Sagovornici

Dramatično upozorenje britanskih poslanika: Srbija prijeti Crnoj Gori, BiH i Kosovu, sukobi pitanje vremena, NATO i EU da reaguju

Nov 03, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Izvor: Politico (politico.eu)

Pišu: Arminka Helić and Anthony Mangnalltern*

Danas se Zapadnim Balkanom čuju alarmantni odjeci 1990-ih. I dok razgovori o proširenju Evropske unije na region tapkaju u mjestu, postoji uznemirujući zajednički faktor u krizama s kojima se suočavaju Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora: Vlada Srbije aktivno podržava napore da ih destabilizuje, podržava tamošnje svoje punomoćnike i prijeti njihovim suverenitetima i teritorijalnim integritetima.

Zajedno s ruskim miješanjem, podjelom EU i slabošću NATO-a, ovo se pokazuje kao smrtonosna smjesa.

Napredak koji je ostvaren u regionu tokom 2000-ih — k mirnim, prosperitetnim, multietničkim državama — poništava se, a prostor je širom otvoren za izazivače nevolja. Došlo je vrijeme da NATO i EU rade zajedno i preduzmu mjere da zaustave pad i zaštite napredak koji je postignut.

U septembru ove godine, na granici s Kosovom, Srbija je postavila oklopna vozila i ratne avione, provocirajući stanje demilitarizacije poslije 1999. godine. U Bosni i Hercegovini secesionistički političari bosanskih Srba, koji su politički i finansijski zavisni od Srbije, jednostrano i protivustavno se povlače iz državnih institucija uspostavljenih kao rezultat Dejtonskoga mirovnoga sporazuma, dok izvode specijalne policijske vježbe u otvorenoj projekciji sile.

U CRNOJ GORI, Beograd raspiruje vjerske podjele, doprinoseći sve toksičnijoj političkoj klimi koja je ponovo pokrenula pitanja vanjskopolitičke orijentacije, etničke pripadnosti i konfesije.

Sve ove destabilizujuće akcije su podržane konceptom „srpskoga sveta“ — idejom  alarmantno sličnoj „Velikoj Srbiji“ bivšega predśednika Slobodana Miloševića — koju sada otvoreno zastupa ministar unutrašnjih poslova zemlje Aleksandar Vulin. Tu se mogu viđeti jasni tragovi 1990-ih, tokom kojih je Miloševićev režim sproveo niz ratova koji su kulminirali etničkim čišćenjem i genocidom.

Ovoga puta, međutim, situaciju pogoršavaju dalji faktori. Najvažniji među njima je AKTIVNO MIJEŠANJE RUSIJE.

Kremlj je podržao POKUŠAJ DRŽAVNOGA UDARA u Crnoj Gori 2016. i nastavlja da brani Kosovo od punog međunarodnog priznanja u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Takođe je Rusija podržala paravojne formacije. I uputila otvorene prijetnje kao odgovor na svaku sugestiju da se BiH pridruži NATO-u; nastojala je da potkopa Visokoga predstavnika, odgovornog za nadgledanje napretka Dejtonskoga sporazuma i podržava secesioniste i nacionaliste širom regiona.

Zatim postoji problem razjedinjene EU. Dok Bugarska ostaje jedini veto protiv pregovora o članstvu Śeverne Makedonije i Albanije, mađarski premijer Viktor Orban ponudio je platformu za opasnu islamofobičnu i antibosansku retoriku i istorijski revizionizam koji iskrivljuje utvrđene činjenice o ratovima iz 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji.

S ovakvim idejama u otvorenome opticaju, EU nije u stanju da se izbori u izazovu očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu. Podstaknuta haotičnim povlačenjem iz Avganistana je i percepcija da je NATO impotentan i da je sada pravi trenutak da se ospori položaj Alijanse u regionu.

Ključno je da zajednički preduzmemo akciju. Prvo, regionu se mora pristupiti kao koherentnoj cjelini: zapadna politika mora uzeti u obzir da su krize i tenzije u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori sve povezane i da je oslanjanje na Srbiju kao stub stabilnosti na Zapadnom Balkanu, nažalost, pogrešna politika.

Srbija više nije saveznik od pomoći u rješavanju političkih problema na Balkanu; nego je njihov glavni uzrok. Zbog toga, naš pristup mora da se pomjeri k obuzdavanju, pozivanju Aleksandra Vučića i Vlade Srbije NA ODGOVORNOST ZA IZAZIVANJE NESTABILNOSTI.

Drugo, NATO mora obezbijediti da prisustvo u regionu bude dovoljno značajno da djeluje kao sredstvo odvraćanja od nasilja. To znači povećanje broja trupa. Stabilizacijske snage EUFOR-a u Bosni i Hercegovini imaju samo oko 700 pripadnika, oskudan kontingent za koji je malo vjerovatno da će obuzdati bilo kakvu značajniju nestabilnost.

Kosovo takođe treba da bude primljeno u NATO program Partnerstvo za mir, zajedno s BiH i da bude dobrodošlo u NATO što je prije moguće.

Treće, EU treba da se probudi s ovom prijetnjom na svojim granicama. Uljudne riječi nas nikuda neće dovesti.

Snažan odgovor potkrijepljen prijetnjom sankcijama je jedina poruka koja će proći. Prijetnje nasiljem, etnički nacionalizam i poricanje genocida trebalo bi da budu dočekane jasnom i brzom osudom, a ne uobičajenim neprijatnim ćutanjem EU…

Neki evropski političari mogu se zabrinuti da će takav snažan odgovor poslužiti samo otuđenju Zapadnoga Balkana, ali strah je neosnovan. Rusija neće zamijeniti EU. Mladi iz regiona ne odlaze u Moskvu već u EU.

Kada su evropski lideri 2003. godine izjavili da je „budućnost Balkana u Evropskoj uniji“, bili su u pravu. Pitanje je kroz koliko će još sukoba region morati da prođe prije nego što tamo stigne.

Ako evropski lideri poput mađarskoga Orbana ili slovenačkoga Janeza Janše blokiraju ovaj zaokret k principijelnoj politici, onda bi progresivne vlade trebalo da koordiniraju, zajedno s SAD i Ujedinjenom Kraljevstvom, kratkoročni napredak.

Dugoročno, evropske zemlje će morati da izgrade strategiju i politiku oko koje se svih 27 članica mogu složiti – nešto na čemu bi i SAD trebalo da rade. Ako članstvo u EU za zemlje Zapadnoga Balkana nije u planu, onda bi trebalo razmotriti privremene korake, kao što su članstvo u jedinstvenome tržištu i carinskoj uniji i povećano finansiranje.

Bez sumnje, SUKOB U REGIONU VIŠE NIJE NEZAMISLIV — ako ne reagujemo, to je jednostavno PITANJE VREMENA.

Rusija to zna i namjerno testira odlučnost i sposobnosti NATO-a.

Ako NATO i EU nijesu u stanju da se zauzmu za stabilnost na Balkanu — ne toliko u svom dvorištu koliko u samome srcu svoje kuće — onda su male šanse da to učine bilo đe. A u nedostatku kredibilnoga euroatlantskog angažmana, neće patiti samo Balkan.

* (Baronesa ARMINKA HELIĆ je članica britanskoga Doma lordova, 2010-2014. specijalna savjetnica ministra vanjskih poslova Velike Britanije; ANTHONY MANGNAL je poslanik konzervativaca; naslov članka u originalu „We need to talk about the Western Balkans”; prijevod na crnogorski V. JOVANOVIĆ)