Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 13

Nov 10, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

Piše: V. St Kinjo    

Prije neki dan dođoše majstori i na plafone u svim prostorijama ugradiše senzore koji, prvo nanjuše dim, a onda nadaju dreku koja se ne da isključiti lako i bez objašnjenja (pravdanja). Ovaj detalj ne bi bio zanimljiv , odnosno bio pogodan za ovu moju butigu, kad ne bi na veoma izvjestan način pripadao duhovnim preparatima neophodnim za profilaksu budućnosti jer je izvjesno da pripada znacima u vremenu koje nije preporučljivo previdjeti… Nažalost ovo ne važi za CG iz sasvim trivijalno-političkih razloga, kako ćemo zaključiti sa pozicije usporednog uvida…

                Dakle, za svakog ko umije “zamanuti” svojom glavom, ugradnja ovih senzora manje veze ima sa zaštitom od požaravec umnogome pretstavlja, ništa manje no - zabranu pušenja – iako “drugim sredstvima” a koju sprovodi (njemačka) država na veoma rafiniran način time što privatnim stanodavcima trošak odbija od poreza…. U Crnoj Gori to nije moguće jer je država “radničko-udbaškoj” klasi stanove prodala budzašto da bi svoju vlast time osigurala sve do – sudnjega dana…

Osim ovoga postoji imnogo drgugih “znakova u vremenu”, za one koji hoće da ih vide pošto u CG većina ne vidi ni one saobraćajne od kojih im život zavisi…

                No sad malo poizdalje…

                Početkom dvadestog vijeka, slavni hroničar neobičnog - Charles Fort – u nekoj od svojih uvrnutih knjiga pomenu da:

                “- Ništa ne prekida svoju pupčanu vrpcu, dok se ne do´vati sise….”

Tako je sa svime, a posebno rafinirano u politici i državnim rabotama. Naprimjer; ukidanjem granica među evropskim državama ipak nije nestalo uobičajenih carinskih kotrola već su i one nastavljene – drugm sredstvima, kao što je u Njemačkoj (elektronska) naplata drumarine u transportu kamionima, kojom prilikom država uspostavlja veoma preciznu kontrolu; ne samo ko je platio, nego odakle ide, kuda i koliko često, pa nema problema utvrditi sve ostalo i to bolje nego li na klasičnim graničnim prelazima. Od skora je u Holandiji uvedena kontrola nad svim vozilima te neće biti više potrebe za onim omrznutim – radarskim – kontrolama, već će za to biti zaduženi – sateliti – koji u medjuvremenu služe kao vodiči…

Ko sebi, na osnovi sličnih znakova, dozvoli neobavezni izlet u budućnost i, naprimjer, dodje na pomisao da bi se, za deceniju dvije, moglo desiti da se na njemačkim autoputevima vozila sa automatskim vozacem, poput onih pilota u avionima, koji će, uz pomoć satelita, imati potpuni pregled. Ovih par primjera sam naveo samo da uputim općinstvo na konstruktivno čitanje dnevnih vijesti, kako ne bi previdjeli znake u vremenu koji, poput onih saobraćajnih, upozoravaju na ono što dolazi iza prve krivine – budućnosti…

                                           Znaci u vremenu - nastavak...

                Mnozina će se, vjerovatno, začuditi kad ovdje pročitaju vijest iz italijanskih novina o hapšenju vođe pljačkaša nakita, koja je u svom desetogodišnjem pohodu Evropom učinjela plijen od preko 200,000.000 ( i slovima; dvije stotine meleona dolara). Ova vijest me je podsjetila na izjavu jednog pozatog profesora eonomije na PG- ekonomskom fakultetu, u kojoj se on osvrće na evropske države „džepnoga formata“ kao što su npr; Andora, Monaco, Liehtenstein i Luxemburg, veoma pregledno navodeći njihove vladajuće političke i ekonomske stilove (Andora – free shop; Monaco – poroci; Luxemburg – lova; Liechtenstein – šverc itd.) i nakon toga CG vlastodršce uputio da se u svojoj vladavini na sličan način oslone na istoriju, tradiciju i mentalitet svojih podanika...

                Dovoljno je pomenuti mnogobrojna istorijska četovanja o kojima su guslari pjevali vjekovima pa da čoek u ovoj vijesti talijanskih vremena osjeti i nasluti poetiku nenamjerne nostalgije... Za to neka posluži ovaj moj, koliko slobodan toliko nesmajan prijevod ove vijesti ( ma kakvi vijesti – slavopojke!):

Armati, veloci e precisi, specialisti in travestimenti, celebri alcuni escamotage da mission impossible e fughe spettacolari: dopo una rapina a Saint Tropez nel 2005 in calzoni corti e camicie hawaiane, sfuggirono su un potente motoscafo, a Dubai nel 2008 sfondarono la vetrina della gioielleria Graff con una limousine, prima di portare via preziosi e orologi per un bottino milionario, mentre in un altro colpo a Parigi quattro del commando portarono via milioni in gioielli travestiti da donna.

koji bi (naški) trebao da glasi:

                „Naoružani, brzi i precizni, specijalisti u prerušavanju, par poznatih trikova i spektakularno bjekstvo iz „nemoguće misije“ (mission impossible): nakon pljačke u Saint Tropez-u godine 2005 u šorcevima i Hawaii-košuljama veoma brzim motorinom, da bi u Dubai-u godine 2008. limuzinom probili prozor juvelirnice i prije nego su zbrisali pokupili milionski vrijedan plijen i satove za nepoznatog milionera dok su prilikom jednog drugog „udara“ (ka nekad na brave...) u Parizu, njih četvorica zaplijenili nakit milionske vrijednosti prerušeni u – žene.. (dame – van svake sumnje, što im je, vjerovatno, tu pljačku i omogućilo). .

                Ovu vijest navodim zato što ona nije samo vijest nego štaviše – znak u vremenu – da je mnogo toga sadanjeg i budućeg neumitno uslovljeno prošlošću koja predstavlja duhovnu osnovu ličnih i kolektivnih postupaka podanika izvjesne zajednice i zato ovi znaci mogu itekako poslužiti mentalnoj profilaksi iste.

                                              Znaci u vremenu - nastavak...

                S obzirom da ova priča sa grupom “Pink Pantera", ne samo što ne prestaje već se uveliko dopunjuje novim detaljima, nijesam mogao a da o svemu ne razmislim na način koji prelazi okvire svakidašnjih (oba)vijesti u žestoku uspaljenim našim i stranim medijima. Tako mi u sjećanje dođoše one nekadašnje turneje folkrornih udruženja poput "KUD Njegoš" i sličnih, sa kojih se naš vrli folklorni podmladak vraćao u pratnji policije jer se nijesu mogli uzdržati a da ne učine neku uzgrednu "poharu" po obližnjim trgovinama. Još tada su mi njihovi postupci bili više nalik na neprevaziđeni atavizam nego li na uobičajeno krivično djelo. Na ovo su me uputila i (nenamjerna) poznanstva sa poslenicima CG kulture kojom prilikom sam bio naprosto užasnut u kojoj mjeri se radi o neotesanom i udbaški podozrivom narodu, za koga je, sve ono što imalo prevazilazi njihove prizemne vizije, nedostojno kulture koju oni samozadovoljno zastupaju… I brane …

                Zbog toga mi se i nametnula neodoljiva pomisao da bi mnogi među njima, danas uposleni u; kulturi, prosvjeti ostalim strukturama, mogli poticati baš iz sličnih folklornih grupa koji su zbog nekakvijeh šarenih tranja u pitanje dovodili ime i čast svoje domovine, što im nije smetalo da naknodno postanu čuvari njenog lika i djela…. Jer kako bi se drugačije mogla objasniti nekadašnja odluka da se umjesto Marine Abramović na Bijenale u Veneciji uputi V. Stanić, da bi na istom Bijenalu ona ipak pobijedila a onda ponovo dvije godine kasnije… Koliki je to uspjeh, jedino može znati onaj koji je na jedinstvenom trgu Sv. Marka mogao viđeti transparent sa njenim imenom, ispod koga se motao narod pristigao iz cijelog svijeta… Pa kako onda čoek od takvijeh “brašnjomuda” može očekivati da shvate što znači u sred Pariza; tekstilno, kozmetički i posebno – duhovno - prerušen u damu, opljačkati jedan od vrhunskih supermarketa sujete a da niko ne primijeti prevaru…. Ako ćemo pošteno, u ovom slučaju se ne radi o kriminalu već o kreativnom umjetničko performansu koji po mnogo čemu prevazilazi one Marine Abramović… Zato mene ovakve vijesti ne uznemiravaju nego mnogo više hrabre da bi jednoga dana ovako kreativne ličnosti mogle zamijeniti one tupoglave tatine sinove, beznadežno ogezle u jalovom narcizmu samodovoljnosti…

         Gumna za mlaćenje (vršak) prazne slame...

                Slobodno bih se mogao kladiti, da 90 % CG omladine ne zna čemu služi ona okrugla rupa u sred nekoga gumna, koje je vjekovima služilo da se u njemu ovrše godišnje rod pšenice, koja je život značila… A i zašto bi, kad se već samljevena pšenica može kupiti u obližnjoj radnji. Međutim ovđe neće biti priče ni o pšenici ni o hljebu već o nečemu svakidašnjem do navike.., naprimjer o prenaviknutom i svakidašnjem mlaćenju - prazne slame – po cetinjskim kafanama i ostalim objektima opštenarodne logoreje…

                Dakle, ona okrugla rupa u središtu gumna, služila je da se u nju pobije drveni kolac za koga bi se privezao; konj, magare ili govedo a onda šibakom naćeralo da gazi gumnom rastrto snoplje pšenice, sve dok se zrnevlje ne odvoji od slame. Pri tome se marva goni u krug, sve dok se povodac ne namota oko onoga kolca, da bi se tada krenulo u odmotavanje i marva vratila na početnu poziciju.

                Toliko o gumnu i njegovoj vjekovnoj funkciji, no mnozina će se pitati što ono ima s ovom mojom butigom…? Ima, ima i to velike, jer je nekadašnje gumno uveliko zamijenila uobičajena – kafana – u kojoj se, dan za danom, vrše ona poslovična – prazna slama…

                Prirodno je da ovo moram razjasniti, jer se radi o jednom običaju koji u svari nije ništa drugo do izvjestan aksiom u međuljudskim odnosima koji bih nazvao – čašćavanje iz zasjede… Kako to – iz zasjede? Sasvim jednostavno, uđeš u neku od cetinjskijeh kafana, sjedneš i čekaš dok te neko ne zovne za svoj sto ili pošalje konobara da pita što ćeš popiti, pilo ti se ili ne... Ukoliko primiš ponuđenu čast ubrzo ćeš se naći u položaju one marve u gumnu, koju onaj što časti takoreći „priveže“ za ono piće kao što se stoka vezala za drveni kolac i počne te goniti u krug kako bi svoju (duhovnu) praznu slamu mogao uspješno ovrći (omlatiti), jer je s tom namjerom i došao u kafanu. Vjerujem da nema toga ko nije doživio slično mlaćenje prazne slame nevoljno svezan (prinuđen) pićem, pomireno se prepuštajući onome što „časti“ da ga mota u krug i svaki čas opomnje uobičajenim refrenom, koji je nekad glasio:

                “ „Je li ovako…?”“

                …ali se u međuvremenu pretvorio u nešto nalik na svojevrsnu – optužbu – izraženu riječima:

 

                “ `Ajde, nemo` me zajebavat` …, oli!” “

                Budući da sam tako dugo izbivao iz Cetinja, teško sam pristajao na ovako naporne duhovne mobe i zato nijesam bio mnogo omiljen među pomenutim općinstvom, ali sam zato uštedio dosta vremena za druge i korisnije rabote što i drugijema toplo poručujem.

Odgovor

                Istrazivači istorijskih obrazaca ponašanja (formalnih i neformalnih institucija) neke nacije, opisujući te obrasce, smatraju da je razvojni put ovih obrazaca određen proslošću, tako da, Metuzaleme, imaš i naučnu potporu za ovaj tvoj stav.

                To bi značilo da smo mi ovđe u Crnoj Gori oduvijek bili pljačkaško-parazitskog mentaliteta, čime i po Fromu spadamo u jednu od 4-5 grupa koje je on naveo (svakako, ne spadamo u produktivnu naciju).

                To crnogorski vladari znaju jer su im očevi i oci bili uzor. A znaju i na Zapadu, te znaju za čemu smo naredni, prema čemu nam dodjeljuju i kreativno mjesto i tretman, što odlično pokazuje njihov odnos prema Đukanoviću i ostalima, kako objasni u svom postu Old Bone.

Last edited by Mirka; 22-05-10 at 17:35.

                                 Narod i njegovo biće…

Mnozina su, vjerovatno, već odavno primijetili da sam veoma odmjeren kad treba donijeti bilo kakav sud, ne samo o nekom pojedincu nego i sa mnogo više odgovornosti kad se radi o nekoj skupini, društvu a posebno – narodu. Mnogi će pomisliti da je to zbog moje skitnje po Evropi, no pritom sam se mogao uvjeriti da je jedan takav uvid, kod mnogih mojih sapatnika izazivao više odbojnosti nego prihvatanja drugosti…

                U stvari, takve osobine se i ne stiču u sličnim okolnostima već se nose – “iz doma” – dakle uslovljene domaćim vaspitanjem i utemeljene na amanetima predaka (tradiciji!). Kome god se čini da sam ovu definiciju donio odokativno, neka uporedi političke aspekte u svim (osamostaljenim) predjelima bivše YU pa će, bez sumnje, odmah primijetiti u kojoj mjeri su nacionalni atributi (pridjevi); hrvatski, srpski i dr. zastupljeni prilikom imenovanja političkih stranaka i udruženja, dok u CG neprikosnoveno vladaju DPS (Komunisti), SDP (Socijalisti) i to baš nasuprot gomili opozicionih stranaka sa neizostavnim pridjevom – srpska – osim SNS (Socijalističke Narodne) uspostavljene od strane nekadašnjih Komunista..

                U pogledu ovoga, najbolje je ako ovu mladost na forumu podsjetim na sve one korotne, drage, babe i đedove, koji su dobro pazili da olako ne donose sud o bilo kome, duboko svjesni svoje moralne odgovornosti da taj sud nikad ne donose samo u svoje ime. Dobro se sjećam pokojnoga strica koga su, jedva i na - “sto crnijeh jada” - i konačno ubijedili, da je jedan čoek koga on dobro zna – velika pogan i ništačojek – ali je on, umjesto da ovu “opštenarodnu” osudu prihvati, izjavio sa sjetom i tugom:

- E gre´ote od toga čoeka….”

                Zato ni ja nijesam nikad žurio, koliko god moji susreti bili neugodni, da na brzinu donesem neki paušalni sud o bilo kom narodu, narodnosti ili udruženju, jer sam vazda imao na umu ovaj nadasve ljudski postupak mog dragog strica, kojom me uputio jednako kao i J. P. Sartre svojom izrekom:

                - ”Pakao - to su drugi…”

                Zbog toga sam se vazda uzdržavao da nekog, naprečac i bez razmišljanja osudim, smatrajući da svak na neki način živi – zadat život – te da bi od – onih drugih – bilo itekako pošteno da mu priznaju što ih je sve te mučne osobine i postupke uzeo na sebe i time ih odmijenio u, naprimjer – poganstvu, zlu ili nekoj drugoj negativnosti.

                Sva ova moja priča ne znači da me ne ljute i nerviraju postupci nekog pojedinca, naroda, društva skupine i dr. već da ih nikad ne uzimam lično i u odnosu na sebe, već stavljam u kontekst svakidašnjice i (za)datih okolnosti opstanka, koju svako doživljava i od-življava na svoj način. Zato nije slučajno što su, posebno, Jevreji i Cigani, bili vazda meta progona i predrasuda te se

čoek se ponekad pita zašto je to tako i zbog čega baš te dva naroda vjekovima nijesu imali svoju državu, no se potucaju svijetom od nemila do nedraga… Da bi se na ovo pitanje moglo suvislo odgovoriti, dovoljno je osvrnuti se na istoriju CG, odnosno nekog od starocrnogorskih plemena pa vidjeti da je za svakog CG-podanika pleme vazda bilo iznad države, osim u ratnim prilikama a to upućuje da je i kod Cigana i kod Jevreja baš genetska kohezija bila jače zastupljena od države bilo one u kojoj su se našli ili one (Izraela) koju su stvorili takoreći – na mišiće…

                Zbog sveg navedenog i pored svih predrasuda i neizbježnih (mučnih) iskustava sa njima, lično osjećam duboko poštovanje i prema jednom i drugom narodu koji na neki način predstavljaju izvjesne društvene “kopče” čovječanstva u cjelini, pri čemu Jevreji dođu nešto kao “naslovna” a Cigani zadnja strana nedopisane knjige sveopšteg opstanka… Ne znam kako će biti primljena ali ne mogu a da ne pomenem neobičnu činjenicu da je baš – srpski – narod jedini uspio razbiti genetski kod - Roma – nomadskog naroda skoro mistično zatvorenog u svojoj progenitivnosti time se bogateći neslućeno kreativnim osobinama… Ovo nije ironija već moje duboko ubjeđenje, zato nikako ne bih želio da ga neko zloupotrijebi…

                Mirka veli:

                Fino receno. Moguće da ja olako sudim, možda često, a moguće i stalno. Ali, čini mi se da isti aršin primjenjujem i na sebe. Tačno je da primjenjujem samo aršine koje sam izabrala kao vrijedne (ne znam po čemu). Vjerovatno da kad bih koristila druge aršine, ja po njima ne bih bila baš dobra. Čudo je čovjek - između potrebe da voli druge i sebe, makar za nijansu, izabraće sebe.

                druge strane, kad ne bih donosila sud (i to lako), smatrala bih sebe ......, osobom koja nalazi opravdanja za svoje i tudje postupke. Opet, moguće da u izboru samih aršina, nalazim na neki način i opravdanje, jer kad bih primjenjivala druge aršine, ne bih u svojim očima bila tako "velika", ne bih ni drugima sudila. Treba stvari pogledati i iz tuđeg ugla, ali što dobijam kada svoj ugao zamijenim tuđim? Možemo li se nekako dogovoriti o tome što bi bio univerzalni aršin, opšteprihvaćen? Izgleda da ne.

                Sad se prisjetih tri dimenzije globalizacije, koje neki pominju. Jedna je ekonomska, svakako, i sa normativnog aspekta, kažu da je treba razvijati do granica održivog razvoja. Druga dimenzija je socijalna, a za nju kažu da je treba razvijati do granica solidarnosti. Treća, koja mi je u ovom kontekstu važna, je duhovna dimenzija, za koju kažu da je treba razvijati kao reciprocitet. Znači, ne bi mogli da govorimo o univerzalnom aršinu kao jedinstvenom, već o univerzalnom kao reciprocitetu duhovnih vrijednosti. U tom smislu, takav aršin bih sasvim spremno mogla da prihvatim, a negdje mi se čini da se tako i ponašam. Ali, ko zna, zamračen je ljudski um, skrivamo se od sebe sami

                                   Razorna duhovna korupcija…

Vjerujem da su mnozina već čuli ili pročitali onu poznatu uzrečicu koja glasi:

                - “Put u pakao, popločan je – najboljim namjerama….”

                Niđe se to bolje ne može uočiti no u CG-patrijahalnoj zajednici, koja se, naoko, vrlo brzo mijenja, da bi u osnovi, ostala ista… Zbog svog dugogodišnjeg iskustva sam u priličnoj prednosti u odnosu na ovaj pametni i solidno obrazovani mladi narod, pritom i u velikoj moralnoj obavezi da im ta iskustva i prenesem, zato ću početi osvrtom iz vremena posljeratne “Obnove i Izgradnje” kad je CG-društvo OZNA - UDBA “mijenjala” na veoma dramatičan način, pri čemu je posebno stradalo baš potomstvo pobjednika NOB-a, zarad povratnog dejstva skoro apsolutne moći… Ukoliko neko ove činjenice smatra problematičnim, neka se o njima obavijesti po cetinjskoj pjaci, kojoj su mnogi od njih ostali u dubokom sjećanju o čemu najbolje svjedoči izraz – udbaška (odnosno oficirska) đeca - kojima su moćni roditelji pokušavali da budućnost tako temeljito obezbijede, da im ničeg nije nedostajalo osim – životne samostalnosti…

                E, zašto bi danas moralo biti drugačije, osobito kad znamo da se istorija – učiteljica života – tako neumitno ponavlja. U tom pogledu, dovoljno je prisjetiti se Slobovih vremena, kada više nije bilo plata od kojih se moglo živjeti, ali su zato bivši komunisti – demagozi opšte prakse – općinstvu obezbjeđivali redovne penzije time osiguravajući vlast jer su njihovi vrli “plaćenici”, samoupravne babe i đedovi, itekako pazili da porodica poslušno glasa komuniste koji jeste da su (tobož) sišli s vlasti ali ne i sa – uma. Nakon toga je došao i tzv. “otkup” stanova čime se vlast osigurala na duži rok, jer ko bi rizikovao da glasa nekog koji bi mu ovakve prinadležnosti doveo u pitanje…

                Dakle, današnji položaj CG-mladosti nikako nije slučajan, već uslovljen “brigom” roditelja, koji su sa vlašću ušli u deal prihvatajući zelenašku (moralnu) hipoteku na budućnost svog potomstva, koju će, kad – tad, to potomstvo sa sve kamatama morati da vrati… Ovaj proces ionako nije bilo moguće izbjeći jer on predstavlja osnovu moralne tranzicije kao što je to nekada bila ona istorijska moralno-politička podobnost, koja  me je i prognala na “Truli Zapad”, svojevremeno veoma vješto uvedeni GULAG za nepodobne i neposlušne…

                No ipak, prilikom svake posjete Crnoj Gori, sa zadovoljstvom primijetim da mladima više “ne zijeva prkno” za kojekakvim luksuznim tranjama već mnozina njih stremi novim saznanjima koja su ionako neizbježna, jer njihovo vrijeme neumitno dolazi. To što nijesu u većini, ne mijenja stvar, jer onih koji osjećaju puls vremena, nikad i nije bilo mnogo…

                Mijenja se ne samo naoko već očigledno. Najgore je što postajemo majstori da improvizacijama pokvarimo i lijepe običaje i tradicionalo lijepo ponašanje i elementarno poštenje vraćanjem duga...., pa ćes sad u našoj poštenoj Crnoj Gori lakše naći da neko da bubreg nego bude žirant za kredit.

                Prije neki dan, ne baš svojom, a garant ni voljom domaćina, po principu da se zadovolje običaji morao sam biti vojvoda na proševini. Sve je trebalo po onom starom protokolu iako su mladi uglavili što se uglaviti može pa i nevljesta 's trbuhom do zuba', ali se običaj mora ispoštovati.

                Dok je bilo ono nadmudrivanje "čuli smo da imate đevojku za udaju, pa slučajno svratismo..." bilo je i simpatično, ali kad se sve dogovori i kad se počelo sa pjesmama baš i nije. Pošto nijesam muzikalan i ne trudim se da terorišem one sa tankim uvom, ali

nekakvu novu narodnu 'U ovu se kuću cuju trube i odje se tri put ljube' prvi put sam u životu čuo pa nijesam moga ni pomagati sve da sam i htio. Budući mladoženja se snevoljio i najprije pomislih da mu se punica ne sviđa, ali kad poče da me čepa ispod stola pomislih da sam se umaza jagnjećim pečenjem pa ga obrukah u tazbinu. Jedva se suzdržah da se ne očistim rukavom kad se ispostavi da me gazi iz straha da se nesto ne pobunim zbog pjesama, a meni sve ravno do Veljeg Dubokog kako oni trube i kako se ljube. Samo se zabrinuh da nije obicaj pa počnu na silu jer kakve sam sreće zapala bi me nekakva babetina, a to i nije baš ugođaj za takvu svetkovinu.

Kad donesoše kavu sikterušu, po običaju znak da se ustaje, domaćin nazdravi za sretan put i napomenu da su mu komšije sve goli udbaši pa da ne bude pucnjave.

Tranzicija nam sve dade đaolu pa i zet brzinom brzinskom obeća da neće biti pucnjave. Ovi tranziciono otporniji po sistemu 'rano mu tazbina počela komandovati' objasniše da je i kod nas običaj na "po tri", ali šandžera, a veselje je valjda prilika da se i on pomiri sa komsijama. Sve za pomirenje komšija i poslije žestokoga šenlučenja prosci se uputiše džadom prema Kolašinu.

                Jedan svrati i ostavi neke smokve koje su se garant ukiśile od vrućine, a dileme o razornoj duhovnoj korupcija, tranziciji, raskoraku mladih koji bi da premoste stare obicaje i moderno trubecanje, .... ostaju

Hari...

Fala ti za ovu lijepu priču koju tek sad pročitah iako sam u CG evo 10 dana, no sam cijelo vrijeme strca sa jednom grupom sportski otmjenih Francuza koji su u džipovima došli da čoporativno obiđu ove turističke vukojebine... Ovo samo da te obavijestim jer ću ti na post posebno odgovoriti...

….na veoma posjećenom hrvatskom Forumu (Forum.hr) postavio sam traed pod neobičnim naslovom - “Šuplja Zemlja – zabranjeni svjetonazor” i to na odjelu – filozofija -odakle ga je moderator prebacio na podforum “ Na rubu znanosti...”

Zanimanje po ovoj uvrnutoj temi pokazalo se ka veoma izazovno jer su uslijedili napadi i kvalifikacije “čuvara” naučnih tekovina i to na način koje je neodoljivo podsjećao na nekadašnju inkviziciju i njene metode, te sam sopstveni tread napustio kad je dostigao obim od 21. stranicu...

 

Medjutim, godine me nagnaše na svodjenje računa pa se nakanih da vidim što se dogodilo sa ovim treadom i udjoh na forum, spreman da zaronim u dubine arhive, kako bih ga našao... E, sad, vjerovatno možete zamisliti moje iznenadjenje kad sam ovaj moj tread našao na prvoj – tekućoj – strani ovog podforuma i to, u medjuvremenu, “naraslog” na 62 stranice...

Vjerovatno ovo ne bih ni pisao da ovaj isti tread (po temi kojoj predstoji budućnost) nijesam postavio i na jednom od srpskih ali i na forumu – filozofija – CdM-a, ali ni na jednom ni na drugom, nije bilo nikakvog zanimanja. No, ovoga puta ću, zbog svih onih koji umiju “zama´nuti” sopstvenom glavom u ovoj mojoj butigi izložiti link, kako bi mogli da svoju zdravu i nesputanu znatiželju mogli zadovoljiti...

Prije izvjesnog vremena bio sam na nekim predavanjima o etici i utvrdio da je sve đao ponio pa se ne zna ni đe je etika ni enciklika, đe pričaju školovani, a đe oni koji misle da su školovani, đe ko tura a đe uzima.... Zbilja je potrebna neka duhovna apoteka jer sečojek često zapita ko je u svemu tome zaista bolestan. Predavanja pomalo dosadna i taman kad se pomislilo da se tu ipak zalutalo pojavio se, navodno svjetski poznati profesor, Peter Singer. U otmenijem društvu je skoro sramota reći "nikad čuo" pa svi mudro klimaju glavom, a vala kad se bolje pogleda nema Crnogorca koji nije čuo ono "singerica". Njega će garant svi dobro zapamtiti, a da ga svi zapamte śedočilo je i tošto dostina bila spreman za polemiku sa njim.

Tvrdnje da seksualni kontakti sa životinjama apriori ne označavaju da, na primjer, koza pri tom činu takodje nema seksualnu satisfakciju pa je možda i zadovoljstvo obostrano. Tvrdnja da je njegovu tezu teško pobiti i naučno oboriti je potpuno opravdana jer stvarno se nijedna koza nije žalila. Da to sve i praktično potvrdi pobrinula se mlada asistentkinja koja je tako izgledala da malo ko od učesnika ne bi zgriješio sa tom mačkom. Ona je mirno pokazivala linkove publikacija a svi su brzinom brzinskom klikali na ovu ili onu a diskusija je postala žustra ne samo za govornicom već i medju slušaocima. Jedan od naših je imao tešku dilemu da li bi ga Amfi zbog ovih tvrdnji zakovao za Vezirov most ili razapeo konjma za repove ka kuju Vidosavu, a drugi opet tvrdio da sve to zavisi kako bi se Pero Singer izjasnio.

                Kasnije se priješlo na temu da li država kao aparat prisile može biti etična. Drvljenje o tome da li je njemačcki filozof Otfried Höffe nešto pogodio, pa dilema kako implementirati socijalističku svijet u kapitalizam i trista čuda.

Svi se raziđoše i svi ostaše pri svojem mišljenju bez nekog konkretnog zaključka, a rješenje bilo nadomak ruke samo niko ne zaviri na našu crnogorsku praksu. Lijek za sve je neki dobar pripravnik, a kritička misao vazda sigurna u onima kojima čim prijeđu Brodarevo sve postaje belo i lepo, a tamo-nama kažu "tamo kod vas je....."

                Parafrazirajući ono "Ko još nije poludio taj nije normalan" e možda moj  Hari… da si ti…, izgleda, krenuo da mi čitaš misli... Ovijeh dana sam se kanio da li onaj topic: "Cetinje - tajanstvena duhovna metropola..." batalim i okrenem nečemu pametnijem, ali ne prije no otvorim apoteku i obamrlom "općinstvu" ovoga razvaljenog grada prepišem neki "preparat" iz moje apoteke. I baš kad sam odredio koji, viđeh es si se ti javio ovim tvojim postom, koji se slobodno može uzeti kao "prijedlog za razmišljanje...