Piše Goran Sekulović

Vijek je od publikovanja knjige ‘’Srpski zločini u Crnoj Gori’’, izdatoj od strane Kraljevske Crnogorske štamparije u Rimu 1921. g. U njoj, između ostalog, stoji: ’’Mitropolit crnogorski (Mitrofan Ban) umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Cetinju. Na samrtnom času izjavio je, da je u decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srba priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Vel. Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na Kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine.’’ (Ranko Perović : 2008.; podv. G. S.) 

U ‘’Glasu Crnogorca’’ od 28. X. 1920. g., povodom smrti Mitropolita Mitrofana Bana, objavljeno je sljedeće: ‘’Na Cetinju je ovijeh dana preminuo poslije mučnog bolovanja bivši crnogorski mitropolit Mitrofan Ban koji je na onakav kukavični i nedozvoljen način izdao svoga kralja, svoju pastvu i junačku Crnu Goru, koja ga je uzdigla na crkveni prijesto Crne Gore, na kome kroz toliko vjekova śeđahu viteški mitropoliti-vladari, na čelu sa mučenikom vladikom Danilom i Petrom I-Svetim, koji pred nikakvim nasiljem i opasnošću ne ustuknuše, niti pred ništavnošću života glavu prikloniše, nego slavno hrvašnj u odbranu časti, slobode i prava Crne Gore, vječitijem životom žive… Crnogorski narod neće dozvoliti, da ubuduće više nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana’’.

A kako je tekao sami proces ’’samoukidanja’’ Crnogorske pravoslavne crkve? Poslije tzv. Podgoričke Skupštine, koja je poslužila nasilnom ukidanju crnogorske države, na red je došla i crnogorska autokefalna crkva. Bio je to uvod u negiranje i nepriznavanje crnogorskog naroda, tj. crnogorske nacije. Cilj je bio samo jedan: uništiti sveto trojstvo slobodne Crne Gore – istorijsko jedinstvo crnogorskog naroda, njegove države i crkve.  Dakle, nakon podgoričke skupštine od 13. novembra 1918. godine, organizovano je 16. decembra iste godine, ‘’zasijedanje’’ Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve.

Treba reći da je sastav Crkvene uprave, tj. sedmočlanog Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve bio dat u Državnom kalendaru Knjaževine Crne Gore za 1910. godinu: ‘’Predsjednik Mitropolit Mitrofan, članovi: episkop Kiril Mitrović, arhimandrit Mihailo Dožić, iguman Prokopije Vračar, protođakon Filip Radičević, protojereji Aksentije Bojović i Pavle Petrović. Sekretar đakon Ivo Kaluđerović.’’ Iz navedenog sastava se vidi da sekretar Sv. Sinoda nije bio njegov član.

Da  bi makar ukratko osvijetlili značaj ovog tijela i njegov  duh, pogledajmo jedno karakteristično pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve sa svog prvog sastanka upućeno  knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine. U njemu stoji: ‘’Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I – Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore. Između mnogijeh savremenijeh reformi koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih  Konsistorija i Svetog Sinoda. Saglasno  Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni  Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili. Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu’’.  (U knjizi Ranka Perovića ‘’O Crnogorskoj crkvi; On Montenegrin Church’’, Podgorica, 2008.; podv. G. S.) 

Što se tiče rada i načina donošenja odluka Sv. Sinoda, oni su bili precizno regulisani. U čl. 25. Ustava Sv. Sinoda stoji: „Sv. Sinod može donositi punovažne odluke, kad su prisutni u sjednici: predsednik (čl. 12) i bar još tri člana od kojih dva člana po pravu  i jedan po izboru”, tj. najmanje četiri člana od ukupno sedam, i to tri koji su po položaju (mitropolit Crne Gore, episkop zahumsko-rasijski i arhimandrit cetinjski (čl.11) i jedan po izboru (jedan od tri protroprezbitera (čl.11). Sekretar Sv. Sinoda Kraljevine Crne Gore  je bio ‘’član’’ bez prava glasa, tako da nije ni mogao glasati ili potpisati u ničije ime jedan ovakav akt (čl.25, 26 i 28).

 U prostoru ‘’odluke’’, uobičajeno predviđenom za potpis prisutnih, na posljednjoj ‘’sjednici’’ Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve – kada se ovaj organ ‘’samoukinuo’’, a time ‘’ukinuo’’ i Crnogorsku crkvu, što je poslužilo kao osnov za donošenje odluke regenta-kralja Aleksandra o ukinuću autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i njenom utapanju u novu Srpsku pravoslavnu crkvu – od sedam članova (predsjednik i šest članova),  navedeno je samo tri člana Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve (kao i sekretar koji je bio bez prava glasa). Samo su oni i prisustvovali ‘’sjednici’’, a ostala četiri člana su bila odsutna.

Zapisnik sa ove sporne, kako u njemu stoji: ‘’izvanredne sjednice Svetoga Sinoda Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori’’ od 16. 12. 1918. g., potpisalo je, dakle, od sedam, samo tri člana i sekretar koji nije bio  punopravni član Sinoda, jer je samo tehničko lice i ne glasa. Riječ je o predsjedniku Svetog Sinoda i posljednjem Mitropolitu autokefalne Crnogorske crkve Mitrofanu Banu, Mitropolitu Pećskom dr Gavrilu Dožiću i Episkopu Nikšićskom Kirilu Mitroviću, kao i sekretaru Sinoda Đakonu Ivu Kaluđeroviću.

Vidi  se da na ‘’sjednici’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve nije postojao minimalni kvorum ni mogućnost odlučivanja. Svoje odluke, a posebno ove vrste, Sv. Sinod, po tadašnjim zakonodavnim načelima suverene države Crne Gore, nije mogao donositi bez saglasnosti i potvrđivanja od strane knjaževske (kraljevske) vlasti. U Ustavu Sv. Sinoda iz 1903. godine, kaže se, na primjer, da crkva ne može da otuđuje imanja i druga materijalna dobra bez odobrenja knjaza Nikole. Pravni osnov za ovu problematiku dat je u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru donesenom 1905. god. U čl. 133. precizno piše: “Sveštena lica i crkvene ustanove potčinjene su zemaljskim zakonima u pogledu građanskijeh odnosa i imanja, u pogledu unutrašnjeg uređenja i uprave, upravljaju se prema statutima, koje potvrđuje knjaževska vlast”. A čl. 22. istog Ustava je izričit: „Odluke Sv. Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebito im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“, što naravno nije bilo sa rješenjem u spornom zapisniku, a čl. 21. utvrđuje spoljašnje poslove u koje bi spadalo sporno rješenje.

Uz to, na ovaj nelegalan način donijeto ‘’riješenje’’ glasi: ‘’Pošto je Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13.11. 1918. g. donijela odluku da se nezavisna Crna Gora ujedini sa Kraljevinom Srbijom, to i Sv. Sinod nalazi  cjelishodnim i opravdanim, da se i sv. autokefalna crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Pravoslavnom crkvom  u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko-Pravoslavnom crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca’’.

Po Ustavu Sveti Sinod nije mogao donijeti jednu ovakvu odluku, jer mu sam Ustav to nije dozvoljavao a i da jeste, viđeli smo da nije postojao kvorum za odlučivanje. Sekretar je, dakle, samo tehničko lice i njegov potpis ima važnost kao i potpis svakog zapisničara ( članovi 14 i 27). On samo potvrđuje ono što se dogovorilo. Da su pak zapisnik potpisala i četiri člana, koliko je bilo dovoljno za odlučivanje, odnosno čak i svih sedam članova Sinoda (a ne samo tri, tj. predsjednik i dva člana), to ne bi opet ništa značilo u pravnom smislu, jer po Ustavu Crnogorske pravoslavne crkve niko je nije mogao ukinuti  ili pripojiti nekoj drugoj crkvi. Bilo koji akt te vrste nije mogao biti zakonit. A i tako nezakonit akt, potpisalo je od neophodnih četiri, samo tri člana, od ukupno njih sedam. Dakle, zapisnik apsolutno nije bio pravno valjan dokument.  Povrh toga, u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru 1905. god. u čl.136 se kaže: “Zabranjuje se svaka radnja, upravljena protiv istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

Cijeli ton ‘’zapisnika’’ sa ove ‘’sjednice’’ je potpuno kapitulantski i inferioran spram države Srbije i njenog vođstva. U dijelu ‘’Predmet’’, gdje se definiše tema ‘’sjednice’’ – koja je, kako se ističe, ‘’svestrano proučena’’ – navedeno je sljedeće: ‘’Da se nezavisna Srpsko-Pravoslavna Sv. Crkva u Crnoj Gori ujedini s autokefalnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji.’’ Očigledan je ovdje jedan nonsens: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori nazvana je Srpskom, a to nije učinjeno sa Pravoslavnom crkvom u Srbiji!? Iz ovog – samo naizgled nebitnog, ali u suštini – izvanredno važnog detalja, pokazuje se potpuno reljefno i jasno kolika je bila potreba za podložništvom, podređenošću i dokazivanjem lojalnosti i bespogovorne odanosti spram srpske sile oličene u vojsci, državi i crkvi. Ili, ako se pogleda suština: kakav je i koliki bio pritisak Vlade i Crkve Kraljevine Srbije na već reokupiranu i anektiranu Crnu Goru i u tim (ne)uslovima sasvim onemoćalu dotle autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu! Na kraju ‘’zapisnika’’ sa posljednje ‘’sjednice’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve navode se prave adrese zbog kojih je donijeta odluka o ‘’samoukinuću’’ Crnogorske pravoslavne crkve i koje su zapravo i inspirisale, planirale i diktirale cjelokupan tok pokušaja uništenja crnogorske države, crkve i naroda-nacije: ‘’Gornje riješenje ima se dostaviti Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Srbije g. Dimitriju i Predsjedniku Vlade g. Stojanu Protiću’’.

Mitropolit i budući patrijarh SPC, dr Gavrilo Dožić, jedan od članova Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve koji su joj potpisali ‘’smrtnu presudu’’, u pismu Marku Petroviću-Njegošu iz Nikšića od 19. 11. 1921. g. – razočaran postupcima vlasti nove države-Kraljevine SHS i činjenicom što se, kako kaže, ‘’vodi igra sa pravima uglednijeh i zaslužnih ljudi’’ – na kraju rezignirano zaključuje: ‘’Čisto mi je došlo da bačim sve i da idem na ona dva rala očevine u Moraču, pa makar čuvao ovce, ako ih bude bilo. Više mi se dosadilo i vidim, da za Crkvu i svještenstvo ne mogu učiniti ništa, pa se bolje skloniti, da bar ne nosim ime grobara Crnogorske crkve’’. No, bilo je već kasno i ponio ga je: ime grobara Crnogorske pravoslavne crkve nije bilo moguće izbrisati!

Pošto Crna Gora 1918. godine nije ušla u sastav nove, jugoslovenske države, onako kako je propisivalo njeno ondašnje i u daljnjem kontinuitetu stalno trajuće punovažno pozitivno pravo,  već isključivo jednostranom voljom Srbije, srpske vojske i njenih ratnih saveznika, oružanom prinudom i golom silom, tj. njihovom faktičkom vlašću, jasno je da nikakvu važnost, vrijednost, legalnost i legitimnost ne može imati ni bilo koja posljedica ili pak odluka nekog organa, bilo svjetovnog ili vjerskog, koja proizilazi ili se poziva na pravno neutemeljen i ništavan izvor ’’ujedinjenja’’, a to je svakako tzv. Velika Podgorička Skupština. Ako je njena odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji) – kako je utvrdio u knjizi ’’Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji’’ (Ekonomist,Zagreb,1940.) srpski akademik prof. dr Živojin Perić, jedan od najpoznatijih  evropskih pravnika svog doba i najslavnijih srpskih i jugoslovenskih pravnika svih vremena sa, na prostorima Zapadnog Balkana, izuzetno rijetkim, visokim međunarodnim renomeom – takav je onda i bilo koji drugi akt ili odluka koje slijede iz njega. To se odnosi kako na ’’odluku’’ Sv. Sinoda o ’’samoukinuću’’ sopstvene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i ’’ujedinjenju’’ u autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevine SHS, tako i na dekret regenta Aleksandra iz 1920. godine o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve.   (gradski.me)