Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXVIII): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Mada ga žanrovska poezija
nije zanimala, Vitovo pjesništvo je postmodernistički intonirano i to u
najboljem smislu te riječi. On izvanredno spaja ne samo tradiciju usmenog, tzv.
narodnog epskog i lirskog pjevanja – posebno koristi epske narodne pjesme iz hajdučkog
ciklusa – sa modernim pjesništvom, već u svoju poeziju strastveno čitalački i
ośećajno, razumljivo poetsko-sabratski i poetsko-svebratski!, slojevito i
palimpsestički, utkiva i svoje prethodnike moderniste ili njihove
nagovjestitelje i prethodnike i to one od najboljeg kova, čak i tamo đe njihove
stihove intertekstualno ne spominje i ne koristi, a što čini, nasuprot tome, ne
rijetko sa narodnom poezijom.
To je slučaj sa, recimo,
pjesmom “Odmetanje”, koja glasi: “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, / to ja
bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave
rane i žestoke muke. / To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, / da već nigdje
nema đula i zumbula, / da me ipak čeka prokleto lijevno / đe u njemu bijeli se
kula.” Dva posljednja stiha su asocijacije, tj. citati čuvenih stihova iz
narodne pjesme “Stari Vujadin” kojima se potvrđuje Vitova duboka povezanost sa
narodnim, usmenim pjesništvom. Lijevno je prokleto zato što u njemu Turci muče
svoj zatvorenike. Kao što stari Vujadin na mučenje odgovara riječima, jedinim
oružjem koje u tamnici ima, tako su i Vitovom lirskom subjektu riječi i stihovi
jedino oružje, jedina odbrana pred svim teškoćama, nevoljama, očajanjima i
tragičnostima koje život i smrt nose! U ovoj pjesmi postoji i snažna umjetnička
veza sa “Iskrenom pjesmom” Milana Rakića, s čijom poezijom u mnogim elementima
Vito ima dosta toga stvaralački zajedničkog. Prvi stih Vitove pjesme i
posljednji stih sljedeće strofe iz Rakićeve pjesme simbolički i ontološki to
pokazuju: “Za taj trenutak života i milja, / Kad zatreperi cela moja snaga,/
Neka te srce moje blagosilja! / Al' ne volim te, ne volim te, draga!”
Malo je koji od
crnogorskih pjesnika tako uspješno i, vješto, znalački i umjetnički efektno i
bogato kao Vito u stvaralačkom, modernom pa čak i postmodernističkom poetskom
postupku spojio epsku narodnu, usmenu tradiciju sa savremenošću. Tako je
maksimalno redukovao anahronijsku, konzervativnu, okoštalu, stagnirajuću,
mitsku i negativnu stranu epike a vidno afirmisao onu njenu produktivnu,
svevremensku, lirsko-duševnu i životodajno-oplemenjujuću i humanu univerzalnu
snagu i poruku, kako on kaže, “iz dubine duše naroda”! Vito koristi tradicijsko
biće crnogorskog naroda i crnogorske zemlje (Mićun M. Pavićević: ''Nijedno slavensko
pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od
crnogorskog'') – i ne samo njih već i čitavog okolnog prostora i bliskog
etničkog bića, a to znači prije svega Levanta – kojima kao čovjek i pjesnik
pripada i uspješno interpolira i intertekstualno upotrebljava istorijsko,
mentalitetsko i duhovno nasljeđe iz kojega genetski i antropološki vodi
porijeklo.
Nastavlja se
0 Komentara