Mada ga žanrovska poezija nije zanimala, Vitovo pjesništvo je postmodernistički intonirano i to u najboljem smislu te riječi. On izvanredno spaja ne samo tradiciju usmenog, tzv. narodnog epskog i lirskog pjevanja – posebno koristi epske narodne pjesme iz hajdučkog ciklusa – sa modernim pjesništvom, već u svoju poeziju strastveno čitalački i ośećajno, razumljivo poetsko-sabratski i poetsko-svebratski!, slojevito i palimpsestički, utkiva i svoje prethodnike moderniste ili njihove nagovjestitelje i prethodnike i to one od najboljeg kova, čak i tamo đe njihove stihove intertekstualno ne spominje i ne koristi, a što čini, nasuprot tome, ne rijetko sa narodnom poezijom.

To je slučaj sa, recimo, pjesmom “Odmetanje”, koja glasi: “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, / to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave rane i žestoke muke. / To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, / da već nigdje nema đula i zumbula, / da me ipak čeka prokleto lijevno / đe u njemu bijeli se kula.” Dva posljednja stiha su asocijacije, tj. citati čuvenih stihova iz narodne pjesme “Stari Vujadin” kojima se potvrđuje Vitova duboka povezanost sa narodnim, usmenim pjesništvom. Lijevno je prokleto zato što u njemu Turci muče svoj zatvorenike. Kao što stari Vujadin na mučenje odgovara riječima, jedinim oružjem koje u tamnici ima, tako su i Vitovom lirskom subjektu riječi i stihovi jedino oružje, jedina odbrana pred svim teškoćama, nevoljama, očajanjima i tragičnostima koje život i smrt nose! U ovoj pjesmi postoji i snažna umjetnička veza sa “Iskrenom pjesmom” Milana Rakića, s čijom poezijom u mnogim elementima Vito ima dosta toga stvaralački zajedničkog. Prvi stih Vitove pjesme i posljednji stih sljedeće strofe iz Rakićeve pjesme simbolički i ontološki to pokazuju: “Za taj trenutak života i milja, / Kad zatreperi cela moja snaga,/ Neka te srce moje blagosilja! / Al' ne volim te, ne volim te, draga!”

Malo je koji od crnogorskih pjesnika tako uspješno i, vješto, znalački i umjetnički efektno i bogato kao Vito u stvaralačkom, modernom pa čak i postmodernističkom poetskom postupku spojio epsku narodnu, usmenu tradiciju sa savremenošću. Tako je maksimalno redukovao anahronijsku, konzervativnu, okoštalu, stagnirajuću, mitsku i negativnu stranu epike a vidno afirmisao onu njenu produktivnu, svevremensku, lirsko-duševnu i životodajno-oplemenjujuću i humanu univerzalnu snagu i poruku, kako on kaže, “iz dubine duše naroda”! Vito koristi tradicijsko biće crnogorskog naroda i crnogorske zemlje (Mićun M. Pavićević: ''Nijedno slavensko pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od crnogorskog'') – i ne samo njih već i čitavog okolnog prostora i bliskog etničkog bića, a to znači prije svega Levanta – kojima kao čovjek i pjesnik pripada i uspješno interpolira i intertekstualno upotrebljava istorijsko, mentalitetsko i duhovno nasljeđe iz kojega genetski i antropološki vodi porijeklo.

                                           Nastavlja se