Škrinja

Istorijsko značenje socijalista utopista (IV)

Okt 30, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Obično se kaže da je socijalizam prije nego što je postao nauka bio utopija. U pitanju su nacrti naivnih i romantičnih zamisli o poboljšavanju i izmjeni svijeta, prožeti religioznim i nivelatorskim duhom, asketizmom, primitivizmom, hrišćanskim i uopšte egalitarizmom, a u biti potrošnim shvaćanjem suštine komunizma.

Analizirajući početke socijalizma i komunizma i posebno razmatrajući opšti kontekst srednjevjekovnog komunizma, Karl Kaucki zapaža da ''...nedovoljna klasna svijest kod neimućnih, relativno velik interes posjednika – trgovaca, vitezova, a osobito svećenika – za komunističke težnje, jaki literarni utjecaj pomoću komunističkih tendencija ranijeg perioda – prakršćanstva –, sve je to moglo prouzrokovati, da je čitavo vrijeme od oživljavanja komunističkih ideja u dvanaestom i trinaestom stoljeću do vremena Reformacije u šesnaestom stoljeću, religiozni veo u kojem se pojavio komunistički pokret još jače prekrio njegov klasni karakter, nego što je to općenito bio slučaj kod narodnih pokreta tadašnjeg vremena. Međutim, ipak je proletarijat tada već utisnuo svoj pečat komunističkim pokretima. I kao što je srednjevjekovni proletarijat različit od proletarijata propadajućeg rimskog društva, ali i od modernog proletarijata, tako je i komunizam, čiji je on bio nosilac, različit od prakršćanskog komunizma isto kao i od komunizma devetnaestog stoljeća. On čini prelazni stadij između ova dva. On je isto tako kao i prakršćanski, iz istih uzroka kao i on, komunizam sredstava za potrošnju, a ne sredstava za proizvodnju, i time se bitno razlikuje od modernoga;...Komunizam Srednjeg vijeka i doba Reformacije isto je tako kao i prakršćanski asketski i mistički komunizam, komunizam odricanja i komunizam koji računa s intervencijom tajnovitih, nadljudskih sila. Time također stoji u suprotnosti prema komunizmu devetnaestog stoljeća.''[1]

Neposredno prije vremena Marksovog teorijskog i praktičnog djelovanja, tj. u doba kada se pripremao istorijsko-socijalno-ekonomski milje koji će oblikovati njegovu misao, na koji će on djelovati i reagovati, društveni sukobi između nove vladajuće klase i najsiromašnije klase tek su započinjali. Kako ističe Danilo Pejović, ''proletarijat je bio još politički nezreo da preuzme vlast i zato su oblici novoga društva izmišljeni iz glave. Saint-Simon i Fourier apstrahiraju od povijesnoga toka i propagiraju svoje nazore, ne bi li ljudi uvidjeli, da će ostvarenjem njihovih nacrta čovječanstvo postići vječnu sreću.''[2]

Zaključujući svoje komentare o socijalistima utopistima Pejović piše: ''Ocijenjujući povijesno značenje socijalista utopista, moramo istaknuti, da su oni genijalno naslutili dolazak novoga društva, ali to nijesu mogli znanstveno dokazati, niti pronaći one realne povijesne snage u starom građanskom poretku, koje će ga moći srušiti i preobraziti u novi. To je uspio tek Marx, ali je francuski socijalizam pritom odigrao značajnu ulogu, kao jedan od 'tri izvora i tri sastavna dijela marksizma'.''[3]

Povodom pojave tri velika socijalista utopista – Sen Simona, Šarla Furijea i Roberta Ovena, Engels konstatuje: ''Svoj trojici je zajedničko to što oni ne istupaju kao predstavnici interesa proletarijata koji je do tog vremena istorijski bio nastao. Kao i prosvjetitelji, oni hoće da oslobode odmah cijelo čovječanstvo, a ne prvo jednu određenu klasu. Kao i prosvjetitelji, oni hoće da zasnuju carstvo razuma i vječite pravde; ali njihovo carstvo se beskrajno razlikuje od prosvjetiteljskog. I buržoaski svijet uređen po principima tih prosvjetitelja nerazuman je i nepravedan te stoga mora da bude isto tako bačen na smetlište kao i raniji društveni poreci. Što stvarni razum i stvarna pravda nisu dosad vladali u svijetu dolazi samo otud što ih ljudi nisu dosad tačno spoznali. Nije bilo onog genijalnog čovjeka koji se sad pojavio i koji je spoznao istinu; što se on sad pojavio, što se je istina upravo sad spoznana, to nije neizbježan događaj koji nužno proizlazi iz lanca istorijskog razvitka, nego je prosto sretan slučaj. On se isto tako mogao roditi 500 godina ranije, i tada bi čovječanstvu uštedio 500 godina zabluda, borbi i patnji.''[4]

Govoreći o naučnom socijalizmu, Engels napominje da je on ''bitno njemačka tvorevina i da je mogao nastati samo kod nacije čija je klasična filozofija sačuvala živu tradiciju svijesne dijalektike: kod Nijemaca.''[5] On dalje piše: ''Jer ma koliko da je, s jedne strane, njemačka filozofija bila neophodna kod geneze naučnog socijalizma, isto toliko su kod toga bili neophodni ekonomski i politički uslovi Engleske i Francuske. Ekonomski i politički stepen razvitka Njemačke, koji je u početku četrdesetih godina bio još mnogo zaostaliji nego danas, mogao je u najbolju ruku da stvara samo karikature socijalizma (up. 'Komunistički manifest',III,1,c.: Njemački ili ''istinski'' socijalizam). Tek kad su ekonomske i političke prilike kakve su stvorene u Engleskoj bile podvrgnute njemačkoj dijalektičkoj kritici, mogao se dobiti realan rezultat. S te strane, dakle, naučni socijalizam nije isključivo njemački, nego je isto toliko međunarodni proizvod.''[6]

Priznanje najznačajnijim socijalistima-utopistima došlo je upravo od Engelsa: ''...Mi njemački socijalisti se ponosimo time što potječemo ne samo od Saint-Simona, Fouriera i Owena nego i od Kanta, Fihtea i Hegela.''[7] Upravo je Hegel najviše i doprinio da se pozitivno i stvaralački nadogradi učenje socijalista-utopista, što je Marks preuzeo i dalje razvio na konkretnom terenu materijalističke dijalektike i naučne analize osnovnih istorijskih i društvenih procesa. Hegel, ‘’vrhunac novije, njemačke klasične filozofije’’, piše Fridrih Engels, dao je veliku zaslugu razvoju mišljenja uopšte na taj način što je kod njega "čitav prirodni, istorijski i duhovni svijet predstavljen kao proces, tj. u stalnom kretanju, mijenjanju, preobražavanju i razvitku" i što je "učinjen pokušaj da se dokaže unutrašnja veza u tom kretanju i razvitku.’’[8] Hegel je tako vrhunac vrhunca zapadno-evropske metafizike i filozofije, jer ‘’posvećenje jedne u pravom smislu reči nemačke misli kao klasične bilo je vrhunac duge istorije.''[9]

 Sa Hegelovog gledišta, ‘’istorija čovječanstva više nije izgledala kao divlja zbrka besmislenih nasilja koja su pred sudom sad sazrelog filozofskog razuma sva podjednako za osudu pa je zato najbolje da ih čovjek što brže zaboravi, nego kao proces razvitka samog čovječanstva. Mišljenju je sad postavljen zadatak da na svim stranputicama prati postepeno napredovanje toga procesa i da kroz sve prividne slučajnosti dokaže njegovu unutrašnju zakonitost".[10] Hegel taj zadatak nije riješio, uostalom taj zadatak je takve prirode da ga nijedan pojedinac nikad neće moći da riješi, kako piše Engels u "Razvitku socijalizma od utopije do nauke". Epohalna zasluga Hegelova je u tome što je postavio mišljenju jedan takav zadatak, piše Engels i upotrebljava onu svoju čuvenu, u najmanju ruku pretjeranu, misao da "od cijele filozofije ostaje da i dalje samostalno postoji samo učenje o mišljenju i njegovim zakonima – formalna logika i dijalektika. Sve ostalo prelazi u pozitivnu nauku o prirodi i istoriji".[11] Sama filozofija, i njena istorija, demantirala je ovo Engelsovo mišljenje!

Socijalisti-utopisti su kritikovali nepravde i nehumanost tadašnjeg društva, ali u apstraktnim oblicima kritičkog mišljenja. Još nijesu uviđali snagu koja bi, ne samo bila u mogućnosti, već nužno morala na sebe da preuzme emancipaciju i oslobođenje, i svoje sopstveno i cijelog društva, i na taj način stvorila osnove novog, humanijeg društvenog uređenja. Ta snaga je, svakako, radnička klasa, koja raspolaže samo sa svojim umnim i fizičkim snagama i koje stavlja na raspolaganju na tržištu rada. Različite socijalističke ideje su i prije Marksa i Engelsa bile rasprostranjene u radničkom pokretu koji je bio tek u začetku. Ali, to su sve bile utopističke ideje. Najraširenije i najznačajnije su bile one već spomenute – Sen-Simona, Šarla Furijea i Roberta Ovena. Uvidjevši značaj sve jačajućeg i rastućeg proleterijata, Marks spoznaje i osnovnu stvar savremene istorije – borbu između proleterijata i buržoazije. "Historija svakog dosadašnjeg društva jest historija klasnih borbi".[12]

Uz ovu misao iz ‘’Manifesta komunističke partije’’ stoji Engelsova napomena u engleskom izdanju od 1888. godine i njemačkom izdanju od 1890.: "To jest, točno govoreći, pismeno prenijeta historija. 1847. godine bila je predhistorija društva, organizacija društva koja je prethodila svakoj pisanoj historiji, još gotovo nepoznata. Otada je Haxthausen otkrio zajedničko zemljišno vlasništvo u Rusiji. Maurer je dokazao da je ona bila društvena osnova sa koje su sva germanska plemena počela svoj historijski razvitak, a postepeno se iznašlo da su seoske opšine sa zajedničkim zemljišnim posjedom bile prvobitni oblik društva od Indije do Irske. Naposljetku je sve ovo okrunio Morgan svojim otkrićem prave prirode roda i negovog položaja u plemenu, otkrivši time unutrašnju organizaciju tog prvobitnog komunističkog društva u njenoj tipičnoj formi. S raspadanjem tih prvobitnih zajednica otpočinje rascjep društva na posebne i na kraju na antagonističke klase".[13]

Akademik Predrag Vranicki na sljedeći način vidi kontekst odnosa socijalista-utopista i osnivača marksizma i klasnu zasnovanost marksizma. "Bili su to genijalni mislioci (misli se na nosioce utopijskih ideja, a posebno na S. Simona i Š. Furijea - prim. G.S.), koji su već u početku svečano nagovještavanog progresa građanskog društva otkrivali njegove klice propasti. Njihove analize protivurječnosti buržoaskog društva bile su izvanredne. Ako dodamo još tome i njihove napore da stvore jedinstvenu koncepciju historijskog razvitka i njegovih zakona, pri čemu su se često približavali materijalističkom interpretiranju tih problema, može se s pravom ustvrditi da su oni imali važnu ulogu u razvoju Marksove misli. Njihov materijalizam u objašnjavanju historije nije bio, međutim, dosljedan. To se naročito vidjelo u pokušajima rješavanja protivrječnosti modernog društva. Francusko prosvjetiteljstvo izbijalo je svom snagom i u ovim slučajevima. Umjesto da u klasnim odnosima vide polugu tog razvoja, predavali su se maštanjima o filantropima pojedincima koji će spoznavši sve zlo ovoga svijeta, svojom moći pridonijeti njegovu oslobađanju. Utopijski karakter njihova učenja bio je, dakle, nesumnjiv. Marx je odmah uvidio da je suština novije historije borba buržoazije i proleterijata, a kako je uvijek ostao dubok dijalektički mislilac, tražio je konkretno rješenje tih suprotnosti  i odbacivao svaku historijsku iluziju".[14]

Za analizu i osvjetljavanje Marksovog procesa prevazilaženja slabosti i ograničenosti učenja socijalista-utopista, od ne malog značaja je prikazivanje njegovog misaonog razvoja. Od kada se u svom maturskom radu opredijelio da će raditi profesiju koja će najviše doprinijeti sreći čovječanstva, i od kada se u svojoj doktorskoj disertaciji, birajući između dva potpuno različita filozofa – Demokrita i Epikura, opredijelio za ovog drugog, a to je značilo za slobodu, Marks se razvijao jednom dosljednom revolucionarnom linijom, linijom radikalnog revolucionarnog komunističko-socijalističkog demokratizma.

U pismu Arnoldu Rugeu od 30. novembra 1842. Marks piše o uzrocima njegovog neslaganja i razlaza sa mladohegelovcima, članovima tzv. 'Doktor-kluba', kojemu je do tada i sam pripadao:''Ja sam izjavio da držim neumjesnim, upravo nemoralnim krijumčarenje komunističkih i socijalističkih dogmi u uzgrednim kazališnim kritikama itd., dakle jednog novog pogleda na svijet, i da zahtijevam sasvim drugačije i temeljitije raspravljanje o komunizmu, ako se jednom bude trebalo o njemu raspravljati.''[15]

Odgovarajući na optužbe lista ''Allgemeine Zeitunga'' iz Augsburga da ''Rajnske novine'' propagiraju komunizam Marks piše:'' 'Rajnske novine', koje komunističkim idejama u njihovom sadašnjem obliku ne priznavaju niti teorijsku stvarnost, mogu dakle još manje željeti njihovo praktičko ostvarenje ili držati samo za moguće, one će te ideje podvrći temeljitoj kritici. Ali da se spisi, kao oni Lerouxa, Consideranta i prije svega oštroumno djelo Proudhona ne mogu kritizirati površnim dosjetkama momenta nego dugo vršenim i dubokim studijama, uvidjela bi Augsburgerica, ako bi više zahtijevala i više mogla nego obične fraze...Mi imamo to čvrsto uvjerenje da stvarnu opasnost čini ne praktički pokušaj nego teorijsko izvođenje komunističkih ideja, jer na praktičke pokušaje, pa bili to pokušaji u masi, može se odgovoriti topovima, čim postanu opasni, ali ideje koje su pobijedile našu inteligenciju, koje su osvojile naše osjećanje, na kojima je naš razum sakovao našu savjest, to su lanci od kojih se čovjek ne može otrgnuti a da mu srce ne raspukne, to su demoni, koje čovjek može samo pobijediti, kad im se poda.''[16]