Škrinja

Dr Goran Sekulović

UTOPIJA OD PLATONA DO BLOHA I ĐILASA (I)

(15 riječi)

UVOD: ŠTA JE UTOPIJA?

 

Na početku bi se trebali upitati šta je utopija? Nesumnjivo, riječ je o istorijskom fenomenu čiji je cilj stvaranje harmonije u stalno disharmoničnom svijetu. Kao takav, on se razvija i ispoljava u književnosti, umjetnosti u cjelini, filozofiji, društvenoj i prirodnoj nauci, medicini, arhitekturi, u društvenim, političkim, religijskim, reformističkim ili pak revolucionarnim pokretima. Utopija kao san o preporodu prati cjelokupan hod nastanka i razvoja čovječanstva, od stare Grčke do današnjih dana. Obično se u novije vrijeme vezivala najviše za socijaliste utopiste, marksizam, komunizam i proletersku revoluciju, pa je zbog neslavne sudbine marksizma i socijalizma, nezasluženo, nadati se samo privremeno, skrajnuta na periferiju čovjekovog interesovanja i proučavanja.

Utopija se ne može svesti na socijalistička učenja, iako je u istoriji često bila pretpostavka i predpriprema, prva ideja za socijalizam. Neka vrsta prve riječi socijalizma. Predmet utopije je mnogo širi i kompleksniji od uskog horizonta političkih preokupacija socijalističkih teorija i pokreta. Utopija je u biti konkretna, realna, budućnosna analiza i anticipacija u smjeru razvoja onoga što još nije, a može biti i što će se našom aktivnošću i našim željama, htjenjima, snagama i poduhvatima na kraju i ostvariti i realizovati. U novije vrijeme, njemački filozof Ernst Bloh, vrlo uspješno i nadahnuto, gotovo egzaltirano i poetski, rehabilitovao je utopiju i utopijsko. No, još uvijek se prema utopiji pristupa pogrešno i sa predrasudama. Naime, prema nekim dogmatskim, konzervativnim, neliberalnim shvatanjima društvenog razvoja i definicijama socijalizma, s kojim je utopija u svijesti velikog broja ljudi povezana i u vrlo bliskoj vezi (utopije se vrlo često iskazuju kao opisi budućih socijalističkih društava), i prema nekim dosadašnjim, tradicionalnim, uobičajenim i naviknutim pogledima na utopijsko, moglo bi se reći da je utopija isključivo i apsolutno apstraktan sistem ideja, učenja, stavova, vjerovanja, predviđanja, želja, planova, programa i koncepcija. Međutim, to je sasvim pogrešno. Često, nasuprot ovakvom viđenju utopije, socijalizam se definiše kao teorija i pokret koji nije samo apstraktan sistem, već i realizacija, konkretnost, ostvarenje, realnost, zbiljnost, praktičnost i materijalnost jedne koncepcije u prostoru i vremenu. Za teoretičare ove vrste utopija je apsolviran predmet, budući da je nakon tzv. ''socijalista utopista'' došao marksizam koji je na ''naučnom'' fundamentu uobličio revolucionarni socijalizam-komunizam i time definitivno zatvorio ovu diskusiju. No, utopija je, kao i Marks (koji je rekao: ''Sve što znam to je da nijesam marksista''), prevazišla i preživjela i marksizam i komunizam, i fašizam i nacizam, i mnoge druge totalitarizme,  tj. i desne i lijeve, koji su je surovo proganjali i uništavali.

Čini se da se ova dugovječnost, dinamičnost, energija i žilavost utopijskog duguje jednoj dubljoj i korijenitijoj vezi utopije i stvarnosti. '' 'Utopija i Zbilja' – dva pojma koji mogu ostati u odnosu potpune ravnodušnosti, ako zamišljamo utopiju kao viziju veoma udaljene budućnosti ili kao san koji transcendira zbilju, ako je uzimamo kao predmet mašte i spekulacije bez ikakvog angažiranja u zbilji, pa čak i bez mogućnosti za takvo angažiranje; također, ako mislim o zbilji samo kao o nešto dato i opstojno po inerciji, nešto lišeno mogućnosti i napora da preobrazimo nemoguće u moguće, i moguće – u zbilju. Dva pojma koji se počinju međusobno odnositi, uvjetovati se i provjeravati, čim su posredovani stvaralačkim činom, ljudskom težnjom za promjenom i preobrazbom, i čiji odnosi mogu rasti do strastvene zavisnosti i dramatične djelatnosti kad govorimo o revolucionarnoj akciju U tom času počinjemo mjeriti zbilju pomoću utopije, a utopija se počinje stapati sa zbiljom: ono što nam se činilo nedokučivim postaje najviši smisao egzistencije. Živeći časove revolucionarne preobrazbe društva i dijeleći če­žnju za radikalnom prom jenom stvarnosti postajemo svjesni niza protivurječnosti izazvanih revolucionarnom akcijom na planu povijesti, društvene organizacije i ljudskih odnosa, protivurječ­nosti što ih je izazvala naročito konfrontacija zbilje i utopije, sadašnjosti, još sasvim pod vlašću prošlosti i inercije, i buduć­nosti glavinjajuće između mogućeg i nemogućeg.''[1]

Na istu temu Milan Kangrga piše: ''Pojam utopije i problem utopijskog postaje u našem vremenu sve dominantniji ne samo u filozofskoj literaturi ili suvremenoj filozofskoj svijesti uopće, nego on sve više ulazi u našu svakidašnjicu i dolazi do izražaja u mnogim bitnim područjim a života. Kao da sazrijeva svijest koja shvaća neophodnost, da se sama zbilja dovede u svoju bitnu dimenziju koja joj omogućuje da bude i to što već jest i ono drugo što ona još nije, naime u dimenziju povijesnoga. Valja naglasiti da se pitanje o smislu čovjekova života, koje nas u stopu prati svakodnevno poput vlastite sjene, i misli i živi i postavlja i potvrđuje kao eminentno utopijsko otvaranje ljudskog bića za vlastito bitno samorazumijevanje u svijetu dokraja dotjerane nedostatnosti ili posvemašnjeg iščezavanja čak i osnovnih pretpostavki za ljudski dostojan život. Stoga bih se čak usudio — govoreći o svijesti naše povijesne suvrem enosti, kada ona ustraje bar na ovoj najneposrednijoj upitnosti — nazvati je utopijskom sviješću utoliko, što ona izvire, izrasta, oblikuje se i nameće iz same srži suvremene zbilje koja stremi epohalnom prevratu u samom bitku postojećeg svijeta. Postaje sve jasnijim i očevidnijim, da ne kažem intimnijim, ono što se tokom dosadašnje, naročito novije historije više ili manje naslućivalo i vrlo različito artikuliralo, imenovalo i osmišljavalo, kako utopijsko kao bitna otvorenost budućem jest princip, kriterij i mjera postojeće zbilje, jer joj se ono kao mogućnost zbiva u njezinu vlastitom temelju.''[2]

Pojedine utopijske ideje njihovi autori su dakako pokušali i sprovesti u djelo. I to ne samo u novije vrijeme, među tzv. socijalistima i utopistima, kao i u marksističko-komunističkom naumu, već i mnogo ranije. Još je Platon pokušao i to iz dva puta da sprovede u život svoju ideju o savršenoj, najpravednijoj državi i to ga je zamalo koštalo i života! Ali, ove činjenice ukazuju da su utopijska učenja veoma stara, a ne nova pojava u ljudskom društvu. Utopijske doktrine su se javljale u gotovo svim vremenima i prostorima. Može se, dakle, zato reći da je utopija stara koliko i čovječanstvo, jer su oduvijek istorija i čovjek bili upućeni ka onom budućem, ka onom-još-ne. Ideje i misli o budućem društvu, dakle, utopija, nije bila odlika, kao što smo već istakli, samo filozofije i društvenih teorija i učenja, već i književnosti i umjetnosti. Ona je pratila kako najdrevnija, tako i savremena društva na Planeti. Čak i danas pojedine doktrine nastoje da svoju utopijsku žeđ realizuju i ostvare u praksi, uprkos činjenici i neminovnosti da svaka misao, pa samim tim i doktrina, uveliko kaskaju za stvarnošću i životom. ’’Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[3]

Bez obzira što je utopijski način mišljenja bio prisutan u dalekoj istoriji čovječanstva, i što je mnogo što-šta u nekim drevnim društvima slično sa onim savremenim državama koje su imale ili još uvijek imaju rigidna, kolektivistička, uređenja, nastojaće se da se pojam utopije u ovoj knjizi ne koristi kao sinonim za samu misao i ideju, takođe ni kao identitet realnom političkom i društvenom praksisu – koji se formalno legitimizira kao nadrastanje i pozitivno ukidanje utopijskog a suštinski je daleko ispod ili izvan plemenite i humane nade kao biti svake utopije – već prije svega u značenju onog, u najboljem slučaju, još-ne-ozbiljenog-i-prisutnog u istoriji. Ali, imajući u vidu Blohovu korekciju samog pojma utopijskog. Naime, da se pojam utopije mora rehabilitovati u ravni prihvatanja dva njegova osnovna toka i plana: jednog lošeg, negativnog, utopičnog, utopističkog (utopističnog), tj. apstraktno-utopijskog koje, međutim, kako kaže Bloh, nema razloga da se stidi, jer je potpuno jednako vrijedno apstraktno-empirijskom (apstraktno-iskustvenom), a i jedno i drugo su van, odnosno zahvataju iznad i ispod prave realnosti, te drugog dobrog, pozitivnog, konkretno-utopijskog, koje apsolutno korenspondira pravoj zbiljnosti i realnosti kao najpotpuniji pokretač, vođa i mobilizator cjelokupnog ljudskog, po Blohu, dakle, i prirodno-kosmičkog i društveno-istorijskog bitka.

U ovoj knjizi utopijsko se ne može ni iz daleka pokušati obuhvatiti u cjelini. Počeće se sa izlaganjem bitnih odlika tradicionalnog pojma utopije kod Platona, Kampanele i Mora, zatim učenja tzv. socijalista utopista, Ovena, Furijea i Sen-Simona, da bi se preko teorije Marksa došlo do sada već uveliko takođe enciklopedijskog klasika savremene filozofije Ernsta Bloha, rodonačelnika modernog i univerzalnog pojma utopijskog, ali i do osnovnih Đilasovih poruka, koji je razotkrivši veliku razliku između utopije i stvarnosti u praktičnom socijalizmu i činjenicu da je utopija na vlasti postala dogma, bio stvorio u jednom vremenu novi, živi prostor nade i vjere, ideje i ideala, za sadržinski život utopijskog i nastavak njegovog sna bez obzira o kojim i kakvim je društvenim porecima i njihovim službenim nazivima riječ.

Komunizam i njegov tok, sudbina koja izvire dakako iz karaktera, i nijesu mogli u Đilasovom slučaju da izrode prirodu njegovog buntovništva i disidentstva osim i jedino tako što je njegovo djelo nastupalo kao antiutopijski-antidogmatski (makar i kao, kako je sam pisao, ''antidogmatski dogmatizam''!) usmjeren i apsolutno sveobuhvatni protivnički agens spram tadašnjeg –  i pokazalo se do njegovog neumitnog kraja (u tome je i veličina Đilasovog proroštva, njegovog vizionarskog, analitičkog i moralno-etičko-filozofskog duha!), i to prema prije svega ljudskim potrebama čovječanstva (osobito onog dijela u kojemu je vladao!?) – nesuvislog, neadekvatnog i insuficijentnog komunističko-socijalističkog društvenog poretka.

’’...Moje je uverenje da društvo ne može biti savršeno. Čovek treba da ima ideje i ideale, ali treba da bude svestan da oni nisu u potpunosti ostvarljivi. Potrebno je da shvatimo prirodu utopizma. Utopizam, kada jednom dođe na vlast, postaje dogmatičan, i spreman je da u ime svoje naučnosti i idealizma prouzroči ljudska stradanja. Govoriti o nesavršenom društvu moglo bi da izgleda da uključuje misao da ono može biti savršeno, što u stvarnosti ne može biti. Zadatak je savremenog čoveka da shvati stvarnost: da je društvo ne-savršeno, ali isto tako da razume da su humani i humanistički snovi i vizije nužne da bismo reformisali društvo, da bismo ga učinili boljim i naprednijim.’’[4]

''Čovjek uči dok je živ'', pisao je Ernst Bloh, te učenje kao novum teorije i prakse ostaje modus vivendi za svako (utopijsko, a koje može biti drugo!?) mišljenje koje stremi naprijed, u drugačije, u budućnost. ''I dandanji nastojim da učim bilo s koje strane, a i da priznajem vlastite zablude prema kome bilo.''[5] 



[1] Rudi Supek u tematskom zborniku ''Utopija i realnost'', Filozofski časopis ''Praxis'', jugoslavensko izdanje, Zagreb, januar-april 1972., godina IX – br. 1-2

[2] Ibid.

[3] Milovan Đilas: ’’Nesavršeno društvo’’, ’’Narodna knjiga’’, Beograd, 1990.g., str. 168

[4] Ibid., str. 6

[5] Ibid., str. 12



Povezani članci...

2 Komentara

Fanito Postavljeno 25-10-2021 05:20:10

Sva razmatranja o utopiji, kao težnji za idealnim, su primamljiva, naročito u vremenima pojačanog besčašća kakvo je ovo u kome danas živimo. Vjerujemo da je uvaženi akademik Sekulović imao i ovo na umu kada je odabrao da nas časti ovakvim izborom teme. Koju je elaborirao na intelektualno veoma potentan način. Da, tačno je gospodine Gorane, postojaće utopije dok je čovjeka i svijeta. Dok je njegovog zlog karaktera i ljudske potrebe za boljim, ugodnijim i pravednijim životom. Dok je god zbilje koju, kao takvu, kreira čovjek, biće i utopije. Te vječne zablude koja budi nadu u bolje sjutra. Sa posebnim interesovanjem očekujemo slijedeći nastavak!

Odgovori ⇾

Fanito Postavljeno 25-10-2021 05:14:28

Sva razmatranja o utopiji, kao težnji za idealnim, su primamljiva, naročito u vremenima pojačanog besčašća kakvo je ovo u kome danas živimo. Vjerujemo da je uvaženi akademik Sekulović imao i ovo na umu kada je odabrao da nas časti ovakvim izborom teme. Koju je elaborirao na intelektualno veoma potentan način. Da, tačno je gospodine Gorane, postojaće utopije dok je čovjeka i svijeta. Dok je njegovog zlog karakteri i ljudske potrebe za boljim, ugodnijim i pravednijim životom. Dok je god zbilje koju, kao takvu, kreira čovjek, biće i utopije. Sa posebnim interesovanjem očekujemo slijedeći nastavak!

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.