Škrinja

PLATONOV SAN O JEDINSTVU POLITIČKE MOĆI I FILOZOFIJE (III)

Okt 27, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Dakle, Platon nije ukinuo privatnu svojinu za treći stalež- radnika u širem smislu. Oni moraju imati nešto – bilo zemlju, bilo neki zanatski stroj, bilo neku radnju ili robu, da bi prehranili ostali dio stanovništva. Dakle, i privatna svojina trećeg staleža i ukidanje privatne svojine za prva dva staleža su u funkciji održanja pravedne države. Ovdje još ne možemo govoriti o komunizmu kao načinu uređenja društva, kako to možemo govoriti za Marksa. Naravno, da su sasvim različiti istorijski konteksti uslovili ovakve teorijske i praktične pozicije Platona i Marksa.

Ako je socijalizam realna utopija, odnosno utopijski projekat jedne moguće istorijske sinteze kolektivnog i individualnog, onda se čini da se to u Platonovoj „Državi“ ne može naći. Naime treći stalež – radnici, tj. privrednici, nemaju nikakvih prava da učestvuju u političkom i društvenom životu zajednice, osim da stalno rade i proizvode dovoljno dobara za život prvih dva staleža, koji imaju samo jednu brigu – da upravljaju državom i da je čuvaju. Ako Platon hoće da tvori srećnu i pravednu državu, a on to hoće, očigledno je da nije dao mogućnosti trećem staležu da dođe do sreće, odnosno, slobode, a to bi treći stalež mogao pokušati i raditi na tome učestvovanjem u političkom životu. No, njegovo, Platonovo „opravdanje“ je u tome da je on u „Državi“ ustvari najprije htio da omogući slobodu svakom građaninu da može vršiti onaj posao za koji je i prirodno predisponiran i obdaren. Dakle, onaj posao za koji je i najsposobniji. Ovo se potpuno uklapa u njegovo shvatanje o prirodnoj nejednakosti ljudi i podjeli rada prema prirodnoj sposobnosti. Omogućiti slobodu izražavanja i samorealizacije ljudi u ovakvim i ovim postavljenim okvirima bio je Platonov zadatak i on ga je ostvario.

Ipak, iako Platon stavlja akcenat na svoju filozofiju i traži da filozofi postanu vladari, odnosno da se vladari uzdignu do filozofije, on to ne traži zato što je samo kao filozof željan vlasti. Ne. On dokazuje da nema nijednog drugog života koji bi prezirao političku moć osim života istinskog filozofa. Dakle, kako piše Platon: „Jer vladu ipak treba da prime oni koji u nju nisu zaljubljeni“. U uzornoj državi filozofi će prihvatiti vlast kao neizbježnu obavezu, nasuprot praksi u postojećim empirijskim državama, gdje se dolazi na vlast putem borbe za nju, gdje se za nju bore lakomi, nečasni ljudi, koji samo prividno izgledaju pravedni, a ustvari su nepravedni i nemoralni, jer ih ne vodi filozofija, odnosno dijalektika kao nauka o najvišem dobru.

Iz Platonovih opservacija proizilazi da mogućnost da se stvori država kojom se dobro upravlja, postoji onda kada se za one koji su određeni da vladaju pronađe neki način života koji je bolji od vladanja. To je filozofski način života, jer ne teži ka političkoj vlasti, moći. Za državu kojom se dobro  upravlja, Platon piše: „Samo će u njoj vladati zaista bogati ljudi, i to ne bogati zlatom nego onim čime mora biti bogat  srećan čovjek: dobrim i razumnim životom. No ako do vlasti dođu oni koji u svojoj oskudici žude za dobrima koja bi bila samo njihova, ubeđeni da je upravo vlast ono mesto na kome se može najviše nagrabiti – tada će ta mogućnost (mogućnost stvaranja države kojom se dobro upravlja – prim. G.S.) iščeznuti.

Uzorna država stvara iz svoje zajednice one koji su po prirodi najsposobniji da vode filozofski, mudroljubivi, znanja željni život i od malena ih postupno spremaju preko učenja većeg broja disciplina da kada na njih dodje red preuzmu i upravljačke funkcije u državi. Neće biti dobar ne samo onaj vladar koji je neobrazovan i nepripremljen za vladanje već i onaj koji, i ako je obrazovan za istinu, do kraja svog života se posvećuje samo obrazovanju. Platon piše: „Prvi zato što će im u životu nedostajati jedinstveni cilj, prema kome će se upravljati u svim svojim ličnim i državnim poslovima, drugi zato što će uobražavati da se takvim življenjem već nalaze na ostrvima blaženih, pa se svojevoljno neće angažovati“.

U „Objašnjenjima i komentarima teksta’’ Platonove „Države“ prof. dr Branko Pavlović piše: „Platonova je zamisao da upravljanje državnim poslovima, tj. onim poslovima koji se odnose na cijelu zajednicu, treba da bude obaveza za najmudrije, i onda kada ovima do toga uopšte nije stalo, a zabranjeni prostor za one kojima je do vlasti najviše stalo, i to zato da bi svoju mudrost, ako je imaju koristili za zadovoljavanje egoističkih interesa na štetu opštih“. (Str 372)

Interesantna je za proučavanje sljedeća Platonova misao:

„...Naši zakoni ne idu za tim da jedan rod u državi bude naročito srećan, nego da stvore blagostanje cele države, dovodeći građane milom ili silom u harmoniju dajući im pre svega udeo u poslovima, koje svaki pojedinac može, prema svojim sposobnostima, učiniti za državu. Zakoni upravo stvaraju u državi takve ljude, ne da bi dopustili da svako radi šta hoće, nego da tako državu, učine jedinstvenom“.

Mnogi mislioci smatraju da je Platon dao prvu ideju totalitarne države. Naime, pojedinac postoji samo kao pojedinac potpuno, bez ostataka određene državne zajednice i strogo je podređen svim njenim interesima, zahtjevima i zakonima. Neki su u ovim ocjenama umjereniji. Prof. dr Miloš N. Đurić u svojoj knjizi „Istorija helenske etike“ smatra da zbog toga što „Platon socijalni princip ističe nad individualnim, on se s izvjesnim pravom smatra za prvog oca i osnivača univerzalizma, tj. socijalne teorije koja predstavlja sintezu individualizma i kolektivizma. „Prof. Đurić zaključuje da „sa toga stajališta pojedinac se ima smatrati samo kao član koji služi zajednici, i u svemu što dela i stvara on važi samo kao deo u velikoj cjelini neke zajednice“.[1]

Društvo, svakako, mora težiti organizovanosti, ono mora na racionalan način uređivati svoje sveukupne odnose i ne smije se prepustiti stihiji, jer to nije dobro ni za jednog pojedinca u zajednici, a ni za ljudsku zajednicu u cjelini. Dobra je ideja da svaki pojedinac radi ono za što je prirodno sposoban, odnosno ono za šta je osim prirodnih sklonosti, i „nadogradnjom“, tj. vaspitanjem i obrazovanošću na osnovu prirodnih sposobnosti osposobljen. Platon ne stavlja akcenat samo na vaspitanju kao mogućem slobodnom pomaku iznad prirodnih predestiniranih životnih sudbina. On čak daje i mogućnost da se npr. kod trećeg staleža – gdje „caruje“ bronza i gvožđe, može roditi potomak sa srebrenom ili čak i zlatnom smješom, pa će ga upravljači uvrstiti u odgovarajući stalež – upravljački ili čuvarski, već prema smješi.

Platon piše „Vi koji sačinjavate državu, svi ste braća!..

Ali bog, koji vas je oblikovao, udesio je da oni koji treba da zapovedaju budu pomešani sa zlatom, pa zato zaslužuju da budu najviše cenjeni, srebra ima najviše u onima koji su načinjeni kao pomoćnici, a zemljoradnike i ostale zanatlije sačinio je ponajviše od gvožđa i bronze. A kako ste vi svi istoga roda, rađaćete, najvećim delom, i decu koja je nalik na vas. Ali će se dešavati da zlatan rodi srebreno dete, a srebreni zlatno, i to će  se neizmjenično ponavljati i u drugim slučajevima. Zato bog pre svega i najviše naređuje onima koji zapovijedaju da ni nad čim ne budu tako dobri čuvari i da se ni o čemu drugom ne staraju tako brižljivo kao o potomstvu i to zato da bi utvrdili koja je od prethodnih smeša u njihovim dušama zastupljena. Ako njihov potomak ima u sebi bronze i gvožđa, ne smeju prema njemu imati nikakvo sažaljenje, nego će mu odrediti mjesto koje odgovara njegovoj prirodi i svrstaće ga među zanatlije ili zemljoradnike, ako bi među ovima bio neko ko bi u sebi imao zlata i srebra, ukazaće mu počast i unaprediće ga, nekog kao čuvara, nekog kao pomoćnika, jer, proročište kazuje da će država potpuno propasti u onom vremenu kada je budu čuvali gvozdeni i bronzani čuvar“.[2]

Ovo mjesto iz Platonove „Države“, prof. Đurić uzima kao dokaz da „Platonova država nije“ atinjanska idealizacija egipatskoga kastinskog poretka“, kao što je to mislio K. Marks, jer Platonovi staleži nisu pravno zatvorene društvene skupine kao kaste, koje se jedna od druge odvajaju nasleđivanim krvnim razlikama, nego se jedan od drugog razlikuju svojim ličnim osobinama i stepenom svoje lične vrednosti i sposobnosti za vršenje dužnosti – jer se Platonova država osniva na ideji dužnosti – te svako prema sopstvenosti pokazanoj na ispitu može iz jednog staleža prelaziti u drugi“.

Prof. Đurić u prilog svojoj tezi da Platonova „Država“ nije ono što je mislio Karl Marks, dalje piše „Između Platonovih staleža nema, kao u kasta, takvih ograda da ih pojedinac svojom ličnom sposobnošću ne bi mogao savladati: ako se zemljoradnikov sin istakne svojom filozofskom ili čuvarkom sposobnošću, državni organi određuju mu filozofsko ili čuvarsko vaspitanje, ako li filozofov ili čuvarov sin pokaže zemljoradničku sposobnost, upućuju ga na zemljoradničke poslove".[3]

Prof. Đurić takođe misli da „kao što se ne podudaraju sa starim kastama, tako se Platonovi staleži ne podudaraju ni sa današnjim klasama, jer ove se osnivaju na zajednici ekonomskih interesa, a Platonovi staleži na zajednici moralnih osobina i na stepenima duhovne prosvjećenosti i moralne prečišćenosti i oblagorođenosti“. (Istorija... str. 353). Iako je tačno da u Platonovoj „Državi“ svako prema sposobnosti pokazanoj na ispitu može iz jednog staleža prelaziti u drugi, princip prirodne podjele rada je vrlo jak i na njemu se razvija princip državnog uređenja. U ovom smislu Marksova misao je ispravna i tačna. Podsjetimo se, Marks je napisao: „Platonova Republika, ukoliko se u njoj podjela rada razvija kao princip državnog ustrojstva, samo je atenjansko idealiziranje egipatskog kastinstva“.[4]

Platon je pokušao da pronađe mogući izlaz iz situacije njegovog vremena, kada je Atena bila prilično imovinski izdeferencirana, kada se ustvari država sastojala iz dvije države – države bogatih i države siromašnih. Platonov ideal je bio agrarna zajednica aristokratske Sparte. Kada bi se država realizovala prema projekciji i želji filozofije kao istinske nauke za istraživanje cjeline, onda bi se realizovala i pravednost i svo stanovništvo bi bilo srećno.

Međutim, kako mogu biti u potpunosti srećni pripadnici trećeg staleža, koji su potpuno odstranjeni iz društvenog i političkog života, osim što imaju obavezu i dužnost da proizvode sve što je potrebno za život prva dva staleža – upravljača i čuvara. Teško bi se moglo tvrditi da je individualizam u skladu sa kolektivizmom u Platonovoj „Državi“, posebno sa aspekta prava i položaja u društvu pripadnika trećeg staleža. Teško bi se moglo govoriti o socijalizmu kod Platona, s obzirom na položaj ovog trećeg staleža.