Škrinja

Određene vrste komunizma kao oblici otuđenja (VIII)

Nov 08, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Dr Goran Sekulović

U razmatranju teme čovjeka i otuđenja polazimo od činjenice da u cjelokupnom djelu Karla Marksa, od prvih do posljednjih tekstova, imamo prisutnu humanističku i emancipatorsku ideju čija je sadržina u kategorijama alijenacije, otuđenja i dezalijenacije, ideju da se u kapitalističkom društvu proizvodi ljudskog rada, proizvodi čovjekovog stvaralaštva, proizvodi, dakle, samog čovjeka, postavljaju u odnosu prema samom čovjeku koji ih je dakle proizveo kao tuđa i strana, neprijateljska, otuđena sila, kao i ideju da slobodan i udružen rad znači ukidanje tog otuđenja i tih otuđenih sila (otuđenih sila jer porobljavaju kao sile samog čovjeka), tj. ideju o vraćanju čovjeka njemu samom, njegovom sopstvenom i autentičnom biću, njegovom zavičaju, ideju o zadobijanju vlasti čovjeka nad stvarima i na samim sobom.

O otuđenju su bitne sljedeće Marksove riječi iz odjeljka "Privatno vlasništvo i komunizam" iz "Ekonomsko-filozofskih rukopisa 1844.":  "Lako je uvidjeti nužnost toga da celokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku tako i teorijsku bazu u kretanju privatnog vlasništva, upravo u kretanju ekonomike. To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo jest materijalni, osjetilni izraz otuđenog čovjekova života. Kretanje privatnog vlasništva-proizvodnja i potrošnja –  jest osjetilno očitovanje kretanja cjelokupne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka... Stoga je pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života pozitivno ukidanje svakog otuđenja, dakle, povratak čovjeka u postojanje."[1] 

 Tlo otuđenja je dakle, tlo zbiljskog realnog života, i tamo, u kretanju, u kretanju ekonomike, u kretanju privatnoga vlasništva, se nalazi i razrješenje i prevladavanje, pozitivno ukidanje otuđenja. Dakle, ekonomsko otuđenje rada je osnov i temelj svakog drugog razotuđenja, svake druge dezalijenacije. Cjelokupna dosadašnja istorija je, dakle, bila kretanje otuđenog čovjekovog života. Marks piše: "Religiozno otuđenje kao takvo događa se samo u području svijesti čovjekove unutrašnujsti, ali ekonomsko otuđenje je otuđenje zbiljskog života – stoga njegovo ukidanje obuhvaća obje strane. Razumije se da kretanje kod raznih naroda počinje prema tome da li se istinski priznati život naroda više događa u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je više misaoni ili realni život. Komunizam počinje odmah s ateizmom (Owen), ateizam je isprva još daleko od toga d a  bi bio komunizam, kao što je onaj ateizam s kojim počinje komunizam više jedna apstrakcija. - Stoga je filantropija ateizma ispravna samo filozofska, apstraktan filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje. Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivno ukupnog privatnog vlaništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog čovjeka, postojanje tog drugog čovjeka i postojanje drugog za prvoga. Ali, i materijal rada i čovjek kao subjekt isto su tako rezultat kao i polazna tačka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna tačka upravo u tome leži historijska nužnost privatnog vlaništva). Društveni karakter je, dakle, opšti karakter cjelokupnog kretanja; kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako i on proizvodi društvo. Djelatnost i užitak su društveni kako po svom sadržaju tako i po načinu postojanja oni su društvena djelatnost i društveni užitak. Ljudska suština prirode postoji tek za društvenog čovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s čovjekom, kao negovo postojanje za drugoga i kao postojanje drugoga za njega, te kao životni element ljudske zbiljnosti; tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo postalo njegovim ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postala čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode."[2]

Ovdje Marks, piše Bloh u knjizi "Princip Nada", izražava smisao komunizma, smisao onog mjesta na kojemu je Marks pisao o ostvarenju filozofije kao o ukidanju proleterijata, o ukidanju proleterijata kao o ostvarenju filozofije, smisao perspektive, piše Bloh, koja se razumije upravo u krajnji filozofski "eshaton."[3] Bloh na ovom mjestu piše: "Tu svijetli krajnja perspektiva mijenjanja svijeta koju je Marx težio formulirati. Njezina misao (znanje-savjest svake prakse u kojoj se zrcali još daleko totum) nesumnjivo zahtijeva podjednako novost filozofije kao što stvara uskrsnuće prirode."[4]

Marks u odjeljku "Privatno vlasništvo i komunizam" iz djela "Ekonomsko-filozofski rukopisi" piše da "...rad, subjektivna suština privatnog vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, čine privatno vlasništvo kao razvijeni odnos protivrečnosti, te stoga energičan, napet odnos koji vodi rješenju protivrječnosti... Ukidanje samootuđenja čini isti put kao i samootuđenje."[5] Marks ovdje u nastavku, na istoj stranici govori o Prudonovoj tezi da treba ukinuti kapital "kao takav", nauke, kao oblik postojanja privatnog vlasništva, zatim o Furijeovoj misli da, po uzoru na fiziokrate, samo je zemljoradnja izvrstna profesija, kao i Sen-Simonovoj težnji da industrijalci vladaju i da treba poboljšati položaj proleterijata.

Marks dalje analizira grubi, nemisaoni, prvotni, još nezreo komunizam. On piše: "Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlaništva, prije svega opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari, nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd. Neposredan fizički posjed njemu je jedini cilj života i postojanja; određenje radnika se ne ukida, nego se proširuje na sve ljude, odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprotstavljanja opšteg privatnog vlasništva privatnom vlasnišštvu manifestira se u životinskom obliku kad se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva)  suprotstavlja zajednica žena, gdje, dakle, žena postaje društveno i opšte vlasništvo. Može se reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao što žena iz braka prelazi u opštu prostituciju, tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog čojekovog bića, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam time što svagdje negira čovjekovu ličnost – upravo je samo konzekventan izraz privatnog vlasnitšva, koje je sama ta negacija."[6]

Izuzimaući zajednicu žena (koja je postojala još kod Platona i nekih drugih kasnijih predstavnika utopističkog shvatanja komunizma, komunizma nižeg reda, nemisaonog, grubog komunizma), sve ostale odredbe ovakvog komunizma, mnogo godina i decenija iza Marksa su postojale i postoje kao dokaz promašenosti pokušaja praktičnog ostvarivanja socializma-komunizma prema uputima koje je Marks ovdje s pravom istorijski i suštinski dalekovido kritikovao. Čovjek kao radnik nije čovjek, slobodan i svestrano razvijen čovjek. Čovjek kao radnik je otuđenje čovjeka. Čovjek je po svojoj biti proizvoditelj bića iz bitka.[7]

Ovaj niži komunizam hoće da proširi određenje radnika na sve ljude. Ne želi da ga ukine. On hoće dakle, ne da ukine otuđenje, već da ga proširi na sve ljude. U svom prvom, nižem obliku komunizam je samo dovršenje i uopštenje privatnog vlasništva, on je opšte privatno vlasništvo. Kao takvo, vladavina vlasništva stvari nad njim je tako velika da on (komunizam kao opšte privatno vlasništvo) želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo. Marks uzima primjer talenta i kaže da ovakav tip komunizma želi da na nasilan način apstrahira od talenta. Očito je da ovakav tip komunizma ne samo da nije krajnji izraz ideala čovjeka za pravdom, slobodom, srećom, blagostanjem, ljudskim dostojanstvom, već i da onemogućava bilo kakav razvoj proizvodnih snaga i duhovnog stvaralaštva. U nekim od elemenata ovakvog tipa komunizma koji slikovito prikazuje Marks prepoznajemo mnogo toga što je u zemljama tzv. realnog socijalizma i svim službeno, postojećim socijalističkim zemljama dugo postojalo i živjelo  kao takvo, što je urodilo nesagledivim posljedicama po položaj tih socijalističkih zemalja, po njihovu perspektivu, a posebno za njihov ugled u svijetu, i to na duže staze.

Privatno vlasništvo kao negacija čovjekove ličnosti se ne prevazilazi u ovom tipu komunizma. I on svagdje negira čovjekovu ličnost, i upravo i zato je samo konzekventan izraz privatnog vlasništva. Marks dalje piše: "Opća zavist koja se konstituira kao sila samo je skriveni oblik u kome se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi način. Misao svakog privatnog vlansništva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasništva kao zavist i težnja za niveliranjem, tako da one sačinjavaju, tako reći, suštinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovišta zamišljenog minimuma. On ima određenu, ograničenu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasništva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija čitavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnom primitivizmu čovjeka siromašna i bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo nego do njega još nije ni dospio. Za komunizam ove vrste zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, koju isplaćuje zajednički kapital, tj. zajednica kao opći kapitalist. Obje strane odnosa uzdignute su u zamišljenu općost, rad kao određenje u koje je svatko postavljen, a kapital kao priznata općost i moć zajednice."[8]

Koliko su ove Marksove misli bile aktuelne i čitav vijek poslije njegove smrti, pokazivalo je stanje u mnogim, odnosno praktično u svim službeno nazivanim socijalističkim zemljama. U nekima, odnosno većini od njih i bukvalno je postojalo ustrojstvo koje je ovdje Marks tako slikovito citirao. Radilo se o egalitarnom, necivilizacijskom, primitivnom, nazadnom, retrogradnom komunizmu, komunizmu koji je to bio ­samo na papiru. Dakle, pozitivno ukidanje privatnog vlasništva nije moguće samo i jedino metodom njegovog poopštavanja. Marks piše: "Prvo pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, grubi komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica. 2. Komunizam) još političke prirode, demokratski ili despotski; b) s ukidanjem države, ali istovremeno još je dovršen i još uvijek aficiran privatnim vlasništvom tj. čovjekovim otuđenjem.

U oba oblika komunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak čovjeka u sebe, kao ukidanje čovjekova samootuđenja, ali pošto još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnog vlasništva, i pošto je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime još prožet i pod njegovim utjecajem. On je, doduše, shvatio pojam privatnog vlasništva, ali još nije shvatio njegovu suštinu. 3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootuđenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajane čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svjestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovječnog čovjeka. Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam-humanizam, kao dovršeni humanizam-naturalizam, on je istinsko  rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i suštine, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda. On je riješena zagonetka historije i zna da je on to rješenje.

Stoga je cjelokupno kretanje historije, s jedne strane, zbiljski akt rađanja komunizma, rođenja njegova empirijskog postojanja, a s druge strane, za njegovu svijest koja misli – shvaćeno i svjesno kretanje negova nastajanja, dok onaj još nedovršeni komunizam traži historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprotstavljeni privatnom vlasništvu, dokaz u postojećem na taj način što istrže pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jašu Cabet, Ville gardelle itd.) i fiksira ih kao dokaze za svoju histrijsku čistokrvnost, čime upravo dokazuje da nesrazmjerno veći dio toga kretanja protivriječi njegovim tvrdnjama, i ako je jednom postojao, da upravo njegov prošli bitak opovrgava pretenzije suštine."[9]

Nijedna etapa u istorijskom razvitku, dakle, ne smije i ne može biti zanemarena, ostavljena po strani, kao nebitna za proučavanje komunizma. Svo istorijsko kretanje rađa komunizam kao provedeni naturalizam-humanizam, kao provedeni humanizam-naturalizam. Predrag Vranicki povodom ovih Marksovih misli piše: "Komunizam Marx shvaća već u ovim rukopisima kao "dovršeni humanizam", kao rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, individuuma i roda itd. Pozitivno ukidanje privatnog vlasništva je za Marksa ukidanje svakog otuđenja, povratak čovjeka iz religije, porodice, države itd. u svoje ljudsko, to jest društveno postojanje. Ali – i takav komunizam, koji će dalje razviti ljudske potrebe i davati mogućnosti realizacije mnogostranosti ljudskog bića i potreba, energičan je princip najbliže budućnosti, ali ne i cilj ljudskog razvitka. Za ostvarenje ovih velikih sudbinskih zadataka čovjeka potrebna je revolucija, shvaćena prvenstveno kao socijalna, to jest ona koja "ukida" staro društvo. Historija će donijeti i tu stvarnu komunističku akciju, koja će proći kroz "vrlo surov i dugotrajan proces. Ali mi moramo smatrati stvarnim napretkom to što smo od početka stekli svijest kako o ograničenosti tako i o cilju historijskog kretanja, svijest koja pretiče to kretanje."[10]

Kostas Akselos u ovom kontekstu piše: "Rješenje zagonetke istorije, međutim ne leži u grubom i mehaničkom komunizmu, u komunizmu koji bi privatno vlasništvo "ukidao" poopštavajući ga. Razotuđenje ne može biti isključivo ekonomsko. Grubi komunizam uopšte i ne ukida samo stanje radnika, nego ga, dapače, širi na sve ljude... privatno vlasništvo samo postaje vlasništvo zajednice, te ostajemo u istom svijetu otuđenja i tu zajednica nastavlja da održava odnos vlasništva sa svijetom stvari... Posjednička potreba, zavist i pohlepa hrane još grubi komunizam, neosposoban da prepozna pravu prirodu čovjeka; taj komunizam, ni prirodan, ni ljudski, samo kolektivizira egoistički individualizam i postvarene realnosti.

Marks nazire dokle može ići to što se mehanički komunizam, uzima kao forma i sadržina pokreta razotuđivanja, pa insistira posebno na grubosti i skučenosti toga komunizma što želi da uništi sve ono što ne mogu svi posjedovati kao privatnu svojinu. On možda čak sluti u kojoj mjeri takav komunizam može opteretiti komunističku revoluciju, čiji nadolazak on, pak, priprema, i žestoko napada taj falsifikat radikalnog komunizma, koji zapravo nije ništa nego poopšteni kapitalizam. Hoteći da čovjek udovolji cjelini svojih prirodnih i ljudskih potreba, da ispolji sve bogatstvo svojih suštanstvenih imanja – tako što će prisvojiti svijet ljudski i neposesivno, ovaj vizionar  naturalističkog humanizma raskrinkava perspektivu u kojoj se miješaju biti i imati... Ni prosto ukidanje političkog otuđenja ne predstavlja zadovoljavajuće rješenje zagonetke istorije.

Temelj istinskog komunizma ne može i ne smije biti niti isključivo, ili čak načelno, ekonomski, niti politički. Politički komunizam ostaje krajnje ograničen. Ukidajući jedino državu i iznuđujući građansku jednakost za sve članove zajednice politički komunizam – demokratski ili despotski po prirodi – nikako ne stiže do ukidanja privatne svojine i otuđenja čovjeka (ne građanina). Kao što grubi ekonomski komunizam tek poopštava privatnu svojinu i ropstvo žene, politički komunizam poopštava samo građansku jednakost. Marks silno insistira i mnogo puta ponavlja da ni puko ukidanje privatnog vlasništva i istinski komunizam, ni politička emancipacija i ljudska emancipacija nisu identični."[11]

Akselos kao potvrdu za ove posljednje svoje riječi naravno uzima Prilog jevrejskom pitanju. I kao što smo, citirajući i analizirajući prethodne Marksove misli i Rukopis iz 1844. godine rekli da u njima ima dosta elemenata i dosadašnjih, tj. donedavnih službeno nazivanih socijalističkih društava, to je uvidio i Akselos, pa piše: "Marks je... znao da pronikne podjednako u sve opasnosti što ih nosi više politički nego cjelovit komunizam, onaj što samo, u drugoj političkoj formi, restaurira neokrnjene sile otuđenja".[12]

Mnoge opasnosti vrebaju društvo od samo i čisto političkog komunizma. U njemu se vrši samo promjena oblika političke, upravljačke vlasti, a sama vlast, otuđena i birokratizovana se ne mijenja. "Kako se privatno vlasništvo ne može uistinu dokinuti političkim mjerama usmjerenim ka njegovom ukidanju, ni podjela ljudskog bića na čovjeka i građanina ne može se prevazići političkim sredstvima. Komunizam koji bi htio da isključivo ili u načelu, bude politički komunizam nikako ne stiže da ukine dvostruku čovjekovu egzistenciju: egzistenciju građanina, javnog čovjeka pod okriljem političke zajednice i egzistenciju privatnog čovjeka što živi svoj poseban život, ili, drugim riječima, njegovo opšte postojanje, u otuđenju, i njegovo posebno postojanje, u protuvrječju sa prethodnim postojanjem individue koja živi svoj život. Uzalud je politički život nastojao da se uzdigne u istinski i neprotuvrječni rodni život – nije uspio, jer sobom nosi otuđenje. Ma šta činio, politički život ne može postati zbiljski čovjekov život... I zaista, poopštenje političke jednakosti označuje poopštenje prava građanina, a ne puno priznanje prava čovjeka. Ekonomski komunizam pravi od svih ljudi radnike, komunizam što ustanovljuje zajednicu žena pravi od svih žena prostitutke, politički komunizam – demokratski ili despotski po prirodi – čini sve ljude građanima i nijedan od tih "komunizama" ne vodi računa o tome da su radnik, žena potčinjena čovjeku i građanin tek figure čovjekovog otuđenja."[13]