Škrinja

O granicama pojma utopije (X)

Nov 13, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Dr Goran Sekulović

Blohovo glavno djelo je ‘’Princip Nada“. „Duh utopije“ je njegovo „pokušano prvo glavno djelo“. Glavna Blohova misao je Nada, dok je Utopija dominantna ideja u njegovom prvom pokušanom glavnom djelu. No, Utopija je, zajedno sa Nadom, i u „Principu Nada“ središnja tema. Bloh je pojam utopije prilično ekstenzivno interpretirao i u ovom smislu se postavlja pitanje gdje su granice pojma utopije, odnosno – koliko je tako široko shvaćen pojam utopije pogodan za dovođenje u socijalnu funkciju konkretnih istorijskih težnji i pojava, životnih fenomena uopšte. Pojam utopije funkcioniše u obliku utopijskih funkcija. I Nada je utopijska funkcija, piše Gajo Petrović u predgovoru knjige „Princip Nada“, ukoliko ne nastupa kao puko individualno duševno stanje, nego kao nešto što je „svjesno – znano“. Po Gaju Petroviću, pod utopijskom funkcijom treba misliti prestave mašte koje „anticipirajući nastavljaju ono postojeće u budućim mogućnostima njegovog drukčijeg bivstvovanja“. (Bloch).

Gajo Petrović piše: „Utopijska funkcija kako je shvaća Bloch je funkcija transcendiranja, jedina transcendirajuća funkcija, koja je ostala i jedina koja zavređuje da ostane transcendirajuća funkcija bez transcendencije“. Oslonac i korelat te funkcije predstavlja proces, koji još nije razvio svoj najimanentniji bitni sadržaj, i koji je još uvijek u toku. Taj proces sâm je u nadi i objektivno zasnovanoj slutnji da je još-ne-postalo zapravo još-ne-dobro-postalo. Utopijska funkcija kao „shvaćena djelatnost afekta očekivanja, slutnje nade“ u savezništvu je sa svim novim, jutarnjim u svijetu. „Utopijska funkcija tako shvaća ono eksplozivno, jer je takva i ona sam na vrlo zgusnut način: njen ratio je neoslabljeni ratio militantnog optimizma“.

Znači li to da se nada može u potpunosti identificirati s utopijskom funkcijom? Bloch to nikako ne želi. Utopijska funkcija je samo jedna strana nade, nada promatrana s obzirom na sadržaj svog akta: „Item: aktivni sadržaj (sadržaj akta, der Akt – Inhalt) nade, kao onaj koji je svjesno rasvijetljen, znano razjašnjen, jest pozitivna utopijska funkcije; povijesni sadržaj (der Geschichts – Inhalt) nade, najprije reprezentiran u predstavama, s enciklopedijski istražen u realnim sudovima jest ljudska kultura s obzirom na njen konkretno-utopijski horizont“. I Bloch odmah dodaje: „Na ovoj spoznaju radi, kao afekt očekivanja, kombinat docta spes“.[1]

Ferenc Gergenji u tekstu „Ernst Bloch i granice pojma utopije“, konstatuje da je Lukač u napisu „Nasleđe našeg vremena“, u kojem ocjenjuje Blohovu knjigu istovetnog naslova, baš usljed toga što je problem kulturnog nasljeđa bio i za Lukača blizak, dao oštru kritiku pojedinih fundamentalnih Blohovih ideja. „Lukač kritikuje u prvom redu romantičku antikapitalističku atitudu, koja ’ekonomistički’ namerava markizam da nadopuni proročanstvima. Naime, koncepcija totaliteta i koncepcija revolucije sadržana u marksovskoj ekonomiji ne potrebuje da svedočavstvo Marksa kao ekonomiste objasnimo na taj način, što pored toga postoji i jedan prometejski, proročki Marks. Ovakva ’dopuna’ je bila potrebna samo ekonomističkoj, od strane Kauckijevih interpretiranoj ’polit-ekonomiji’. … Sa stanovišta teme koja nam je sada najvažnija, a koja je odnosi na pojam utopije, po svemu sudeći nam je najbitnija Lukačeva kritika koju je 1921. godine izrekao povodom Blohove knjige o Tomi Minceru. Već na početku spomenutog kritičkog prikaza Lukač pokazuje u kojoj se meri razlikuje način posmatranja u čijem znaku E. Bloch razmatra poglede i političku djelatnost Tome Mincera od onog teorijskog pristupa koji se može zapaziti u Engelsovom radu o njemačkom seljačkom ratu. Bloch vidi u Minceru proroka, utopistu koji traga za teološkom anticipacijom zavičaja identiteta, Engels pak traži istorijske pokretače, daje nam sliku istorijske figure koja stremi idejnoj izgradnji i praktičnom izvršenju jedne klasne težnje.“[2]

Gergenji smatra da suviše ekstenzivno širenje pojma utopije, odnosno da upravo ovakvo široko shvatanje univerzalne istorije ideja, predstavlja neistoričnu koncepciju, koja nije pogodna za naučnu karakterizaciju funkcija i vera i ideja koje se javljaju na različitim nivoima svesti, u različitim istorijskim razdobljima. Gergenji ipak ovu tezu ne apsolutizuje, već uviđa da je Bloch, naročito u „Principu Nade“, učinio „jedan zaista kvalitetan pokušaj u pravcu opravdanja upotrebljivosti svojih pojmova. Njegov pokušaj nas nesumnjivo navodi na promišljanje pitanje, do koje mere možemo da proširujemo pojam utopije, gde su granice, po čemu možemo daje poistovetimo sa svakom takvom mišlju, koja je kritična u odnosu na društveno ustrojstvo današnjice i koja anticipira ’zavičaj identiteta’. (Bloch), to jest program promene otuđenog sveta“.[3]

Na kraju Gergenji konstatuje: „Klasici marksizma su utopijske zamisli interpretirali u znaku misli programa socijalizma, a Bloh govori o socijalizmu u znaku svog utopijskog misaonog sveta, kao o konkretnoj utopiji, kao o docta spes. To je suština razlika između predstavnika marksističke teorije i Bloha, između onih koji utopijama pristupaju s pozicija istorijskog materijalizma i onih koji socijalizmu pristupaju s pozicija utopije“.[4]

Možemo se složiti sa mišlju Gergenja da je Bloh poetizovao istoriju, ali je ipak očigledno da je on uprkos ovoj poetizaciji u istoriji i ostao. I to u onoj istoriji Marksovski shvaćenoj. On je ovu istoriju, njoj pored osnovne klasne pripadnosti, htio da zasnuje i šire, potpunije, ljudskije, to jest, ne ljudskije u smislu humanije, nego u punijem i što potpunijem opsegu značenja ljudskoga. Zato se možemo složiti sa Gergenjijem u stavu da prema Blohovom mišljenju ispitivanje antropološkog značaja utopijskog momenta, njegovog humanističkog značaja i njegove istorijske progresivne pokretačke snage znači zahtjev da ne istražujemo samo politički program koji se krije u utopističkim koncepcijama države, nego da izgradimo hermeneutiku želje, čežnje, nadanja. I zato Bloh sa svih strana prilazi onom konačnom stanju humanuma na kraju ljudske povijesti, u kojoj, piše Gergenji, može se zapaziti neprekidna služba jedinoj i jedinstvenoj ideji blaženstva. Svi oni pjesnici, proroci, mitološke figure, crkveni oci, borci za slobodu i filozofi, koje je Bloh smatrao dostojnim da ih uvrsti u borbeni stroj odličnika nade i utopijske misli predstavljaju vjesnike jednog te istog spasenja, konačnog istorijskog stanja.[5]

Bloh, poetizujući istoriju, ostaje joj vjeran, šta više unosi u nju toplu struju marksizma. Branko Bošnjak piše: „Taj proces razmatranja neumnosti stvarnosti počeo je markizam svojom, kako Bloch kaže, hladnom strujom. Tu je sagledana dosadašnja historija i njena ideologija. Klasna historija ne može stvarati klasnu ideologiju. Ako se ideja i stvarnost sukobljavaju, onda nešto treba da se mijenja, tim prije ako se više ne zadovoljavamo apstraktno-utopijskim obećanjem kao stanjem za budućnost. Sve su to hladne struje, koje su pokazale da je radnička klasa pozvana da ostvari ideal – ukidanje klasa kao klasa. Ostaje otvoreno kada će to biti ostvareno, no ipak, jasna je tendencija: sloboda kao stvarnost društva. Bloch kaže da i Engelsov naslov: Razvitak socijalizma od utopije do nauke ima hladni naslov; no proklamovani cilj je veliki napredak i to ide u toplu struju marksizma, pa takav napredak treba konkretnu utopiju, kao stalnu težnju za sve boljim i većim ljudskim mogućnostima. To znači da je ovdje utopijsko mišljenje kao stalna kritika svega postojećeg. Čovjekov daleki cilj kao područje struje jest zadatak, koji je po analogiji sličan kršćanskom htijenju jednakosti i slobode, no ne na nebu, nego na zemlji.“[6]

Bloh je originalnim jezikom promislio marksistički shvaćenu istoriju – povijest, utemeljujući je u svim njenim (i od marksizma novim) dimenzijama i momentima. U vremenu staljinizirane okoštalosti i dijamata, ontologiziranja i gubljenja konkretnog čovjeka iz vida, on je unio svježinu, dašak toplog vjetra subjektivnosti, ljudskog punog življenja, humanuma. I zato se zapitajmo zajedno sa Gajom Petrovićem: „Znači li to da mi moramo prihvatiti Blochovu terminologiju i pojmovnu aparaturu kao jedino moguću? I ako je ne prihvatamo, znači li to da je moramo jednostavno odbaciti? Velik je mislilac velik upravo po tome što ima da kaže nešto svoje i svojim jezikom (što kompilatori i imitatori samo prežvakavaju). Tako je Ernst Bloch mislio utopiju i nadu. U jednoj drugoj terminologiji to je mišljenje revolucije.“[7]