Kultura

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ,,OBALOM VJEČNOSTI”

Nov 12, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

 Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Dugogodišnji pedagog i prosvjetni radnik Slavka Daković je svoju posvećenost književnosti pa samim tim i poeziji na najljepši način publikovala u ovoj mogu je nazvati i autobiografskoj zbirci poezije ,,Obalom vječnosti” u samoj zbirci ima devet tematskih ciklusa i to: Igra prepoznavanja, Izbjegnimo kliše, Nadilaženje pjesme, Unutarnje klatno, Slutnjom pjesme, U riječu avanturi, U vrtlogu vremena, Lirske slike, U istom ritmu. A što je poezija ako ne vječnost u kojoj pretačemo sve naše misli, nade, očekivanja, iskušenja, poraze, pobjede, ljubavi, koje su nas pratile na stazama života. Zato poezija i postoji kao dar autora zato i pjesnici kreću sa sopstvenih obala i uvjek im se vraćaju. Američki pisac Ričard Bah jednom je zapisao: ,,Možemo promijeniti svoje živote samo u onom djeliću sekunde vječnosti koji nam sada pripada.” Slavka Daković kao autorka na ubjedljiv način potvrđuje svoja jaki i naglašeni lirski izraz koji je u ovoj zbirci dobio svoju punu sublimaciju. Autorkina poezija je refleksivna, emocionalna, na momente baladična sa ispovijednim (unutrašnjim) tonom naglašene intertekstualnosti koji dominira čitavom zbirkom. Autorkine pjesme predstavljaju svojevrsnu unutrašnju dramu i latentno prikrivenu bol, neprestanog traganja za smislom života. Ova zbirka sadrži pjesme najraznorodnije tematike – porodične, zagledane u prošlost i u sopstveno porijeklo, ljubavne, refleksivne, patriotske koje osvetljavaju put samospoznaje i razumijevanja savremenog društva u kom živimo. Kao što se to čini i u realnom životu i u psihoanalizi, i pesnikinja kreće od temelja i od prvih koraka sopstvene (lične) istorije. U pjesmi: ,,Struna duše” autorka navodi:

 

                          U moj prozor gleda luna

                           i srebrnu blagost toči

                           zategnuta duše struna

                           u stihove sva se sroči

                           A procvala trešnje grana

                           mirisom me u noć zove

                           tihi šapat sa usana

                           sluti nove izazove

 

Naglašena rima suptilno nas vodi stazama poezije. Evidentan je uticaj Lesa Ivanovića, Vita Nikolića crnogorskih liričara koji su svojim stihovima ispisali najljepše stranice crnogorske poezije. Prenošenje pjesničke imaginacije, između svjeta onog koji dodiruje i dodirnutog gotovo da  je nemoguće uspostaviti razliku. Svaka napisana riječ u ovoj zbirci pokušava da pronađe svoje mjesto kod čitaoca jer kroz izraze svojih lirskih subjekata, smjenujuj se pjesničke slike jedna za drugom, ostavljajući za sobom svijetli trag poput svetionika na dalekom moru dajući nadu i pokazujući put ka obalama. Ova pjesnička zbirka autorke predstavlja autentičan skup lirskih dnevnika, filozofskih promišljanja, koji su sazrijevali sa godinama. Svaka pjesma u zbirci predstavlja svojevrsnu ispovjest za sebe, s tim što se u kompoziciji zbirke lako može uočiti veza među pjesmama, i to posredstvom istovjetnih motiva, ideja i detalja. Slavka Daković kroz pjesničke simbole demistifikuje sva emotivna stanja njene ličnosti, posebno ona potisnuta, isprovocirana, društveno nametnuta. Pokušava da pronađe uzroke u otuđivanju ljudi, razotkrivajući njihovih vrlina ali i slabosti. Usuđuje se da otvori pojedine teme koje su društveno intrigantne. Premda većina pjesama podrazumijeva univerzalnost, potraga za sopstvenom individom ne prestaje.

U pjesmi ,,Studenska” autorka navodi:

Pred nama su bučno oticale jesenje vode

kiša se kao niz oluke slivala niz moje duge kose

kojima si se falio kao da su tvoje lično

a onda bi se obično uz poljubaca kradom

rastajali i pošli svako na svoju stranu

već pospanim gradom.

U ovoj pjesmi Jungov arhetip (kiša) nas vraća njenoj magijskoj moći da priziva ljubav ali i da je usmjerava. Grad pospan krije mnoge tajne, iako se naizlged promišlja samo o emocionalnom odnosu između žene i muškarca, uplitanjem figure pjesnika tekst od ispovjesti postaje potreba za otkrivanjem sopstvenog identiteta, stvarnog života i spoljašnih impulsa. Svoju fascinaciju emocijama ne krije i svejsno prenosi u polje razmišljanja lirskog subjekta. Autorka je vješto izbjegla stereotipe savremene poezije. Pjesnikinja se trudi da prikaže i otkriva lične elemente taman onoliko koliko je čitaocu dovoljno da bi sam uspjeo da dovrši njene (za)misli. Pjesnička stvarnost prodire u poetski tekst vrlo živo i konstantno, i susreće se sa našim pojedinačnim realnostima, koje autorka želi da pojasni do univerzalnih istina. Kreiranje sopstvenog životnog narativa, na kom pesnikinja insistira u pjesmama, postaje konstanta.

 

U pjesmi ,,Više od igre” autorka navodi:

Znam čekaš kao brodolomnik na pustom ostrvu

bura nanosi sve one riječi koje ti nikada nisam rekla

kojih pokušavam da se oslobodim ali uzalud

zašto li je to toliko teško makar biti i vičan sa riječima.

Valjda zato što je čitavo ovo zbivanje

mnogo više od igre.

 

U samoj mjesmi na početku dominiraju mediteranski motivi koji se veoma lijepo stilski uklapaju u čitavu pjesmu. Poetski svijet funkcioniše unutar ideje pjesnikonog suočavanja sa izazovima, promjenama, seobama, riječima, lirski subjekat liči na brodolomnika koji se drži za morski hrid i moli. Glas, harmonija, ritam, intimnost i sporo i duboko ispovijedanje onim najjačim što daje pero a to su riječi. Riječi kao fundamentalni trag beskrajnih traganja. Sve je u ovoj pjesmi igra između riječi kao i igra između svijetla i tame. Čitajući ove stihove, natopljene najtoplijim lirizmom, ispunjene unutrašnjom snagom duha, svjetlošću riječi koja pokušava da nadvlada alter-ego, optimizmom koji goni pesimizam, čitalac sa pjesnikinjom prati njenu čarobnu igru riječi.

 

U pjesmi ,,Poruka” autorka navodi:

Sa ,,Zimskom nesanicom” Rejmonda Karvera

moja nesanica ove zime ima mnogo više smisla.

Možda i jedna mala poruka tebi stigne kroz vrijeme

obična mala poruka koju ti možeš tako lako odgonentnuti

pa ipak poruka koja nadilazi nesanicu i ovu pjesmu.

 

Ovom pjesmom autorka stihovima govori o iskonskim težnjama ka idealima; o svjetlosti i tami, o riječi i porukama kao vedrini i nespokoju u ljudskim životima. U ovoj pjesmi nema životnih sokova ona nije od krvi i mesa već od duha i inspiracije, to je poezija smještena izvan praktičnih zadataka i fikcije i nosi onu snažnu poruku ,,riječ treba mi riječ.” Izoštrena misaona dimenzija, mudrost i filozofija poetike, a u osnovi je čovjek (Karver) i kao simbol i kao stvarnost, dakle kako je u stvarnosti tako je i u umjetnosti. Pjesnikin život iako u ovim stihovima kosmički dimenzionalan, već ima svoje ljudske uzroke i posljedice.

 

U pjesmi ,,Noćna tajanstvena” autorka navodi:

Tajenstveni noćni šapati obuzimaju naša čula

čarolijama iskona. Treperenje lišća prati neki šum nalik glasu

iz pravremena ispredajući čudne snove iz mitova i legendi

Sjenke svojim plesom upotpunjuju vječitu čaroliju

noćnog tajanstva koje prožima sva naša čula

 

Noć je vječita inspiracija pjesnika noću i nastaju najljepše pjesme. ,,Noćna Tajanstvena” i ,,Sjenka ”zajedno sa  jednostavnom stilizacijom, ali pomnim odabirom motiva sjenke i noći te njihovim slaganjem, razrađuje problematiku snažnih emocija ženskoga lirskoga subjekta. Na taj način potvrđuje kako je postmodernistička poezija crnogorskih pjesnikinja itekako živa, raznobojna, u potrazi za drukčijim poetskim rješenjima i poetskim poigravanjima. Slavka Daković uspijeva da u stihovima održi lirski izražaj, i samim tim ljubiteljima poezije otvara sigurnu luku u određenim djelovima poezije, tako da oživljava misao i ideju Šarla Bodlera : „Uvjek budi pjesnik” poetesa intimističkim misaonim vješto prolazi kroz prošlost, sadašnjot, i budućnost.

 

U pjesmi ,,Toliko apsurda” autorka navodi:

            Gromovi Lovćena puni silnog gnjeva

             I vjekovni naši slobodarski preci

             Iz znamenja prekor munjevit sijeva

             Na zloduhe što su umišljeni sveci

             Naše Crne Gore dostojanstvo gaze

             Ljube tuđe zemlje i skute i ruke

             Skrenuli sa uma kao sprave staze

             Gradeći neke lažne slavoluke

             No Crna Gora je tvrdi kremen-kamen

             Iz čije će iskre luča da sine

             Svaka njena stopa svijetli je znamen

             Kojim doseže života visine

 

U pjesmi ,,Toliko apsurda” na reprezentativan način se predstavlja crnogorska moderna poezije, vidljive su intelektualizacija i individualizacija patriotske pjesme. Istorijski, prošlo vrijeme lako se povezuje sa sadašnjim. Lirski subjekat nastupa sa ponositošću i odvažnošću baš zbog spoznaje svog identitetskog (crnogorskog) ,, No Crna Gora je tvrdi kremen-kamen iz čije će iskre luča da sine.” U ovoj pjesmi patriotizam nadvladava moralno dostojanstvo kao utjehu. Pjesnikin ponos Crnom Gorom potkrepljuju metafore koje prate pjesmu. ,,Toliko apsurda”  u sebi nosi snagu ničeanskog natčovjeka (žene) borca patriote.  Ono što je nekada poeziji bilo sasvim blisko, sada, u trenutku apsolutne prevlasti nestabilnosti i ukidanja centra, moći daje snagu čime ova pjesma dobija svoju punu dimenziju.

Slavka Daković kao pjesnikinja  je važna i rijetka pojava u kulturnom i društvenom životu jednog podneblja ne samo grada Cetinja već i čitave Crne Gore ona je njen kosmos njen alter-ego njeno drugo ja. Kao pojava vrlo je autonomna ta stopa ljutog Katunskog krša na kome je nastala i odrasla a to ide u prilog njenom autentičnom svjetonazoru, od samog početka svog umjetničkog, prosvjetnog ali i životnog delovanja. Tamo đe se teško živi tamo se lijepo govori i piše je misao Ćamila Sijatića koja bi na najljepši način oslikala ukupno stvaralaštvo Slavke Daković pa samim tim i ovu zbirku poezije. Slavka Daković kao autorka pažljivo nas dovodi do liričnih ,,Obala vječnosti” koje prestavljaju njen autobiografski stav poetskih traganja koje stoje, unutar Crne Gore  U ovom trenutku ona se bliži osjećanju vječnosti. ,,Obala vječnosti” je potreba da se odvoji od velikog svijeta. Njeno putovanje i traganje za idealnom obalom satkano je srcem koje je tiho diše svoju i sve slučajne prošlosti, poput vječnosti. Čitajući pjesme uvršetene u izbor ,,Obala vječnosti”  stičem utisak da je svaki pjesnikinj stih simbioza od ranog djetinjstva, voljene zemlje, otrgnute porodice, prijatelja, ljubavi, mladosti, života. Glasovi o neposlatim pjesmama, neizrečenim riječima koje djeluju tako magijski i izviru iz svakog stiha. Gube se granice onoga što je unutar i onoga što je izvan pjesme, a autorkina misao oformljeno pronalazi svoje sklonište u obličju lirskoga subjekta (dokazujući to i u autobiografskim fragmentima). Riječ je o gotovo intimnoj poeziji koju pjesnikinja posvećuje svojim težnjama i strahovima pitajući se: ,,Šta je to što nosimo u vječnost. ” Poezija Slavke Daković sva je u refleksnim odsjajima, ona poseduje probran artistički iskaz i izraz. Siguran sam da je zbirka ,,Obala vječnosti” predstavlja jednu od najvrijednih zbirki poezije koje su se pojavile na crnogorskom poetskom nebu i siguran sam da će naići na topao prijem kod publike