Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 10

Okt 30, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: V. St Kinjo    

Revolucija I Njena Unučad

Kad god se sjetim one otrcane fraze da:

                                     “Revolucija jede svoju djecu…”

                ... nekako vazda pomislim što, u stvari, biva s njenim unucima i ostalijem potomstvom… Ovoj današnjoj omladini slične dileme mogu biti čudne ali ne i onome ko je odrastao u poslijeratnim vremenima “Obnove i Izgradnje”, kad se narodna vlast uspostavljala na način koji nije dozvoljavao nikakve sumnje u novi poredak..

                No i među onima koji se mogu śetiti tih prelomnih vremena, malo je njih koji se śećaju onog potmulog nastavka revolucije “drugim sredstvima” kad su mladi pobjednici, nakon borbi i neprijateljskih ofanziva, pobjedonosno sišli u gradove, i konačno se - ustoličili. Kako vrijeme prolazi, sve češće se priśećam ovoga, kako bih neke “znake u vremenu”, mogao međusobno usporediti, na osnovu njih mogao naslutiti bližu budućnost i izbjegao da napravim kakvu od uobičajenih pizdarija…

                Pri tome, veoma često mi se nametnu, ne samo śećanja za koja sam mislio da su nepovratno potonula u zaborav, već mi ona nametnuše i neke sasvim nove aspekte, bilo da se radi o onom ili vremenu sadašnjem u kome se odvija neka nova (duhovna) “Obnova i Izgradnja”, time me podśećajući da i onu negdašnju osmotrim i sa, ovim uspomenama, nametnutog (duhovnog) stanovišta.

                Stvarno, kad se sjetim nekadašnje “Obnove…”, tek tada mi se nametnu njeni duhovni aspekti i razlozi koji su, onda, izmicali mom đetinjem shvatanju no zato ipak  ostali u neizbrisivoj uspomeni. Uz pomoć “naknadne pameti” mnogo što od onog tada doživljenog dobije novo značenje, te zapanjeno shvatim koliko se toga promijenilo da bi ostalo – isto!

                Cetinje je, poslije Drugog Svjetskog Rata i pobjede Revolucije, u potpunosti bilo jedan uzavreli grad u kome su se događale, ne samo društveno-političke, već i dalekosežne mentalno-duhovne promjene… Na nezaustavljivom talasu Svjecke Revolucije u poratno Cetinje su, sa svih strana, stigli pobjednici puni sebe ali i njenih, na svoj način shvaćenih ideja…

                Pošto se, uglavnom, radilo o mladim ljudima takozvane radničke klase i “zdravog seljačkog elementa”, uspostava nove – narodne – vlasti vršena je na surovo revolucionaran način, jer pobjednici nijesu uzmicali ni od izmjena, ne samo pisanih, već umnogome i nepisanih zakona i ustaljenih običaja. To su ponekad činili tako neopozivo i bezobzirno da se narod morao braniti sprdanjem e će uvesti izmjene i u “Arhimedov zakon”, kako bi, u neprestanim potjerama za vječito budnim neprijateljem radnog naroda, mogli i pješke opičit´ preko kakve rijeke ili jezera...

                Međutim, ovu nesmiljenu ustanovu nove vlasti, slijedila je ustanova svega onog što čini svakodnevni život, pri čemu su revolucijom stečenu svemoć, pobjednici koristili na jednako bezobziran način. Iako sam bio dijete, nije mi promaklo da su se, posebno pri izboru budućih nevjesta, itekako držali ustaljenih običaja i vrednovanja, hitajući da se ožene “od dobre kuće” makar ona, moralno-politički, bila skoro neprihvatljiva … Povremeno se moglo čuti dje narod priča a što sam i sam – neposredno – doživio, da su njihove prosidbe veoma često bile neodoljivo nalik na uobičajena – hapšenja – jer su se one, nerijetko, dešavale pod okriljem noći a prosci u njih hodili pod punom ratnom spremom (zbog, čoče, zadrtog narodnog neprijatelja) ali ne prije no što bi, neki od seoski đilkoša, odnosno ideološko-doušničkog aktiviste, “pogođenoj” porodici dostavio upustvo po kome će prosidba ionako biti uspješno obavljena – milom ili….

                Tada se ovoj, ionako bjesomučnoj (duhovnoj) “Obnovi i Izgradnji”, neočekivano pridružila i istorijska “Rezolucija Informbiroa” a mladi pobjednici istu iskoristili u svojim nesmiljenim obračunima oko gradskih ljepotica, tako da je mnogi nesuđeni mladoženja, umjesto u bračnoj postelji, osvanuo na ušljivoj slami nekog od kazamata logora Goli Otok, dok bi pravi pobjednik ovog sramnog segmenta “Svjecke Revolucije” ostao da svoju pobjedu slavi na način koji je obećavao veoma prijatnu budućnost…

                Među ovim revolucionarnim promjenama, u mom soc-odrastanju medju smrknutom brkatom muškom i ćutljivom, korotno zabrađenom žŭrodbinom, posebno me je začudila brzina kojom su uspješno udate odive, uz upotrebu revolucionarno nove kozmetike i mode, mijenjale svoj izgled…!? No sve bi to ostalo u okviru uobičajenih promjena, da se pritom nije radilo i o potomstvu koje je uskoro uslijedilo, ali na jedan jednako nov i neubičajen način, jer su ove mlade žene ujedno bile i prve, koje nad sobom nijesu imale atoritete majke i sverkrve i bile u potpunosti prepuštene svojoj nezrelosti, neznanju i roditeljskom nagonu, udruženim sa, do tada, neslućenim materijalnim mogućnostima (konforni stanovi,solidne plate i brojne privilegije), koje su im pripale ideološki uspješnim udajama...

                Budući da su, mnoge od njih, ovim svojevrsnim “hapšenjem” bile prinuđene na ovako “uspješan” brak, uzimale su sebi za pravo, da svome potomstvu obezbijede sve ono o čemu su i same sanjale ali za što nijesu imale mogućnosti, te su preko svojih (sve)moćnih muževa uspijevale da ih obezbijede svojoj djeci dok su se u pogledu odgoja i vaspitanja, prepuštale (stručnim) savjetima čiji dometi nijesu prelazili okvire članaka iz časopisa poput “Naše žene” i sličnih…

                Dobro se sjećam tog umivenog i liepo obučenog potomstva dje, u svojoj čistoj i lijepoj odjeći i lakovanim cipelicama, nesigurno nabada “po kamenju crnogorskom” sa zavišću i ljubomorom prateći kako mi ostali, razgaćeni, bosonogi i glibavi zadihano i znojno, po prašini ćeramo raskubenu krpenjaču… No nije u pitanju bila samo odjeća i obuća, kojom su ih zabrinuti roditelji sapinjali u njihovom odrastanju, već je ista rabota bila i u pogledu obrazovanja, vojske i ostalih društvenih promocija, tako da je uskoro, zarad toga, sa novih generacija bio skinut i teret – mature – odnosno ispita zrelosti, koji, većinom, ni njihovi neobrazovani roditelji nijesu uspjeli položiti, pa makar to bilo i u bivšem – nenarodnom režimu…

                No, tek sa odrastanjem ovog revolucionarnog potomstva, očevidna je postala sva tragika uslovljena htijenjem i materijalnim mogućnostima, koje nije pratio zreli i na osvjedočeni vrijednostima ustanovljeni odgoj, jer je malo koji od ovih potomaka uspio da se u potpunosti obrazuje i osamostali, ne samo zbog svoje nezrelosti već i zato što su u tome ometali i sopstveni roditelji i dalje ih držeći pod strogom kontrolom…

                Nakon pomenute “Obnove i Izgradnje” ponovo je buknuo Rat Bratstva i Jedinstva a pošto o ovom nježnom potomstvu Svjecke Revolucije, nijesu brinuli samo brižni roditelji već i svemoćna i sveprisutna - SLUŽBA – dosta njih je, u istoj, zauzelo neko od ključnih mjesta, koje im je, itekako pružale neslućene mogućnosti da, van domašaja javnosti, ostvare svoje zelje i stremljenja, ponekad na samom rubu ili van uobičajene racionalnosti.

                Zbog toga mene ne upšte ništa ne može začuditi kad su u pitanje odluke današnje, crnogorske, demokratski izabrane vlasti, jer se, pri tome, radi o odlukama koje donose – UNUCI – nekadašnje Svjecke Revolucije kojima je - SLUŽBA – dinastički predala vlast njihovih predaka, tako da mogu slobodno postupati prema svom nahođenju i prema svojima (makar i švercom i kontrabandom) stečenim materijalnim mogućnostima. To mene, u stvari, uveliko oslobađa svake dileme o legitimnosti njihove vlasti, koju smatram potpuno u skladu sa (za)datim uslovima istorijskih nužnosti

                                     Moralno-politički zasadi i plantaže

                Mi, koji smo imali (ne)sreću da odrastamo za vrijeme (duhovne) poslijeratne “Obnove i Izgradje”, dobro se možemo sjetiti blagodeti one, kolektivnom bijedom zaštićene (danas bi rekli – ekološki čiste) okoline kojoj smo zbog toga bili prepušteni u beskrajnom povjerenju rodbine i roditelja… i to posebno u duhovnom pogledu, te smo odrastali kao u nekom plemenskom obdaništu, đe jedva da su nam nešto branili, no zato česta poganstva kažnjavali na mah i bez zadrške…

                Tada još nije bilo futbala u današnjem smislu no se igralo – lopte – obično raskubenom krpenjačom, smotanom od raznoraznih krpa sabijenih u, po mogućnosti, neku od  iznošenih predratnih svilenih čarapa… Posebno će neki biti sjetni kad ih potsjetim na ondašnja naša nepisana - “pravila igre…” - kao što to bjehu, naprimjer:

- Dva-dva (2:2) – poluvrijeme!

- Pet-pet (5:5) – kraj igre…

- Tri korne(ra) – penal…,

                Iz navedenog se potpuno jasno da vidjeti, da se radilo o jednoj igri, a ne (nesmiljenom) takmičenju u kome se veoma često ne biraju sredstva, kako bi se došlo do neke pobjede, kao da sama igra nije jedina i najveća – pobjeda – koja se može postići…. Bilo je tu i nekih drugih pravila, kao što je ono; da najmanjem suigraču sljeduje mjestro centarfora i dobro se sjećam Jova Releze koga vjerovatno i danas zovu Jovo Mali, posebno otkad je nerazdvojan drug i prijatalj sa Jovom – Dugačkim (Kapičićem)…

                Za razliku od moderne, gumene lopte, krpenjača je bila jedna posebno "pitoma" igračka, domaće rase, koju si mogao da opičiš iz sve snage, na što bi ona samo poskočila par puta i lagano otkotrljala na “pristojno” otstojanje, đe bi poput umilnog kučeta čekala da je stigneš i ponovo opičiš, tako da nije bilo velike jurnjave, već sve svodilo na, uglavnom, sitni dribling…

                A onda je, poput neke bombe, u našu igru ulećela prva žestoko nadrkana gumena lopta koju je od svoje rodbine iz Amerike dobio Ljubo Radulović, zvani Bubo i odmah je stavio u “promet”, čime je potvrdio mjesto centarfora koje mu je ionako pripadalo, jedino što je ovoga puta u igru unio jedno novo pravilo; kad bi bio nezadovoljan igrom, ljutito bi zgrabio – svoju – razmaženu loptu i s njom pod rukom zaputio kući dok smo ga mi moljakali da ostane i obećavali da ćemo biti pažljivi i ne znajući u čemu… Ukoliko ne bi popustio, neko bi njegovu odluku potvrdio nogom u prkno, što se nije često dogadjalo jer je Ljubo bio jedno fino i pitomo dijete…

                Ova bezobzirno divlja i neuračunljiva lopta, nije samo uspostavila nova pravila već i način igre jer, koliko god da je bio divan osjećaj, onako je, gipku, iz voleja opičiti bosom nogom, morao si za njom trčati dok ti “duh ne ispane”, kako bi ponovo došao u priliku za sledeći udarac, pa se ponekad činilo da se ona naprosto “zajebava” s nama, divlje skakčući po nekoj od “odrtih” cetinjskih livada…

                No sve to nije dugo trajalo a bio sam i svjedok kad je i ovu nakurčenu i naduvenu loptu stigla huda sudbina na jednom od trotoara kod bolnice “Danilo I” gdje joj je jedna od raspalih i ulubljenih gurli zadala udarac od koga se, na našu sreću, više nikad nije oporavila i nakon toga iznenada postala "pitoma" skoro poput nekadašnje krpenjače, jer onako izdušena nije više mogla da skače i strca onako uspaljeno kao ranije a ni Bubo je više nije grabio već i sam izgledao nekako – izdušeno – time nanovo postajući centarfor po starim (nepisanim) pravilima.

                Uskoro je sve bilo drugačije zato što se iznenada mnoštvo aktivista i ostalih SKOJ-evaca rastrčalo po gradu kako bi se organizovali raznorazni sletovi i smotre na kojima je bjesomučno uvježbavana koreografija zajedničkih gimnastičkih vježbi i ućerivan ritam strojevog koraka, u stvari u toku bila uspostava duhovne infrastrukture jednoumlja koje je uskoro uslijedilo pa i nas poludivlje primoralo da udjemo u stroj i ufatimo korak…

                Dobro se sjećam tih sletova i smotri, jer mi i sada, iz već požutjelog sjećanja izgledaju nalik na uredjene leje neke bašte ili prostrane plantaže sa uredno zasadjenim rastinjem. Posebno se sjećam jednog veoma neugodnog osjećaja kad bi nam neko u stroju pokvario ritam, kojom prilikom nas je spopadao takav bijes da smo bili spremni nasrnuti na njega, ma koliko nam bio drag i mio…

                                  U potrazi za zagubljenim vremenima…

                Neko vrijeme, bojao sam se da ne dosadim mojim prilozima iz istorijskih vremena “Obnove i Izgradje” ali sam u medjuvremenu shvatio da bih na to čak morao biti i obavezan, jer se radi o iskustvima i svjedočanstvima “iz prve ruke”, kao i pogledima iz ugla jednog dječaka koji odrasta u jednom gradu kao što je to prijestonica – Cetinje – i to baš u vrijeme nakon velikog ratnog poloma.

                Cetinje je tada bilo glavni grad republike i život se u njemu odvijao na jedan visoko dinamičan način. Iako su vladali glad i nemaština, zanimljivih događaja je bilo napretek. Pozorište „Zetski Dom“ je bilo u punom pogonu jer su u njemu stalno gostovala pozorišta iz cijele Nove Jugoslavije. Održavale su se izložbe, bilo je koncerata, dok se omladina sastajala po kružocima, sekcijama i igrankama. U gradu je bio i bioskop u „Vladinom Domu“ za odrasle, dok je za pionire bio u istočnom krilu Osnovne škole sa nazivom „Njegoš„ ispod koga se s mukom mogao odgonetnuti stari odvaljeni naziv da je to „Osnovna škola prestolonasljednika Petra (Karađorđevića)“.

                U ovoj školi je postojala i veoma dinamična dramska sekcija koju je vodio jedan veoma pitom potomak “bijelih” Rusa, pobjeglih nakon Oktobarske Revolucije nakon čega su se obreli i stanili na Cetinju, gdje ih je zatekao Rat i Revolucija Naroda Jugoslavije. Bio je to jedan plav, debeljuškast, mlad čovjek po imenu; Vasilije Šćućkin, jedno veoma pitomo čeljade, tako da smo ga prihvatali kao da nam je kakvi rod, dok se on prema nama odnosio veoma prisno i pokroviteljski, tako da nam nije bilo bitno da li on našu dramsku sekciju vodi po svojoj volji ili po (partijskom) zadatku…

                Veoma rado i s voljom sam učestvovau radu ove sekcije, tako da sam mnogo vremena provodio posmatrajući gužvu koju su stvarala đeca zauzeta raznoraznim ulogama, među kojima je mene pripala uloga, ništa manje no – međeda, koga sam glumio sa lakoćom i to bez ikakve maske ili preobuke koja je i konačno stigla tek pred samu predstavu, na kojoj iz moralno-političkih razloga nijesam učestvovao, jer kad sam se doma pohvalio svojom ulogom i učešćem na ovoj znamenitoj pretstavi, samo su siknuli na mene uz značajnu i neopozivu primjedbu…

                - E `oćeš, zanago i to baš – međeda… Miči

tamo…! Hm, što mu neće na´m panut´...!?

                Tako sam, umjesto na binu morao u selo da bi se nešto razumno moglo dospjeti i uzrabotat u ta gladna i glibava vremena i moja glumačka karijera završila prije no je i počela… Eh, da je samo ona, no me i sada, kao matufa svjetskoga ranga, nečije uzgredno pitanje: “Pišeš li što…!” jednako zateče kao i kad bi me neko (s pravom) upitao: "Drkaš li…?”

                Bila je to velika privilegija odrastati u gradu u kome se živjelo na neki novi način i sve bilo podređeno takozvanoj “Obnovi i Izgradnji”, čiji scenario nikog nije ostavljao na miru… Ja sam se trudio da ništa ne propustim pa sam ponekad znao zalutati i na neko “matinee”, đje sam razočarano śedio gledajući omladinu kako pleše, pri tome nikako ne gubeći nadu da će na programu biti nešto i za mene… I bilo je, jer su mi neke od cura oduševljeno prilazile da me strasno zagrle i poljube, vrerovatno kako bi se pokazale pred momcima, te sam i ne sluteći našao u ulozi neobičnog manekena ili tumača – svejedno…

                Kad bi bila kakva predstava na ljetnjoj pozornici, zaboravljao bih i doma da se javim, no bih noć čekao u vrhu nekog od borova, grleci njegove bodljikave i ljepljive grane, dok bi se moja majka po komšiluku raspitivala ima li kakvi program i smirila se ako joj potvrde.

                Nakon par godina, Podgorica bi preimenovana u Titograd, nakon čega nestade, ne samo dotadašnji čar, nego i sav onaj mladi svijet koji je ovaj grad činio tako uzbudljivim. Otišao je i naš omiljeni Vasilije te smo ostali poput siročadi i dugo je trebalo dok smo se nijesmo navikli da se više ništa ne događa mimo klikera i krpenjače, dok jednom nijesmo, može biti iz nostalgije i dosade, kroz jedan od prozora provalili u salu za priredbe i prikazivanje filmova, đe smo, umjesto bavljenja nečim umjetničkim pokušali razvaliti klavir i neke preostale rekvizite, te mi je u sjećanju ostala nezaboravna uspomena đe Ruta Pajević, u baletskoj suknjici od krep papira prilikom uobičajene igre loptom u dvorištu škole, brani na jednom od golova.

                Poslije je u Cetinje došla elektronska industrija da bi je smijenila fabrika za proizvodnju rashladnih aparata “Obod” u kojoj je “zdrav seljački elemenat Ujedinjenih Nahija”, između dva bolovanja proizvodio frižidere samoubistveno visokog kvaliteta… No namjera vlasti nije bila u prozvodnji već u stvaranju i odgajanju Radničke Klase, koja se, u političkom smislu, uskoro pokazala veoma talentovanom jer je samoupravljanje prihvatila na veoma kreativan način time što ga je shvatila u skladu sa narodnim običajem – kradi i pušti da kradu!

                U ovim zadnjim mutnim vremenima, Cetinje se pokazalo na visini svoje značajne prošlosti, time što je ustalo protiv nazadnih sila, ka vazda u svojoj krvavoj istoriji… Umjesto nekadašnjih sekcija “Obnove i Izgradnje” u drevnim poslanstvima ustanovljene su akademije za muziku, glumu i likovnu umjetnost, što ga nije mnogo oživjelo jer više nema postrevolucionarnog žara i niko nije spreman da glumi – međeda, jer današnji studenti glume postupaju klasično, na način sličan onom; “Aut Cesar aut nihil…” (ili Cezar ili ništa!) što bi se moglo prevesti kao:

“Ili Hamlet ili ništa”

Te tako, umjesto da u nekoj od brojnih cetinjskih kafana prikažu neki prigodan komad, oni uz piće ili drogu gluvare na jedan bolno sterilan način, čekajući da se popnu na one daske – “koje život znače…”

Bio je to jedan sunčan i topao dan, početkom oktobra prošle 2008. godine, baš pogodan za posjete i obilaske, te se, od Podgorice ka Cetinju zaputih starim putem preko Rijeke Crnojevića, sa namjerom da ovu plemensku “nekropolu” posjetim i vidim da li se, u međuvremenu, bilo šta promijenilo.., pa makar i na gore.

                Usput se prisjetih da odavno nijesam svraćao na Riječki Grad, poznat i pod starinskim nazivom – Obod - đe imam rodbinu i prijatelje, te zato svoj auto ostavih na opustjelom parkingu razvaljenog soc-giganta Industrije ribe i šetnjom zaputih preko mosta Kralja Nikole. Prije nego i stupih na most, pažnju mi privuče spomenik palim u NOB-u, poznat pod (posprdnim) opštenarodnim nazivom – “proteza” – zato što sa svojih dvadesetak ploča od (nekad) bijelog kamena, neodoljivo potsjeća na zubnu protezu. Na svakom “zubu” ove nesretne “proteze”, naziralo se, ispranim slovima ispisano, otprilike, po dvadesetak imena, te se, pun sjete, duboko zamislih o veličini žrtve koju je podnio narod ovoga kraja, jer se, uglavnom, radilo o mladim ljudima… No ova istorijska tragika ne bi bila potpuna ako se ne pomenu i bezimene žrtve na drugoj, protivničkoj strani, niti manje brojne niti starije od ovih pobjedničkih.

                U tom trenutku postadoh svjestan tragične simbolike, na koju me navede ovaj zapušteni spomenik, postavljen na ulazu varošice, nekad davno pune života no sad u ruševinama i ostavljene da se rastače na rubu modernih zbivanja… Svoju šetnju nastavih prisjećajući se nekadašnjih silazaka na pazar pun, ne samo proizvoda već i uzbudljivih susreta, te mi pade na um da je, u to doba ovaj plemenski centar, moj stric vazda pominjao kao – Ivanov Pazar.

                Penjući se uz strmoglavi put, na svakoj okuci sam zastajao, kako bih poneki pogled bacio na gomilu ruševina i obnovljeni most knjaza Danila, ali i na onu raskošnu ljepotu u koju je, tako skladno, uđenuta ova tužna “nekropola” nahije zagubljene na rubu savremenih tokova… Na zadnjoj krivini strme i uske ceste, dočeka me povelika gomila crvene zemlje iza koje se nazirala prostrana kapija od tesanog kamena, nad kojom se ponosno propinjalo impozantno zdanje, očevidno u vlasništvu Srpske Pravoslavne Crkve.

                Uskoro se nađoh na prostranoj zaravni, sa zapadne strane ograničenoj ruševinama i ponekom obnovljenom kućom, dok se na istočnoj strani vidjelo groblje sa obnovljenom sabornom crkvom iza koje se nalaze i ostaci poznate štamparije crnogorskog vladara i osnivača Cetinja - Ðurđa Crnojevića. Ova crkva mi je bila dobro poznata zato što me je na posjete obavezivao starodrevni običaj o neopozivom odlasku na veoma česte sahrane i parastose.

                Iako je sve izgledalo kao nekad, ipak me obuze neki neobičan osjećaj te malo pažljivije zagledah pročelje crkve, pitajući se što tome može biti uzrok… Skoro u istom trenutku, u sjećanje mi iskrsnu kamena ploča iznad ulaznih vrata, na kojoj je bilo napisano ko je, kada i sa koliko novca platio njenu (nekadašnju) obnovu… Umjesto tog uobičajenog svjedočanstva, sa istog mjesta me je strogo posmatrao Sveti Sava u mozaiku i pozlati, no zato veoma traljavo zamalterisan malterom napadno bijele boje…

                Ovaj osjećaj je, na jednako neugodan način, dopunjavao sulundar koji je virio iz jednog prozorčića sa sjeverne strane, navodeći me na pomisao da se radi o svojevrsnom – bunkeru – što su crnogorske crkve i bile, posebno u vremenima borbe za goli opstanak… Kako to obično biva, svi ovi neočekivani utisci se nenadno složiše u dosta pregledan mozaik, koji je ukazivao da je ova neobična “nekropola” nastala nakon tragičnog poloma u Drugom Svjetskom Ratu, konačno i zanavijek potpala, ne samo pod duhovnu već kako izgleda i materijalnu opsadu crkve koja sebe naziva – Srpskom – pa tek onda pravoslavnom… To mene, možda i ne bi smetalo, jer je dobro da se bar neko pobrine o tim napuštenim objektima, ali me zato teško pogađa očevidno prisvajanje uz pomoć ovako napadnih falsifikata…

                No nije samo tako sa pomenutim zdanjima, koje i nijesu u vlasništvu bilo koje crkve već imovina plemena i bratstava koji su ih gradili i obnavljali, dok ih je bilo i dok ih vihori ratova i revolucija nijesu razvijali svijetom u potrazi za “boljim” životom..., već se isto događa sa njinim duhovnim nasljeđem. Dosta često sam imao priliku da mi neko, sa neskrivenim ponosom, pokaže veoma luksuzno uvezan rodoslov, uz napomenu da pročitam uvodnik sa navodima o nastanku plemena, kome ovo bratstvo pripada. Bio sam veoma neprijatno iznenađen tekstom, prisjećajući se da sam skoro isti čitao u uvodnicima drugih plemena i bratstava a glasio je otprilike ovako:

                “Postojbina iz koje potiče osnivač se nalazila na prostorima Bosne i Hercegovine a selo potonulo u nezaborav zvalo Crna Gora… Predak i osnivač plemena jeste, ništa manje no Orlović Pavle, za koga se pouzdano zna da je slavno poginuo na Kosovu Polju 1389. godine, time svom potomstvu ostavljajući u amanet nepokolebljivu pripadnost narodu zajeničke vjere…”

                Pošto moja reakcija nije bila na visini očekivanja, bili su uglavnom zbunjeni, ako ne i ljutiti ili razočarani zbog izostanka divljenja i uobičajenog priznanja… Tek kad sam ih uputio da pročitaju rodoslove ostalih bratstava, neki od njih mi pomenuše da se ni u njihovu bratstvu ne mogu složiti oko toga, posebno oni mlađi i školovani dio… Pa da, mislio sam, nepismenima se, ionako, što bilo može uvaliti, što popovi sa jedva podnošljivom lakoćom i čine, ali ne i onima u posjedu nove ( više) pismenosti – interneta…

Last edited by Thomas_O_Malley; 26-01-09 at 19:55.

Dragi Met,

                Pročitah (ka` i vazda) u jednom dahu ovo tvoje pismo i sjetih se da sam prilikom svojeg zadnjeg dolaska u Crnu Goru uspio da odem i do ove naše (a ne može se drugačije nazvat) do nekropole. Kako bijah dobro raspoložen na pamet mi je palo dvadesetak - čini mi se - korisnin ideja za mjesto i taman kad me trebao ponijet entuzijazam, preśeče me ono jedno jedino pitanje koje se moze danas postavit kad je nas kraj u pitanju: "A s kim, jadan?"

                No mi ne dade đa`o mira, pa u jednom širem društvu pomenuh neke od tih svojih ideja i poteže se priča široka i argumentovana, koja me je - moram ti priznat - odma` podsjetila na jedan od zaključaka koji sam nekad znao prepoznat kad se ironično obraćaš likovima u tvojim tekstovima na Sex i Erotika dijelu foruma: Pusto drkanje.......

Duhovne bitke i obracuni...

   

NEOPROSTIVA GREHOTA ZABORAVA

                (Povodom 90 godina od Mojkovačke Bitke)

                Na završetku tek uvedene osmogodišnje škole, imao sam sumnjivu čast da budem prvi ako ne i jedini đak, koji je, na polumaturi pao na ispitu i to baš iz – istorije ! Iako sam zbog toga izgubio godinu, ipak sam bio na izvjesnom dobitku, jer sam se barem spasio „neopravdanog“ kašnjenja ili nedolaska na Kosovo, čime se, u vremenu „Obnove i Izgradnje“ jedino i bavio ovaj „naučni“ predmet. Duboke razloge ovog mog neuspjeha, naslutio sam par godina kasnije kad mi je umro jedan od mojih daljih stričeva na čijem posmrtnom plakatu, ispod imena, crnim slovima bijaše dodato:

                Učesnik Mojkovačke bitke.

                Tada sam i prvi put svjesno saznao o ovoj bici o kojoj ne samo da nijesmo ništa učili nego, ni pored sve pretrage, ništa suvislo nijesam mogao naći ni u stručnoj ni u ostaloj literaturi, osim jedne neugledne knjižice koju je o svom trošku izdao nekakav vodnik (učesnik?) ali pisane sa takvim stručnim pretenzijama da sam (tada) teško što razumio.

                Tek dugo kasnije, kad sam uveliko skitinjao „Trulim Zapadom“ i tek pošto sam se pretplatio dnevmi list - „Pobjedu“ – o ovoj bici sam, tada, u feljtonima ovog lista, došao do podataka koji su me potresli do te mjere da sam na cjelokupnu istoriju počeo gledati, ne drugim očima već onim unutrašnjim „vidom“ kojim se ne vidi nego – doslućuje.

                Jer kako inače shvatiti potresnu činjenicu da su, u ovoj tragično odsudnoj crnogorskoj bici, baš oni koji su spasili čast svoga naroda, bili onako uzgred pominjani kao – regrutni odredi – i to sa tako nepodnošljivom lakoćom kao da se radi o kašetama municije a ne o tek stasalim dječacima sa tek napunjenih (a možebiti ni toliko) osamnaest godina. Na jednako nepodnošljiv način, ove odrede pominje i Milovan Đilas u svojoj pripovjeci „Bitka“ koju je pisao na robiji u Sremskoj Mitrovici a koja je tek 1989 objavljena u knjizi pod naslovom „Crna Gora“.

                Ima neke tragične zakonitosti kad čovjek u izgnanstvu do istoriskih činjenica o svojoj zemlji, dolazi čitanjem novinskih feljtona. Izgleda da baš neobaveznost slične lektire čini da, navedene činjenice, prima na veoma neposredan i ličan način. A i kako je moglo biti drugačije,kad su, tada, moji sinovi baš stasavali u istinske modele njihovih nesretnih vršnjaka, jedino što su, umjesto odlaska u ljuti boj, obuvali patike i prtili sportsku torbu da bi, bezbrižno, otišli na trening nekog od uobičajenih sportova.

                Tek tada mi je postala jasna potresna tragika jedne unaprijed izgubljene bitke, koju je ova do bezimena prećutana mladost dobila i tim visokim činom svome narodu, u neprolazni amanet ostavila podvig nedostižnog moralnog omjera. Ovom nepobitno istorijskom činjenicom sam bio tako strahovito zatečen, da mi se pred onim pomenuti „unutrašnji“ pogled, umjesto opisanog događanja, nametnula neodoljiva scena u kojoj vidim jednog od mojih nedoraslih potomaka kako, pogođen, pada u djevičansku bjelinu snijega, dok mu preko dječački začuđenog, u duboko zimsko nebo, uperenog pogleda, ledeni božićni vjetar navlači samrtničku koprenu i neumitno gasi zadnji odbljesak života...

                Užasnut, naglo sam se ostavio čitanja, kako bih izbjegao da se suočim sa sličnom „pogibijom“ još kojeg od njih, te sam sa „bojišta“ kukavički pobjegao u neke druge misli, koje me neće tako žastoko istorijski obavezivati, ovim svojim postupkom kukavički pravdajući opštenarodni – muk.

                Kako je, onda, bitka, u kojoj je na krajnje neljudski način žrtvovana mladost jednog naroda, mogla biti ovako nesojski ostavljena na rubu istorijskog sjećanja, da bi njeno mjesto mogli zauzeti kaplari i mnogi drugi pod bezimenom brojem, kao što bijahu i onih sedam sekretara SKOJ-a, o kojima su nam do besvijesti drvili kojekakvi nadrkani komesari i ostali nadzornici uma i sjećanja. Pa da, lako je zaboraviti ove bezimene kolone mladih i njihov otmeno plemeniti odlazak u vječnost, pritom iza sebe ne ostavljajući čak ni neutješno potomstvo koje bi, bilo svojim sjećanjem, bilo zaboravom, moglo baciti bilo kakvu sjenku na njihov nedostižan podvig.

                Prošlo je devedeset godina od ove bitke, kojom bi se, bez obzira na ishod, mogli ponositi mnogo veći narodi od crnogorskog, pa je utoliko veća tuga za gubitkom koga ni veći narodi, a kamo li crnogorski, ikad mogu nadoknaditi. Ništa rječitije ne može potvrditi visinu ovoga neprolaznog gubitka no što je sramotni muk u CG-medijima, što mu na neki tragičan način i odgovara, zato što više ne postoje tako „bojeve“ riječi, kojima bi im se, za njihov jedinstven podvig, na pravi način moglo izraziti dostojno priznanje.

                Ne mogu da se osvijestim od uporne dileme, da je jedan narod, na tako temeljit način mogao zaboraviti žrtvu toliko veliku, da se od nje jedva mogao oporaviti i ujedno, sa jedva podnošljivom lakoćom, prepustiti bezdano dubokom zaboravu!? Zato, nakon mog „duhovnog“ učešća u ovoj odsudnoj bici, uzimam sebi pravo, misliti i izjaviti da, narod sposoban tako tragično zaboraviti jednu ovako visoku i tragičnu žrtvu, ne zaslužuje ni bilo kakvu a kamo li - nezavisnu državu!

Prilikom jednog od rijetkih ulazaka na ovaj forum, sa sjetom primijetih u kojoj mjeri sam ovu moju butigu zapustio te se, nevoljno, “ušunjah” kako bih se još jednom potsjetio na dramatično vrijeme njenog postavljenja na glavnom cetinjskom trgu. Pri tome mi se nametnu neugodan osjećaj da ne samo da sam, neoprostivo, zapustio duhovnu farmakologiju već kudikamo više - ambulantu - čija važnost u pogledu duhovne rekonvalescencije (ozdravljenja) ni po čemu ne zaostaje… Naprotiv!

                Prije neki dan, u ovdašnjim (njemačkim) novinama, pročitah jedan veoma zanimljiv prilog o opijatima (drogama) i posljedicama njihovog uzimanja, posebno u pogledu dramatičnih posljedica ovisnosti. Posebno me je potresao statistički podatak o preko 10.000 (i slovima: deset hiljada) žrtava ove moderne pošasti, što jeste pet puta više od broja u Avganistanu poginulih vojnika.

                No nije meni ni ova statistika toliko bila toliko zanimljiva koliko ono skriveno u dubinama istorijsko političke kauzalnosti. Na to me je uputio poseban podatak o načinu na koji se od ove društvene nevolje brani bogati grad Hamburg a sastoji se iz neobične kampanje u kojoj se zavisni nesretnici više i ne tretiraju kao kriminalci već kao bolesnici kojima se neizbježno mora pružiti odgovarajuća medicinska i socijalna pomoć.

                Pri čitanju ovog potresnog izvještaja u sjećanju mi iskrsnuše terapije ponuđene u ambulanti kao što je ono – širenje vidika… Pošto nije bilo nikakvog zanimanja za ovaj zahvat od posebnog značaja za duhovno zdravlje, neko naivan bi mogao zaključiti da je uvid u sveopšte događanje pomenutog općinstva, univerzalan i izvan svake sumnje, poput onog o vatikanskim i inim zavjerama.    

Međutim, ko god, prije no donese bilo kakav zaključak, prvo sa razumnog otstojanja baci “unutrašnji” pogled na činjenice, sa malo sreće može dobiti iznenađujući uvid u globalno događanje i otkriti neslućeno nove aspekte. Prilikom ovog mog nenamjernog osvrta, sjetih se poznate primjedbe o ratu kao “nastavku politike drugim sredstvima…” a to me dovede veoma iznenađujućem “poznaniju prava” da se ovo sa drogom i ostalim opijatima slobodno može uzeti kao: “nastavak rata drugim sredstvima…” na što najbolje ukazuje briga hamburških komunalnih vlasti, koja nesretnike zavisne od droge smatra svojevrsnim “ranjenicima” u ratu koji ne zahtijeva samo uništenje neprijateljske vojne, već i njegove duhovne moći… Posebno radi toga što se radi o sukobu raznih kultura i civilizacija… Tako čoek dodje do zaključka da naši vajni političari nijesu bili daleko od neke opštenarodne istine da se: “Srbija brani u Kninu” pošto se iz navedenog nameće neodoljiv zaključak da se rat za Evropu vodi u Avganistanu, odakle i dolazi ovo podmuklo naoružanje koje napada duh i ličnost.