mnogima je pokoja loza, pivo ili vino bolji lijek i od samog Andola. A možda ni oni ne nađu lijek u Andolu, ko zna...

Met

Posebno kad Cetinjem prošetam uzduž (Njegoševom) vazda me "nabodu" nazivi ugostiteljskih objekata, počev od onog - "Antib(es)", "Pariz" (Paris) i dr. - na latinici, da bi se, na njih, u "novoj varoši" nadovezali nazivi na ćirilici i iz lokalne geografije, poput "Katun"-a i njemu sličnih... Zato sam na istom ovom forumom iznio prijedlog da se prijeđe na maštovitije nazive poput onoga koji je, još davno, Đoko Žigalj predložio a mudri Vulaš prihvatio za svoju trgovinsku radnju - "Osvit" - a ja se nadam e je onaj bife na benzinskoj pumpi nazvan "BAR A BAR..." ovaj naziv uzet po navedenoj sugestiji o "vladavini mašte..." (L´imagination au pouvoir - Paris 68.)

Ovih zadnjih godina mi dosadiše farmaceutske reklame koje se, bez izuzetka, završavaju zbrzanim trtljanjem:

- "U slučaju neželjenog dejstva, pitajte svog ljekara ili apotekara..."

                No koliko god ova primjedba izgledala glupava, potsjetila me je na ličnu obavezu u pogledu sopstvene farmaceutike, te ću se potruditi da, kao (duhovni) apotekar opšte prakse - svojoj klijenteli budem na raspoloženju...

Forumen

Kad smo kod imena cetinjskih kafana sa našijem imenima, ima i ona 'Mala kužzina' đe se fini roštilj priprema, a i ona pretencioznog naziva 'Crna Gora' u Bajovu, sa vazda svježim mesom za fini ćevap. Jedne godine tu se džabe dijelila kuvana krtola sa suvim mesom i kisjeli kupus. Slučajno prolazismo i najedosmo se baš   . A autoputem ka Budvi, u Očiniće, ima onaj 'Konak', kome je ime na jednoj tabli ispisano nekim pisanim kitnjastim slovima, pa ono 'n' izgleda vise kao 'nj', i, vjerujem da to mnogi usputni turisti češće čitaju kao - 'Konjak'.

                A kad smo kod Vulaša, ne znam vlasnika, ali sam o tom mom zemljaku čuo da je pravi potomak svojih predaka, koji su uvijek bili vrijedni, pošteni, ljudi od svoga posla, privrženi porodici i radu. A teško je nekad bilo sa tim osobinama postići ugled u okruženju vojvoda i serdara, kad se više cijenila umješnost na sablji i nadgornjavanju od marljivog i poštenog rada. Vazda mu cvjetalo, a vidim da mu dobro ide. Usput, Vulaši su starosjedioci u Katunskoj nahiji, jedno od najstarijih bratstava u staroj Crnoj Gori.

Last edited by Maja;

                               U Rimu se ponašaj kao Rimljanin.

                U CG se ponašaj kao gradjanin CG.

Od današnjeg računa za struju navijam za sve mediokritete iz Vlade, za sve lezileboviće i grebatore iz Skupštine, i sve lopove u CG od onih društvenih preduzeća koje su očerupali kao onaj Rus što je prodao pistu na aerodromu zbog svojih par hiiljada dolara, i sve lopove koji ne plaćaju struju, vodu, i niđe ništa u CG. Od danas navijam i podržavam te boljševike kao većinu u CG u svakom smislu.

                Hvala ovim dodacima EPCG koji mi pokazaše pravu sliku CG. 

Do sada sam se nadala, a od sad.. Tako je kako je, a kako je, vidi se i iz aviona.  Demokratski vecina gradi pravila u drustvu, pa...Mi manjina samo da aplaudiramo.

SFSN ili SOS

Hvala Lepo

neocekivani nenamjernik blokteatar

Gosp. Met ,

vrlo često , zadnjih dana, pokušam zastati, koliko me studeni i snažni vjetar pušti ne bi li uspio proviriti kroz izlog vašega butiga. Ima dana kada toliko žurim da ne uspijem ni vidjeti koga sve ima unutra, ima li guzve, a kamoli dohvatiti okom moj omiljeni šareniš sa uredno složenih polica i sav njegov sjaj. Ruke su mi najčešće zauzete: u jednoj ceger s nešto krtole, koje jaje i kilo brašna , a u drugoj najčesće kesa s hlebom i mlijekom. Koliko god žurio i svakako znajući da me doma neko iščekuje , odlučih da upravo danas , spuštim sve što uprtih , otresem snijeg s kaputa i konačno osjetim miris Vaše apoteke .

                Najiskreniji da budem, nisam ni siguran što mi je. Znam da često zažiga, nekada zapeče ali bol je uglavnom konstantan i tinja , čas u predjelu glave pa prsa, pa opet odozgo pa onda odjednom na oči udari , pa konstantno ne staje do kasne večeri , nekad i ranoga jutra , dok se kapci ne umore. U rano predvečerje svratih do “Sloge”, stare sarajevske birtije, po karte za sutrašnji derbi, đe je otac sa svojim rock bendom godinama gajio i vješto tajio misteriju duhovnog i intelektualnog sazveždja dajući nama, na kašičicu po nešto od svega , najčešće u svitanje , kad je ko imao prilike , dočekat ga doma .

                Staro i poznato društvo, bokali na stolu, gitara u skutu, d-mol.. Kroz oblak dima , u bordo sakou, crnih revera s peškirom preko ramena , domaćin Refik pozdravlja : “ Bujrum, doktore u pravi si čas , ide pače .. “ Stari iz džepa izvadi karte, ali ih uz prsa prisloni i reče da dok ne popijem s njima bar jednu, ne nadam se ničem. Stukoh prvi gemišt , pa drugi i na pola trećeg istrgoh mu ih iz ruke , poljubih ga u čelo, pa sve ostale redom i trčećim korakom požurih ka Medicinskom fakultetu gdje me ispred Kuka cekao Samir, sin poznatog sarajevskog mesara i ćevabdžije , druga kuća od naše , ali niz ulicu , tako da nas je ipak Bog pogledao, jer im je uz kuću postojala i klanica, pa je često niz niži dio sokaka znala poteći i rijeka krvi završavajući u obližnjoj bašti staračkog doma . Samir je moj prvi , najbolji i jako dugo i jedini jaran kojega sam imao . Bio sam visočiji i jači od njega, iako smo samo par puta oprobavali snage, ali Samir je imao neki rijedak sklop dobrote i arogancije , tako da je njegova nekako uvijek bila zadnja, pogotovo kad bi se našli u većim problemima sa ostalom rajom, ali djetinstvo prođe kao kroz san , pa tako i naše. Bez riječi mu ugurah njegovu ulaznicu u džep , blještave , svilene košulje, boje ciklame i krenusmo na brucoški dernek, naš prvi, od kad smo na medicini. Ugurasmo se na nešto malo slobodnog dijela, velikog drvenog šanka i prve dvije pive stigoše, pa još dvije . Raje sve više, najmanje brucoša na brucoškoj. Ines te večeri nije došla , iako sam je preklinjao i nazivao glupačom. Njen problem ako što naleti dok iz petnih žila i sveg glasa pratim “Graciju”, držeći se za ivicu barske stolice na kojoj sjeđaše neka guzata rokerka, s lijeve strane, a s moje desne, naravno Samir i zajedno sa mnom u ritmu, kao na teniskom meču, vrćeo glavu lijevo pa desno, pa opet, kako bi koja prošla pored nas. Ako bi nam koja loptica i promakla svako bi se od nas osjećao kao izdajnik i nedorastao situaciji. U neka doba pogled mi zakači po podijumu, đe se igralo kako je ko mogao i umio . Ponoć se bližila i djelovalo je da će i ova kao i mnoge ranije završit nekim narodnjakom đe se Samčo posebno dobro snalazio, a nakon toga ja koji ga vadim iz sevdaha, moleći, kumeći i pokušavajući da se uhvatim džade. Naravno s njim pod ruku . No, te noći ne bi tako. Ne baš tako. Ne vjerujući očima , odgurnuh se nekako prema napred . Daleko od toga da je Samir bio plašljiva riba kad su žene u pitanju i nije da nije imao bar par veza, ali nikad ga s nijednom ne vidjeh u zagrljaju. E, tad bješe. Neki se sentiš zavrće, u jednoj ruci boca , a drugom obgrlio sitnu, plavu , blijedoga lica . Priđe mi prvo on pa par koraka za njim i ona. “ Ovo je moja ljubav “ - reče , klateći se, a ona dodade: “Marija, drago mi je .“- pa se i sama zatetura. Brzo se nađosmo u separeu s Marijinim prijateljicama . Samir obrnu turu , pa još jednu .Od bučne muzike se slabo što moglo prozborit, ali je jedino Samir povremeno nadjačavao dok se s Marijom nadvikivao s uva na uvo. Čulo se najčešće, da se ženi i da je ona ona prava. Pa u smijeh i on i ona. Marija je na prvoj godini medicine kao Samčo i ja, ostale rekoše , al ne dokučih. Ponešto smo, ipak, Lidija koja je sjedila do mene i ja uspjeli razmjenjujući komentare jedno drugom na uvo , a da ga ovo drugo čuje, reći. Samir je, u stvari, naletio iz gužve i na koljenima zamolio Azru za ples. Azra nije bila oduševljena, a Samir se okrenuo ne mijenjajući klečeći položaj prema Mariji, dok je iz zvučnika stizao glas Bebeka :” Selma, Selma …”

                E, kakav papak , moj jaran. Kad bi samo prihvatio barem dio onoga što mu nabijam na nos svakodnevno. Seljačina. Jebo ga Babo , jebo ga Željo, Miloš Bojanić koji mu se dere u sobičku natrpanom posterima obnažene Samante, Sabrine i kurcaa-palaca, jeb’la ga ona mesara i svaki prsten na ruci, svilena košulja i onaj pramen Halida Muslimovića na glavi …a vidi mu glave tek. To je, fakat posebna priča . E, brate moj, nikad te neću naučit .

                Pola tri i raje sve manje. Samir i Marija i dalje , priljubljeni jedno uz drugo, jedno drugom na uvo okačeni, pa smijeh, pa opet . Rekao bi čovjek da se znaju godinama, a ne svega par sati. Lidija poznaje Ines sa Ekonomije tako da smo najviše pričali o njoj, sve dok ne reče da bi morale ići. Ustadosmo i niz Dalmatinsku lagano. Prva se na asvalt stropošta Marija a Samir u pokušaju da je zadrži, za njom . Jedva nekako, nastavismo . Taksi je na dnu ulice pa će cure prema Skenderiji , a ja i Samčo uz Vratnik , pjehe.

                Cure odoše, a Marija ostade u Samirovom zagrljaju iz kojeg se izmicala samo kad je povraćala, a on za njom kao po dogovoru. Da je vrag odnio šalu i da je vec skoro četiri vidjeh dok sam bukvalno gurao oboje uz naš sokak. Zastajali bi dok Marija povrati, pa sačekali par sekundi da i Samčo to obavi, pa opet nekako uzbrdo sitnim korakom , uz klizavu kaldrmu, pa par koraka unazad, pa opet . Ne znam niti je bitno koliko je prošlo i kad se konačno ukaza velika kapija Aljove avlije kroz koju se u par koraka nađosmo u uskom hodniku Samirove kuće iz kojeg smo drvenim stepeništem, na vrh prstiju, došli do njegovog sobička, držeći u rukama ja svoje martinke, a Samčo Marijine sebadjine, crne. Taman , dok se u redu trpasmo kroz uska vratanca sobička, začu se škripa vrata odozdo i glas teta Hajre: “ Hajvani, Božiji, u ova doba tumarate, a ti mali, ako ti se Babo probudi , neš se fino provest ! “. Sačekah tren da se vrata opet zalupe , mahnuh im na kratko, pa bjež kroz avliju , pa uz sokak .

                Na satu je pokazivalo 12:45 kada me zvonjava telefona iz ledenog hodnika probudila. Ustah nekako. S one strane Samir : “ Buraz, hajde do mene odmah i nista nikom ne govori, ako te ko išta upita”. Dan derbija, na Koševu se sprema spektakl, al’ ajd , samo na kratko, računam . Na vratima teta Hajra ”Bujrum, sine, ako je to njihova volja njihova je i nafaka i nek im je sa srećom “. Jedva izustih nešto pa lagano uz stepenice gore. Ukočen. U šoku zastadoh ispred zatvorenih vrata Samčovog sobička . Film od sinoć , koliko god sam popio, vraćam u solidnom ritmu po svakoj roli i ne sjećam se ničeg osim glupiranja i zajebancije. Razne. Naravno , mnogo toga mi bi jasno i ona mangupska žica u meni, namotana godinama i deklovana čvrstim metalnim oklopima sarajevskih sokaka, natjera me u smijeh. Ipak , Samčo je to. Pokucah dva put, pa tri put, pa tri put po jednom, kao i uvijek, godinama već. Marija na krevetu u Samčovoj pidžami, on do nje, sjede ispred malog drvenog stočića na kojem se ukazivala samo puna pepeljara i bokal vode. Na radijatoru svilena košulja, farmerke i karta za derbi na vrhu gomile. Na ormaru , Marijin djubretarac , izvrnut .

                Te sam godine zadnji put vidio moga Samča. Ja sam se s prvom granatom vratio pradjedovima. A on ..seljak ko seljak. Bogu hvala, rat nam nije odnio nikog bližnjeg, a ipak donio dosta. Sad su u nekakvom usranom Lajdenu u Holandiji. Marija je ginekolog i kad stigne ponekad napiše ponešto, meni. Samčo je u drugoj klinici i tamo je radiolog, jako je zauzet i bruto zaradi oko trideset hiljada eura, ali tamošnji porezi urade svoje, tako da ne izadje preko dvadeset hiljada mjesečno, možda nešto malo preko. Tada Marija uspije nadoknaditi ostalo. Najviše žale za djecom. Četvoro , dvije cure i dva dječaka, a malo vremena za njih. Ipak, snalaze se, kaže.

U zadnjem pismu, na koje odgovor čekam već mjesecima, bio sam kategoričan da bar djecu pošalju na ljeto, meni u Crnu Goru jer ja imam svo vrijeme ovoga Svijeta, a i takvi smo mi glumci, vječiti boemi i kad radimo glumimo, a glumimo kad hoćemo, a i plaća se nešto. I prije svega, da im ni slučajno nista osim o ćevapima ne govore, pogotovo nikako o Vilsonovom u proljeće, o mojoj gitari , o derbiju i Želji, muzici i “Estradi”, devedesetim i prvoj granati. E, to ću ja, neka pušte mene, mnogo bolje. Mnogo bolje …

E dobri moj..,

                Kolikogod da je mučna ova tvoja lektira, čini mi čast, jer sam siguran da si je ispisao u jednom grču a zatim upodobio mojoj apoteci.... A zašto i ne, jer kad čoek pošteno razmisli u svakoj apoteci prednost ima baš onaj koji je od neke unutrašnje muke napunio gaće ili sere na usta zato što je, kako narod posprdno veli, zaboravio ključ od prkna.., pa zašto bi bilo drukčije kad je u pitanju – duhovna – apoteka.

                I dobro je da si sa tvojim sumnjama i u iskrenom povjerenju došao u moju apoteku, kako bi, ne samo sebi no i tvojim dragim prijateljima našao lijeka u ovim besudnim vremenima... Za tu boljku će se u mojoj apoteci uvijek naći preparat, jer određene duhovne preparate nosite u sebi a meni je sasvim dovoljno da vas na njih uputim... Njihov nazivi su – iskreno prijateljstvo, utjeha i nada.

 

Vazda su Crnogorci išli trbuhom za kruhom pa tako i izvjesni Pero iz Pješivaca ode za Ameriku. Nešto kasnije javi rođaku, kojeg od milošte zvali Mujo, da proda nekakvo njegovo magare i da pare pošalje po komšiji koji će svratiti. Mujo učinjen čojek, a pošto tada radio voz silom na sramotu ukrcaju magare da ga na pazarni dan proda na Slap. Otvorio se pisak magaratu pa o jadu zabavio narod od muzike a neki komšija zamoli Muja da umiri đaola. Proba Mujo na sve načine i džaba a onda se śeti.

                - Ma đe, jadan, da ga umirim kad on taman ka gazda. Na silu ga ubačismo na voz a on čim viđe voz pomislio da je kondukter.

  Renoviranje apoteke…

Originally Posted by Pirun 

ja samo svrnuh da popijem praškove. sezona je bakcila zastavagrbhimnablablqblabla. ne prolazi ova epidemija. Kuga. Camus.

                U zadnje vrijeme mnogobrojne i česte reklame ljekova i preparata na ovdašnjoj televiziji, dosadile su mi, posebno zbog neizostavnog refrain-a koji slijedi svaku od njih i to bez izuzetka:

                „U slučaju neželjenog dejstva, obratite se svome ljekaru ili apotekaru...!“

                No ipak, ovaj do mantre obavezni refrain me je podsjetio i na moju obavezu duhovnog apotekara, posebno zato što sam svoju apoteku neoprostivo zapustio iako se za njom i njenim uslugama potreba itekako jasno osjeća. A koliko to i jeste važno, najbolje ukazuje činjenica da su apoteke odavno postale izvjesne – consulting institutions – time me obavezujući da budem u trendu i ponudim svoje (duhovne) usluge i preparate svakome kome trebaju. Ovo me potsjeti da sam dan nakon otvaranja ove značajne ustanove na cetinjskom Dvorskom Trgu, na ovaj nadasve moderan način postupio kada sam onom njemačkom turisti, koji je poput onoga ojađeloga zeca iz „Alise u zemlji čuda“, zadihano protrčao ispred tek otvorene butige uz potpitanje:

                - Što mu znači ovo o savjetima - "iz zasjede"!'

                - A, bravo - odgovorih iz mjesta - konačno da neko primijeti i u skladu sa porukom pruži jedinstvenu priliku da mu baš - iz zasjede - i dobacim jedan mudar savjet uz pitanje: Možeš li ti sebi, uopšte, dozvoliti da bez moga savjeta nastaviš put i život?

                Iako sam mu ponudio svoj (duhovni) preparat širokoga spektra, on se ipak odlučio za – nadu – o kojem veliki mislioc Niče i nije imao baš najbolje mišljenje... No nuđen – čašćen i to ti je....

No, da bi ovu butigu ponovo doveo do dužne uslužnosti, došao sam na ideju da, uskoro, poštovanome općinstvu ponudim izvjestan (duhovni) – diuretikum – kumulativnog dejstva...

U zadnje vrijeme, uglavnom virtuelno, obitavam na forumu Cetinje, nespretno pokušavajući da (posebno mlađe) Cetinjane uputim na izvjesne prednosti koje nudi ovaj nestvarni grad te zato pišem postove od kojih se čak i meni drob prevrće i zbog toga smatram da bi ovaj zadnji post u duhovnoj apoteci, slobodno mogao dobiti status duhovnog preparata posebnog dejstva...

                Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti… No umjesto osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica:

                „Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“

.... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:

                „Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kurac...!!!“

                Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svojih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan (cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sietlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne velićine crnogorske literature...

                Svjestan sam da ovo moje obraćanje cetinjskoj omladini, stvarno, a može biti i tagrićno, predstavlja jedinstvenu moralnu pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu:

                „Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“

                Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj thread, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...

                A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kurac) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome... Možda u nastavku…

Na ovo će Hari

Ne znam zašto, ali kad cujem to "pošalji ga u svijet.." vazda me asocira na jednog našeg zemljaka sa Cetinja kjeg poslali da studira u London. Niđe ka na Cetinju se ne izoštri duh i valjda niđe na svijetu se narod ne sprda s ozbiljnim stvarima ka tamo. E taj duh sprdačine ih drži đe god odu i oni koji ih baš dobro ne znaju nikad ne znaju kad pričaju ozbiljno, a kad udaraju u šegu s nekim. Otišao tako naš zemljak u London odavno, a pošto je stvarno duša odčojeka čim nekom nešto zatreba kod njega za pomoć. Nalazio razne poslove, sponzore za razne NVO...a kad nekoj ženskoj trebalo srediti papire on se šnjom kao fol oženi poslije razvede i đao zna koliko takvih brakova imao dok se sam neđe nije zamislio i kaže " e zloga rada, šetam kroz Cetinje i nidje mrdnuti što neću sresti neku bivšu punicu ili svastiku. Reka bi čojek blago ovome, a ja se jadan ni omrsio od tih silnih žena". Da nevolja bude veća u zadnju od tih "zena" se zaljubio i počeo da muva svoju rođenu zenu. Prije toga objasnio joj da tu bruku ne priča nikome jer čim stane stopom u Crnu Goru strpaće ga u Dobrotu zbog nerazumijevanja kako to da se oženi pa se tek ženskoj udvara.

Neki daljnji "šura" po toj odivi čim bi ga sreo na Cetinje kad bi doša obavještavao kako na CT svi pričaju da je šaner.

                - A šta je to šaner, Pero?

                - Ma to ovi što prodaju mirise!

                - Aaaaa ma dobro onda jer iako djaolji nikom ne prodadoh, grdje bi bilo da pricaju da ja tamo šišam pašcad.

                Drugi put ga Pero obavještava da pola Cetinja priča kako on tamo šiša pašcad, a Raki opet pomirljivo "Reci Pero i toj drugoj polovini, ada neka pričaju bolje i to nego da kazu da se tamo *****m....

                Posto mu uspjelo da ubijedi zvaničnu ženu i za bračne obaveze, objavili kućama da je sve to zvanicno i legalno i po občajima, ne navodeći detalje.... Pero shvatio da sam može imati slobodu i da zamoli zeta da mu nađe tamo neki posa jer kriza spopala, a rabote niđe.

Pristane zet bez po riječi ali kaže da ima jedan uslov. Mora otići doktoru i razglasiti po Cetinju da je bolestan od side i da ide sa liječi.

                - A što jadan jesi li poludio?

- Kao prvo bićeš siguran da ti se niko neće ni primać zeni i bez brige raditi, a kao drugo onaj Mirko Radov što se po Cetinju fali da ti timari zenu od stra' će se u gaće usrati.

Upadoh nocas u neko cudno stanje, bolesno, povracanje, grcevi, glavobolje... I kad se malo okopirkah, onda navalise neke misli, neka sjecanja, neka sentmenti stanja. U zadnje vrijeme, dok sam jos u krevetu, skopam ovu djavolju napravu po kojoj kuckamo, pa listaj, gledaj, slusaj. Sve u jednoj otvorenoj knjizi. Internet je najjaci izum, jaci nego pojava i samog racunara. Jedino sto nam oci iskopa, kicmu nagrdi, glavu zdrobi, ali sve to trpimo radi informacije, vijesti, ekskluzive, a sve se nadajuci da ce ovaj svijet postati bar malo bolji i srecniji. Avaj, uzalud sve to, samo poneka iskrica da do znanja da nesto sto je ljudsko i posteno nije zanavijek zatomilo i da ima pomalo tog zara u svima nama, samo ga treba prodzarati, produvati. No za to trebaju specijalne mašice, pa onda prica pocne, onako lijepa, ljudska i topla, pa nas sve to vrati u vremena kad je maštarenje bilo lijek, lijepa riječ podizala iz jada i depresije.

Maloprije odslusah finu pricu, po svemu gospodina, kralja muzike, fine balade, sansone, naseg Kema Montena. Kadgod ga cujem, neki zmarci me prodju i sjetim se njegove Branke, Lidije, Ane, fine atmosfere pored kamina, negdje tamo na Bascarsiji pa sve pored onih kujundzija, ibrika i dzezvi, suvenira bosanskih, izradjenih vjestim rukama sinova vjekovnih tradicija. E prica Kemo o Sarajevu, o svom ocu Talijanu koji ostade i posle rata da zivi sa njegovom majkom, a tamo u Italiji imao cerku od dvije godine kad se Kemo rodio. Kako je Sarajevo jedna fina mjesavina bila, svakolikih vjera, nacija, sudbina. I moralo je tu u jednom periodu da vaskrsne nesto najbolje sto je ona drzava ikad imala, i muzika, i slike i sport, i kosarka, fudbal. A sve to protkano finom rajom koja nikome zlo nije mislila, pa se cudila, kaze Kemo, ratu koji je dosao, nevjerujuci da je nesto tako moguce, pa su proveli godine u iscudjavanju i nevjerici, isto nikoga ne mrzivsi, nego pristajuci na to kao na nesto sto ce jednom proci. Pominje Kemo svog Davorina i svog Mirzu, idole generacija, uzore ljudskosti i vjestine u svojim djelatnostima. Pa se onda i ja prisjetim kosarkasa Bosne i one euforije iz 70-tih godina, tih junaka koji pronesose slavu Sarajeva i debelo ga preporucise za organizaciju Zimskih olimpijskih igara. Tanane duse sarajevske, nespremne za ono sto je doslo kasnije, prerano odose sa ovog svijeta, kao sto ode i Toma, nedje u nekoj srpskoj kafani.

Prica Kemo i o jos jednom bardu muzike i romantike, svevremenskom Arsenu koji je isto simbol davnih vremena. Gledao sam ga prije nekolike godine u nasem KICu, sve sa Gabi i Matijom i radovao se kao malo dijete sto je ziv, a uz to i dalje vrcavi ironik iz cega proistekose neke najbolje pjesme koje je srocio i odsvirao na svoj, originalan, topao i ljudski nacin.

Prastajte za ovo malo podsjecanja na stara dobra vremena, daleko od ovih dnevnih zadjevica i politikanstava.

Apropo Sarajevu, prije deset godina odoh, nakon dobrih 14 godina, da vidim sta je ostalo od sjajnog šehera, ćevabdžinica, buregdžinica, Ilidže, Vrela Bosne... I našetah se i naudisah tih ostataka, vala baš djelića od onoga što je Sarajevo nekad bilo, a još opalim i do Travnika da vidim da li grad izgleda kao u mojim vojničkim danima, kad ono mrtav grad, a objekti skoro isti kao nekad, samo neke druge zastave se viore. I posljednjeg dana boravka, malo opet šetah centrom Sarajeva pored Holiday Inna i ona dva solitera koje neko nekad nazva Momo i Uzeir, a sad su to blizanci, nalik na ex NY World Trade Center. I odoh onom sarajevskom transverzalom, u daljini gledajući neke nove staklene solitere i zgradurine, Avaz i ostale. A prekoputa, još u gareži, nekadašnja Skupština BiH, mada nijesam bio sasvim siguran da je to. E, pitaću nekog, pomislih, i uočih starijeg gospodina koji mi je išao u susret trotoarom, ka Holidej Inu.

                - Izvinite, znate li možda, je li ona zgrada bila BH skupština - priupitah

                Stariji čovjek me malo čudno pogleda i reče:

                - Do you speak English?

                - Yes - rekoh i ponovih: Is this building ex Bosnian Parliament?

                - Oh yes, odgovori, that was the Parliament, and beside it Government of Bosnia.

                Zapanjen što mene o Sarajevu uči neki stranac, zapitah:

                - Where are you coming from?

                - I am from USA, Oregon.

                Nastavih na engleskom, otkud on baš u Sarajevu, a on mi poče objašnjavati da mu je sin tu bio u vojsci, u ratu, pa je tu upoznao djevojku sa kojom se oženio i ostao tu da živi. Kako se istorija ponavlja, nekad otac Kemov, a sad jedan drugi soldžer iz mnogo veće daljine. Ovo je očito grad koji privlači i gdje zetovi ostaju da žive postavši dio te bosanske mješavine. I tako sad ovaj stari povremeno dođe u Sarajevo kod sina, a u međuvremenu je naučio o gradu više nego što znamo mi, nekadašnji fanovi Miljacke i Bembaše.

Raziđosmo se i čovjek produži svojom ustaljenom putanjom a ja ostadoh zapanjen sa mislima: O tempora! O mores!

Eto, i to je danas Sarajevo, nešto sasvim drugo, a i mi smo drugi, nekad bijahu radne akcije, a sad forumi i internet. No, sve je to ljudski, ko zna šta nose naredne godine i decenije...

                Maja veli:

Da.. podsjeti me ovo na jednog poznanika u inostranstvu, koji je imao neki "feler" da se posle prijateljski odigrane košarke opusti, napije, i po defaultu zapoji sve sa osmjehom i to vazda o Sarajevu.. Prvih nekoliko druzenja nisam nešto obraćala preveliku pažnju na tu simpto"mAniJu", dok se neko iz društva nije požalio da ga mora svaki put "voditi" ili "nositi" kod njegove žene. I tako shvatih da je studenske dane proveo u Sarajevu i primijetih da posle početnih pretjerivanja (kao prče iz vojske) osmjeh bači od uva do uva i o nekoj đevojci druge vjere sa kojom je bio..

                Kasnije sam ga sretala i u drugim situacijama, ali nikad o Sarajevu ni riječi u normalnom stanju.. Često sam u SA, i zaista, ni jedan put nisam preskočila da se sjetim tih scena poznanika u pijanom stanju.. Sad kad mi neko počne o Sarajevu, ja vidim ovog sa kriglom piva, mutnog pogleda, nalegnut na sto.. i odmah zatim "trzaj" u strahu kad bi ga supruga zvrcnula telefonom - prestravljeno "buđenje" u realnost..

Čudno...

Hvala Lepo

Forumen

                Kao sto vele da lipe Cetinjanima daju neko ludilo u glavama, tako ima neki antrak i sa Sarajevom. Priznajem, uvijek sam se posebno osjecao u tom gradu i nekad davno, a i sad, iako je debelo zglajzalo. Nesto me je tu podsjecalo uvijek na dane djetinjstva u Niksicu, ima te energije, ima tu neke fantazije i razrogacenih djecijih ociju kao u ponajboljem Kusturicinom filmu 'Doli Bel'. Ima tu neke otkacene raje i vrljavih pogleda. Sve nam se to ureže duboko u podsvijest, pa nije čudo da tek u nekom pripitom stanju provale sve te slike, pokuljaju van, oslobađajući nas tjeskobne svakodnevice odlaskom u irealno, čudesno i umjetničko. Tako da mogu da shvatim tvog poznanika i ono što mu je Sarajevo urezalo u dubinu njegove duše. A vojska i neke cure tamo, to je vječna tema nas koji taj dug odužismo u onoj staroj velikoj domovini...

 

Met:

Bogomi Hari nema druge no da te, ne samo proglasim, no uzmem za farmaceutskog asistenta, jerbo si mi mojoj butigi ponudio, ništa manje, no opštenarodni antibiotik širokog spektra, još od davnina na ojađelom Cetinju poznatog pod stranim imenom - Humor...

                Da li zaista ima išta bolje od slične (moralne) profilakse, kad je u pitanju zaštita bilo koje žene od nasrtljivih cetinjskih i inih "Trojanaca", no objaviti upozorenje da narečeni domaćin boluje od AIDS-a, pa da taj čoek (muž) bude miran i spokojan. No, ako ćemo pošteno, treba priznati da se ovdje radi o izvanredno funkcionalnom, iako virtuelnom, no baš može zbog toga biti - pojasu (hm!) nevinosti...