Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 7

Okt 13, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

Piše: V. St Kinjo        

Ponovo u Cetinju

 Bio je petak, pazarni dan, kada sam se po julskoj vrućini ponovo obreo u Cetinju, đe mi se, na prvi pogled nametnula potreba za dijagnozom, od čega boluje ovi ojađeli grad. Pošto se radi o dijagnozi duhovne medicine, prvo sam "otvorio" ordinaciju u jednoj od kafana na "Balšića Pazaru", đe sam nakon određenih duhovnih "pretraga" došao do mučnog zaključka, da me ovaj oronuli grad, zatrpan automobilskim kršom svih (bjelo)svjetskih marki, potsjeća:

            - Na samrtnika prikovanog za krevet, o kome je obislo nebrojeno mnoštvo kimaka i krpuša koji mu nesmiljeno sišu ono malo preostale krvi (stenica i krpelja : za one koji ne razumiju maternji).

            Ni manje ni više...No zato će pokajanje biti veličanstveno sa sve medaljama i sprovodom!

Last edited by Hari Krisna; 02-08-05 at 08:02.

            ko ne moze podnijeti da mu se pravo kazuje, neka crkne!!!!

 Originally Posted by svashtochina (dežurni bezobraznik)

stio sam te priuitat na koju foru uteche tijeme shto su te na pazar izveli? ne beli da ti se posprdam, no da nauchim kako sam da se spasim, jer su mene ti dani blizu i mene ce ovi moji brzo na pazar, pa shta ko da.

Karonja zdravo!

            Ne pomenu kako ce stobom na pazar... U vez ili šibakom?

Karonja

mene ce morat i u vez i shibakom, po repu ka tele.

kakao uteche jadan nebijo? jel se rastanak primakao, pa obilazish mjesta iz snova, ka da se proshlos moze vratit? kad pochnesh da mekecesh po starija medja, znaj da je kraj blizu.

                                Duhovna Carina

            Onih divnih sedamdesetih godina prošloga vijeka, kad je lijepa naša SeFeReJe bila u punoj snazi, putovanja su bila posebno uzbudljiva iako se putovalo uvijek prepunim vozovima a možda su bila uzbudljiva baš zbog toga. Bilo je ljeto i stalno sam visio na otvorenom prozoru i nezasito posmatrao divne alpske predjele koji su otmeno promicali...

            U jednom trenutku, voz se zaustavi na otvorenoj pruzi i to baš u blizini jednog raskršća seoskih puteva na kome se nalazilo uobičajeno postolje sa staklenim izlogom u kome se vidjela izložena statua nekog sveca. Prije nego sam mogao razabrati koji svetac bi to mogao biti, iza sebe začuh prijatan ženski glas, koji cvrkutavo upita kakva je to „konstrukcija“? Okrenuh se i – ostadoh bez daha, kada vidjeh ljepotu koja poprati ovo neobično pitanje. Zastadoh, jer mi se kao odgovor, nametnu jedno „grešno“ poredjenje i prije nego što se osvijestih začuh samog sebe kako joj odgovara:

            - Hm, to ti je, lijepa moja, otprilike ovako; zamisli npr. crkvu kao glavnu poštu! E, onda bi ti ova „kašeta“, došla nešto kao – telefonska kabina.

            Na ovu moju primjedbu ona ljepota se ljupko ozari, time ukazujući na duboku intuiciju. Iako nijesam oklijevao da se ovoj ljepoti približim što bliže može, pa i dalje, ubrzo, na svoju veliku zalost, primijetih onoga koji prije mene bješe prije stigao do nje...

            Ove uzgredne metafore sam se kasnije dosta često prisjećao i o njoj ponekad razmišljao sve dok nam se zemlja nije raspala i njom stali jezditi kojekakvi „Jahači Apokalipse“ i primorali me da istu „prekrojim“ i primjerim jednoj novoj instituciji – Carini ili Upravi Carina.

            Još ranije, za vrijeme moje razuzdane skitnje Evropom, primijetio sam neke razlike među evropskim državama, posebno u pogledu uticaja crkve na način života. Na kraju sam uvidio da je, ipak, najzanimljivije bilo; živjeti među –Katolicima – npr. U Francuskoj, isprva se uopšte ne pitajući zašto je to tako i zbog čega uopšte ima toliko crkava i vjera. Tek kasnije kad sam malo ušao u duhovnu „tehnologiju“ ovih institucija, shvatio sam da one u neku ruku predstavljaju „Carinsku Zonu“ za Onaj Svijet.

            Ovo saznanje mi je omogućio tzv. Javni moral nad kojim ove institucije (crkve) imaju neku vrstu monopola i na osnovu njega određuju izvjesne – carinske stope – bilo duhovne bilo materijalne.

            U stvari, tarife ovih „carinskih stopa“, po mom mišljenju, najbolje su sređene baš kod katolika, što sam saznao iz literature i ličnih susreta sa vjernicima ove Crkve. Da bih ovo objasnio, cijelu rabotu moram donekle uprostiti i svakoga uputiti na postojanje jedne crkvene institucije ispovijesti, koja je baš u katoličkoj crkvi dovedena do smisaonog vrhunca.

            Katolici se sa tom institucijom srijeću u najranijem djetinjstvu i odmah shvataju prednosti pravovremenog „plaćanja ove jedinstvene duhovne carine“. Kasnije kad dođu u doba iskušenja (10 godina) dobiju uvid u tarifu čim im pop za jedno drkanje opiči nekoliko „Očenaša“ tako da se nakon prve „švercovane“ jeba@čine ne iznenade kad on tome doda gomilu „Zdravih Marija“ (Ave Maria). Što se tarife za teže prestupe (silovanja, ubistva...) tiče, nijesam uspio da saznam kakve i kolike bi mogle biti ali što se jeresi tiče, pravovremeno smo saznali u školi i znamo da je to – lomača!

            Međutim, ono što je zajedničko svim crkvama i kultovima, jeste – brak – što mu na kraju dođe kao – Carinska deklaracija za uredan život, sve do posljednjeg opijela. Uporedimo li razne crkve (religije), onda bi katolička odgovarala konzervativnoj državi sa klasičnim carinskim institucijama dok bi protestantska sa svojim liberalizmom više bila nalik na institucije neke off-shore državne zajednice a što se pravoslavaca tiče oni bi bili još u feudalizmu, ako ne i plemensko – rodovskoj zajednici.

            U svakom slučaju, ova institucija „duhovne carine“ uslovljene iskonskim strahom od životne i ine neizvjesnosti, postoje već od primitivnih tabua (taboo), jer je čoek, zarad pukog opstanka, spreman da trguje duhovno i materijalno a janičari i haračlije se odmah nađu na usluzi. Iako ova tema direktno ne potpada u izbor duhovne apoteke ipak joj se ne može odreći izvjesna kompatibilnost zato ću je ipak uvrstiti među uobičajene duhovne „preparate“.

                             Anatomija Domaćinstva

            Još prije više od dvjesta godina, veliki (iako mali rastom – gnom – patuljak) njemački mislioc Christoph Georg Lichtenberg, u jednoj od svojih svezaka „Samoblaćenja“ (Südelbücher), između ostalih napisao je i „zapitani“aforizam koji, otprilike, glasi ovako:

            - A zašto se, iz smeća koje se svakodnevno izvozi iz nekog grada, ne bi mogla donijeti dijagnoza od čega on boluje... kao što se radi i na osnovu ljudskih izlučevina.

            Kad se nešto ovakvo pročita, čoeku odmah u sjećanje iskrsnu bezbrojne gomile đubreta, osuljane niz kamenite međe glavnih i sporednih puteva, jednako kao kad se namjernici, po opštenarodnom običaju, izaseru, na kasnom povratku sa neke proslave đe se preko mjere jelo i pilo, odnosno ždralo i lokalo ka na sirotinjskoj svadbi.

            Prilikom svojih privatnih ili službenih posjeta, imam običaj da se prvo osvrnem po domaćinstvu kako bih stekao dodatni utisak onome čije je domaćinstvo kako bih upotpunio sliku o njemu i njegovoj porodici. Prilikom zadnje posjete domaćinstvu dvoje mladih i porodičnih ljudi, imao sam priliku da u dnevnom boravku na miru osmotrim dosta pregledni namještaj koji se sastojao od obaveznog trosjeda i dvije fotelje, dok su se uza zid prekoputa, uzdizala dva regala među kojima se, poput kakvog oltara nalazila sva TV, DVD i dr. „mehanizacija“. Posebno su moju pažnju privukli sadržaji oba regala jer su se u jednome vidjele isključivo raznorazne knjige, dok su u drugome bili naslagani kompakt diskovi (CD). Diskretno se raspitujući, saznao sam da regal sa knjigama pripada supruzi dok suprug sakuplja diskove, te sam se naknadno pitao kakve su duhovne karakteristike jednog ovako polarizovanog domaćinstva.

            Dok su domaćinstva na Zapadu nalik na izvjesne „prospekte“ potrošačkog društva i uglavnom se ne razlikuju međusobno, utoliko, ne samo domaćinstva već i sva ostala infrastruktura, ukazuju svu originalnost karaktera bez jasno izgrađenih prioriteta i vrijednosti. Osobito kad se čoek osvrne na urbane cjeline u gradu ili van grada i vidi da su rijetko đe i tri kuće a kamo li više u jednom redu, ne može a da se ne zapita jesu li u našim školama oni 2 + 2 jednaki 4, kao i kod drugih naroda ili se razlikuju načinom kojim rezultiraju.

            U kojoj mjeri može biti sofisticirana oprema jednog našeg domaćinstva, najbolje ću ilustrovati jednom uzgrednom anegdotom. Prilikom posjete domaćinstvu jednog visokog oficira JeNeA, zavaljen u udobnu fotelju upitah domaćicu na kojoj se vidjelo da nesumnjivo pripada „zdravom seljačkom elementu“, upitah je kako joj je unuka.

            - Ma to je đavo živi – žustro odgovori – čim je puštiš iz ruka, odmah ide na oni televizor u boji a kad je otuda preždeneš eto je u onaj buffet sa viskijem i konjakom... A koliko samo banana i pomorandži može da izije a neće ništa da pije do sokova...“

            Umjesto da nešto saznam o đetetu dobih uvid u specifikaciju pokućstva a time i prvu lekciju iz (duhovne) anatomije domaćinstva. Bilo je to u ono zlatno doba samoupravljanja ali kad danas ispred nečije kuće ugledam blistavu limuzinu, nehotično se stanem kladiti sam sa sobom da vlasnik posigurno nema daske na klozetskoj šolji...

                    Opštenarodni Doktor Boro LekiĆ

            Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću.

            Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.

            Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne i mdicinske sestre,zaustavi se u sredini važnoga skupa umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:

            - „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“

            Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.

            Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od meine imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:

            „ - E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“

            Odgovorih mu da se s njim slažem u potpunosti ali bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orgiginalnoj poslovnoj organizaciji na što mi on reče da tu nema ničeg posbno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.

            Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoreći na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.

            Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti… Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju.

            No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:

            „- A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“

            Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanih po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.

                               Arhipelag Duhovnih Gulaga I Konc-logora

            Neđe napisa jedan pametan čoek, da diktatura nije ništa drugo do sirovo nasilje nad voljom sopstvenih podanika, dok bi takozvana demokratija predstavljala nasilje nad njihovim - mislima. No ne treba zaboraviti crkvu (katoličku) i njenu inkviziciju koja je nekoliko vjekova narodu, bez obzira pobožan ili ne, ućerivala stah svojim mučenjima i osudama na smrt „bez prolivanja krvi“, odnosno spaljivanjem na lomači.

            Međutim, katolička crkva nije vršila samo duhovno i fizičko nasilje već je ustanovila školu koja joj je vremenom podarila toliku moć i osvajanje dotada nepoznatih kontinenata i udaljenih zemalja. Njene represivne metode preuzeo je, ne samo nacional-socijalizam već i takozvani komunizam kome su ove preuzete metode postale takoreći uslov opstanka, no ipak bez konačnog uspjeha kako smo „iz priloženog“ mogli vidjeti. U svemu tome čudi zašto je ta post-inkvizitorska represija pogodila baš zemlje pravoslavnog hrišćanstva i djelomično protestantsku Njemačku? Ukoliko čovjek ove istorijske činjenice protumači nešto slobodnije nego što je uobičajeno, mogao bi doći do neobičnog zaključka da su ovim zemljama te metode naturene kao neka vrsta – kratkog kursa – iz inkvizicije kao obaveznog predmeta životne škole.

            Dovoljno se sjetiti ozloglašenih GULAG-a i KONC-LOGORA, pa da čovjeku, možda ne bude bas jasno, ali mu barem moglo osvježiti crne slutnje i odvratiti od „grešnih „misli... Mnozini će se, danas, oteti uzdah olakšanja zato što su ta zloslutna vremena prošla jednom za svagda, dok će poznavaoc istorije i njenog neumitnog ponavljanja, biti kudikamo oprezniji.

            Dovoljno se osvrnuti na zemlje takozvanog bivšeg „Socijalističkog bloka“ da bi čovjek shvatio da se promjene ipak ne događaju preko noći i da njini tragovi još dugo ostaju u svijesti svakog naroda koji je u svojoj istoriji otrpio strahovladu ovoga sistema i njegovih javnih i tajnih službi. Po čemu se to najbolje može zaključiti? Pa, dovoljno je otići na najprometnija mjesta bilo kog grada i vidjeti da su mnogi od podanika bivšeg „Socijalističkog Raja“ njegove „blagodeti“ sigurnosti, ostavši na vjetrometini novouvedenog kapitalizma, nekadašnji represivni GULAG, brzopotezno zamijenili dobrovoljnim „GULAG-om“ u boci vodke, u kojoj stanuje onaj zao duh koga se sjećamo iz istočnjačkih priča, jedino što ga ne možemo tako lako prevariti da nam bude sluga...

            Ovo bi nekome moglo zazvučati patetično, no njemu ne treba ni ići do bivšeg socijalističkog bloka, kad mu je dovoljno da se osvrne po komšiluku i vidi da i sam živi na (pustom) ostrvu ovog globalno razuđenog arhipelaga. Nekome bi ove nesuvislosti mogle toliko poći na nerve da uzvikne: „E, sad još da počne priča i o koncentracionim logorima...“ pa da ovo baljezganje bude – komplet. Na nesreću, baš tu i počinje sva tragedija postmoderne. Prvo da potsjetim da su u svim nedavnim ratovima, posebne „vojne“ formacije predstavljale, između ostalih i - polne bolesti. Znamo da je u Prvom Svjetskom ratu „učestvovao“ sifilis, u Drugom gonoreja (triper!) dok se u Trećem Ratu svjetskog terora odomaćio aids, odnosno sida, kao najgora od svih mikrobioloskih terorističkih formacija i ona u stvari i jeste zamjena (Ersatz) za koncentracione logore Holokausta, jer koga ona dofati jednako mu nema spasa kao i onim rasnim i ideološkim otpadnicima nacional-socijalističke strahovlade.

            Osim ovih, opštenarodno rasprostranjenih, postoji i još jedan privatan i posebno otmen GULAG, za sve oni kojima imaju sredstava da sebi rezervišu mjesto na putu u skoro sigurnu propast, a to je sveprisutna – DROGA! Dovoljno se osvrnuti na pošten način i vidjeti koliko je, nažalost baš mladog i zgodnog naroda, same sebe osudilo na neizvjesno dugu ili doživotnu kaznu na ovaj novoorganizovani GULAG, kome je hiljadama godina predhodio onaj sada ponovo ustanovljen u zamljama nekadašnjeg socijalističkog bloka.

            Odavno je narod nesigurnost svakog postojanja izrazio onom izrekom da je teško izaći na kraj sa životnom neizvjesnošću kad moraš otvarati jednu rupu da bi onim čepom začepio drugu. Niko to bolje ne može znati od – dobrovoljnih? – zatočenika svih navedenih (duhovnih) GULAG-a i Koncentracionih logora....

                               Kako ozdraviti razoreni um...

Neđe ove jeseni, u MONITORU pročitah o onom zvonaru Cetinjskog Manastira koji je cijelo vrijeme mitinga „za suverenu...“ bjesomučno udarao „u velika zvona“, kako bi na taj način sabotirao ovaj skup za koji kažu da je, i bez te zvonjave, protekao u dosta mučnom ugođaju...

            Ova činjenica me potsjeti i da je cijela ovogodišnja ljetnja sezona ionako bila ispunjena neobično originalnim religioznim događajima koji svjedoče da je SPC uveliko ušetala u svoju POSTMODERNU, iskazujući neslućenu stvaralačku maštovitost svog posmodernog neimarstva.

            Nedavno sam (do) čitao „Sjećanja“ poznatog nacističkog neimara i ministra – Alberta Špera – gdje pominje svoje arhitektonske poduhvate, među kojima se posebno osvrće na svoj jedinstveni objekat „svjetlosne arhitekture“ kada je, u Nürnbergu, za potrebe kongresa NS partije, neđe krajem tridesetih godina prošloga vijeka, uz pomoć 230 snažnih protivavionskih reflektora, uspio „sagraditi“ jedinstvenu „Svjetlosnu katedralu NS-ideologije“ u koju se, tom prilikom trebala okupiti sva ondašnja nacionalistička elita.

            Dakle...,

...isto tako, ovu gorepomenutu zvonjavu, nikako ne treba smatrati kakvim nevaspitanjem ili dnevnopolitičkom provokacijom, već je uzeti kao jedinstveni postmoderni stvaralački akt, koji uveliko prelazi sva ograničenja prenaviknute stvarnosti. Siguran sam da su svi oni učesnici mitinga, obdareni nesputanom maštom, mogli stvoriti upečatljivu viziju bjesomučnog „akustičnog“ - artiljerijskog napada – i to iz „oruđa“ velikog kalibra a koji je trajao tokom cijelog skupa, svojom razornom „paljbom“ prekrivajući cio prostor grada, dok su se odjeci još dugo kotrljali niz okolna brda, dugo i bolno odjekujući u svijesti njegovih stanovnika.

            Nakon ovog jedinstvenog „koncerta“, siguran sam da je mnogima od učesnika ovoga skupa na bolan način postalo jasno; da uskoro nekome mora – odzvoniti!

            Ova tema samo naizgled izlazi iz okvira moje apoteke, pošto će svakome, ko ima dovoljno mašte da zamisli posljedice jednog ovakvog bombardovanja, na bolan način postati jasno da ni moja duhovna apoteka ne bi bila dovoljna da zaliječi sve (duhovne) rane od ovako žestokog napada... No, veli se, da vrijeme sve liječi pa da se nadamo...

            Bogami je taj skup protekao u toliko mučnoj atmosferi da je taman dobro došlo da se označi kraj "naknadne nastave o crnogorskoj državnosti" onima koji nijesu, kad je trebalo, tu lekciju naučili.

No da ne duzim:

A đe vrijeme ne uspije - pjesma oće! 

              Originally Posted by Thomas_O_Malley

Bogami je taj skup protekao u toliko mucnoj atmosferi da je taman dobrodoslo da se oznaci kraj "naknadne nastave o crnogorskoj drzavnosti" onima koji nijesu, kad je trebalo, tu lekciju naucili.

Potpuno si u pravu, jer i ovakvi "udari" izbijaju onu iskru (otpora) iz kamena koja je potrebna da bi se zapalila ona utuljena baklja slobode. Da vidimo oce li plam uspjeti da se odrzi u ovim olujnim vremenima..?

            Ma oće- ka vazda dosad!

                               Duhovna (bojeva) municija

            Još u ranom djetinjstvu, dok je i pravi rat trajao, shvatio sam i bez one izreke; da riječ može da ubije još grđe no (bojevi) – metak – te sam se, u tom pogledu, smatrao solidno spremnim za život koji baš i nije mnogo – obećavao. Zato me nije začudilo, kad je novi rat na brdovitom Balkanu, započeo baš ovom bojevom duhovnom municijom a nije nikakvo čudo što to bijaše baš na nekadašnjim bojnim i kosovskim poljima... Narod je ovu municiju spremno prihvatio, s novinskih strana spremno skidajući kolone bojevih riječi uredno spakovane poput onih vojnih, punih šaržera i magacina, spremnih za smrtonosnu upotrebu.

            Nakon početnih međubratskih sukoba, onom pravom bojevom municijom, prve crnohumorne ratne priče, uskoro su počele ukazivati da su se mnoge usijane glave uveliko ohladile, od onoliko bjesomučne „pucnjave“, o čemu najbolje svjedoči ona opstenarodna priča o „junaku i ratniku“, koji je sa fronta došao doma i u krugu prijatelja i rođaka slavi svoju ratnu sreću uz rakiju i meze. Dok on sa društvom slavi u prostoriju ulijeće unezvjerena majka sa djetetom „na gotovs!“ i svome domaćinu dovikuje:

            - Crni Mitre, dijete je progutalo metak...!“

- Pa ne okreći ga put mene, ženska glavo, avetna...

            Ova priča najbolje može da smisaono poveže uobičajenu municiju sa ovom gorepomenutom, kojoj ova prava municija dođe kao zamjena u nastavku politike – drugim sredstvima!

U pogledu ove (duhovne) municije – riječi – vazda sam se osjećao; poput puške beznadežno napunjene – „ćorcima“ – odnosno takozvanom – manevarskom ili školskom municijom, vazda se diveći i zavideci rijetkima, koje sam ponekad srijetao, a čije riječi su znale biti tako ubojite...

No da batalimo ove (jalove) usporedbe i zaključimo da je – riječ - nešto mnogo više, no se ovom usporedbom može ilustrovati a, osim toga, ne treba zaboraviti da neke „Svete Knjige“ počinju onim:

            - Na početku bješe Riječ (Logos)!

            ...dok se njeno vanvremeno carstvo prostire od Alfe do Omege, koje pretstavljaju smisaone „kopče“ našeg postojanja. No to su, izgleda, predjeli kojima pristup imaju samo oni izabrani – prosvijetljeni! Na kraju, uopšte nije nikakvo čudo, što se baš u Crnoj Gori svaka riječ precizno mjeri, jer narod od pamtivijeka živi u nemaštini koja mu ne dopušta osloniti se na bilo kakve materijalne mogućnosti da bilo koju misao sačuva, osim one koju mu priroda garantuje a to je usmena – riječ. Zato se za nekoga kaže da je – Veliku Rijec – za sobom ostavio umjesto nekakvih tranja koje će vrijeme rastočiti. No to vec pripada u oblast duhovnih zaduzbina...

            Isto kao i kod prave, manevarske i bojeve municije, i kod riječi postoje kalibri, razorna i kumulativna dejstva... Tako se, naprimjer, po kafanama troši uglavnom manevarska automatska municija, kojom se, kako već rekosmo, magacini pune iz novina, knjiga i ostalih (nepresušnih) izvora. Za razliku od uobičajene municije, ova duhovna je postojala od pamtivijeka i bila kudikamo efikasnija od primitivnog, koplja, luka, strijele mača ili halebarde... Zato kad upoređujemo dejstva i kalibre, dovoljno se posjetiti i onih riječi sa kumulativnim dejstvom kao što su – kletve – od kojih bi ona papina - anatema - mogla da se poistovjeti sa – atomskom bombom.

            Niko to ne može bolje znati od Salman Ruždija na koga onomad na njega strijelu ((prokletstva) bješe odapeo, niko drugi do Ajatola Homeini, no ga ona još nije stigla a ka´će - ne znamo...

Ovu priču ćemo (zasada) zaključiti napomenom da se u stvari radi o jednom prijedlogu za razmišljanje, te je svaki komentar dobrodošao...

                 Duhovna higijena (muško-ženskih) odnosa

            U životu vjerovatno nema važnijeg odnosa, od onog između žene i muškarca, a da je tako neprozirno obavijen neshvatljivom - zavjerom ćutanja. To ne mogu negirati čak ni ova „pornografska“ vremena, koja toliko toga otkrivaju da bi što bolje sakrili stvarnu suštinu tih odnosa koji čine osnovu svakoga društva. U Crnoj Gori su ovi odnosi bili ustanovljeni običajima koji su bili toliko krti da su, između žene i muškarca, jedva dozvoljavali neku razmjenu nježnosti i simpatija, čak i nakon što bi svoj brak ovjerili u crkvi ili u matičnom uredu.

            Dobro se sjećam kako je to bilo u vrijeme djetinjstva onih gladnih poratnih godina, kad je nastalo bjesomučno međusobno klanje među „pobjednicima“; ko će prvi stići do najljepše, pri čemu se nijesu birala sredstva, te je mnogi nesuđeni mladoženja „zaglavio“ Goli Otok, da ne bi, do đevojke, stigao prije od onoga kod koga je bila moć.

            A onda su došli holivudski filmovi da sve začine svojim šarenim lažama i mladost „pomame“ svojim porukama koje obećaju, kako bi joj uzele i ono malo pameti naslijeđene od predaka, koji su ćutali ne shvatajući što se događa.

 

Tek kad sam došao u godine pune životne zrelosti, sa zahvalnošću sam se počeo prisjećati onih tada, tako kukavički precutanih nekadašnjih poruka i običaja koji su stoljećima regulisali pomenute odnose, da bi pod prinudom i nevoljno prihvatili one koje im je nametala nova (narodna) vlast. No sad da navedemo arhetipske poruke nekadašnjih CG-običaja u ovim odnosima, te ćemo početi sa onom narodnom izrekom, da je:

            - Najveća muka što se momci i djevojke zaljube u tijelo onog drugog, pa potom kukaju što ih poslije nađe...a to mu dođe, kao kad čoek kupuje vino prema izgledu botilje, pa se onda mršti kakvu bljuštaku mora da pije... Ako mora!

                    Zbog toga u staroj Crnoj Gori, ni slučajno izbor nevjeste nijesu prepuštal mladožanjama a u to vrijeme je, ne samo porodica, no cijeli rod vršio istragu do u daleku prošlost kako bi ispitali ima li u porodici mlade kakvih nasljednih i duševnih bolijesti ili, nedajbože – incesta! Ovome mlađem svijetu će, ovi starostavni običaji izgledati neshvatljivi, možebiti čak i okrutni, ali su tada djeca odgajana da imaju povjerenja u roditelje i rodbinu, koja sigurno svoju djecu nije htjela unesrećiti svojim izborom, već da ga zaštiti od svog, uslovljenog svim drugim samo ne životnim okolnostima.

No, da se za momenat vratimo u moderna vremena, kad su se ove sudbonosne odluke donosile, samostalno i prema kriterijumima i vrijednostima nametnutim holivudskom industrijom šarenijeh laža i iluzija... Umjesto naslijeđenih vrijrdnosti i kriterija, odjednom je „stega oslobođena“ omladina stala da sudbonosne odluke donosi prema izgledu, diktiranom sa Zapada, po kojem je veličina i oblik sisa nadvisivala Lovćen sa sve kapelom i mauzolejom, pa i kad bi ih poistovjetili i sa dobro nadrkanim bradavicama. I danas se, sa zahvalnošću, sjećam daljnjega strica Blaža Mrgudova, jedinog koji se nije mnogo prenemagao već svoja mišljenj u javnosti iznosio „dignuta“ i obrasla „stidnim dlakama“ i time me najbolje uputio u ovu problematiku.

            Kad je o načinu odluke riječ, najbolje je nekog mladoženju uporediti sa izgladnjelim gostom u restoranu. Vjerujem da je rijetko ko vidio, nekog na smrt izgladnjelog gosta, kako prebira kartu u restoranu, već prije kako sa vrata, zadihano naručuje jedino ono jelo, koje će biti najbrže gotovo.

            Moj stric, Blažo Mrgudov, znao je reći da, i u najvećoj gužvi, lako može prepoznati potpuno najebanog momka, što je jedini pravi preduslov da bi sam mogao učinjeti ovaj sudbonosan izbor. Takvi momci  život shvataju isuviše ozbiljno da bi svoju slobodu zamijenili za neki „jaram“ pa makar to bila, kako je Blažo umio reći, mirisna *********** u narodu oglašene i opjevane ljepotice.

            U narodu postoji i ona poznata izreka, da jedan momak – muž – ponekad mora izdati sebe da bi ostao vjeran svojoji izabranici.

            Prilikom moje skitnje zapadnim svijetom, toliko toga sam se nagledao da mi nikakve knjige nije trebalo čitati i sve se čudio da li je to, stvarno, ta zapadna kultura i civilizacija, o kojoj s dubokim poštovanjem razglabaju naše učene glave!? Još kao đak i student po glavnim gradovima SeFeReJe, na zajebanciju ostalih da u Crnoj Gori nevjestu dovode ka kravu, uglavnom sam udarao kontru da se i kraljevi žene i udaju na sličan način... I to ne samo u Crnoj Gori!

            Pošto je ovo duhovni (i moralni) preparat iz narodne apoteke, neću dalje da drvim jer se svak, o njemu, može raspitati kod svoje babe ili đeda, ali ne da neko sluša.

                      Originally Posted by Met

            U narodu postoji i ona poznata izreka, da jedan momak – muž – ponekad mora izdati sebe da bi ostao vjeran svojoji izabranici.

E, ovo mi se jako svidjelo. Ali, kao i svaka dobra tema, otvara seriju pitanja:

- ako moras da izdajes sebe, da li ti je onda tvoja izabranica dovoljno privlacna i da li je odnos sa njom kvalitetan?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe, a da znas da ti je do izabranice stalo?

- koliko cesto mozes da izdajes sebe a da ne narusis svoje musko samopostovanje?

            Prvo ćemo dopuniti ovaj omaž (omage) mom slavnom stricu Blažu Mrgudovu i to jednom pričom u kojoj on iznosi svoj stav uz one pomenute tjelesne „aribute“...

            Bilo je to neđe osamdesetih prošloga vijeka, kad sam se, više slučajno nego namjerno, zadesio u Crnoj Gori i odmah bio obavezan da budem jedan od „dežurnih“ na pokajanju koje je trajalo, tako da su sve obližnje kuće bile otvorene da prime pokajnice koje su se, danonoćno, smjenjivale oko dobro naloženih ognjišta i šporeta. U jednoj od bolje opremljenih kužina đe se varila kafa, sjedio je i Blažo svojim - erotskim - pričama, što zabavljajući, što skandalizujući i to posebno žene, koje su ga, ka da neće, stalno sramotile ali tako da bi se svaki put okretao na još žešće priče.

            Na jednome otomanu u blizini šporeta, bijahu smjestili pokojnikova zeta, koji bješe „zapučio“ čak iz Beograda da bi došao na ovo pokajanje a pošto je bio invalid (malo kraća noga), čeljad ga smjestila na ovaj ležaj kako bi se odmorio i nekako preturio besanu noć. Bio je tio jedan fin i pristojan čovjek, nenavikao na ovakve skupove a izgleda još manje na slične priče a to se moglo vidjeti i iz njegovog držanja i zaprepašćenog izraza lica, sve dok se, uljudno koliko je moguće, i konačno nije obratio raspričanom Blažu, pitanjem:

            - A, kako ti, tako star čovek možeš pričati takve priče?

- A što, čoče, smeta ovijem pričama...?

- Nijesu to priče da se pričaju u ovakvim prilikama a još manje da ih priča čoek tvojih godina...

- Ajde, bogati, batali priču... Evo, viđi, koji smo bogalji i ti i ja, ma ne zaisto niko u bračni jaram ne bi moga ugnati, da nije pičke! No pušti...!

            No sad da prijeđemo na sljedeće pitanje o relativitetu pojma – vjernost.

Pošto nemam običaj da teoretski razglabam o bilo čemu, po sjećanju ću navesti citat jedne američke spisateljice, koja je neočekivano napravila brzopoteznu metamorfozu od feminističkog Saulusa u podatnog ženskog Paulusa, samim tim što se našla u blizini jedne prostrane livade na kome je paslo ogromno stado krava i patrolirao jedan dobro razvijen i žestoko nakurčen – bik!

Pošto je imala vremana napretek, s pažnjom je stala pratiti (sexualne) aktivnosti pomenutog bika, stalno pazeći na njegov (veoma sistematičan) način izbora među kravama, da bi na kraju ostala zapanjena činjenicom da pomenuti bik, u tom preciznom izboru, ni jedan jedini put nije bio – „ponavljač“!

Ova lekcija u prirodi, pomgla joj je da shvati koliko su društvene moralne konvencije mnogo više prilagođene tokovima života neke zajednice, nego li poštovanju prirodnih nagona i odnosa među polovima.

No ovo što ona priča, jeste samo jedno uzgredno saznanje, dok se ja evo skoro po vijeka ubih narodu, odnosno žanama, objašnjavajući da pomeđu (ljudskog) društva i uobičajenog uzgoja stoke postoji prilična sličnost, jer se vaspitanjem i moralnim normama muškarci na izvjestan način (polao)škope, kako bi bili poslušni i mirni podanici, dok oni neoškopljeni vrlo brzo završe iza nekakvih zakonskih rešetaka...

Dakle, ako uobičajene moralne norme stavim pred prirodne zakone, jedva da ima neka koja će izdžati njihov sud, no ipak smo svjedoci da nema društva koje je uspjelo da sve skupa uskladi na jedan održiv način. U tom pogledu, sve ostaje stvar lične odluke, pošto su komvencije ionako neumoljive...

Zato neću posebno odgovarati na tvoje tri dileme, jer one nijesu ništa do jedno uobičajeno (ne) moralno – pogađanje – sa samim sobom i time, samo po sebi najbolji - odgovor!

                               Duhovna profilaxa u uslovima kapitalizma

            Ne mogu a da se tužno osmjehnem kad god neđe pročitam neku od paušalnih kritika društvenog sistema zvanog – kapitalizam – možda i zato što sam odrastao u zabranu samoupravnog socijalističkog raja, odakle su me „podobni“ pravovremeno lepetnuli u GULAG „Truli Zapad“, uspostavljen za sve one koji su pali na ispitu iz „moralno-političke podobnosti“ -

            Međutim, u ovom naprednom GULAG-u, odjednom mi je u pogledu kapitala postalo mnogo što-šta jasnije nego da sam svjeručno, ne samo preveo čuveni Marxov „Kapital“ nego li ga i sam napisao, jer sam svoje stavove, u pogledu toga ojađeloga Kapitala, doveo skoro do vrhunca spoznajne mistike.

Vjerujem da će ova moja patetična izjava mnozinu nagnati da se sažaljivo osmjehnu ali će ono, što običnim riječima mognem iskazati, vrlo brzo učinjeti da im bilo kakav osmjeh naprasno „ugasne“. Jer, dobro se sjećam da sam, neđe ranije, Svjetski Kapital, koji suvereno vlada našim sudbinama, positovjetio sa gazdom na sopstvenom imanju, kojim „vlada“ prema sopstvenom nahođenju i svojim potrebama, ne pitajući brava hoće li ga klati, jednako kao što tog istog brava, bez pitanja, redovno hrani, čisti i njeguje...

            Biti prorok, danas ili bilo kad, uopšte nije neka teška rabota, jer ako je npr. Amerika ispred nas tridesetak godina, onda je dovoljno otići tamo i pogledati što nas čeka u budućnosti, jer sve ono što se tamo, posebno na duhovnom i moralnom planu, događa danas, sjutra će neomitno biti i suština naše svakodnevice. U mnogo čemu je Balkan, nećemo reći zaostao jer je on ipak kolijevka civilizacije (Grčka, Rimsko carstvo), već uopšteno rečeno – konzervativan, ali ga ni to neće spasiti od (američkog) kapitalističkog „cunamija“ koji se uveliko pomalja na horizontu.

            Umjesto kakvog visokoumnog teorijskog razglabanja, biće dovoljno osvrnuti se na sasvim uobičajenu svakidašnjicu američkog „way of life“ kako bi se dobio uvid u strukturu ovog društvenog sistema. Kao prvo; dovoljno je citirati statistički podatak da, u USA, dolaze najmanje dva braka po čoeku/ženi, što ovaj sistem na neki način čini sličnim šerijatskom, koji nekom muškarcu, ukoliko za to ima materijalnih mogućnosti, omogućava da se (istovremeno) oženi sa četiri žene, dok prosječan Amerikanac, prema svojim mogućnostima može sebi priuštiti, čak i više nego li četiri žene, ali ne istovremeno već postupno i kad plati sve dažbine.

            Bilo bi sasvim zabavno kad bi se kapitalizam ograničio na ovakve nogućnosti, međutim kad je njegova moć u pitanju, granica uopšte i nema, jer je cio sistem vođen istim nagonom sticanja, kojim ga i priroda „goni“ na produženje ljudske vrste – erotikom! Zbog toga se pravi novac može smatrati materijanom sublimacijom sexualne moći, zato je moć novca i jeste tako – neodoljiva... Ne kažu uzalud sami Amerikanci: „Ako neki problem ne možeš riješiti novcem, onda daj još više – novca!“

            Najpotresniji učinak ovoga sistema, najbolje je vidljiv u pogledu osnovne ćelije svakog društva – porodice. Pošto je prva i neizostavna zapovijest ovog sistema – profit – prva i nezaobilazna primjena ove zapovijesti se može zapaziti u strukturi porodice, koja se i ponaša po pisanim i nepisanim zakonima ovoga sistema, jer zbog postizanja optimalnog profita broj djece svodi na minimum, no pošto kapitalizmu trebaju potrošači, zbog toga i postoji institucija razvoda da bi njime oba roditelja i njihova djeca to i postali. Sa punoljetstvom od 18 godina, jedna četvoročlana porodica, koja je do tada koristila jedan stan, jedan auto, jedan telefon.., odjednom prelazi u konstelaciju kojoj sve pomenute potrebe treba pomnožiti sa brojem 4 (četiri).

            U stvari, najteže posljedice ovaj sistem ostavlja na duhovnom i moralnom planu, jer ovim razbijanjem porodice sve njene pripadnike ostavlja bez – identiteta. To se najbolje može uočiti u postsocijalističkim društvima, koja su se, u pogledu primjene (neo)kapitalističkih pravila, pokazala kao veoma neotporna i bespomoćna pred njegovim surovim izazovima. U jednoj svojoj kolumni, Umberto Ecco piše o novoj (virtuelnoj) „rodbini“, u vidu pojave likova, odnosno njihove "posjete" putem malog i velikog ekrana, koju kapitalizam uvaljuje radnom narodu, a koja se, na veoma udoban način pojavljuje u skoro svakom domaćinstvu, zabavna je i skoro ništa ne košta i svak je može, kad god hoće, ispratiti daljinskim upravljačem...

            Najgore od svega, jeste to da ovaj sistem ne može da funkcioniše u potpunosti, ukoliko nema (nabijedjenog) „protivnika“ koji mu svojom "odbranom" ide na ruku u stvaranju profita, jedinog stvarnog motiva i uslova opstanka. Zbog toga je socijalizam kao takav tek onda srusen, kad je na njegovo mjesto „uspostavljen“ Islam, kao izvor globalnog zla i ostalih (programiranih) nevolja, tako da se već može naslutiti namjera ovoga sistema da brojni, mladi i neškolovani (muslimanski) podmladak iskoristi za svoje (globalne) potrebe.

Zbog svega ovdje navedenog, našem narodu ništa drugo ne preostaje bez da u pogledu narečene duhovne i moralne profilakse, prevrednuje amanete predaka ali ne jalovim metanisanjem, već time što će te vrijednosti, poput Jevreja, znanje uspostaviti kao jedinu pravu imovinu i sredstvo za dostojan život...

                           Duhovna arhitektura bračnih odnosa

            Nedavno sam bio pozvan na jednu njemačku – zlatnu – svadbu (50 godina braka), gdje sam prisustvovao vjenčanju u crkvi i svadbenom slavlju u restoranu elitnog hotela jednog od univerzitetskih gradova.

            Poseban dojam je na mene ostavilo vjenčanje u crkvi punoj pozvanog i nepozvanog naroda, skoro do vrha natrpanog cvijećem od čijeg mirisa se naprosto mutila svijest, zbog čega sam mislima pustio na volju a one, onako pogane i bezočne, odlutaše u mladalačka sjećanja iz kojih mi pred oči iskrsnu ona nezaboravna karikatura poznatog francuskog karikaturiste Sempé-a, sa sličnom, ali zato mnogo monumentalnijom scenom vjenčanja u nekakvoj nakićenoj baroknoj katedrali, đe se među publikom vidjele dvije impozantne gospođe, od kojih jedna, skoro unezvjereno izjavljuje:

            „ Bilo bi to pravi užas, ukoliko bi ovaj božanstveno veličanstveni spektakl bio utemeljen na sexualnoj osnovi...!“

            Ova nezaboravna karikatura mi je, u tom momentu, nametnula odsudne jeretičke misli, glede i povodom ovog prelomnog životnog čina, kao što je to – vjenčanje – na koje se, i mimo sličnih asocijacija, mogu poteći upoređenja sa uobičajenim graditeljstvom, jer u privatnom životu svako od nas može biti svjedok da po pitanju izgradnje bračnih odnosa, neki ne stignu dalje od obične pojate (da ne pominjemo svinjac!), dok drugi, preko raznih palata i dvoraca, umiju da stignu čak i do kakve veličanstvene – katedrale!

            Bilo bi to, otprilike, kao da prisustvujem postavljanju kamena - temeljca za neki objekat od opštenarodne važnosti i neki od tako svečanih činova (nenamjerno?) pratio sa veoma pomiješanim osjećajima, zato što su svaki put nekakvi odabrani glavari u, za to ostavljenu rupu, uvaljivali nekakav cilindrični ili sličan objekat, tako da se mojoj razuzdanoj mašti, nametala neodoljiva usporedba sa prvom bračnom – jebačinom – u kojoj se i stvarno udara - „Kamen Temeljac“ - buduće porodice...

            No, da svemu ovome nije kriva moja razuzdana mašta, o erotskim aspektima neimarstva, najbolje će posvjedočiti epski narodni spjev o izgradnji Skadra na Bojani, đe su vile činjele građevinski zulum, sve dok u zidove ovoga grada neimari nijesu ugradili lijepu ljubu Gojkovicu, kako bi i konacno odobrovoljili noćne „razgraditelje..“

            Dakle, prema ovom mom umovanju, u bilo kojoj zemlji se uvid u način izgradnje i arhitekture bračnih odnosa, može dobiti uobičajenim obilaskom i razgledanjem urbanih cjelina nekog naselja.

                                                         Higijena savjesti

            U kojoj mjeri je važna ova oblast duhovnog zdravlja, najbolje može posvjedičiti izreka poznatog njemačkog mislioca C. G. Lichtenberga, koju je on, u svojoj „Svesci samoblaćenja“, zapisao prije više od dvjesta godina a koja glasi otpilike ovako:

            „Prijatelju, da li bi više volio da te grize nečista savjest ili da mirno visiš na vješalima..?“

            Ova vječna dilema nije mnogo izgubila na svojoj savremenosti, jer se i danas ispoljava na isti, ako ne i na dramatičniji način, nego li u njegovo doba. No, kad je o higijeni savjesti riječ, ne treba potezati daleke i davnje primjere, pošto je dovoljno osvrnuti se oko sebe, da bi čovjek mogao dobio potpun uvid u taj, veoma važan, zdravstveni predio ljudske duše.

            No, što se toga tiče. Lično sam imao privilegiju da odrastem pored čovjeka koji je bio najbolji primjer što je to – čista savjest – i kako njenu čistoću održati... Već i samo njegovo ime – Dobro Živić – dobro poznato svim stanovnicima grada Cetinja, najbolje svjedoči u kojoj mjeri je utemeljena ona latinska izreka: „Nomen est omen“ (Ime, to je sudbina) koje su mu dali slučajni kumovi, kada su ga našli na pragu tuđih vrata i nakon toga uputili, da ga jad jadu dodaje, sve dok se na Cetinju nije i konačno nije skrasio i osnovao porodicu.

            Radio je kao ložač parnog grijanja u osnovnoj školi Njegoš i dugo godina bio naš dobri i pošteni komšija u podrumu iste škole u kome sam i sam odrastao te su vjerovatno otuda svi moji osvrti, nekako iz te prizemne perspektive. Uglavnom se sjećam da je uvijek bio na neki poseban način veseo i razigran, te smo ga mi, djeca, zbog toga i posebno voljeli i poštovali. No nije on samo nama, djeci, ostao u sjećanju, već i cijelom Cetinju, koje ni inače nije imalo mnogo obzira prema njemu i njegovoj hudoj sudbini, ali je on suvereno prelazio preko toga i mnogo puta znao da bude iznad mnogih, podrugljivih primjedbi, olako upućenih na njegov račun.

            Vjerovatno će se mnogi i danas sjetiti njegovog odgovora jednom od političko-podobnih đilkoša koji su se htjeli nasprdati s njim, koji je po potrebi čistio cetinjske septičke jame, pitajući ga što će raditi kad se u naprednu ishranu uvedu pilule i tablete, pa narod neće imati što da sere, ali im je on odgovorio prkosno ih gledajući u oči da:

            „Dok je ljudi, biće i govana...“

            ...time im poručujući da se taj pojam itekako proteže i na njihov soj, što je narod pamćenjem i potvrdio. Ne samo da je odvajao svojim statusom nahočeta i došljaka, već i svojim držanjem, odnosom prema ljudima i okolini dok je nama, đeci, ostao u sjećanje svojim pjesmicama koje je pjevao za vrijeme svog napornog posla. Pokušaću da navedem neku od njih, pri čemu mi je u sjećanje došla jedna koju je najčešće pjevao, a glasila je:

„I rakija mučenica,

Koja se je pekla,

i kroz lulu tekla,

svjati Bože, aliluja,

Aliluja ka´oluja...“

            No bilo je i onih koje je pjevao, poput Majakovskog, iz svega glasa, kao što je bila prigodna kad bi mu se neko našao u blizini.

„ Aoj, Marko sijedoga brka,

što ze zagna iz najvećeg trka,

jer mišljaše da se tamo mrka,

kad onamo u šaku ga drka...,

Ooooj!“

 

            Pošto je prirodom svog posla (čišćenjem septičkih jama i opravki cetinjskijeh lumbrela) bio upućen na cijelo Cetinje, stalno je bio meta cetinjske fukare koja nije propuštala priliku da ga zađene ili mu se naruga, čemu se on suprostavljao urođeno nadmoćnim dostojanstvom. Tako je po običaju mnogima na pozdrav i upit kako ide, odgovarao:

            „Nema para – nema piiiič!

            ...čime nas je pravovremeno uputio u index stvarnih vrijednosti koje suvereno vladaju međuljudskim odnosima ali o kojima se jednako suvereno - šuti. No, ima neke sudbinske zakonomjernosti u tvrdnji da je ovaj nezaboravan cetinjski lik ostao u sjećanje kao čovjek posebno čiste savjesti kao da je, čisteći prljavštinu drugih, ujedno čistio i svoju savjest, njenu čistoću održavajući tokom cijelog života da bi je na kraju ostavio u sjećanju.

            Međutim, on je, po mišljenju nekih Cetinjana, jedan od rijetkih stanovnika, koji u istoriju ovoga slavnog grada, ušao sa svega – sedamnaest lama govana – koje mu su mu, kako je sam govorio, „iźeli“ posebno savjesni činovnici obračunskog odjeljenja cetinjske opštine, time što su mu ih odbili od isplate.

            Tek danas shvatam da je njegova zasluga što sam veoma rano napustio naviku stvaranja arhive onoga što se smije reći ili ne, sjećajući se njegove tvrdnje da svako u svojoj svijesti i na svojoj savjesti tegli gomilu govana iako zna da je ne može sakriti, jedino on nema potrebe zato što i sam ima posla sa svačijim govnima. U tome je bio sličan legendarnom Antu Gvozdenoviću koji je jednom ruskom princu, zaljubljenom u nekakvu princezu, koji mu je stalnom pričom o njenim čarima bio toliko dosadio da mu je rekao:

            „Ma batali priču, (ona) sere i piša ka´svaka druga!“

            Ovom pričom o Dobru Živiću smo na najbolji način ilustrovali uvod u novu oblast duhovne higijene, odnosno održavanju čistoće savjesti u kojoj treba osigurati savo onaj duhovni prtljag, jedini koji ćemo i možemo odnijeti na - onaj svijet... Ako ga ima!

                                           Duhovna pornografija

            U pogledu izvikane pornografije, nije moglo proći a da me neki od puteva ne odvedu u ovaj „tamni vilajet“ ljudskih odnosa, koji se ionako ne nalazi nigdje da bi na svoj čarobni način, bio prisutan – svuda! Ovi putevi i stranputice su me dovele i do visoke vlastele ovoga „vilajeta“ i to u tolikoj mjeri da sam bio počasni savjetnik pri izboru buduće kraljice – Tereze Orlowske – koju je budući kralj pornografije i dobitnik prvog Oskara za filmsko stvaralštva u ovoj umjetnosti – Hans Moser Jr. – svečano predstavio neđe krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka...

            Međutim, uprkos ovoj visokoj časti, sa ovom umjetnošću nijesam imao mnogo (hm!) dodira, ali ipak je nijesam gubio iz vida, jer su me moja razmišljanja i sumnje veoma često upućivale na njeno neizbježno prisustvo u svim ljudskim djelatnostima i sklonostima. Od početka novog milenijuma naovamo, slučaj me navede da oprobam ovi novi medijum u službi ljudskih odnosa u koji se, bez zadrške i skroz nekritički u njega uvalih da više ne izidem ni kad me izagone. E sad, posebno mi je bilo sumnjivo od samog početka, kako to da su komunisti svoje žbire debelo plaćali kako bi saznali o čemu po bulevaru Monparnas palamudim s kurvama  i lupežima a evo nekoliko godina e sam na YU-forumima objavio tomove baljezgarija, niko neće ni nenamjerno da se na njih osvrne. Prije nekih par neđelja, u nekom od naših vajnih medija čitam kako se poslenici zgražavaju da ima ljudi koji preko interneta, „iz zasjede“ napadaju i blate „časne“ ljude koji nijesu u mogućnosti da se od tih nedokazanih podmetačina odbrane, jer im je teško ući u trag.

            O tome da moderna CG-omladina na svojim blogovima piše izvanrednu prozu i poeziju, ni riječ, ali istu tu omladinu neki od njih visoko hvale za predreferendumsku aktivnost koju patrijotski iskazuju po forumima i blogovima... No to ne znači da nema cyber-žbira koji nadgledaju „duhovno drkalište“ (masturboir spirituel), kome nesumnjivo pripada budućnost kao toplokrvnim životinjama nakon što izumru mastodonti male glave i velikih prkana...

            No, jedno posebno iskustvo me je navelo, da i konačno shvatim da su ovi forumi i ostale virtuelne kafane na internetu, u stvari „tamni vilajet duhovne pornografije”, u koji se ne ulazi već pristojno i elegantno – šunja, sve kao , eto, slučajno naišli… Pošto sam u dijaspori aktivan još od prije nego sam pristupio internetu i potonuo u beščašće duhovne pornografije, toga sam postao svjestan tek onog momenta kad sam došao u priliku da se predstavim izaslanicima iz vlasti kad bi nam učinjeli čast... Kad bi im rekao svoje ime, obično bi bespomoćno i izvinjavajući se slegnuli ramenima, ali bi se zato žestoko ozarili kad bi im preporučio svoj nick – metuzalem i tek tada bi počela prava priča...

            Tada sam shvati da se svio oni ovim cyber-prostorom šunjaju poput onih uspaljenih kukavaca kvartom crvenih fenjera, zavirujući kroz izloge i zagledajući kurve koje ih sažaljivo pogleduju jer dobro znaju da, iako imaju dovoljno para, ni izdaleka nemaju hrabrosti da se odluče na jedan dobar i majstorski – metak!

Od tada, sa ponosom shvatam, da je u ovome „tamnom vilajetu“ duhovne pornografie moje cyber-ime – metuzalem - itekako na glasu, pa mu nekako dođem poput slavne Linde Lovelace iz kultnog filma „Deep Throath“, jer u Crnoj Gori nema toga, ko u medijima i izdavaštvu umije napisati nekoliko prostoproširenih rečenica, a da mu nijesam ožvalavio šlic od gaća, kako bi mi udijelio barem prežvakano i prezrivo pljunuto – priznanje... No, starost umnogome oslobađa od mnogih strasti i siskusenja, pa sam evo nadam da će i to pasati...