Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 8

Okt 23, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

Piše: V. St Kinjo    

Ideja o idejama

Humor – Erotika duha

                U svojim diskusijama, bilo pismenim ili usmenim, ponekad upotrijebim jednu svoju formulaciju koja je spontano nastala nakon što sam pročitao jednu knjigu o filozofima, počev od antičkog pa sve do novijeg doba. Prilikom čitanja ove knjige pisane dosta razumljivo i pregledno, tvrdoglavo mi se nametao utisak da je među svim tim priznatim misliocima nalazio popriličan broj uvrnutih tipova, čudaka i ljudi van granica normalnog, što me je nagnalo da svoj sud svedem na tvrdnju da filozofija nije ništa drugo do – mudrost bez humora...

                Međutim ovim sam otvorio jednu rupu da bih zatvorio drugu, jer se odmah nametnulo pitanje što je to, u stvari – humor? Ovo pitanje je postalo još nametljivije, kad sam taj pojam pokušao naći u svom maternjem jeziku, još više se čudeći da je slično i u jezicima kao što je to, naprimjer –njemački, engleski i drugi svjetski jezici... tek tada sam se sjetio onog, u narodu itekako poznatog Nasredin – hodže, koga je narod vazda citirao kad je trebalo objasniti kakvu nepriliku ili budalaštinu... obično su te priče bile praćene iskrenim smijehom, no nije bilo malo onih koji bi se duboko zamislili nad njihovim porukama u kojima je bilo itekako duboke iskonske mudrosti...

                Arapi kažu; „Neću ja znanje, nego hoću – izvjesnost!“

                Primijetio sam da moderan čovjek, čim čuje ovakvu formulaciju, počne bjesomučno da „filozofira“ sve dok ne dosadi i sebi i drugima... To me je navelo da humoru više ne pristupam razumom već – intuicijom! (unutrašnjim razumom) – što me je navelo da humor shvatim kao tjelesnu a ne samo kao duhovnu funkciju i nije trajalo dugo dok mi se nametnula formulacije da je humor, u stvar – erotika duha ili duše...

                Pa da, sasvim u skladu sa pravom erotikom, tako nesmiljeno skrivenom mnogobrojnim velovima pravog i lažnog morala, kao da iza nje ne stoji jedino pravo stvaranje i nastajanje.

                Pošto sam se već u mladosti žestoko i beznadežno „pokvario“ a moje misli odlutale za pohotom, i čežnjom do u „neviđibog“, nijesu me nikakvi obziri ometali da ove aspekte erotike dovedem u uzajamnu vezu i smijeh, jednostavno prihvatim kao prirodan „proizvod“ jebačine dvaju ideja, smatrajući da su i ideje, kao i sve ostalo u život, podijeljene na muški i ženski rod, te isto tako kao i – čovjek – nastaju tek orgastičkim spajanjem žene i muškarca...

                Zato nije nikakvo čudo što se, barem na Trulom Zapadu, najviše humora može sresti u mnoštvu „masnih“ viceva u kojima se pominju forme jebačina koje izazivaju izvjestan logički – kurcšlus – baš zbog nametnutih normi lažnog i pravog morala, koji u stvari i ideje razdvaja po rodovima kao što to čini sa muškim i ženskim...

                Prilikom ovakvih ili sličnih mudrovanja, nameće mi se izvjesna pomisao da bi se tu moglo raditi i o polarizovanom logici kojoj potpadaju oba razuma, obični i intuitivni, čije nesputano učešće u (erotskom) Aktu shvatanja, završava u jednom duhovnom – orgazmu, koje se manifestuje opštepoznatim – smijehom.

                Koliko je ovo uslovljeno određenim moralom, može se najbolje vidjeti na Cetinju đe se, uglavnom, ne pričaju uvozni vicovi, već barem one prave Cetinjane obavezuje ili da ih prilagode domaćim prilikama ili neke priče o dogodovštinama iz sopstvene sredine oplemene humorom orgastičke potencije, kao što je naprimjer ono uobičajen pitanje upućeno nekom đetetu:

- E, a čiji si ti, mali…?

- E, bogomi, ja i tata ne znamo a mama neće da kaže...!

-------------------------------------------------------------------------------------

                                         Malokrvnost i malodušnost...

                Prije nego počeh pisati ovaj prilog, uključih Google tragalicu kako bih se obavijestio o bolijesti, u narodu poznatoj pod imenom – malokrvnost, odnosno u naprednoj nauci pod pojmom – anemija... Otvori mi se toliko da bih nakon proučavanja istog mogao proći za specijalistu, no se ja, iz predostrožnosti ne udubih dalje od opštepoznatih simptoma kao što su:

- kratak dah,

- blijed jezik

- brzo zamaranje

...a vjerovatno ima i drugih.

                Isto tako, neću o liječenju ove bolijesti, jer moja apoteka ionako nije opremljena preparatima za njeno liječenje, te sam ponovo uletio kod Google da bih nešto više saznao o mnogo češćoj bolijesti od koje narod na Balkanu mnogo više obolijeva od drugih a poznata je pod pojmom – malodušnost.

                Međutim, globalna tragalica Google za ovaj pojam nije imala drugog odgovora osim leksikografskog; da ova značajna riječ na engleskom glasi: dejection! No baš zbog leksikografske sličnosti, pomislih da nije zgoreg povući paralelu između malokrvnosti kao tjelesne i malodušnosti kao duhovne bolijesti, što je ujedno nametnulo i sličnost simptoma, ovoga puta primijenjeni na ljudsku dušu...

                Vidijeći da nema naučnih podataka, dugo sam razmišljao kome ili čemu da se obratim, da bih konačno postupio onako kako je to uobičajeno na brdovitom Balkanu, odnosno kad nema ljekara dobar je i – travar. No, pošto se ovdje radi o duhovnoj a ne uobičajenoj apoteci, nametnulo se pitanje ko bi uopšte mogao biti duhovni travar i na kraju dođoh na ideju da bi to mogli biti narodni ili nenarodni – pjesnici...

                Moja potraga je itekako urodila plodom, te sam veoma brzo došao, i do anamneze ove bolijesti kao i do duhovnih preparata koji (ne uvijek, ka u svemu) mogu pomoći u liječenju ovog opštenarodnog oboljenja. Taj odgovor sam pronašao u duhovnoj zaostavštini velikog Pjesnika Matije, u čijim homerovskim stihovima je, ionako, pohranjena Biblija Roda i Plemena koja daje najbolji odgovor o sveopštem stanju duha.

                Njegov homerovski spjev - Međa Vuka Manitoga - ionako predstavlja jedinstvenu duhovnu ustanovu, te mi nije dugo trebalo tragati da bih opis i anamnezu ovoga oboljenja našao pod pojmom nesumnjivog značenja – Tankodušić – uz jasnu predodžbu simptoma tipičnih za ovo teško narodno oboljenje.

                Najbolje je okanuti se jalovog mudrovanja i navesti neke od stihova ove nezaboravne poeme, koji glase:

"Poštedi me od mene,

s kamenom te o vratu

i s palicom na glavi molim,

ja najbolje znam kakav sam,

ja nemam sebe,

srce mi je u grlu ka mišu,

uzak sam u prsi i u utrobice,

ne zalagaj me što ne mogu proždrijet,

čuvaj me za nešto drugo!

pamtim što niko ne pamti,

znam od šta živim

i kako se mogu otkupiti.

pušti me da umrem,

pa pričaj što oćeš,

dosta je da zamanu,

a ne da udare,

pa da snižem cijelu nisku

svega što sam čuo i upamtio..."

                Niđe drugo se ne mogu naći potresniji simptomi oboljenja duše, od ovih pjesničkom lakoćom nabrojanih simptoma kao što su:

„uska prsa“

„uske utrobice“

„nemanje sebe“

„srce u grlu... i drugi“

                ...isto kao što za svaku ljutu ranu postoji ljuta trava, tako i za ovo teško oboljenje postoje opštenarodni preparati, koje je Veliki Pjesnik nabrojao na polzu rodu i plemenu za vjeki vjekov, svakome onome koji nije zaboravio riječ prađedovsku, njima zaključujući ovu nezaboravnu poemu:

„Ako izustiš što si zaustio,

kažem ti pošteno ka brat bratu,

naći će ti i devetu kožu,

pući će ti skaza i spačenije,

više ti ništa neće pomoći,

ni odlaženje pod Ostrog Svetome Vasiliju,

ni vračevima Kuzmanu i Damnjanu,

ni u Ždrebaonik Svetome Arseniju,

ni pod pertahilj Svetoga Petra,

ni grob Svete Ċekle, ni devesilje,

ni držanje masla, ni uročnici u perčin,

ni ispaljeno zrno, ni pečeno kopito,

ni luk izrastao kroz čeljusti zmije,

ni prsten s mrca, ni orlovi nokti,

ni nož u koricama od papka crnog jarca,

ni pram plave kose kopileta..."

 

                Kad se nešto sjetim opštenarodnog preparata za specijalne prilike pod nazivom – bensedin – ovu moju apoteku, gore navedenim preparatima, smatram solidno opremljenom za svakog onog koji boluje od ove opake bolijesti...

                                             Predrasude kao profilaksa

Siguran sam da se mnozina među ovim pametnim forumskim narodom neće iznenaditi kad izvikane – predrasude odnosno predubjeđenja – u ovoj svojoj, nadam se i jedinstvenj apoteci, proglasim za preparate životne profilakse jer svi znamo da je ono:

                „da su sve zmije otrovne...“

                ...jedna odvajkada ukorijenjena i osvjedočena – predrasuda.., ali njeno duhovno dejstvo jeste, bez ikakve sumnje itekako blagotvorno, zato što će, zbog ovog (zdravorazumskog) predubjeđenja, pri susretu sa nekom zmijom svako ostati na „pristojnom“ odstojanju, ne pokušavajući da je – demantuje… A što se ljudskih osobina i sklonosti tiče, u umotvvorinama nekih naroda nailazimo na njih kroz poslovičnu savjetodavnost poput one arapske:

                „Kad nekoga ni sa čim ne možeš obradovati , onda ga moraš ijediti...!“

                Ovaj neobičan savjet na prvi pogled može da zbuni, ali ako se njegovo tumačenje prepusti intuiciji (unutrašnjem razumu) tada čoek shvati da se ovdje radi o jednoj ljudskoj osobini:

                – ravnodušnosti –

                ...koja se, po svome dejstvu, ponekad, može s pravom poistovjetiti i sa kakvom opasnom boleštinom...

                                               Zabran divljih riječi

                (Ovaj prilog je preuzet sa mog bloga - trljač_murice - pa iako nijesam siguran u kriterijume ipak ću ga izložiti u ovoj mojoj butigi...)

                Sa dubokom sjetom se prisjetim cetinjskih momaka kad onako, kao plimom dosade naplavljeni na nekoliko stolica, ispred nekog od bezbrojnih kafića, onako „pre´o kurca“ nekoj od cura „u prolazu“, i ne očekujući odgovor, dobače:

                -„Hej mala, bi li dala...?"

                Koliko god da ova prostoproširena rečenica bila „uškopljena“, nema toga ko njeno dubinsko značenje neće shvatiti u potpunosti, bez obzira što je „objekat“ prećutan na tako temeljit način... jer momak tačno zna što je njom htio reći dok cura, iako se pravi da nije čula, u sebi misli, da bi pitanje sa jednim, dopunskim slovom - u - ispred onog - dala -... itekako bilo na mjestu, a onoga momka, umjesto dripcom, učinjelo itekako poželjnim.

                Veoma često i sa zadovoljstvom pomislim, koliko sam vremena u životu uštedio time što sam, svojevremeno, prestao čitati ljubavne romane.... Njih sam, u glibavoj i gladnoj mladosti, naprosto gutao i to sve do iznenadnog saznanja da je u gomilama tih nedorečenih knjiga prećutano baš ono što mene i meni slične, zanima i da nema tako jalove rabote kao što je; u ljubavnim romanima tragati za bilo kakvom – jebačinom!

                O kakvoj se moćnoj cenzuri radi, shvatih tek nakon desetak godina provedenih na „Trulom Zapadu“ kad me, iznenada, izvjesnost tresnu činjenicom da velike kulture kao što su njemačka i francuska, nemaju jednu od najznačajnijih riječi, kao što bi bila naša opštenarodna riječ – K.U.R.A.C!? Tek tada sam shvatio, zašto sva ona zapadna beletristika na mene ostavlja utisak tako jednolične sređenosti, da mi i tekstovi poznatih pisaca nekako nalikuju na uredne plantaže ili rančeve sa krdima domaćih životinja, dok se tek negdje, visoko u brdima, jedva naslućuje prisustvo nekih divljih zvijeri, kojima nije mjesto u urednoj sigurnosti tog ušuškanog svijeta.

                Tek tada sam pomislio kakvo bi izgledala „Potraga za izgubljenim vremenom“ jednog M. Prusta, koji je prema pomenutom „objektu“ imao posebno intiman odnos, da je u svome maternjem jeziku imao ovaj nezamjenljivi pojmovni arhetip...? Upravo tada sam shvatio da čoek samo narodu može vjerovati na riječ, jer narod i onako ne priznaje drugo literaturu do – usmenu, o čemu najbolje svjedoči ona kineska izreka da je:

                „Bolja noć razgovora no deset hiljada godina – čitanja!“

Kad narod, naprimjer, pomene „stidne usne“ on time ne daje samo opis ovog zanosnog dijela ženske anatomije, već i na veoma dubokoosjećajan način poziva na neodoljiv – poljubac! Ovim svojim neobičnim otkrićem sam jednako neobično zadovoljan, jer mi je pomoglo da izađem iz zabrana stvaralačke pristojnosti i konačno usudim zaći u prećutanu izražajnu - „džunglu“ - kojom se slobodno motaju izražajne „zvijeri“ poput našeg opštenarodnog pojma – K.U.R.A.C - koji bi u ovoj pojmovnoj „zoologiji“ zauzeo mjesto, naprimjer – bengalskog tigra...

                No zašto bih ja nanovo izmišljao „toplu vodu“ nekog novog kodeksa, kad ga možemo naći u nezaboravnom djelu R. Kiplinga, ne baš slučajno naslovljenog „Kniga o džungli“ jer izgleda da je i on imao, ne malih problema, sa opšteprihvaćenim literarnim izrazom ali je on tim svojim sumnjama dao vrhunski stvaralački izraz a koji ću ja prostački zloupotrijebiti, da bih ovaj moj zabran mogao promovisati na način koji odgovara opštenarodnoj – (ne)kulturi... No, uostalom, neće mi biti ni prvi put, da ispanem dripac poput onoga cetinjskog momka...

                Dakle!

                Da bi ovaj naš zabran i literarno sistematizovali, dovoljno je ovo Kiplingovo djelo nominativno primijeniti i to na način koji se neodoljivo nudi time što bi, naprimjer, opštenarodni pojam: K.U.R.A.C, pretpostavili onome tigru zvanom - ŠIR KAN, nakon čega se mogućnosti otvaraju poput pasijansa, te bi se - PIZDA - skoro sama nametnula kao tajanstveno privlacna - BAGIRA - dok bi ona pogana zmijurina zvana - KA, dobro bi mogla proći kao kakva - pogana jezičina... Ne treba zaboraviti ni opštenarodne izraze kao što su - ŠUPAK ili PRKNO -, kojima bi u potpunosti mogao odgovarati onaj međed - BALU, dok bi - MUDA - odgovarala onim majmunima, čijih se imena ne sjećam ali znam da se stalno motaju i vise po okolnom drvecu...

                Siguran sam da će ovaj moj „ZABRAN DIVLJIH RIJEČI“ naići na veoma dobar odziv kod ovog literaturi sklonog općinstva ali ću, svejedno, prije nego se neko njime zgrozi, uz njegovu neophodnu pomoć iznijeti sjećanje na jedan nezaboravni lik moje mladosti... Bilo je to šezdesetih godina prošloga vijeka a drugog milenijuma nove ere, kada sam ambiciozno lipsavao na ljubljanskim ulicama u stalnoj potrazi kod koga da se ogrebem za obrok ili kod njega bukvalno „odsmrdim“ nužni konak… Pri tome, uvijek se sjetim nezaboravnog

-              Puśa (ne znam mu „pravo“ ime) Anđušića,

...ljepotana sanjalačkog pogleda i baršunastog glasa, kojima je svako žensko čeljade naprosto „obarao s nogu“. Bio je to jedan od onih crnogorskih momaka, koji su dolazili u bratske YU-metropole i u tamo zatečenom ženskom svijetu, za sobom ostavljali pravi ršum... A kako i ne bi, kad pomislim na njegovo visoko čelo i prozračno mermernu bjelinu plavkasto prošaranu jedva naslućenim venama, ispod koga su se, veoma izražajno, tanke obrve izvijale iznad dubokoplavo začudjenog dječačkog pogleda, koji je kod sveka žene morao izazvati lavinu miješanih osjećaja, kojima se on znao nesebično prepustiti.

                Divili smo mu se i to bez ikakve zavisti, što i jeste prava rijetkost u tada uspaljenom i sirovom soc-realističkom svijetu svjesne omladine, jer smo osjećali da u tome nije bilo ničeg lažnog niti namještenog. Tek danas, ovako građanski uljuđen, uz naknadnu zahvalnost, shvatam i čudom se velikijem čudim kako me je onako smrdljivog i kalnog svojevremeno primao na konak i to tako otmjeno da sam dobio uvid u njegov neuobičajeni stil i način života... On je, u tadašnjoj Ljubljani; važio kao neprikosnoveni – jebački – autoritet i to po krucijalnom pitanju jebanja filmskih diva, novodošlih striptizeta i ostalih aktiviskinja gradske scene.

                Iako se naš odnos može mjeriti jedino trenucima, opet se ne sjećam da sam imao, mimo familije, ikog bližeg u životu a da sam manje vremena bio s njim... Svejedno, tih nekoliko trenutaka su bili dovoljni da vidim kako zorom dolazi iz svojih pohoda, da bi po dolasku prvo oprao svoju (jedinu) bijelu najlon košulju, svoje sivo odijelo uredno objesio u polupraznom ormaru a zaim legao u krevet i zaspao ali ni u najdubljem snu ne zaboravljajući da, pri okretanju, ne budeći se zagladi svoju crnu kovrdžavu kosu. Uprkos svemu, nikad se nije spustio na prostačku razinu običnog žigoloa time svima dajući na znanje, da pripada izumirućem soju (pravih) zavodnika, koji pripadaju ženama na način da ostanu samo svoji...

                Onda nije ni čudo sto sam bio razočaran viješću o njegovoj ženidbi koja je na mene djelovala kao saznanje da je obolio od neke neizlječive bolijesti, što je uskoro i dobilo skoro neshvatljivu potvrdu u vijesti da je, od infarkta, iznenadno umro u najboljim godinama... Pa da, pomislih tada, potpuno u njegovom stilu.., jer je bio toliko sudbinski dosljedan sebi da nije smio dozvoliti da mu starost pokvari duhovnu „frizuru“  životnog stila… Dobro se sjećam kad sam ga klošarski uspaljeno i bezobzirno pitao kako mu to polazi za (hm!) – rukom – na što mi on, uz svoj razorni osmjeh, odgovorio uz upotrebu „divljih“ riječi kojima bi opisao kako on to radi...

                Kada bi ušao u vidno polje neke od novodošlih ljepotica, skoro prezrivo bi vitke obrve  uzdigao uz mramorno čelo a onda kosim pogledom ispod poluzatvorenih očnih kapaka zbunjenoj curi, sa zanosom dobacio misao koja bi, otprilike, ovako glasila:

                „ E, baš me za tebe zabolje – K.U.R.A.C...“

                ... u potpunosti siguran da će svaka to shvatiti na jedan poseban i nesumnjivo „pravi“ način i nakon toga istovremeno biti neodložno spremna da mu pomogne izaći na kraj sa tom opasnom - „boleštinom“.

I to je bilo sve.... Ali samo kad je on bio u pitanju!

                     Uvod u Anatomiju Svijeta

                Godina šezdesetih, prošloga vijeka, u Francuskoj je izašla knjiga od francuskog naučnika Žaka Mono-a, sa neobičnim naslovom:

                „Slučaj i nužnost“ (J. Monod: L´hasard et le necessité)

                ...u kojoj on analizira fenomen života i evolucije na planeti, zaključujući da ovaj fenomen, u tolikoj mjeri predstavlja jedinstvenu pojavu, da je potpuno nemoguće povjerovati da iđe u svemiru mogu postojati konstelacije uslova, da omoguće isti ili sličan proces. On svoju knjigu zaključuje fatalističkom konstatacijom, kojom našu planetu svodi na razinu jedinstvenog biološkog - Alkatraza - beznadežno izgubljenog u neizmjernom prostranstvu Vaseljene, van koga se, ionako, ama baš ništa ne događa, osim cikličnog svemirskog urušavanja u sopstveno - ništavilo.

                Nakon čitanja ove knjige, čoek prosto zažali za onim popovskim pričama o svijetu zaštićenom Božjom milošću u kome se ništa niti događa niti može dogoditi mimo Božje volje, te se nenamjerno zapita kojega đavola su legendarni Galilej i Đordano Bruno razvaljivali tu bajnu sliku svijeta i našu planetu Zemlju dizali iz vasionskih fibala, kad je ovaj priznati naučnik, poslije toliko godina progresa, evo ponovo vrati tamo đe je i bila; ali ovoga puta u središte vremenskog i prostornog vasionskog – beznađa.

                Zar je onda čudo, što su se pojavili Hipici koji su krenuli na Istok da uz pomoć kojekakvih gurua, muzike i psihofarmaka proširuju svoju svijest, dok su studenti na pariskim ulicama očajnički pokušavali da na vlast dovedu – maštu - ovaj svoj zahtjev ispostavljajući u sveprisutnoj paroli:

                „L´imagination au pouvoir!“ (Maštu na vlast!)

                Ta prelomna vremena su, izgleda, u potpunosti bila dostojna čarobne stvarnosti onoga zeca iz „Alise u zemlji čuda“, koji bjesomučno žuri jer mora da sve brže i brže trči, kako bi ostao na mjestu... Od tada su se i događaji počeli smjenjivati sve brže i brže, da bi čovjek, u svojoj nemoći da ih prati, poput onoga zeca, ostao da (duhovno) tapka u mjestu. Umjesto popova, tumačenje svijeta su preuzeli žreci nauke, neprikosnoveno, još uvijek zbunjenom narodu, proklamujući svoje nepobitne biološke, fizičke i hemijske istine, njihove uzroke i posljedice podređujući volji (slijepog) slučaja umjesto Božjoj omnipotenciji i blagoslovu...

                Skoro da više i nema onih starih šarenih atlasa jer su ih odavno zamijenili novi, nalik Bedekerima prepunih šarenih razglednica novih nebeskih destinacija i prostora. Dovoljno je da čoek sjede u neku od uobičajenih čekaonica i iz gomile časopisa izabere neki od onih koje će ga odvesti do planete Marsa ili Jupitera sa svojim malim i preglednim svjetom... Pri tome se dešava nešto slično kao i u turizmu, jer namjerniku ostaje da bulji u šarenilo tih slika, izgubljeno očekujući nekakvog (duhovnog) vodiča da mu objasni što treba da vidi...

Da nije tako, zar bi uopšte bilo moguće da naučni autoriteti bez ikakvih obzira palamude o vulkanima na planeti Mars, samo zato što su im umovi okovanui astronomskim dogmama iz devetnaestog vijeka... Da bi Mars, naprimjer, mogao biti okovan slojem leda debljine par kilometara, za njih predstavlja nečuvenu jeres, dok svak onaj, koji se usudi povjerovati svojim očima, to može zaključiti već na prvi pogled...

                Vjerovatno će ponekome biti čudno što se, na početku ove neobične teme, ovoliko pravdam i prenemažem, te ću ih odmah potsjetiti da sem, ovoga puta radi o izvjesnoj namjeri, koju bi narod okarakterisao kao (duhovno) „pišanje protiv vjetra...“ No, zar nije pogana rabota, uveliko uspostavljenim astronomskim, fizičkim, hemijskim i ostalim istinama, onako s neba pa u rebra, u stvaranje ovoga jebenoga svijeta, pretpostaviti, ništa manje nego li...[/B] – erotiku ...[/B]I to danas, kad toliko naroda čvrsto vjeruje da djecu donose rode a ne – ševe!? Zbog sveg pomenutog, nemam nikakvih iluzija da će ovo moj nesuvisli „uvod u anatomiju svijeta“, zdravorazumski biti, s pravom, protumačen kao prostačko (duhovno) - podjebavanje...

                No da krenemo ispočetka.... Jedno samoupravno ljeto mi je ostalo u sjećanju po tome da nas je na bečićkoj plaži iznenadio jak ljetnji pljusak te je nastalo takav opštenarodni stampedo, da sam svojoj đeci naredio da se postroje pri samoj vodi i široko otvorenih usta uhvate što više kišnih kapi uz istovremeno pišanje, kako bi se mogli direktno (live) uključiti u opticaj vode na planeti...

                Ovog postmodernog pedagoškog postupka sam se sjetio par godina kasnije, kad su me stale mučiti sumnje da nije sve onako kako su me učili, da nije sve toliko besmisleno i nesmiljeno ostavljeno na vjetrometini slučaja, već da je stvarnost ima mnogo više slojeva i značenja nego se to vidi na prvi pogled. Bilo je to šegdesetih godina u Parizu, kada sam jednoga dana, po ustaljenom običaju, lunjao gradom i zagledao izloge da slučajno ne bih propustio neki modni hit, bilo u odijevanju, umjetnosti ili literaturi.. Tako se jednog ljetnjeg popodneva obretoh u latinskom kvartu, kao uvijek privučen izlozima knjižara i antikvarnica i zamišljeno odlutah ulicom St. Jaques u kojoj ih je bilo najviše... Dok sam otsutno razgledao jedan od izloga, u oči mi upade jedna knjiga sa više nego neobičnim naslovom: „La Terre creuse“... (Šuplja Zemlja) koji me nagna da neizostavno uđem u ovu radnju i prelistam ovu neobičnu knjigu... Dugo sam je prelistavao, jedva i pokušavajući da shvatim o čemu se radi sve se čudeći kakve sve budalaštine nekome mogu pasti na pamet… Prilikom prelistavanja pogledah i cijenu knjige (60 Frs – danas najmanje toliko rura), što učinje da se naprečac osvijestih te knjigu vratih u regal i izgubih u uličnoj vrevi...

Pošto mi knjiga ipak nije izbijala iz glave, nakon par dana pođoh u banku i podigoh stotinjak franaka, kako bih je kupio i zamišljeno se zaputih preko Sene. Kad uđoh u knjižaru i skoro s vrata pitah za knjigu, osoblje mi odgovori da su sve primjeke prodali, nakon čega namah osjetih olakšanje da sam uštedio toliko para da mogu častit sebe i prijatelje, te se hitro vratih predvečernjoj vrevi...

                Godine su prolazile a ja već odavno zaboravio ovu neobičnu epizodu dok se, se jednoga tmurnog kišnog dana, bez posla i para obretoh u jednom sjevernonjemačkom gradu, ophrvan brigama i povelikom porodicom... Dok sam, u suton predvečerja, prslijeh cipela gacao jednom od glavnih gradskih ulica, pogled mi se zaustavi na izlog prepun, iznutra jarko osvijetljenih, šarenih globusa... Prezrivo se osmjehnuh i pomislih:

                „Eh, što ti je prostota potrošačkog društva...!? I od ovoga jebenoga svijeta učinješe mobilje, samo kako bi zaradili koju paru...Pih...“

                Put nastavih u istom raspoloženju, dok mi se misli i dalje motale oko šarenih globusa te ih pokušah dovesti u red jednom pomisli koja mi se neočekivano nametnu:

                „E, viđi je(Zemlju), kumim te Bogom, barabar je evo ka smokva poslije kiše....!?“

                Ovu čudnu asocijaciju smijeni veoma neobična slutnja, poput one koje ljudi ośete pri susretu sa nečim izvjesnim i neumitnim, one što prati svaki odsudni prelom u životu... Zato su mudri Arapi odavno znali da kažu:

                „Neću znanje – hoću izvjesnost!“

                Od tog momenta, neprolazni crv sumje je ušao u moje shvatanje svega onog u meni i van mene, tako da je sve ostalo, osim ovog iznenadnog otkrovenja, skliznulo u drugi plan... Izvjesna je bila jedino sumnja! Od tada sam postao redovni posjetilac Američke Kuće (Amerikahaus) u ovome gradu, u njoj provodeći dobar dio slobodnog vremena prelistavajući knjige i časopise u kojima su objavljivana najnovija svemirska otkrića, koja su se smjenjivala sve bržim tempo.. Tada sam se sjetio i one izreke legendarnog Nostradamusa, da nema veće avantrure od – avanture svijesti...

                Odmah sam pomislio; pa ne može biti da sam baš ja jedini kome je nešto ovako moglo pasti na pamet, no da pogledam ima li čega napisanog po ovoj temi... Što se toga, u ovoj osvjedičeno kulturnoj zemlji tiče, nije veliki peoblem naći sve što čoeku treba te sam u gradskoj biblioteci odmah našao knjigu autora po imenu – Pasquall Jordan: „Expansion der Erde (Ekspanzija – širenje – Zemlje), inače profesora univerziteta u Hamburgu u kojoj on detaljno iznosi kako je, naša planeta Zemlja, u toku svog nastajanja evolucije), u međuvremenu narasla do skoro dvostruke veličine, što se najbolje da zaključiti po rasporedu mora i kontinenata... Zato što je ostao dužan objašnjenje na koji način se ovo moglo desiti, njegova teorija nije priješla okvir – „zanimljive hipoteze“...

                U međuvremenu su svemirske sonde donosile gomile fotografija i ostalih podataka ali se u shvatanju svijete nije mijenjalo ama baš ništa, što nije moglo a da ne izazove sumnju kod svakog ko hoće da vidi i doživi svijet prije nego što mu se to – naredi...

                S obzirom na „crva sumnje“ koji je uveliko radio na razaranju uobičajene slike svijeta, knjižica ovog visprenog iako ne i dovoljno samosvjesnog profesora, bila je prvo službeno ohrabrenje da krenem u shvatanje nezamislivog i donekle zabranjenog... Nije mi trebalo neko veliko mudrovanje da zadivljeno shvatim koliko je priroda daleko iznad nemaštovitosti vladajuće naučne sholastike, koja nema snage da se oslobodi od ustaljenih dogmi iz vremena galilejevog teleskopa kroz koji je jedva mogao nazrijeti Jupiterove satelite koje mi danas možemo pratiti u - technicoloru & cinemascopu. No, narod veli da niko nije slijep ka onaj ko neće da vidi...

                No, čak ni činjenica da bi naša planeta mogla biti šuplja poput vodenog mjehura u čijem vodenom omotaču, poput neke skrame, plivaju kontinenti, nije neka posebno važna činjenica ali samim time što bi moglo biti tako, pretpostavlja jedno novo poimanje svijeta u kome bi on mogao biti, ne stvoren, posebno ne na način koji nam toliko doba nameću, već jednostavno – rođen! – kao i sve drugo u životu....

                Ovo je uglavnom poanta, uzmi ili ostavi, kako je svijet mogao nastati rođenjem, dok sve ono ostalo u odgovor na pitanje – kako? – nije ništa do puke potrage od uslova do posljedice i – obratno...

Iako je ovo tema od presudne važnosti za buduće poimanje Svijeta, svejedno mi se drob prevrće od nesuvislosti, koja me spopada pri postavki ovih jedinstvenih aspekata stvarnosti, znajući da je ne bi bilo, da ovim virtuelnim putem nijesam, skoro nenamjerno, upoznao crnogorski intelektualni podmladak i time bio ohrabren na ovaj nesmajni, duhovni iskorak...

                Ovo da se zna i cijeni, jer mi se čini, da sam, isto tako nenamjerno, bjesomučnim staračkim palamuđenjem sebi osigurao mjesto u ovom virtuelnom prostoru poput nekih poznatih cetinjskih originala u – kafanskom… Bojim se da sam uveliko izgubio strpljenje da, posebno mnoštvu šupljoglavaca, tumačim anatomiju svijeta i šuplje Zemlje, te bih u ovom zadnjem nastavku, sve one spremne da misle svojom glavom, uputio da to pokušaju time što ću im postaviti ultimativnu domaću zadaću o Životu kao jedinom istinskom izvođaču sveopšteg Stvaranja Svijeta...

                U ovom mom heretičkom poduhvatu, veoma veliku, iako nenamjernu pomoć, nalazim baš u krilu službene nauke, čije nemaštovite vizije i dvodimenzionalni prikazi životnih tokova, ukazuju na zadnji stadijum dekadencije, slične onoj u kojoj se našla institucija crkve u doba Galileja i Bruna...

                No sad da „slikamo“ ključnu jeretičku viziju koja mi se nametnula nakon višegodišnjih studija materijala snimljenog svemirskim sondama, koje mene, iako sam laik, stavljaju u potpuno (ne)ravnopravan odnos sa naučnim autoritetima, u odnosu na mene beznadežno okovanim, uveliko prevaziđenim dogmama.

                Dakle!

Ko želi može i dalje da vjeruje u nastanak Svijeta iz jednog (naučno dokazanog!?) - Prapucnja - (Big Bang), ali je meni ipak draža „jeres“ da bi ovaj naš ludi, ludi Svijet mogao biti – rođen! – kao i sve drugo u Životu! Zato ću sve one, spremne vjerovati svome unutrašnjem razumu – intuiciji – uputiti da pomno razgledaju obimnu „slikovnicu“ našega Svijeta (Sunčevog sistema), koji, izgleda, nije nastao nikakvim Slučajem a najmenje ispucan u neizmjerni prostor, već dijeljenjem poput svake žive ćelije, čiji smo proizvod i mi sami... Vjerujem da je malo onih koji znaju da je najsavršenije živo biće, u stvari - živa ćelija....

                Dovoljno je, naš sistem sa Suncem i planetama, uporediti sa subsistemom Jupitera i njegovim satelitima, pa da svaki onaj ko je spreman vjerovati svojim očima i svome razumu, uoči, ne samo sličnost sa Sunčevim planetarnim sistemom u cjelini, već i da shvati, da se pri tome, nije riječ ni o kakvoj nebeskoj mehanici već, mnogo prije, o neshvatljivim super-biološkim strukturama. Poznato je da planeta Jupiter više energije zrači nego li dobija od Sunca, time ukazujući na svoj budući status kada će ova planeta i sama postati – Sunce – jednom novome Svijetu, sasvim prirodno nastalim dijeljenjem žive ćelije nama poznate pod imenom – Sunčev planetarni sistem.

                Dovoljno je pogledati raspored i strukturu satelita njegovog untrašnjeg dijela (Io, Evropa, Ganymed i Calisto) a zatim se osvrnuti na Titan, koji svojim izgledom i strukturom uveliko potsjeća na embrion matične planete Jupitera, time jasno ukazujući na kontinuitet životnog procesa kome podliježu ne samo nebeske već i atomske srukture...

                Osim toga, dovoljno je svakog namjernika uputiti da pogleda snimke Jupiterovog satelita – Ganymeda – kako bi mogao naslutiti sličnost sa planetom Zemljom, jer se na njegovoj površini potpuno jasno mogu razaznati tragovi nadimanja (ekspanzije), jer se, u stvari, radi o jednom univerzalnom – životnom – procesu... Ukoliko neko ima strpljenja da se pozabavi mnoštvom hemijsko-fizikalnih podataka, sigurno će se duboko zamisliti kad sazna da se putanja najbližeg jupiteovog satelita, nalazi umetnuta u jednom torusu koji se sastoji od (životnog) elementa – kiseonika - dok je on sam geološki veoma aktivan.

                Ovo nespretno tumačenje jednog neobičnog svjetonazora, zaključio bih navodom, koliko jednostavne toliko i očevidne istine o obliku naše planete, da je:[B] Zemlja = lopta![/B[ Zar bi, onda, moralo biti čudno, ako svijet u kome živimo, definišemo kao – živu ćeliju!

Neko će, možda, naivno pripitati; je li to cijela prica...?

Sigurno ne... U stvari, sad bi tek trebala da – krene…

                                         Novi vidici

                                (ulaz na sopstvenu odgovornost!)

Kada bi se neki “moralno-politički nepodoban” jebivetar, iz SFRJ sedamdesetih godina prošloga stoljeća, “službeno” zatekao na “trulom” Zapadu, svoju neobuzdanu znatiželju mogao je, na najbrži način zadovoljiti ako bi to činio po kodeksu zabrane države koju je napustio, a to su bili neprikosnoveni domeni tjelesne i duhovne – pornografije.

Zbog neslućenog mnoštva mogućnosti koje mu se nude...(ma kakvi nude, navaljuju nezdravo i neodoljivo) glavna teškoća je mogla biti jedino – odakle početi. No ni tu nije moglo biti mnogo dileme, jer se skoro uvijek radilo o, poput junca, nadrkanoj i uspaljenoj balkanskoj sirovini, koja se odmah znala ostrviti u gradske oblasti osvijetljene crvenim feralima. No, pošto o mom izgledu nije odlučivala kom-partija već priroda, odmah po mom dolasku na “truli Zapad” djelovao je dekadentni zakon ponude i potražnje i mom izgledu cijenu podigao u neslućene visine, te zamalo od kupca nijesam postao tražena – roba.

                Nije dugo trajalo dok sam zadovoljio i najskriveniju znatiželju za tjelesnom, kad se odjednom otvorila i ona za duhovnom pornografijom, čija ponuda je bila još šarenija. Sve ono sa kodeksa zabrane socijalističkog poretka, bilo je pristupačno na najpreglediniji način, počev od magije, okultizma pa sve do – ranog marksizma! Baš me se, ovo zadnje, dojmilo na poseban način, jer sam, izmedju brojnih zabrana, upamtio da se one protežu i na djela mladoga Karla Marxa, koga je Staljin zabranio već na samom početku svoje vladavine. Iz straha da, ama baš ništa, ne propustim od ovog “zabranjenog voća”, potražih i bez muke nadjoh njegova rana djela, ipak ne očekujući ništa posebno.

                Medjutim, moje iznenađenje bilo je ogromno, kad sam na istoj strani na kojoj se nalazi onadj beznadno ižvakana parola: “Religija je opijum naroda”, našao jednu misao koja je žestoko odudarala od krte dijalektike materijalizma, istovremeno se sjećajući onog neprolaznog aforizma Stanislava Jirži Leca, u kojem kaže:"Mnogo toga bih shvatio da mi nijesu objašnjavali!" Zato je i meni, bez ikakvog posebnog objašnjavanja bilo jasno, da oni koji imaju para šmrču kokain, dok sirotinja još uvijek “šmrče” svoje molitve, solo ili na misama.

                Što znače saznanja i uslovljena tumačenja iz druge ruke, postalo mi je jasno tek kad sam se i konačno sreo sa jednom od spontanih vizija ovog, koliko tragičnog toliko i velikog mislioca. Još uvijek ne shvatajući kako je ova epohalna misao mogla ostati u sjenci ove navedene, po deseti put sam čitao:

                “Naša planeta Zemlja i ostala nebeska tijela, nijesu ništa drugo do zajedničko tijelo i (vitalni) organi - sviju nas.”

                Nakon čitanja ove misli, desilo mi se što i savremenicima Galileja, kad je tvrdio da se planeta, ipak okreće… Budući da sam bio star za hippie pokret a bez interesa za studentske nemire, povukao sam se u mirne prostore nacionalnih biblioteka, u prebogatim naslagama duboke zapadne misli tražeći odgovore na postavljena i nepostavljena pitanja. Obitelj i sve ostalo , dogadjalo mi se na neki način “u hodu”, skoro me i ne ometajući u ovoj avanturi svih avantura – avanturi svijesti.

                Mnogo kasnije, shvatio sam da je ova Marxova misao, samo odjek misli i ideja, koje su nekad davno saopštili antički mudraci i Adepti Velike Umjetnosti, znajući da prvo mora doći vrijeme u kojem će se steći okolnosti kad će ljudi moći i da “prepoznaju” njihov smisao. Zar nije tragična činjenica, da sva ova saznanja iz najnovije epohe, ni za jotu nijesu izmijenila shvatanje o Univerzumu i njegovu biću. Još uvijek se govori o “nebeskoj mehanici” i "stvaranju" svijeta u slučajnim katastrofama.

                Čak i da nije bilo moje slučajne voajerske posjete svijetu Mikrokozmosa, slutnja o nekoj višoj (objektivnoj) stvarnosti ionako me više nije napuštala, tako da sam svojoj đeci njihove bolesti objašnjavao uz pomoć zemaljskih događaja, upućujući ih na činjenicu da ono što ljudi čine od životne okoline, mikrobi i bakterije čine u njihovom tijelu. U vezi životnog prostora uopšte, osim ovako nesmiljenih objašnjenja, bilo je i zabavnih, kao onda kad nas je žestoki pljusak zatekao na plaži i kada sam, dok se ostali narod razbježao, svoju djecu pozvao da se neposredno uključe u životni opticaj vode na planeti, time što će široko otvoriti usta i hvatati tople kapi ljetnog pljuska kako bi, uz istovremeno pišanje, svoju tekućinu vratili moru, našem zajedničkom organu na – prečišćavanje!

                Već tada za mene nije bilo dvojbe; umjesto nebeske mehanike uveliko je mojim shvatanjem vladao pojam - nebeske biologije. Planete i ostala nebeska tijela više nijesu bile mrtve i hladne gromade koje besmisleno lebde hladnim i mračnim nebeskim prostranstvima, već i stvarno vitalni organi jednog sveopštog bića u neshvatljivom tijelu Kozmosa koje se proteže nepoznatim dimenzijama neke više, odnosno objektivne stvarnosti. Odjednom, život ne samo što nije prestajao napuštanjem prostora planete Zemlje, nego je, štaviše počinjao na način nedostupan uobičajenom shvatanju. Uobičajeni način saznanja više nije bio dostatan da bi se rastumačila prava bujuca podataka koje su raznorazne svemirske sonde pokupile na svojim letovima kroz medjuplanetarne prostore. Uskoro je svako mogao da se virtuelno nadje u poziciji astronauta i da slobodno lebdi nad planetama i njihovim trabantima, dok se autoriteti nauke i dalje, neumorno pokušavali da ta nova saznanja usklade sa dogmama beznadno zaostale nauke.

                Ko je svoj um oslobodio do visina prepoznavanja objektivne stvarnosti, sa nepomućenim ushićenjem je mogao primiti na znanje jedinstven uvid u anatomiju našega svijeta koji, ovoga puta, očevidno nije – nastao, već na veoma izvjestan način – rođen – kao i sve drugo u životu!

                Pogledajte samo planetu Jupiter sa svojim sub-planetarnim sistemom brojnih satelita. Zar ne primjećujete da se, sasvim izvjesno i objektivno radi o – embrionu novoga sunčeva sistema – odnosno svijeta, u kojemu će, planeta Jupiter zasjati u ulozi novorodjenog Sunca, odvojiti se i sa svojim satelitima otpočeti sopstveni život.

                Prema tome, svijet ne nastaje, pogotovu ne iz neke eksplozije, već se radja diobom, poput svakog živog bića, iz koga se ne mogu izuzeti ni atomi ni nebeska tijela... Baš kako je i u prvom stavu “Smaragdne ploče” Hermesa Trismegistos-a, zapisanom prije nekoliko milenijuma:

                “Istina je, bez laži, stvarno i najstvarnije. Sve ono donje, isto je kao i ono gornje. I ono, što je gornje, jeste, isto što i ono donje da bi se postiglo čudo iz jednog. I kao što je sve proizišlo iz jednog, njegovom predstavom: isto tako sve potiče iz nje iste posredstvom prihvatanja”

                ... odnosno latinski:

                "Verum et sine mendatio, sertum i verissimum. Quod est inferius est sicut id quod est superius. Et quod est superius, est, sicut id quod est inferius, ad perpetranda miracula rei unis. Et sicut res omnes fuerunt ab uno, meditatione unius: sic omnes res natae fuerunt ab hac una re adoptione."

                Sad tek vidimo kolika je šteta da nema nekadašnjih zabrana na ovakvim i sličnim granicama poimanja, jer bi se u tom slučaju mogli nadati odjeku na ovako divlje i raspojasane misli. Ovako, bojim se da će ostati da tavore u ovim pastoralnim prostorima jednog sa ljubavlju uspostavljenog site-a, koji me je baš zbog toga visoko obavezao.

                Duhovni odmetnik– Ilija (Idžo) Stanković

Iako smo obojica odrasli na Cetinju, Ilije (Idža) Stankovića se najbolje sjećam iz ljetno-sezonske Budve, koja je u vrijeme ono bila pod zestokom okupacijom udbaško-oficirskog kadra i njihovog opasno nadrkanog potomstva...

                Obojica smo pripadali onome dijelu cetinjske omladine koji je bez pare i dinara slazio u Budvu i učestvovao u opštenarodnoj akciji odmora i rekreacije, te smo se, lipsavajući od gladi i žeđi motali po uzavrelom gradu, zvjerajući okolo, ne bi li na nekoga nalećeli da se ogrebemo, barem za piće ako ne što drugo...

                Izgleda da je Idžo bio u velikoj milosti udbaškog potomstva, materijalno obezbijeđenog na tako temeljit način da je među njima bilo penzionera sa dvajespet godina, te im nije trebalo drugog do zabave, tako da je duhoviti i pametni Idžo umio da se uz njih dobro provede. Međutim izgleda da se više radilo o izvjesnom kompleksu nego li o provodu, jer je Idžo kasnije stalno pokušavao da sa njima drži isti tempo života ali je potrebna „sredstva“ morao sam da obezbijedi pa sam ga poslije zemljotresa (nazvanog:zlatotres!) ´79 godine čest gledao kako po Cetinju nešto premjerava i pogađa, da bi to nestručno izvodio uz pomoć sveprisutnih i okretnih Albanaca...

                Bila su to „zlatna“ vremena samoupravljanja i socijalističke solidarnost zbog koje narod „u maniti lik“ bješe obrnuo od (nezarađenog) novca koji se nemilice slivao sa područja SFRJ ali izgleda po nekom „ključu“ kojeg Idžo ni ovoga puta nije imao pri sebi. To mi je postalo jasno onoga dana kada sam, kao šef Radionice Cetinjskog Vodovoda kamiončićem išao u Titograd u nabavku i pri povratku vidio Idža kako čeka da ga neko poveze i odmah rekao vozaču – jednom neotesanom Velestovcu - da stane ali je on u svojoj samoupravno uslovljenoj svemoći, samo odmahnuo rukom i preko ramena nadrkano promrsio:

                „ Ma ko je on da mu stanem...“

                Iako me je i sada sram toga, moram priznati da su me, posebno način a i njegova argumentacija ostavili, ne samo bez riječi već i bez samopoštovanja kojim bih uspio da ga naždenem na poslušnost. Sjutradan, u nekoj od cetinjskih kafana, Idžo mi je smrknuto prišao i mimo običaja ljutito upitao što ga ostavismo ka „gomno pri putu...“ nakon čega sam samo raširio ruke i promrmljao da se obrati „Braniocu Samoupravljanja“ koji fukari dopušta da se tako horijatski ophodi sa poštenim ljudima...

                U Crnoj Gori se ne može živjeti i ostati u sjećanju bez maturskog ispita – smrti – kojim se taj život potvrđuje i u sjećanju naroda ostaje kao ono majstorsko pismo na zidu zanatskih radnji, te zato ovo i pišem, da bih pokojnome Idžu obezbijedio nehrđajući klinac ukucan u zid opštenarodnih uspomena, da ovo svjedočanstvo može objesiti na polzu pokoljenja koja dolaze...

                Nekoliko dana prije nego što ga je stigla smrt u vidu srčanog udara – infarkta – čuo sam đe ga neko pita:

                „Idžo kako si mi, kućo...?“

                „Nikako, brate! Evo u kakvim sam govnima (dugovima), e ubio bih se da me danonoćno ne čuvaju ovi te sam im dužan i nagrđen..., pa ti viđi!“

Iza toga nije prošlo mnogo vremena kad je na Cetinju osvanula osmrtnica sa koje je pokojni Idžo spokojno gledao prolaznike, kao da hoće da im poruči da ga dužnici, ipak, nijesu mogli spriječiti da se ubije iz – zasjede – zauzete u dubini svoga poštenoga bića u koje su pristup imali samo odabrani duhovni jataci…        Ovaj osvrt pišem ne samo iz poštovanja prema pokojniku, već i da posjetioce moje apoteke upozorim da su, osim holesterola i ostalih tjelesnih teškoća, dugovi nešto najopasnije po zdravlje i da je zaštita od njih daleko efikasnija no svi medicinski zahvati i profilakse – zajedno.

 

                      Profliaksa jedne dagocjene osobine

                             HIGIJENA MAŠTE

                Mnogo prije nego što sam, onih burnih šezdesetih godina prošloga vijeka, na zidovima uznemirenog Pariza pročitao parolu koja je glasila: „Maštu na vlast!“ - (L´imagination au pouvoir!), znao sam da ova misaona imenica predstavlja nekakav neuračunljivi nagon, ali ovoga puta ne toliko tjelesni koliko – duhovni...

                Sjećam se da su me u divljim godinama ranoga djetinstva „optuživali“ da imam - razuzdanu - maštu, što mi ponekad nije bilo pravo jer su nekoj drugoj djeci „priznavali“ da su razigrane mašte...

                No nije dugo trajalo dok me, iz muškog odjeljenja cetinjske gimnazije, nijesu prebacili u mješoviti (muško-ženski) razred novoformirane osmogodišnje škole, gdje su mi djevojčice, bez mnogo obzira, saopštile da imam – pokvarenu maštu!

                Malo po malo, ovu svoju osobinu sam počeo smatrati izvjesnom bolštinom kojoj je, vjerovatno, teško bilo naći bilo kakvog lijeka, osobito kada su me onih gladnih i glibavih studentskih dana, vjerovatno s pravom, optužili da imam– bolesnu maštu! Ove neobične kvalifikacije mi ne bi tako teško padale da, s druge strane, nijesam slušao ili čitao o nekome čija – stvaralačka maštovitost – dolazi do izražaja, time ga čineći vrhunskim umjetnikom, pjesnikom, misliocem..., dok je mene ista osobina srozavala na nivo jedne – zamlatine – kako su to nježno umjele da izraze uspješno udate oficirske ženetine...

                Zar je onda teško zamisliti u kojoj mjeri sam bio zgranut gorepomenutom parolom o dovođenju mašte na vlast, čiju vladavinu su zahtijevali, ne samo pariski nego i ostali pobunjeni evropski studenti... U isto to vrijeme, koristio sam priliku da se pozabavim literaturom sa ideološkog indeksa i bio veoma začudjen konstatacijom jednog Adepta Velike Vještine, koja glasi:

                - Mašta je zvijezda u čovjeku...!

                Ipak, ovu osobinu sam itekako znao iskoristiti u sumornoj svakidašnjici kako bih se odbranio od mnogobrojnih (lažnih) nametnutih doktrina i autoriteta, svoju raspojasanu maštu puštajući sa „lanca“, kako bih njome odbranio ono malo preostalog dostojanstva... U ovome mi je puno pomoglo moje odrastanje na Cetinju u kome je ova osobina odvajkada bila na visokoj cijeni, što se najbolje vidi po tome što se u ovom gradu ne pričaju uvezeni vicevi već jedino lični događaji u obradi ovog ljudskog osjećanja, osobine, poroka ili....

                Već tada sam slutio da ova osobina zahtijeva posebnu njegu i zaštitu, da se ne bi izrodila u neku svoju neshvatljivu suprotnost čija sam žrtva i sam bio, te sam stalno bio na oprezu da ne propustim bilo što, što bi mi pomoglo da tu osobinu dovedem na stvaralačku razinu u čemu mi je od najveće pomoći bilo moje odrastanje u podlovćenskoj Crnoj Gori u kojoj mi nijesu mnogo šta objašnjavali, time mi darujući ono najplemenitije – slobodu duha... Kao što jednom pomenu poznati poljski satiričar Stanislav Jirži Lec:

                - Shvatio bih mnogo više da mi nijesu objašnjavali...!

                Mnogi znaju danas da uzdahnu što više nema onih pipuna, pamidora, paprika i krastavaca (– „kao nekad“ – ne shvatajući da ovo zahuktalo vrijeme profita ne može da čeka prirodu vec joj mnogočim „pripomaže“, pri tome zaboravljajući da isto čini sa svojim potomstvom, puštajuci ga da odrasta u „dječjim vrtićima“ tim sumornim staklenim baštama, đe im – maštu – otupljuju kojekakvim igrama i igračkama koja, kako Veliki Pjesnik neđe pomenu; dječju razoružaju dušu...

Zar se onda čuditi jednom cetinjskom ocu, koga žena šalje da dijete dovede iz obdaništa, kad na odgovor njegovateljice da mu mali trenutno nije tu,  on ravnodušno odmahne rukom i reče:

                - Ma daj mi koje bilo (dijete) vratiću ti ga ponovo sjutra ujutro...i to sigurno!

                Nigđe se bolje ne može vidjeti u kojoj mjeri mašta predstavlja nešto božanski kreativno, nego što je to u slikarstvu i vjerovatno zbog nje u Crnoj Gori imamo toliko dobrih slikara. No ovaj „duhovni nagon“ nije samo za umjetnost jedna vrsta stvaralačkog preduslova, veći u mnogome i preduslov smisaono ispunjenih međusobnih ljudskih odnosa, te me uopšte nije začudilo kad sam, na plaži, onih sedamdesetih godina upoznao jednu veoma, duhovno nabudženu a tjelesno uspaljenu Njemicu, zadubljenu u nekakav magazin po imenu „Jasmin“ a veoma nalik na nekadašnji „Zum-Reporter“. Iskoristih priliku da taj časopis prelistam i neđe u sredini nalećeh na nekakvu skalu vrednovanja evropskih muškaraca, sve sa slikama, komentarom i zvjezdicama u koje bješe uključena i SFRJ i to baš sa Crnom Gorom i njenim muškim predstavnicima. Posebno me je začudio broj od 5 (i slovima: pet zvjezdica) što me nagna da pročitam i komentar u kome se o CG-momcima govorilo u superlativima što se njihovih jebačkih sposobnosti tiče, ali sam mnogo kasnije shvatio da je to, u stvari, zato što su oni, vjerovatno, svoj nesumnjivi tjelesni nagon itekako dopunjavali duhovnim koji se tako neodređeno naziva – mašta…                Dakle, jedina profilaksa ovog plemenitog duhovnog nagona, jeste u tome da se djeci od malena omogući potpuna - sloboda misli....

                           Umjetnost i duhovna farmaceutika

                U medicini je uveliko poznato farmaceutsko dejstvo nekih grana umjetnosti, posebno u liječenju bolijesti duše, pa čak i nekih tjelesnih poremećaja... ovaj dolje navedeni prilog, donosim i zbog toga da ukažem koliko neki, sasvim slučajni i trivijalni događaji mogu biti uzroci dalekosežnih posljedica i to posebno na duhovnom planu i to baš u umjetnosti, kao što je to prinuda na teške cipele - gojzerice - sa ortopedskim ulošcima, kao što je slučaj sa svjetski poznatom umjetnicom - Marinom Abramović....

Artist body – public body

(Umjetnički performans Marine Abramović povodom otvaranja Svjetske Izložbe 2000. godine u Hannoveru)

                Januara 2000. godine u dnevniku „Hannoversche Allgemeine Zeitung“, na prvoj strani se pojavila velika fotografija u boji, na kojoj se vidjelo jedno kršno žensko čeljade srednjih godina, kako velikom četkom – svinjskom krvlju – na bijelo okrečenom zidu, ispisuje tekst na engleskom jeziku koji bi, u prevodu na naš, glasio:

 

                „Zasijecite srednji prst i pojedite bol iz njega!“

                Začudjen, uzeh da pročitam i shvatih da je riječ o našem čeljadetu– Marini Abramović, svjetski poznatom umjetniku i profesoru umjetnosti sa katedrama u Amsterdamu i Braunschweigu. Nakon toga, jedno od moje djece pokaza mi udžbenik umjetnosti za gimnazije i srednje škole, u kome se kao posebno poglavlje nalazila tema o njenoj umjetnosti kao posebnom umjetničkom izrazu. U daljem čitanju, iskaza se da ovaj iznenadni performans predstavlja unauguraciju umjetničkog aspekta milenijumske Svjetske Izložbe koja je trebala da otpočne sredinom mjeseca maja 2000. godine. Naravno, da nijesam časio otići na njenu izložbu smještenu u Kući Umjetnika (Künstlerhaus) u kojoj je zauzimala cijela dva sprata njenom u istočnom krilu.

Pošto sam o Marini ponešto znao sa cetinjskog Bijenala, nijesam bio iznenađen kad sam zatekao brojan instrumentarijum za mučenje, neizbježno sredstvo izraza ovog neobičnog umjetničkog stila – nesputanog izraza ličnog duhovnog i fizičkog bola umjetnika - u ovom slučaju javnosti izloženog u vidu jedne sasvim konkretne i stvarne statue – takoreći javno izloženog kipa – na kome je moguće, bez ikakve rezerve i uz pomoć svojih petoro čula, pratiti nesputane izraze oba navedena bola.

Nakratko sam i lično razgovarao sa Marinom, pri čemu mi je radosno pripomenula, da njeni roditelji potiču sa Cetinja i srdačno me pozvala da prisustvujem njenom performansu, koji se pod gornjim nazivom, 21. Januara 2005. održavao u susjednoj pozorišnoj kući a dopunski bio naslovljen kao: „Autobiografija jednog umjetnika“. Pri ovom susretu, nametnuo mi se jedan, koliko zabavan toliko i stvaran osjećaj, da me je ovaj novi umjetnički pravac, doveo u potpuno ravnopravni položaj sa bilo kojim profesionalnim kritičarem umjetnosti. Naime, sve moje lične primjedbe, observacije ili komplimenti u pogledu izgleda ove lijepe i stasite žene, imale su potpunu vrijednost opštepriznate kritike.

Kad sam htio da obezbijedim ulaznicu, suočio sam se sa neprijatnom činjenicom da su odavno rasprodate te sam konačno morao da udjem „na kartu više“ i prisustvujem ovom čudnom – umjetničkom djelu!? Velika dvorana je bila dupke puna publike, koja se umnogome razlikovala od uobičajene i u oči mi je upalo neobično veliko prisustvo ženske publike u životnom dobu od 25 – 35 godine. U međuvremenu, baš ta publika je zaokupila moju pažnju u mjeri da sam i nju, s pravom, počeo posmatrati kao potpuno ravnopravni dio ovog transcedentno struktuiranog umjetničkog stvaralaštva.

                Na ulasku je svaki posjetioc dobio crni povez za oči, da bi, nakon zauzimanja mjesta i gašenja svijetla, sa svima ostalima, bio pozvan da ga stavi preko očiju i u čitavom hepeningu učestvuje jedino pomoću svog čula sluha. To nije dugo trajalo a kad smo poskidali poveze, na bini smo ugledali gomilu životinjskih kostiju oko koje su se, uz režanje pojačano zvučnicima, vrzmala dva psa, dobermana, dok je iznad njih ispred jarko osvijetljene pozadine pod samom tavanicom, razapeta, sa dvije zmije koje su se uvijale u njenim raširenim rukama, visila umjetnica obnaženih grudi time, na izvjestan način, predstavljući lik pramajke – mučenice.

Nakon toga, slijedile su scene na zatamnjenoj bini, sa filmskim projekcijama njenih dotadašnjih performansa, koje je ona lično komentarisala, na engleskom jeziku, dok je prednjom ivicom bine, u ogromnim cokulama, obučena u plavobijelu pionirsku uniformu i sa crvenom maramom oko vrata, s kraja na kraj stupala desetogodišnja djevojčica, dok ju je umjetnica, stalno komentarišući, jednakim tempom ali u suprotnom smjeru, stupala dubinom bine. Nijesam imao problema da razumijem njen komentar, jer je engleski govorila sa našim akcentom, ali sam se ipak pitao što bih, ne samo ja nego i sva ostala publika radili da ona sve to govori na nekom potpuno stranom jeziku. U toku predstave, ovu djevojčicu su, jedna za drugom, smijenile dvije starije, sve dok sama Marina nije stupila prednjom ivicom bine, obučena u uniformu nekadašnjih brigadista sa radnih akcija i nastavila da citira svoju biografiju. Napomenula je da su na razvoj njene umjetnosti uticale baš te ortopedske cokule, koje joj je nametnula brižna majka – partizanka – kako bi njima popravila svoj hod i držanje, ugroženo ravnim tabanima. Uz to je napomenula, da su oba roditelja, otac i majka, bili prvoborci i kao takvi došli u porušeni poslijeratni Beograd, gdje više nijesu mogli da se snadju i ubrzo se našli pod ruševinama svoga braka.

                Da djeca ne bi, kako naš narod umije da kaže, pošla po zlome putu, u novogradnju N. Beograda, stupila je baba, očeva majka i preuzele brigu o djeci i domaćinstvu. Stan je bio na petom spratu i zgrada je imala lift, ali ga baba nikada nije koristila već jedino stepenice sve do dana kad to više nije mogla a tada i prestala izlaziti, te je za Marinu, od toga dana, peti sprat, u jednom beogradskom soliteru, za dvadeset i pet sljedećih godina, odnosno sve do smrti voljene babe, predstavljao – centar svijeta.

Nakon ovog opšteg uvoda praćenog filmskim scenama na bijelom zidu u dubini bine,

                Marina je, daveći se pred umuklim gledalištem, progutala ogromnu glavicu luka, da bi potom žičanom četkom do krvi četkala svoja stopala i nastavljajući da drugom četkom bjesomučno četka svoju dugu u crno obojenu kosu, sve to prateći urlicima: „... umjetnik mora biti lijep...!“ Bio sam zadovoljan što mi je pripalo mjesto u najdaljem uglu gledališta, jer sam predstavu gledao sa žestoko pomiješanim osjećajima, ali sam itekako bio u dogadjanje uvučen ponašanjem publike i konačno shvatio da je ona baš onaj neodložni medijum koji ovaj umjetnički smjer dovodi do neslućenih visina svog neobičnog izraza. To me se najjače dojmilo za vrijeme destminutnog gutanja glavice luka, kada se u publici nije začuo niti najmanji šum; niko se nije pokrenuo, nakašljao ili na bilo koji način odao nekim zvukom.

                Pri kraju predstave, Marina je odlučnim korakom nastavila da maršira tamnom dubinom bine, nastavljajući iskaz svoje biografije na izvjestan telegrafski način, odnosno navodeći najvažnije događaje svake godine ponaosob i to u par sažetih rečenica. Već pomalo zamoren talasom utisaka, više nijesam u potpunosti mogao da pratim njenu priču, ali se, ipak, potpuno jasno sjećam rečenice u kojoj je sa gorčinom u glasu pomenula svoj: „Gubitak iluzija o Crnoj Gori...“ ljeta gospodnjeg 1996.

                Cijeli ovaj telegrafski ekspoze i ne bi bio posebno neobičan da ona nije umjesto onoga nekadašnjeg telegrafskog – STOP - na staromodnim telegramima umjesto tačke, u svoj glasnoj jasnoći upotrebljavala riječ – K.U.R.A.C - tako da sam se svaki put trzao od neugodnog iznenadjenja, sve dok konačno nijesam shvatio da tu riječ, u cijeloj dvorani, niko osim mene nije bio u stanju da shvati. Ova pomisao me je uveliko ospokojila a osim toga i opomenula da sam ipak ako ne jedini ono barem jedan od veoma rijetkih u posjedu jedne od najvažnijih lozinki ovog neobičnog umjetničkog izraza. I ne samo to, nego je čak i moju ulogu nenamjernog likovnog kritičara, dovela do neslućeno visoke – kompetencije...