Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 11

Nov 04, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

             Piše: V. St Kinjo    

I poslije Marxizma - Marxizam!

Nije čudo što se samo rijetki mogu snaći u žestokoj političko-medijskoj oluji koja čini ršum po ovoj jadnoj planeti, jer da nije tako mnogi bi odavno shvatili da je vladajuća ideologija novog svjetskog pokreta i dalje – MARXIZAM – ali ne više po Karlu već po Grouchu (Gruču) Marxu, jednom od braće – MARX BROTHERS – čija izjava:

                “Pa da li ti stvarno više vjeruješ svojim očima nego li mojim riječima…?”“

                ...već uveliko predstavlja jednu od glavnih premisa nove globalne političke stvarnosti i to - višega reda… Jer da nije tako, čovječanstvo bi odavno shvatilo da ona ojađela izraelska “autonomna” oblast pod imenom - Gaza - nije ništa drgo do svojevrsni – GULAG odnosno GOLI OTOK – ovog novog supermarxisma, koji tako suvereno vlada opštenarodnim umovima sputanim okovima medija kojima suvereno vlada – anonimni svjetski kapital. I da nije njega, prosječan građanin ove planete bi na osnovu podataka i sam za sebe, mogao izvesti ovaj zaključak, pod uslovom da sebi dozvoli luksuz i zapita se; na koji način živi 1.500.000 (i slovima: meleon i po) ljudi, ograđen neprelaznim betonskim zidom i Sredozemnim Morem, sabijen u ćošku države od 2.000.000 (i slovima:dva meleona) podanika a pritom tu ojađelu državu, cijelo vrijeme, još i bjesomučno teroriše toliko godina…            Moje skromno mišljenje jeste, da za ovo niko drugi ne snosi krivicu do ovog marksizma visoke stvarnosti, čiji se uticaj umnogome osjeća i u našoj nam Crnoj Gori a toga nije pošteđen ni ostatak raspale SeReJe…

                Zato ću tebi i ostalome mladom naraštaju, koje pomno prati što se događa u dnevnoj i inoj politici a posebno po pitanju aktuelnog evro(p)skog duga – Grčke – koji (tobože) prijeti da razvali evropsku monetarnu Uniju, napomenuti da se dobro sjećam kako je, još u vrijeme poslijeratne “Obnove i Izgradnje”, narod  za nekoga, ko je bio beznadežno dužan, uobičavao da pripomene da je – "dužan ka´ Grčka” - što znači da cijela rabota sa Grcima i njihovim dugovima nikako nije od juče, no bi moglo biti da im je priješlo u naviku… A moglo bi biti da svoj dug i ne smatraju nekim grijehom, pošto je na Balkanu ionako uvriježeno mišljenje da je ponekad teže učinjeti dug od melon eura/dolara no tu sumu zaraditi…

                        Nastavak samoupravljanja i dogovorne ekonomije               - "drugim sredstvima"

                Niđe kao na ovom balkanskom prostoru, čovjeku nije moguće da iz “znakova u vremenu”, o uzrocima dnevne i ine politike, izvuče visokoracionalne zaključke, po kojima političke namjere i uzroci, nastaju zapravo na nivou podsvjesnog i to uglavnom motivisani sirovim nagonima…

                Jer da nije tako, zar bi danas na vlasti, u Srbiji, opstala tako nesmiljeno sirovo prisvajačka demokratija, pri tome matematički svedena na čvrsti mjenjački kurs dinara, primijenjen jedino na sopstenoj teritoriji, jer ga ionako nigdje drugo i nema u (slobodnoj) prodaji. Nekome će ove moje konstatacije izgledati glupo i trivijalno dok sve ovdje navedeno, za mene, predstavlja svojevrstan vrhunac politike, jer se, u ovom slučaju, ta politika temelji na postulatime jedne nove postmoderne, koja uveliko prevazilazi sve uobičajene medjuljudske komunikacije. U stvari, savremena i, posebno, ekonomska politika u Srbiji, slobodno se može nazvati; dogovornom, tojest nastavkom samoupravljanja – “drugim sredstvima…” odnosno (ne)realnim kursom beznadežno precijenjenog dinara, koji neki od vrhunskih eksperata navode sa 150 Din za Euro, dok se on službeno “kurči” sa svojih “tvrdih” 90-tak Din. za Euro…

                Kakve političke namjere se skrivaju iza ovoga kursa, čovjek shvati kad u bilo kom gradu u Srbiji vidi neizmjerno mnoštvo mjenjačnica ili na granici osmotri beskrajne kolone vozila pretrpanih robom, koje ostavljaju neizbrisiv utisak da se radi o svojevrsnoj – evakuaciji. Siguran sam da će malo ko povjerovati u ono što ću navesti ali to ne mijenja na stvari da se pri tome radi o jednom genijalnom potezu (dealu) ustavno izabrane sadašnje vlasti, kojim je ona uspostavila “demokratiju” po svojoj i po mjeri propale bivše nomenklature i njenog samoupravnog saveznika, propale – radničke klase, kako bi u zajedničkom interesu, legalno i - po kursu - mogli pljačkati gastarbajtere i seljake, kao što se “iz priloženog” veoma lako i nepogrešivo može zaključiti… Posebno kad čovjek vidi da i mudri gastarbajteri “znaju za jadac” pa umjesto novca masovno uvoze – robu – koju će “utopiti” po realnim cijenama umjesto da svoje evre prodaju za 60 - 70 centi.

                A možda se matufu samo tako čini, pa ne bi blo loše da ga neko – prosvijetli!

                Uzgredno “tupljenje” o operaciji - oštrenja uma

Kad god, većinom slučajno, uđem u svoju neoprostivo zapostavljenu ambulantu, kao prvo mi se, od navedenih (duhovno)hirurških zahvata, nametne onaj koji nudi:

                - oštrenje uma…!-

                Ali me zato, jednako obavezno potsjeti na jednu (seljački duhovitu!) momačku izreku iz Srbije koja glasi:

                - “Ženska ruka kurcu beleđija…”

                Ko ne zna što je beleđija neka shvati da je to kamen kojim se kosa oštri fakoreć nakon svakog otkosa a nosi obješena o pojas u metalnoj “futroli” ispunjenoj vodom. Ova uzgredna primjedba se vremenom pretvorila u svojevrsnu metaforu, često me, iz dubina potsvijesti upućujući, da mnogo šta od onoga što mi se događa (a toga se, vazda, događa više no mi je bilo po volji), ne samo predosjetim nego i shvatim na način koji i mene samog iznenadi.

                I danas se itekako dobro sjećam sa kojim pažnjom sam u nekadašnjoj “DUGI”, pratio nastavke dnevnika Dr Mire Marković, supruge počivšeg Sloba Miloševića, u kojima ona nadahnuto komentariše tragičnu svakodnevicu “Godina Raspleta”, pri tome ne izostavljajući da se osvrne na duboku nježnost materinslih osjećaja dok joj voljeni sin, svježe istuširan i namirisan, pri brzini iznad 150 na sat, pejdžerom poručuje da je voli…

                Malo što drugo je, tada, u medijima moglo biti pogodnije za operaciju “oštrenja uma…” od tekstova ove visokoobrazovane i u tadašnjem društvu visoko kotirane žene, iako sam to tada više slutio nego toga bio svjestan, sve dok mi ona izvikana “naknadna pamet” to nije potvrdila sa više nego tragičnom nepobitnošću…

                I to ne samo potvrdila već ukazala na činjenicu koliko dalekovide mogu biti uzgredne; izjave, primjedbe pa ponekad čak i uobičajeni – nadimci!? Još u vrijeme mučnog odrastanja na Cetinju, nije mi promaklo da, ne samo ljudi i žene već i mnogo što-šta drugog nosi, ponekad, veoma čudne nadimke, koji često, kasnije, nekim događajem opravdaju svoj neslućeno duboki smisao, zato ih nikad, kao i mnoge duhovite izjave i primjedbe, nijesam olako prepuštao zaboravu, već im u sjećanju davao ulogu svojevrsnog – podsjetnika… No, najbolje će biti ako ovo ilustrujem istorijskom basnom moralno – političkog karaktera – ustanovljenoj na pomenutim podsjetnicima a potvrđenim naknadnim događajima.

                Mnozini je poznat nadimak- BRITVA - našeg vrlog premijera Mila Đukanovića a neki će se sjetiti i davnje primjedbe Jevrema Brkovića o tome da će:

                - “Zadnji Staljinov brk ionako biti obrivan u Crnoj Gori…”

                Evo, dakle, sa ovim navodima i na osnovu naknadnih (historijskih) događaja, tragična basna:

                “U jednom malom kraljevstvu na Brdovitom Balkanu, na prelazu iz jednog milenijuma u drugi, živjela je razigrana kraljica sa bijelim cvijetom u crnoj kosi i sanjala o tome da njen kralj obnovi nekadašnje carstvo (Dušanovo) i nju učini zaslužnom caricom tog obnovljenog carstva, prostranog tako da zvijezda Danica (sa pet kraka) više neće moći da zađe… No, njene moćne postmoderne vizije, obavezivale su je da raskrsti sa brojnim – lijevim nasljeđem - kao što to bejahu: Trockizam, Lenjinizam a posebno - Staljinizam - te se ona odluči da to učini tako, što će, zadnji - Staljinov brk - obrijati svojeručno i za - sva vremena…

                Sliedeći svoju čeličnu volju, jednoga dana je u svoju lijevu ruku, ljevičarski odlučno, uzela oštru - “BRITVU” - ( Mila) i njom, stvarno i neopozivo, - “obrivala” - posljednje Staljinove brke, koje je, pouzdano poput (Slobovog duhovnog) - skutonoše - ponosno i vjerno, za svojim vođom, nosio kukavi - Momo - (Bulatović), nakon čega je Crna Gora i konačno krenula svojim putem, zato joj za ovaj njen, makar i nenamjeran postupak, treba odati visoko priznanje i prihvatiti kao njenu neospornu zaslugu…”

                                  Uzgredan pogled u - ćikaru...

                Na samom kraju prošle 2009. godine, IC-Expressom se zaputim u Frankfurt na Majni kako bih predao zahtjev za novi CG-pasoš, iako me nije mnogo smetalo da do zapisanog isteka 2010. koristim stari SeReJu – pasoš koji mi je pružao neobičnu privilegiju posjedovanja dvostrukog državljanstva...

                U ovom udobnom Expressu, u stvari jednoj vrsti aviona na šinama, do mene je sjedio čovjek srednjih godina, ćutljiv ali zato veoma važnog izgleda i naizgled ne baš oran za neku priču. No, u vagonu se uskoro pojavi jedna plavokosa ljepotica u plavoj uniformi i sa pionirskom crvenom maramom oko vrata, ljubazno i sa osmjehom se raspitujući ima li novih putnika. Maloprije pomenuti gospodin hitro i bez oklijevanja odnekud izvuče podugački koverat i iz njega pismo sa zaglavljem na kome se tamnio povelik crn okvir pun nekakvih bezobličnih crnih mrlja. Kad dođe do nas, pomenuta ljepotica uze ono pismo a onda odnekud izvadi skener poput onih u marketima kojima se čitaju cijene, njime mrdnu iznad onog okvira, onim starostavnim kliještima ostavi svoj pečat na pismu i uz šarmantan osmijeh vrati ga vlasniku. Vjerovatno bi se sve na tome svršilo da se meni, po starom običaju i više onako za sebe, ne omače neobična primjedba:

                “Au, pa tim čudesnim aparatom bi se i ćikara od kafe mogla očitati…”

                …na što me ona ljepotica zapanjeno odmjeri i uz zbunjen osmjeh prozbori…:

                “Oh, mein Herr, ala Vi imate razigranu maštu…”

                Zbunih se i ja, ali više zato što u sebi pomislih, onako rezignirano… - “eh, kad bi ti, ljepotice moja, znala - kakvu…!” Ova uzgredna epizoda me nagna da svojoj mašti dam na volju, što se pokaza kao veoma konstruktivna rabota, pošto mi se nametnuše vizije sličnih aparata koji će stići u skoroj postmodernoj budućnosti. Prisjetih se nekadašnjih, buzdovanski teških, pečatnih prstenova, koje su ponosno na domalom prstu nosili naši preci a onaj “avers” sa monogramom me neodoljivo potsjeti na moderne čipove mobtel- ili bankovnih kartica, pri čemu sa uzbudjenjem pomislih:

                - “Pa da, za par godina će, u stvari, tako izgledati; ne samo pasoš već i sva lična dokumenta koje će, u prolazu, očitavati za to predviđeni skeneri…”

                                   Duhovni obrazac

                Obrazac ličnog ili zajedničkog ponašanja je uslovljen, ne samo onim čime ga priroda “opremi” nego i zajednicom u kojoj se rodi i odraste. Da bi se čoek uvjerio u ovu očevidost dosta mu je da se sjeti neke od uobičajenih ciganskih čergi i zapita se; ma je li ovaj narod, stvarno, u ove krajeve dospio prije skoro dva milenijuma…!? A i kad bi nekome i konačno uspjelo da od Ciganina upodobi kakvog plahog ćiftu, naprosto bi mu, u stvari uzeo ništa manje no – dušu.

                Neđe poodavno, još u predreferendumska vremena, napisah da je biti Crnogorac, ne neka postindustijska nacionalnost, već jedno izvjesno – stanje duha! Na jednu ovakvu konstataciju navodi baš ovaj pomenuti obrazac, koji nas upućuje na posebne norme u neđusobnom ophođenju, koje nijesu) institucionalno uslovljene(škola, državne ustanove.., već nastale u okolnostima krajnjih nužnosti (preživljavanja).

                Mnogo toga u crnogorskoj istoriji posjeduje nesumnjive specifičnosti kao što je to, doskora bilo – rodovsko društveno uređenje, đe se sve odvijalo na nivou plemenske zajednice, osim u ratnim vremenima kad su se plemena okupljala oko vladika- gospodara iz dinastije Petrovića Njegoša, koji su, posebno na narod u podlovćenskoj Crnoj Gori ostavili svoj neizbrisivi – pečat i to ne samo zarad svoje dva vijeka duge vladavine, nego zbog jedinstvenog dinastičkog nasljeđa, pošto se vladike nijesu ženile te njihovo potomstvo nije moglo preuzeti prijesto već jedino neko iz njegova roda (šire porodice), tako da je izbor bio mnogo širi nego li u ustanovljenim dinastijama poput francuske koja je “izagnala” do Luja XVI (šesnaestog) slično kao i Saksonci do, mislim 17. Augusta poznatog po nekom od nadimaka kao; “Veliki”, “Jaki”; “Lukavi”, “Maniti…” i slično.  Sama činjenica, da su zapadni Samodršci u svojim carstvima upravljali – dekretima, slovenski i istočjački svojim – ukazima, dok su crnogorski vladike upravljali – kletvama i anatemama - umjesto blagoslovom, najbolje govori o tragici crnogorskog društva.

                U stvari, duhovni obrazac nekog naroda je svojstven poput crne boje kože u tjelesnom pogledu, zato ono što se ne može promijeniti na sličan način treba – prihvatiti…

                       Osvrt na opštenarodnu farmakologiju…

                Bilo je to u (historijsko) vrijeme onih šegdesetig godina prošloga vijeka.., ma kakvi vijeka – prošloga milenijuma, kada sam, gluvareći po bistroima grada svjetlosti, više zapanjen nego zbunjen prihvatao prospekte raznoraznih astrologa, vračara, gurua ili marabua, koje su redovno rasturali izgladnjeli studenti i ostali – neujedinjeni - proleteri svih zemalja…

                Tada sam i shvatio u kojoj mjeri ja Francuska mistična, uprkos osvjedočenom katoličanstvu, pa me kasnije uopšte nije začudilo kad sam saznao da nema direktora ili menadžera koji prije zaključenja nekog posla neće konsultovati svog astrologa ili pak neku od specijalizovanih vračara.

U međuvremenu se dogodilo mnogo toga, pri čemu uobičajena neizvjesnost pred budućnošću ne da se nije smanjila već se povećala toliko da je predskazivanje sudbine dobilo status vrhunskih savjetodavnih usluga, što se najbolje da potvrditi potsjećanjem na dva, doduše virtuelna ali po zločinačkom učinku veoma stvarna učesnika Bratoubilačke borbe i revolucije SeReJota – babe Zorke i deda Miloja.., koje bi, da je imalo poštenja kad pameti nema, bez oklijevanja i kao prve trebalo uputiti u – Haag.

                Zato me i ne čudi kad povremeno kupim gastarbajterske “Vijesti”, okrenem stranicu sa malim oglasima bijelih magova i vidovitih ženetina i babetina zvanih: Zorka, Nada, Fatima, Vida ili Simona koja me neodoljivo potsjeća na ovu moji butigu, tojest na moju zapuštenu ambulantu. Dovoljan je citat njenog oglasa:

1.) VRAĆAM voljenu osobu –REŠAVAM probleme u kući !

2.) POGAĐAM loto brojeve, sadašnjost i budućnost!

3.) OTKRIVAM I NEUTRALIŠEM magiju

4.) POMAŽEM za posao, penzije, vozački i sve ispite!

5.) LEČIM bolesne

                U dnu oglasa uzgredna napomena: “Svi koji su me pozvali sada su srećni i zadovoljni”

                Uh, kakav razoran - consulting.., tek sada mi je jasno koja sam ja smotana avetinja i beznadezno nesmajan – amater sa ovom mojom duhovnom prčvarnicom…!?

                                      Duhovni otrovi i opijati…

                Kad god u nekoj od cetinjskih kafana vidim rashodovanog udbaša kako pri pomenu Svetog Vasilija Ostroškog, smjerno ustane, tri puta pobožno prekrsti i naiskap ispije svoju čašu lozove rakije, ne mogu a da se ne sjetim antologijske izreke Velikog Karla Marksa:

                - “Religija je opijum za narod…”

                Istovremeno mi se nametne i pomisao: “E jest´nedoder.., zar mu oni 50-procentni otrov nije dovoljan no mu mora dodavati i onaj opštenarodni Marxov opijum…!?”

 

                U ostalom, vazda mi je bilo zabavno kad su ovu izreku nekad izgovarali i svi oni koji nijednu priliku nijesu izostavljali da koriste preparate iz opštenarodne duhovne apoteke, kako bi se zaštitili od mnogobrojnih kletvi, uroka, rogulja i posebno – čini – koje se slobodno mogu uporediti sa onim ručnim bacačem iz prošlog Rata Bratstva i Jedinstva, iz milošte nazvanim - “Zolja”. Jer ko nije dosada čuo kako se neko žali e su na njega bačene te ojađele – čini – te u životu ne može da uspije pa to mu nekako dođe kao izvjestan duhovni – invaliditet…

                No, da ne mudrujemo mnogo, pošto i u ovoj mojoj butigi, tamo neđe iza zahrđalog katanca, debela prašina pokriva jednako opasne otrove i opijate, od kojih ima prilično onih koji su ovome općinstvu poznati iz (duhovnih) – kućnih apoteka… No, o tome ćemo u slijedećim nastavcima a već slutim da bi moglo biti “veselo”…, u ostalom ka´pri svakom drugom – opijanju…

                       Duhovna higijena prošlosti ...

                Na mom malom stereo prijemniku redovno i veoma rado slušam prvi program Slovenija radija, inače i jedini koji može da “dobači” do njemačkog Sjevera. Istovremeno slušanjem ove stanice pruža mi se mogućnost da osvježim uveliko zaboravljeno znanje slovenačkog, naučenog tokom studija davnjih šegdesetih godina prošloga vijeka.

Nekoliko večeri uzastopno, imao sam priliku da čujem jednu pjesmu koja me izravno potsjetila na mladost i godine provedene u Ljubljani, kao i na tadašnja razmišljanja o svojoj tada ne baš izvjesnoj budućnosti.. Ova pjesma je na mene ostavila veoma dubok utisak baš zato što je na veoma poetski način izražavala suštinu onoga što sam ja, u jednom od urednih WC-a na gradbenoj fakulteti, pri pogledu na pločicu sa natpisom:

                “Molimo da ovu prostoriju ostavite jednako urednu kako ste je i zatekli”

                …mucavo i smotano pokušavao izraziti o tome da bi moja, makar i neizvjesna budućnost, na neki neshvatljiv način mogla biti i nečija prošlost, koju će mi moja pogana sudbina, onako polovnu, neumitno i nesmiljeno – uvaliti – uzgred i odokativno.. Od te divne pjesme u sjećanju su mi ostali stihovi koji pjevaju o sličnoj dilemi, jer pjesnik (pjevač) pominje:

                “… one koji upadaju u tuđe živote…”

..da bi se, potom, iščudjavao:

                “ kako oni što žive u prošlosti mojoj,

još nijesu umrli od od sramote…”

                Od tada mi se veoma često nametao osjećaj da mi je život koji živim ponekad nalik na iznošeno odijelo nekog ko je, u međuvremenu iz njega izrastao. To što me je na takvo razmišljanje potakla pločica u jednom WC-eu, nipošto nije slučajno jer se pri tome radi o nečemu posebnom i neodložnom, čega se niko ne bi smio ustručavati. Ovo što pomenuh pripada svakome ponaosob čime je sve ograničeno na privatnost ali me zato žestoko podsjeti na sve javno i zajedničko koje se tiče svih, te ga zato mogu uporediti sa takozvanim – zajedničkim (duhovnim) sanitarnim prostorijama – odnosno na, narodski rečeno; opštenarodni sraonik iliti javni klozet, koji se slobodno može uzeti kao metafora vladajućeg političkog života svuda u svijetu a na Balkanu posebno.

                Dobro i predobro se sjećam ovih beznadežno zapuštenih javnih prostora svoje mladosti, te se svaki put obradujem napretku iako znam da za to imamo zahvaliti bjelosvjetskim namjernicima ali bi slobodno mogli reći da bi se, o političko-kulturnim prilikama u nekoj zemlji, najbolji zaključak mogao izvesti na osnovu izgleda i održavanja pomenutih prostorija. Ukoliko sve prostore javne riječi i javnih nastupa poistovjetimo sa uobičajenim, onda bi mnogi skupštinski i ini prostori bili neodoljivo nalik onim staničnim, za koje je, u najboljem slučaju zadužena neka odlučna – Baba Sera – a ukoliko nje nema onda se tamo stvarno ulazi baš u – velikoj nuždi. Prema tome niko se ne smije buniti što mora da živi u kakvom velikom sranju, jer i sam ne postupa po pravilima visokostvarne duhovne higijene, koja bi onima “što se uvaljuju u njihove živote i prošlost…” barem donekle bila podnošljivija od one u kojoj on mora da živi.

                Jednako mučno iskustvo imam i u pogledu ove moje duhovne farmakologije, koja me, ovako mucava i bestidna, uveliko podsjeti na uobičajene žvrljotine po zidovima sličnih sanitarija te me više ne čudi da ih čitaju jedino oni koje je nužda nagnala a one ipak čine da oni koji ovamo zalaze, dok seru, na časak zaborave nepodnošljivi smrad i glib u kome su se našli… Na kraju da potsjetim na ono što neđe Veliki Matija jednom uzgred pomenu:

                “Budućnost je ostatak prošlosti i biće je dokle prošlost traje… »

                                 Budućnost kao baruština prošlosti...

                Prethodni post me navede da, nakon razmišljanja o (sudbinskom) uvaljivanju nečiju razjebanu prošlosti, pod firmom (svijetle) budućnost, zrelo i odgovorno razmotrim (sumnjivu) privilegiju da se sopstvena sadašnjost uvali nekome u budućnosti, kao što je to slučaj sa, naprimjer; Arhmedovim Zakonom ili Pitagorinom Teoremom..

                Još uvijek se dobro sjećam onih šegdesteih godina prošloga vijeka kada sam na gradilištu brane na Drini kod Bajine Bašte, za vrijeme zimske obustave radova, mnogima od tzv. Majstora (i to za dobru lovu) pomagao da ostvare – visoku kvalifikaciju..

                Iako se radilo o veoma ambicioznom školskom programu, isti ovi “majstori” a u stvari samoupravljačko podobni, no nimalo naivni i još manje glupi, šljakatori, brzopotezno me uputiše na činjenicu da u ispitnoj komisiji sjedi samo porota, dok njen predsjedavajući nije niko drugi do – Pitagora – tojest bez znanja njegove teoreme nema ni željene – kvalifikacije. Dakle, cijele dva-tri zimska mjeseca jedva da su bila dostatna da bih trideset i pet dijelom porodičnih ljudi naučio, ne ovu teoremu, već samo da “iskubu” kvadratni korijen iz nekog broja, kao preduslov kako bih uopšte mogao prijeći na na njeno tumačenje…

                Na kraju su, pak, svi naučili Pitagorinu teoremu ali su samo nekolicina uspjeli da je i – shvate… Zato ne bi bilo zgorega napomenuti sa kojom lakoćom je moguće, onima koji nastupaju, uvaliti toliko toga iz današnjce, odnosno njihove – tada – časne prošlosti.. Ja se, naprimjer, naprosto crvenim (moguće!?) od stida, pri pomisli da će, jednoga dana, komisija (Nobelovih) matufa, biti u neprilici kad bude razmatrala o mojim zaslugama povodom epohalnog uvođenja erotike u matematiku uz pomoć binarnog (dualnog) brojčanog sistema po kome su 1 = (kurac) a 0 = (pizda) simboli plodonosne univerzalne polarizacije… Problem će i tada biti i u tome da se odluke žirija donose podizanjem ruke a ne podizanjem….. Uh….!!!! Hmmm….

Namjere i izgledi

Ukoliko se osvrnemo na ono što je do sada uradila za Crnu Goru (DM, euro, nezavisnost) mislim da EU ima veoma povoljne namjere sa CG... jer joj je namijenila sličnu ulogu koju ima Monaco u Francuskoj... Prema tome nas očekuje dosta zanimljiva budućnost, a nadati se da neće biti po onoj kineskoj poslovici (kletvi): Dabogda živio u zanimljivim vremenima..." što će reći u vremenima rata i prevrata...

                Još ako bude onako lijepog i okretnog ženskog naroda ka u Monacu...!!!!!

                Ako i budu, u MNE će se najmanje osjetiti posljedice....

"Oni-kojima-se-sve-na-zemlji-može", su izabrali MNE, zbog klime, tradicije koja pravi dobre policajce, a najviše zbog obale da bude PROSTOR ZA UTOČISTE ELITE, jer je Monako prenaseljen, Luksemburg takodje ( a i loša je klima), tako da ( smiješno je to!) ovo JESTE ZEMLJA ODABRANA U BUKVALNOM SMISLU TE RIJEČI! A tu je Đukanovićeva uloga ogromna, jer su ga prihvatili kao izuzetnog vladaoca i primili ga u svoje društvo sa ugledom mnogo većim nego što mi je velicina zemlje (jer su mu povjerili čuvanje kapitala i života)...a svaka usluga se mora plait, i toga su stranci vrlo svjesni!

                I svakako da nije tačno što kaže moj uzoriti prijatelj Milovan da "narodu nije bolje"...jeste, eno je svaki priručio nekoga Golfa II makar, mobilni, garderobu koja je na prvi pogled lijepa, pa su skoro svi i opravili stari "krov nad glavom" ili stekli novi...ili blizu zatvaranja fin. konstrukcije za novi....a procenat zaista gladnih je minimalan, mjereno sa onim kako je bilo prije 20-30 godina ( a evo je i Crkva otvorila kuhinje, iz kojih se nosi starima na kuću dobar obrok dnevno...svaka čast!), a dako jednoga dana dodje i do političke evolucije ( mislim da je taj dan vrlo, vrlo blizu). Samo treba puštit da se amortizuju ovi štrajkovi (kako ugasiše 2 strajka preko noći, pomagaj majko sveta.....a rekao bi čovjek e će zapalit Evropu gnijevni radnici.....e ko povjeruje radničkoj klasi taj je magarac bio i ostao, zaključak mi je isti kao kad sam napustao BIP prije 27 godina).

                Još prije rata “Bratstva i Jedinstva”, pomenu neđe ona ljepotica, Tanja Torbarina iz zagrebačkog “Danasa”, kako…;

                “- Niko, ko nije imao “majstore” u kući ne može znati što je to – Diktatura Proletarijata…”

                …ili tako nekako…

                No to ne važi za CG, jer taj ojađeli proletarijat za potrebe vlasti (AB-revolucija i slično…) a za male pare, veoma talentovano umije - odglumiti - i ovaj domaći “zdrav seljački elemenat” nekada smješten i , uglavnom solidno obezbijeđen, po samoupravnim “kasarnama” poput one “Radoja Dakića” i sl. A još kad se čoek sjeti njihovog klikovanja Rusa na početku AB-revolucije i to valjda po onoj opštenarodnoj:

                “Nas i Rusa 300,000.000 (i slovima trista meleona)! “

                … čoek mora odat priznanja jer nam u međuvremenu dođoše, ne samo Rusi no i – meleoni…