DUHOVNA APOTEKA - 6
s ambulantom
DIGITALNA EMIGRACIJA
Piše: V. St Kinjo
U
prijestonom gradu Cetinju, ne samo ljudi već i sve drugo što se odlikuje nekom
posebnošću, kad-tad dobije neko posebno ime ili - nadimak. Tako biva da neki javni
i privatni objekti, budu više poznati po tom nadimku, nego li po službenoj
adresi, kao što je to, na primjer, slučaj sa nekadašnjom zgradom banke nazvanom
- “Kasoronja”. Dok se banka nalazi u centru grada, ne manje poznata stambena
zgrada zvana “četrdeset mučenika” , nalazi se izvan centra i sagrađena je uz
samu katoličku crkvu. Vjerovatno je tako nazvana po broju, za ono vrijeme veoma
luksuznih stanova, koji su građeni dugo i u nastavcima, vjerovatno zato što su
raznorazni klanovi nekadašnje gradske nomenklature, jedni drugima u točkove
uvaljivali ideološke klipove. No, konačno je ona dovršena i useljena, većinom
pripadnicima visokoobrazovanog podmlatka iste nomenklature i time postala
otmjena rezidencija sa specijalnim pokrićem. Vjerovatno spada i u “najobrazovanije”
građevine prijestonog grada. U medjuvremenu je onaj stari marksizam propao, dok
su stanovnici sa svojim potomstvom nastavili da stanuju u ovoj poznatoj zgradi,
prilagodjavajući se novome “marksizmu” filmske braće Marks - odnosno MARX BROTHERS.
Tokom
zadnje decenije drugog milenijuma, raspad zemlje je donio sveopštu propast,
tako da je grad i život u njemu pokrila nerazmrsiva paučina beznađa i apatije.
Nekada moderne fabrike su bez posla i beznadežno zastarjele, dok se
visokoobrazovana gradska elita izgubila u sivilu neke poluilegalne privrede,
ali je nastavila da stanuje u nekadašnjim kadrovskim stambenim objektima, od
kojih je najatraktivniji bio i ostao ovaj pod novozavjetnim imenom - “Četrdeset
Mučenika”.
Prilikom
jedne od posjeta Cetinju, negdje sredinom devedesetih, prolazeći ulicom ispred
katoličke crkve nezainteresovano sam osmotrio južnu fasadu ove lijepe građevine
i tek kad sam trenutak kasnije osmotrio sjevernu, načičkanu malim tanjirastim
antenama, njihovo mnoštvo me opomenu da se ponovo vratim nazad i bačim još
jedan pogled na, balkonima pokrivenu, južnu fasadu. Tek tada sam postao
svjestan, da onoj šumi malih antena, uperenih ka Lovćenu, odgovara isti broj,
po balkonima južne fasade uredno rasporedjenih satelitskih antena (prečnika
najmanje 80 cm). Zbunjen tim nepreglednim mnoštvom a znajući njihovu cijenu,
prvo sam se upitao kako to da ti, visokoobrazovani stanovnici ove zgrade,
nijesu došli na ideju da, po mnogo povoljnijoj cijeni, dobave zajedničku antenu
koja bi im jednako poslužila i ujedno oslobodila cijelu zgradu tako ružnoga
tereta.
Nastavih
put, ali mi prizor antena mnoštvom nametnu neku svoju tvrdoglavu simboliku
novih (misaonih) prostora i (komunikativnih) mogućnosti. Iznenada, nenamjernom
analizom dodjoh do veoma iznenadjujućeg zaključka da su stanovnici pomenute
zgrade to samo - uslovno, tojest da oni svojim duhom već odavno stanuju negdje
drugo, odnosno moderno rečeno, otselili su se u globalne prostore novog
svjetskog poretka. Sve u svemu, neočekivano sam nabasao na jedan izvanredno
slikovit primjer - digitalne emigracije. U starom marksizmu često je bilo
riječi o “unutrašnjoj emigraciji” progonjenih disidenata koju je, kao što se iz
priloženog može vidjeti, zamijenila očajnicka emigracija u cyber- ili digitalne
(nad)prostore visoke elektronske tehnologije.
Nas,
koji lutamo zapadnim svijetom, ovakvi primjeri podsjećaju da je uvijek dobro
svemu novom poći u susret a ne čekati da se ono nenadno sruči na nas i odvuče u
svoje neprozirne dubine. Susret sa surovim pravilima zapadnog svijeta, odmah
nas je podsjetio koliko smo nepripremljeni za njegove izazove. Tek ovdje, na
Zapadu, vidimo da je najjača komponenta njihovog vaspitanja, osposobiti djecu
da postanu gospodari svojih želja, kako se ne bi pretvorili u njine robove.
Često sam, sa sjetom, posmatrao ljude zapadne civilizacije, u čijem životu se
bogatstvo podrazumijeva, nerijetko se diveći skromnom i dostojanstvenom načinu
na koji se tim bogatstvom i služe. Ponekad sam u tom njihovom ponašanju mogao
jasno da naslutim neko iskonsko poštovanje upućeno sjenima onih koji su
stvorili to izvorno blagostanje. Tim stvaralačkim svijetom ne kruži uzalud
krilatica da: “Čovjek postiže trajnije zadovoljstvo onim što stvori nego onim u
cemu uživa”.
Zbog
toga svaki od nas, iz dijaspore, s iskrenim nemirom prati “znake u vremenu”
aktuelnog “marksizma” u kojemu su ulogu nesmiljenih komesara nove ideologije
preuzele lične, svjesne, podsvjesne, cesto i neshvatljive, želje. U tom
pogledu, dovoljno je pratiti ponude trgovine i medija. Baš ta premisa da se
postane gospodarom svojih želja, stvara suverene ljude spremne da svoje
sposobnosti i sredstva udruže i zajedničkim snagama postignu ono što inače
nikad ne bi mogli. U svijetu kojim vladaju (puste) želje, sve se svodi na
njihovo očajničko zadovoljavanje, kojim veoma često manipulišu beskrupulozni
politicki strvoderi i korumpirani demagozi. Zbog toga me je simbolika ove
nenamjerne asocijacije ispunila tugom, jer neke od stanara ove narečene zgrade
poznajem još iz mladosti i znam da se radi o veoma časnim, poštenim i pametnim
ljudima, koje je jedan naopaki društveni sistem zatvorio u geto “moralno
političke podobnosti”, od njih ne zahtijevajući skoro ništa drugo do sirove
poslušnosti da bi ih, prilikom svoga nestanka ostavio na vjetrometini nove
stvarnosti u kojoj vladaju neke nove i, do neshvatljivosti čudne - vrijednosti.
Zato se ne treba čuditi što su izabrali ovaj nadrealni egzil koji omogućava
revolucionarna elektronska tehnologija. Time na najbolji način pokazuju da su
sposobni prilagoditi se svemu novom pa i ovom, nadajmo se, samo prelaznom
“marksizmu”, koji je suvereno ovladao našim sudbinama. Nadajmo se i da njihovo
temeljito obrazovanje neće ostati jalovo, već da ce se preko njihovog fino
vaspitanog i visokoobrazovanog potomstva, u najskorijoj budućnosti, opravdati i
osvjedočiti u potpunosti.
RESURSI
Ovih
gladnih, sankcionisanih devedesetih godina, narod se rado prisjeća onih
zlatnih, turističkih, kada je na Cetinju znalo da se dnevno „obrne“ i po
sedamdeset autobusa, od kojih je barem četrdeset bilo iz Dubrovnika. Sad na
Cetinju nema niđe nikoga, ali to ne smeta da se pominju mogućnosti koje su
sada, zbog skidanja embarga, postale mnogo izvjes-nije. O tome se uglavnom
priča po kafanama kojih ima kijamet po cijelom Cetinju, od kojih su one u staroj
varoši „naslovljene“ latinicom i na stra-nim jezicima, dok su u novoj varoši
„naslovljene“ ćirilicom a uglavnom su iz domaće geografije. Ovoga ljeta (96.)
sjedio sam kod Mura (čini mi se ?) u nekom dosta kvalifikovanom društvu, u kome
se razgovor okrenu na turističke mogućnosti sa neizbježnim pominjanjem broja
noćenja, procenata i ostalih tantara. Ovo sa brojem noćenja, slušam evo više od
tridest godina, pa mi je zbog toga naš turizam došao kao nekakva nepregledna
međunarodna spavaonica, nešto poput velikog bioskopa đe se plati ulaznica da bi
čoek mogao da prespava i nešto lijepo) odsnijeva, dok mu turistički radnici
do-đu nešto poput blagajnika, redara, čistačice, razvodnika... i obaveznih
nadrkanih vartrogasaca...
Slušao
sam bez velikog zanimanja, sjećajući se Pariza, Bretanje, Provanse i
turističkih „mogućnosti“ koje sam imao prilike da tamo doživim. U mojim, još
uvijek jarkim sjećanjima, najmanje su iskrsavala ta stalno pominjana -
noćenja... Na kraju se i ja umiješah u priču, računajući da, iako bez neke
kvalifikacije, ipak mogu da nešto rečem, barem na osnovu ličnih iskustava i
doživljaja po bijelome svijetu.
-
Ma, - rekoh - nema od tijeh vašijeh noćenja velike fajde..., sve dok turizam ne
bude ka´ u Francuskoj, jer dok vi ovdje računate na hiljade (praznijeh)
noćenja, Francuzi računaju (i naplaćuju!!!) hiljade - j.e.b.a.č.i.n.a !!!
Stvarno,
kad se sjetim onih vremena u Parizu, kad sam radio na ćošku ulice St. Denis i
jedne male, poprečne, kojoj se imena ne mogu više sjetiti, ali to nije toliko
važno... Bilo je to onih šezdeseth godina, kada je De Gol (de Gaule)donio ili
htio da donese dekret da se kurve sklone sa trotoara, barem na najvažnijim
turističkim destinacijama, isprva u Parizu a kasnije i drugdje. Tada su se
Francuzi sprdali na račun prijedloga da i kurve plaćaju porez, izmišljajući
priče o kojekakvim brojačima i taksimetrima... odnosno, metko- ili yebimetrima.
Sjećam se i jedne njihove pjesmice koja glasi:
J’aime
les artilleurs de ma grande mere (Volim tobdžije moje babe qui tiraient un coup
chaque quart d’heure... što opaljivahu po metak svaki kvarat od ure...)
Dakle,
u toj uličici, u jednoj od uskih nakrivljenih kućica sa tri sprata od po jedne
sobe i stepeništa, „radile“ su tri mlade qurve, izvanredne ljepotice, koje su
stajale u uskom ulaznom hodniku, iza staklenih vrata, stručno obasjane
reflektorima, tako da su bile još privlačnije nego što bi bile u uličnoj vrevi.
Jednog petka, odmah poslije podne pade mi na pamet da bih mogao da ispitam
koliko će zaraditi samo jedna soba u toj ruševini od kuće, jer sam morao da
ostanem duže u birou kako bih završio neke planove. Već ranije sam se
raspitivao koliko košta soba i rekoše mi 17,5 FF + cca 15% servis, dakle 20 FF.
Kad sam rekao da bih rado tu stanovao, jer radim preko puta, ismijaše me i
pitaše odakle ja uopšte dolazim. Postiđen, nijesam postavljao dalja pitanja, a
i nije bilo potrebe...
Namjestih
se da pratim jednu od njih, svaki put udarajući tipku računske mašine kad bi
preuzimalala mušterije koje bi, da se nijesu stidljivo motale naokolo, sigurno
mogle napraviti red „pristojne“ dužine. Ostao sam skoro do ponoći, a gužva je
tek trebala da počne jer su se u blizini nalazile poznate hale (Les halles
danas Centre Pompidou) koje su snabdijevale Pariz, a u kojima je posao počinjao
tek kasno uveče, no već tada, na mojoj mašini je bilo registrovano skoro 30 (i
slovima trideset) mušterija.
Zapanjih
se sumom od 600 FF koju je do tog momenta već bila zaradila sobica na trećem
spratu, pitajući se ko je vlasnik koji može da toliko zaradi, ne ulažući,
inače, skoro ništa. Te pare su i danas solidne, ali su tada bile barem deset
puta veće (moja plata tada: cca 2000 FF). U to vrijeme, soba u elitnom hotelu
„LUTETIA“, sa svim svojim uslugama, koštala je nešto oko 300 FF dnevno, te je
lako razumjeti moje čuđenje.
Krenuo
sam u potragu da saznam ko je vlasnik tog zlatnog rudnika, raspitujući se i to
najprije u bistrou na ćošku, jer mi je bilo nelagodno da tražim portira, kojega
skoro nikad nije bilo u loži, već su cure radile sve što je trebalo, a toga
nije bilo mnogo. Kad sam se počeo raspitivati, posluga me isprvo začuđeno, a
onda podozrivo gledala, dok neko ne pozva patrona koji hitro dođe i bez
okolišenja reče da gledam svoja posla, jer u tim stvarima , mnogo znati -
uopšte nije zdravo...
Njegov
savjet sam smjesta poslušao i odgovor počeo tražiti pogledom i razumom, slažući
nova saznanja kao kakav mozaik. Nije dugo trebalo da shvatim, da u borbi za
tako visoki interes niko, osim same države, nije imao ni najmanju šansu. Sjetih
se De Gola i pomislih na naivne Francuze koji nijesu ni htjeli, a ni mogli, da
povjeruju da je moguće oporezovati kurve. No, ja sam tada sazrijevao u rasnog
gastarbajtera, koji je došao na najveće ostrvo arhipelaga gastarbajterske
domovine, zvane rad, odnosno novac. Zapravo sam tada i saznao, da se svakoj
moćnoj i sređenoj državi, od svih ostalih, najbolje isplati tehnologija -
POROKA!!!
-------------------------------------------------------------------
Imam čast da postovanom obćinstvu iznesem
očevidan dokaz da ova apoteka nikako nije jalova izmišljotina jednog
frustriranog matufa, već napredna institucija postmoderne.
Dakle,
kad sam otprilike pola godine nakon ovoga pokajanja na Čepurcima, ponovo došao
na sljedeće, htjedoh nekoj rodbini da pokažem ovu gorepomenutu firmu- LA BUONA
VIDA - te se nakon izjave saučešća zaputismo ulicom koja je od groblja vodila
ka gradu, ali od ove slavne firme ne nađosmo ni traga...
Možda
ċu biti neskroman ali sebi uzimam za pravo da je nestanak ovog značajnog imena
jedne ugostiteljske radnje, nesumnjiva zasluga ove moje butige i dejstva njene
izuzetne - duhovne farmakologije. Nemojte zaboraviti koliko je važna njena
opšta anamneza u pogledu sveopšte bolijesti na ovome forumu - gluposti, od koje
je teže jedino ako je neko još i ponosan na nju (glupost!).
Originally Posted by zippy jos je tu Met... bar je bila prije mjesec
dana
-----------------
Au, je li moguće!?
Ada dobro se sjećam da smo ulicu pretražili
uzduž i poprijeko i ne shvatam da smo je mogli previđeti, nako ako su tu
ojađelu firmu ponovo natakarili...
No ništa, ponovićemo terapiju, pa dako se
uspostavi kakvo blagotvorno dejstvo i makne ta očevidna glupost od koje i zubi
trnu...
Hvala na upozorenju!
- M -
tačno izmedju 2 pogrebne usluge, malo
uvučeno... možda su makli reklamu ali znam da je kafana tu
Zippy!
Dobro što si se ponovo javila sa ovom
ohrabrujućom informacijom, jer to znači da su je makli kako narodu ne bi bola
oči a možda im treba iz poslovnih razloga (registracija!). U svakom slučaju se
može uzeti kao izvjestan znak da naša terapija ipak djeluje...
Uvod U Duhovnu
Anatomiju
Kad god se pomene higijena to me odmah
podsjeti na moju nenamjernu pomisao da:
„Razuman
čovjek ruke pere – prije pišanja...!"
...
koja mi se nametnula onoga momenta kad sam sebe zapitao po čemu je taj
(pišajući) dio tijela prljav u toj mjeri da bi čoek nakon njegove upotrebe
morao oprati ruke. S obzirom na ulogu i važnost ovog (ne samo pišajućeg) dijela
ljudskog tijela, bilo bi mnogo poštenije uvesti gore navedeno pravilo duhovne
higijene, jer sa njime stoji u mnogo prirodnijem odnosu nego li ono iz službene
higijene.
No,
ovo predstavlja veoma sitan detalj u odnosu na svu bijedu učenja službene
higijene, osobito kad se malo dublje udje u suštinu, ne samo duhovne
farmakologije već, što je mnogo bitnije na veoma zapostavljeno polje - duhovne
anatomije.
Dakle,
dok službena anatomija čoeke tretira kao skupinu organa razvrstanih prema
određenim (zadatim) fiziološkim funkcijama, duhovna anatomija se u tom pogledu
bitno razlikuje, jer su njeni prioriteti zasnovani na posebnim aspektima
stvarnosti.
Naprimjer,
dok službena anatomija polnim organima smatra samo progenitivni trakt koji
ujedno služi za izlučivanje otpadnih voda (mokraće), duhovna anatomija to isto
smatra anatomskom infrastrukturom stvarnog polnog organa – (ljudskog) mozga.
Dakle,
s aspekta duhovne anatomije, ljudski mozak jeste jedini stvarni – polni organ,
čija nesumnjiva funkcija jeste da životno (duhovno i moralno) obradi posljedice
međusobnih funkcija pomenutih muško-ženskih anatomskih infrastruktura, odnosno
uobičajeno sređivanje posljedica neke – jeb@čine. Ko god ovo smatra nastranim.
Neprirodnim ili glupim, neka se malo zamisli nad pojmom – čoek? Jer prema
uobičajenom pojmovanju muškarac jeste čoek ali i žena isto, te se time ovo
pitanje tvrdoglavo i bez prestanka nanovo nameće – što i ko je, u stvari – čoek?
A onda je na mjestu i potpitanje – kada?
Eto
tako to biva kad čoek neće da prihvati ono čemu su ga učili već hoće da misli
svojom (hm!) glavom u kojoj se, po ovoj našoj novokompo-novanoj definiciji
nalazi baš ovaj (polni organ) – mozak, što ovu cijelu (duhovnu) rabotu čini
kudikamo komplikovanijom.
No,
zbog svih onih koji teško izlaze na kraj sa par prosto proširenih rečenica,
neću sada nastaviti ovu važnu lekciju iz nove (duhovne) anatomije, već samo
navesti kao izvjestan „prijedlog za razmišljanje“ prije nego nastavim sa daljim
razlaganjem ovog segmenta učenja koje će u istoriju ući pod nazivom – duhovna
anatomija. Sjećam se jedne kletve čije značenje mi je dugo godina izmicalo, sve
dok se nijesam primakao dobu kojemu je ona, u stvari, bila primjerena –
starosti – a glasila:
„`Ajde,
voda ti se svezala, dabogda...!“
Dobro
se sjećam da su žene ovu kletvu izgovarale poput neke magijske formule, pri
tome ipak pritežući duhovnu „ručnu“, vjerovatno svjesne njene težine i mogućeg
povratnog dejstva koje svaka kletva sadrži.
Lutajući ovim modernim svijetom, veoma rano
sam zapazio da i njime vlada ista moralna bijeda kao i u zavičaju, samo
temeljito prikrivena jasno utvrđenim ophođenjem. Da nije bilo zdravo čečkati po
tim utvrđenim uzusima međusobnog ophođenja i sve nazivati svojim pravim imenom,
najbolje pokazuje sudbina Wlihelma Reicha, koji je tu očiglednu moralnu bijedu
nazvao – Emocionalna Pustinja (Emotionale Wüste).
On
je, još prije II Svjetskog Rata, ukazao na veoma snažan uticaj tzv. Javnog
Morala, ne samo na Politiku i Nauku, već posebno na zdravstveno stanje svakog
pojedinca i tek nakon što sam pročitao njegove (zabranjene!) naučne studije,
tada mi se u potpunosti otkrila sva tragika one pomenute kletve o jezivom
„vezanju vode“. Moderna medicina je mnogima, posebno u modernom svijetu,
omogućila da izbjegnu tragiku ove (moderne“ bolijesti koja se sastoji u tome
što prostata otekne i time zatvori izlaz mokraći, tako da pacijent sebe,
iznutra „ispiša“, sve dok ne umre (lipše) u najstrašnijim mukama.
U
jednom američkom filmu, đe se jedan sredovječni razvedeni bračni par prepire
oko nekakih tranja, još uvijek lijepa žena koju igra Džejn Fonda(!), saldo
njihovog zajedničkog života svodi time što navodi dvije operacije; njenu
totalnu i njegovu operaciju prostate, nakon kojih se oboje mogu jeb@ti bez
ikakve odgovornosti....
U
međuvremenu su se uslovi života i kod nas modernizovali u toj mjeri, da ove
dvije operacije i kod nas predstavljaju znakove na ivici životnoga puta, pa
nije zgorega osvrnuti se na uzroke ovih modernih bolijesti, od kojih je ova sa
prostatom utoliko zanimljiva što svojim „vezanjem vode“ predstavlja izvjestan
"Gordijev čvor" svakog modernog čovjeka, jer statistika veli da od
dest muškaraca, barem osmina moraju računati sa njim kad dodju u odmakle
godine. O profilaxi će biti riječi u sljedećem nastavku, jer bi njeno navođenje
u mnogome prevazišlo okvire jednog post „pristojne“ dužine...
(nastavlja se....)
Od mnogobrojnih grčkih božanstava, jedino
su Eros (Bog ljubavi) i Thanatos (Bog smrti), iako više kao pojmovi psihološke
diagnostike, našli mjesto u modernoj nauci. I ne samo u nauci, već i u modernom
potrošačkom društvu opsjednutom stilizovanim filmskim ljepotama erotike i
umiranja, koje suvereno vladaju digitalnim prostorima svakidašnjice.
U
potrošačkom društvu, posebnu ulogu ima Eros, ali ne kao mitsko božanstvo već
kao neizbježan duhovni vektor kojim se Svjetski Kapital služi kako bi ovladao
onim najintimnijim ljudskim željama i iskoristio ich za svoje potrebe. Ovo nije
nikakva posebna mudrost, jer svako dovoljno pošten prema sebi i drugima,
neizbježno dolazi do istog zaključka. Kad god razmislim o ovome, odmah mi u
sjećanje dođe jedna zimska noć sa brojnim pokajanjem i pokajnicama raspoređenim
po okolnim kućama, đe uz naloženi oganj raspravljaju o svemu i svačemu,
tematski zalazeći sve dublje što je noć odmicala.
Dok
sam i ja u jednoj od tih kuća, u kojoj se na vrelom šporetu kuvala kafa a pored
nje, na sećiji ležao jedan od zetova – invalid – pristigao čak iz Beograda,
borio sa snom osluškujući (žestoke erotske) priče daljeg strica Blaža Mrgudova,
pomenuti zet je, namrgođen i skoro sa gađenjem slušao pa na kraju ne izdrža no
reče:
„A
kako možeš, tako star čovek, da pričaš takve stvari...!“
Blažo
prekide priču, okrenu se i odmjeri zeta koji ga je i dalje osuđivački
posmatrao...
„`Ajde,
jadan, batali tu priču... Evo viđi, kakvi smo bogalji obojica, ma ne (nas)
zaisto niko niko ne bi moga´ upreći u bračni jaram, da ne (nas) nije namamio -
pičkom!“
U
ovoj konstataciji Strika-Blaža ima više izvorne mudrosi no u svim stručnim
knjigama od pamtivijeka i od njega sam više naučio no od svih instanci
zaduženih za moje ojađeli – odgoj!? U stvari, njega sam morao citirati, da se
ne bih i sam izgubio u magli uobičajene sholastike, kojom se pokušava nešto
veoma važno iskazati a da se ama baš ništa ne bi – reklo!
Dakle,
svi znamo da erotika dominira skoro svakim muškim (jednopolnim) razgovorom pa
makar i ne bilo riječi o njoj. No to nije toliko bitno, koliko tematske
formulacije koje se bave svim onim ciljnim u odnosima između žene i muškarca. U
tom pogledu, vjerujem da su mnogi uočili činjenicu, da se za ženu, uglavnom,
kaže da je doživjela – orgazam – dok se za muškarca kaže – svršio je.
Ova
razlika je veoma izražajna, jer ukazuje na konstataciju sa veoma dubokom
podsvjesnom podlogom. Da bi se to objasnilo, potrebno je vratiti se na pojmove
Erosa i Thanatosa, onako kako ih uzima moderna nauka i time svodi na osnovne
ljudske strahove od – orgazma i smrti - kao privremenog ili trajnog gubitka
svog ega, odnosno svoga – ja!
Pošto
su žene kudikamo emocionalno hrabrije, one sebi lakše dopuštaju
(orgastično-privremeni) gubitak svog ega, dok su muškarci odgojeni da nikad ne
gube kontrolu i zato osuđeni na plitko – svršavanje. Ovako tragična posljedica
uobičajenog odgoja nije slučajna već sasvim namjerna, isto kao ona u stočarstvu
gdje se junac uškopi kako bi bio postao jedan plah i vrijedan – vo i kao takav
bio na korist društvu...
Međutim,
na ljudima nije primijenjena ista brutalna metoda kao u stočarstvu već metoda
izdignuta na duhovni nivo, tako da se uz pomoć određenih vaspitnih institucija
stvara onaj izvikani ego, tojest izvjesna vrsta duhovnog, unutrašnjeg udbaša,
koji budno pazi da ništa ne izmakne sveopštoj kontroli. Zato neka svaki
muškarac, makar i slučajno pročitao ove redove, pošteno koliko može, sebi
postavi pitanje đe se, svaki put bez izuzetka, završava onaj talas strasti,
koji ga nezadrživo uzdigne..., da bi se onako jadno i nemoćno razbio o -
prostatu, umjesto da se razlije cijelim tijelom i konačno svom snagom mlatne po
tintari tako zestoko da - izgubi svijest. Pardon – kontrolu!
Rukodjelatna terapija za dobar vid
S obzirom da ovaj forum posjećuju uglavnom
brojači nacionalno obojenih krvnih zrnaca, prije nego li nastavim ovo
(meta)stručno izlaganje iz oblasti duhovne anatomije, prvo ću donijeti jedan
veoma ilustrativan primjer iz običajne dijagnostike prisutne u svakom
(istorijskom) narodu. Ne moram posebno pominjati poznate izreke, koje odavno
predstavljaju izvorne primjere narodne dijagnostike, kao što su, naprimjer:
-
Oćorio od ljubavi!
Ili...
-
Od neyebice mu pao mrak na oči!*
...itd....
Kao
što se iz gorenavedenog može vidjeti, narodna dijagnostika, opjevani osjećaj
zvani – Ljubav – smatra ozbiljnom (epidemiološkom) boliješću, protiv koje ima
raznoraznih preparata ali sa dosta ograničenim dejstvom... Koliko je narod u
pravu, potvrdiće mnozina od onih koji su već preboljeli ovu tešku bolijest,
odnosno ovu njenu gorenavedenu – očnu – varijantu, jer kad, tek nakon prve
(bračne) jeb@čine progledaju, tek tada, u svoj jasnoći vide, sa kakvim
govedetom dijele (bračni) jaram. No tada je ionako sve kasno, osim ako se ne
pomame i pod žestokim (moralnim) udarcima stanu očajnički otimati da se, na sto
crnijeh jada nekako iz njega izbave da bi, skoro po pravilu nanovo obnevidjeli
i uskoro se, ponovo, našli u drugom (podnošljivijem) jarmu.
No,
ako ćemo pošteno, u stvari u tom i takvom otimanju i jeste jedini prosperitet i
budućnost bilo kojeg naroda, pošto USA svoj prosperitet(?) zahvaljuje baš tome
otimanju, jer statistika neumitno ukazuje da u Americi, na svakog stanovnika o
dolaze, prosječno, po dva jarma, pardon – braka!
E, sad, nije velika mudrost ovdje
razglabati o duhovnoj farmakologiji i profilaxi, kad su u pitanju ovakve,
opštenarodne bolijesti vida i drugih organa, već prije svega kako općinstvo
uputiti na veoma djelotvorne alternative liječenja i profilaxe koji se nalaze,
bukvalno, na dohvatu – ruke!
Zašto bi, naprimjer, neki uspaljeni
momak/cura, obneviđeli od siline hormonalnih procesa koje neodoljivo mute razum
i razvaljuju mlada srca, uz opštenarodno slavljeničko tandaranje, morali prvo
da se „uzmu“, a onda na zakoniti ali dozlaboga nespretan način solidno izjebu,
kako bi i konačno progledali, kad na domaku uma i desnice ruke a u laboratoriji
sopstvenoga tijela, nepodnošljivom lakoćom mogu doći do - „kapi za oči“ -
itekako djelotvornih i u stanju da im povrate vid i očiste pogled... Nema čak
ni potrebe te čudesne „kapi“ ukapati u obnevidjele i oboljele oči da bi se
čoeku povratio (duhovni) vid i unutrašnji mir...
Ove
čudesne „kapi“ treba samo – izdrkati!
Ili kako se inače naziva ova efikasna
opštenarodna terapija....
Ko god nije spreman povjerovati u njeno
dejstvo, neka ovu terapiju svojeručno i bez odlaganja isproba na sebi.
No
da nastavimo sa uvodom u Duhovnu Anatomiju, sljedećim prilogom u kome će biti
riječi o uzrocima urološko-seksualnog infarkta koji statistički prijeti
osmorici od deset muškaraca koji imaju sumnjivu sreću da dožive starost dublju
od sedme decenije, kad se ionako svode svi životni računi.
Dakle,
sjećam se vremena kad sam, u nekom od bezbrojnih tehničkih biroa, radio sa
izdankom jedne od najpoznatijih porodica nacističke Njemačke – Gundelach -
čovjekom, ne samo radikalnih nazora već i spremnosti da ih iznese... Svoje
mišljenje o bilo čemu iznosio je iznenada i bez da li ga neko sluša ili ne, te
nijesmo bili iznenađeni kad se jednoga dana umiješa u neku priču izjavom koja
je glasila:
-
"Jedina prava jebačina može biti samo onakva, kakvu zamišljate dok
drkate...“
Vjerovatno
smo ovom izjavom bili tako žestoko zatečeni i to baš zbog sopstvenog iskustva,
takoreći iz prve i desnice – ruke! Podsvjesno smo se pitali zašto je to tako a
ja sam tek mnogo kasnije saznao od mudrih ljudi da je to zbog toga što pri
drkanjučoek ostaje nasamo sam sa sobom te mu i ona kontrola od strane onog
duhovnog „Udbaša“, odnosno „uvaspitanog“ ega (svoga Ja!), u nedostatku svjedoka
(žene) uveliko oslabi, pa se onaj talas „Očišćenja“ ne razbija o bedem prostate
već ponekad prelije preko njega, da bi se, nezadrživo, razlio prostorima mašte.
Zbog
pomenute kontrole ovoga duhovnog „Udbaša“, talasi „Očišćenja“ ne mogu da speru
sav onaj duhovni talog koji se godinama taloži u dubinama i pećinama duše, te u
ljudskoj potsvijesti nastaje nešto nalik na „Augijeve štale“, čije čišćenje
zahtijeva Herkulovsku snagu, umijeće i mudrost. Zato nije čudo što toliko
muškoga svijeta svake godine strada od ovoga, u osnovi sramotnog – „infarkta“ –
kao da nije dovoljan i onaj srčani...
Duhovna ortopedije
sa protetikom
Dakle,
već sami pomen duhovne anatomije uslovljava pojmove kao to su – duhovna
ortopedija sa protetikom – o kojoj će svakako biti riječi u ovom i sljedećim
nastavcima. Uopšte nije slučajno da su baš, znojni i grlati politički vizionari
„Nebeskog Naroda“, bili prvi koji su zlatni pribor svoje nekadašnje vlastele
(zlo)upotrijebili u smislu duhovnog ortopedskog pomagala, kako bi duh i misiju
svoga naroda uzdigli do neslućenih visina.
No
to ne znači da duhovna protetika nije i do sada postojala i da još uvijek
postoji. Postoji itekako, dovoljno je samo na stvarnost bačiti jedan
(unutarnji) pogledi i vidjeti da ona predstavlja onaj subtilni vektor
stvarnosti bez koga se suština mnogo čega ne može shvatiti u potpunosti.
Mnogi
od onih koji su čitali Hemingveja, sjetiće se one njegove duhovite opaske o
gradu Parizu, da je on; „praznik koji traje...“, o čemu sam se lično uvjerio, s
tim što ću njegovo opažanje dopuniti svojim neprolaznim ubjeđenjem, da Pariz
nije samo grad već, štaviše, predstavlje izvjesnu jedinstvenu – erogenu zonu –
na osjetljivoj površini naše planete. Ovaj čudesni grad nije samo glavni grad
Francuske već i grad u kome se, nepredviđeno i bez dogovora, srijeću ljudi
cijeloga svijeta da bi svojim novostečenim vezama i odnosima, postali
nenamjerni kreatori duhovne mode i shvatanja svoga vremena.
Odmah
nakon dolaska u ovaj grad, neodoljivo mi se nametao utisak da je u njemu sve
podređeno (slučajnom?) susretu i njegovom ishodu, pa me mnogo što nije
začudilo, jer sam se i sam koristio „uslugama“ ovoga grada. Svaki susret ili
poznanstvo, posebno sa ženskim narodom, podsvjesno i neumitno je uslovljavao
izbor cafe-a, restorana, hotela.., i dugo mi je trebalo da otkrijem i – zašto.
Tek kad sam počeo razmišljati o geommetriji kućne i, posebno, ugostiteljske
opreme, shvatio sam da ona nikako nije slučajna. Međutim, što se ove geometrije
tiče, ne treba putovati do Pariza već samo uzgred prisjetiti nekih pojmova
odomaćenih širom svijeta kao što je to, naprimjer – francuski krevet, koji čak
i kod onoga ko ga nije vidio, izaziva sasvim određenu asocijaciju, jer se radi
o konstrukciji koja uveliko prevailazi namjenu uslovljenu potrebom za snom i
odmorom.
Prvo
što mi je od ove ugostiteljske (duhovne) protetike palo u oči, jeste razlika izmedju
stolova u cafe-u i restaurantu, zbog toga što su u cafe-u uglavnom bili
okrugli, sa jednom nogom, dok su u restaurantu ovladavali kvadratni ili
pravougaoni. No, nije ni bilo potrebe za razmišljanjem, jer se radilo o nečem
što uveliko prelazi granice razuma i zalazi u oblast intuicije (unutrašnjeg
razuma), tako da sam ubrzo naslutio da su okrugli stolovi uslovljeni erotskom
prirodom susreta uobičajene klijentele, koja podsvjesno izbjegava oštre uglove
i ostala (geometrijska) ograničenja, kako bi ostvarila što prisniji, međusobni;
duhovni i tjelesni dodir.
Koliko
puta sam, dugo nakon mog odlaska iz ovog čarobnog grada, mnoga ženska
poznanstva zbunjivao ovom činjenicom, pri tome im objašnjavajući da oblik stola
omogućava da jedno slučajno poznanstvo uskoro preraste u jedan mali, intimni
hepening, kada svaki dodir iznad i ispod stola znači nezaboravnu tjelesnu
poruku, dok izmiješani prsti ruku, u ritmu srca i nabreklih damara izvode
ritualni ples, kao pripremu za ono što naknadno treba da se odigra na, svjetski
poznatom „francuskom ležaju“, visokostručno koncipiranom baš za takve susrete.
Otprilike, kao što je i bokserski ring koncipiran za susrete druge vrste...
No,
čoek ne mora oditi u Pariz da bi donio slične zaključke, već mu je dosta da se
osvrne oko sebe tamo đe živi. Nek prođe gradom i pogleda opremu kafana i
restorana pa će mu odmah biti jasno da je njen oblik uslovljen mjesnom
klijentelom koja kafane koristi na sasvim drugi način. Prije svega, odmah će
uočiti da se radi o susretima druge vrste, kojima više odgovara oprema prilično
razuđenih oblika. Osobito u ovo zadnje vrijeme, kafedžije se utrkuju da svoje
objekte opreme što udobnijim foteljama ili stolicama pretrpanih raznobojnim
kušinima, tako da poizdalje skoro da nalikuju na – ležajeve! I stvarno, neće me
začuditi ako neki od tih vajnih „biznismema“ svoj „objekat“ i opremi onim
modernim bolničkim krevetima, te se na dugme mogu podešavati tjelesinama
njihove klijentele. Kad čoek vidi kako se sve one zadrigle spodobe obrijanih
glava, nalik na tikve (bez korijena), odmah se podsjeti na onu latinsku izreku
koja mu se nametne parafrazom:
-„U
lijenom tijelu lijen je i duh...!“
Kolika
je razlika između ugostitljske opreme glavnog grada Crne Gore i naprimjer
uobičajenih američkih, dovoljno je sjetiti se onih visokih barskih stolica i
odmah shvatiti da je njihov oblik uslovljen sasvim drugim načinom života, koji
je daleko od svakog izležavanja i gubljenja vremena, jer ljudi koji sjede na
onim visokim stolicama bez naslona skoro da nalikuju na glinene golubove u
streljani kakvog vašara, koje onaj barmen, jednog po jednog, precizno
"skida" svojim koktelima kako ne bi smetali protoku Svetog Kapitala,
koga s punim pravom očekuju i naši – biznismeni.
Duhovni
vitamini sa Lexusovog Bloga
--
Egzistencijalna
pitanja
Zašto
ljudi naruče dupli cheeseburger, veliku porciju pomfrita i light coca colu???
Zašto
žene ne mogu da stave maskaru zatvorenih usta?
Zašto
je riječ "skraćenica" tako dugačka?
Zašto
da bismo ugasili Windows moramo prvo da kliknemo na "start"?
Zašto
se sok od limuna pravi od vještačke sirovine, a deterdžent za suđe s mirisom
limuna od pravih limuna?
Zašto
ne postoji hrana za mačke s ukusom miša?
Zašto
je igla koju upotrebljavaju za eutanaziju sterilna? (Ovo je pitanje za
MN-inu
Sigurno
ste već čuli za neuništive crne kutije u avionima... Zašto ne proizvode čitav
avion od takvog materijala?
Zašto
kamikaze nose kacige?
Kako
table s natpisom "ne gazi travu" dospiju na sredinu travnjaka?
Što
je to čovjek pokušavao da uradi onog trenutka kad je otkrio da krava daje
mlijeko?
Ako
je riječ u rječniku nepravilno napisana, kako ćemo to primjetiti?
Zašto
taj jebeni Noa nije zgnječio par komaraca?
Da
li i radnici u Liptonu (čuvena fabrika čaja) imaju "pauzu za kafu"?
Zašto
se "odvojeni" piše jednom riječju, a "svi zajedno" s dvije
odvojene?
Zašto
dragstori imaju brave i katance?
Duhovna anatomija čovjeka
- Još
i prije nego sam krenuo u avanturu pisanja uvoda o duhovnoj anatomiji, veoma
često sam se suočavao sa ovim (priručnim i nametnutim) pojmom – čovjek – koji
samo uslovno pripada našoj stvarnosti, jer svaki pokušaj da se o njemu razmisli
na konačan način, svakog čovjeka (muškarca i ženu) dovodi u žestoku – dilemu...
Jer ako pod pojmom – čovjek – podrazumijevamo muškarca i ženu podjednako, što
je onda, u stvari – čovjek!? Svaki put, kad se nađem u toj dilemi, neumitno se
sjetim jednog čudnog aforizma, poljskog aforističara (i filosofa) Stanislava
Jirži Leca, koji glasi:
-„
Što smo bliži Istini, sve smo dalje od – Stvarnosti!“
Ova
neobična misao poljskog satiričara, svakog ko umije i hoće da misli svojom
glavom, neumitno vodi na klizav teren duhovnih špekulacija ali i do veoma
životnih zaključaka, kao što su i ova moja divlja razmišljanja o duhovnoj
anatomiji čovjeka koji se, kako vidimo iz priloženog, sastoji od dvije polovine
– muške i ženske, koje, svaka za sebe pledira za svoju individualnost. U tom
pogledu, žene imaju kudikamo životniju predstavu o ljudskoj egzistenciji jer se
oslanjaju na (unutrašnju) mudrost lične, nedirnute intuicije i zbog toga svoja
shvatanja veoma često izražavaju uz pomoć slikovite romantike, kao što bi to
bilo u prigodnoj izreci da su:
„Muškarac
i žena – dva pala anđela, sa po jednim krilom, a u stanju da uzlete jedino –
zagrljeni!“
Koliko
god bila sladunjava, ova izreka u sebi skriva sličnu poruku kao što je i ona u
navedenom aforizmu o Istini i Stvarnosti, što znači da čovjek kao biće postoji
u nekoj drugoj – višoj – stvarnosti. Ne samo da se nameće pitanje ima li ga –
čovjeka – već i pitanje – kada – a da ne pominjemo ono konačno – zašto?, no to
već uveliko prelazi okvir anatomije, pa makar ona bila i duhovna.
No,
biće najbolje ako počnemo sa običnom anatomijom u kojoj je sve definisano, tako
da prosječan čoek poznaje i može da nabroji ljudske organe, sve dok ne dođe do
onih – polnih – koji u stvari čovjeka razdvajaju na ženu i muškarca. Tu već
počinju problemi koji zadiru u matematiku, jer dok čovjek (muškarac/žena)
posjeduje po dva odnosno jedan od pomenutih organa a službena anatomija govorio
o muškom i ženskom polnom organu, duhovna anatomija priznaje samo – po pola,
jer ljudski polni organ, u stvari, nastaje tak sjedinjenjem dvije polovine ovog
u suštini zajedničkog polnog organa. Posljedica ovakvog razmišljanja, jeste i
moja nenamjerna formulacija proistekla pod uticajem burne sexualne revolucije
godina šegdesetih u Parizu, a (neumitno) glasi:
„Jedini,
stvarni, ljudski (muški/ženski) polni organ jeste – mozak, sve drugo nije ništa
do kabasta anatomska infrastruktura dvostruke namjene.“
Što
znači da „službeni“ organi na sebe preuzimaju samo fiziološku ulogu, dok se
pravi polni organi bave egzistencijalnom kauzalnošću njihove međusobne
„upotrebe“. Jebote, kakav izraz!
E, baš kad se dođe do ovakvih izraza, nije
zgoreg učinjet mali predah.., zato...
Libido Mase
Prilikom
ove zadnje posjete Crnoj Gori, jednoga dana se nađoh u debelom hladu platana na
Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, gdje sam sam na jednoj od klupa sa
zadovoljstvom ispijao bocu hladne vode i opušteno posmatrao kako život teče
ovom ulicom čiji nastanak sam imao prilike da pratim od samog početka.
Odjednom
se buka smanji a veoma živ saobraćaj naprečac prestade te se uznemireno zapitah
da se nije dogodio kakav od dosta čestih udesa. Stadoh se osvrtati i u daljini
primijetih nekakvu gužvu koja se veoma sporo približavala i dosta dugo potraja
dok ne shvatih da se radi o još jednoj (tihoj i potuljenoj) demonstraciji
Radničke Klase „Radoja Dakića“ koja je organizovano izašla na ulicu da potraži
svoja (zagubljena) prava.
Sjetih
se nekadašnjih žestokih AB-demonstracija ovog tada visokosvjesnog Elementa
Samoupravljanja te je, nekako i na jade, jedva dovedoh u vezu sa ovom ućutalom
i obješenom procesijom koja, ka da bješe krenula na pokajanje a ne u potragu za
svojim pravima. S nelagodom nastavih pratiti njen mučni hod podnevnom vrelinom,
tonući u sjećanje na ne tako davnu prošlost.
Sjetih
se i nekih svojih rođaka koji su nekad radili u ovom Gigantu (Dinosauru)
socijalističke privrede, koje sam, nakon uspješno i na svoju štetu izvedene
AB-revolucije, pitao da mi iskreno reču o neodoljivim porivima i motivima koji
su ih mogli navesti da učestvuju u valjanju i obaranju „Foteljaša“, kad su pod
kojima su živjeli tako da bolje jedva da su mogli. Pogledaše se, prvo stidljivo
a onda sa nekom sjetom a umjesto odgovora koji sam očekivao, orno progovoriše
gledajući jedan drugog:
„
Bismo li...! Ma bi vala opet... ka onda...A..!“
Nakon
toga mi objasniše da oni tu AB-revoluciju i cijelu vardanju i nijesu smatrali
političkim činom, već su na nju odlazili kao na jednu veličanstvenu i strasnu –
kolektivnu jeb@činu – iz koje se se vraćali jednako ugodno iscrpljeni kao i iz
prave jeb@čine… Ove njihohove iskrene izjave me podsjetise na jednu od knjiga
Wilchelma Reicha; Massenpsychologie des Faschismuss (Fašistička psihologija
mase) u kojoj je on nagon okupljanja mase i njene akcije objašnjavao
manipulacijama libida od strane vladajućeg režima.
U
tom trenutku, dok su zadnji učesnici ove tugaljive procesije odlazili štiteći
se od Sunca svojim transparentima, neodoljivo mi se nametnu erotski aspekt ove
procesije koja me nagna da je, nenamjerno ali zato neizbježno, uporedim sa
mlitavim - kurcom - koji, nemoćno i prazno visi, nakon žestoke i uspjele - jeb@čine.
Nakon
toga se raspitao o opravdanim zahtjevima ove procesija na što me neko
obavijesti da su u pitanju neke ojađele – pare – nakon čega moje zanimanje
naprečac prestade jer me cijela rabota potsjeti na – prostituciju!
Multavinski duhovni
preparati C. G. Lichtenberg-a
...vec se vidi da je ljeto počelo, jer je
na forumu zavladalo tipično zatišje. Zato poštovanoj klijenteli preporučujem
ove oprobane (duhovne) preparate poznatog njemačkog mislioca po imenu -
Cristoph Georg Lichtenberg. nekadašnjeg profesora matematike, fizike i
astronomije na Univerzi u Göttingenu.
Sveska A
(1765 - 1770)
Ljudska lica su, često, do odvratnosti
ružna. Zašto to? Vjerovatno zato što se bez toga ne bi mogle izraziti ni
najnužnije razlike naravi; moglo bi se shvatiti i kao duhovna karakteristika,
koju bi, možda, trebali sa više truda učiti da čitamo. Da bi se postavile
pojedine osnove ove teške i opširne nauke, kod različitih nacija bi trebalo
pogledati njene najveće ljude, zatvore i ludnice, jer te tri oblasti, takoreći
čine tri osnovne boje, čijim miješanjem, opštepoznato, nastaju sve ostale.
* * * * *
Dok posmatramo neki predmet, istovremeno
vidimo i mnoge druge, ali manje jasno. Pitanje je da li je to navika ili
postoji neki drugi uzrok? U prvom slučaju, morali bi se navići da predmete
vidimo jasno, bez obzira da li neposredno držimo pogled na njima.
* * * * *
Puž svoju kuću ne gradi, već mu ona raste
na le|ima.
* * * * *
Žestoko častoljublje i podozrivost, vazda
sam gledao skupa.
* * * * *
Primijetio sam, više puta, da me glava
zaboli, čim bi se malo duže oglednem u udubljenom ogledalu.
* * * * *
Smrt je jedna nepromjenljiva veličina, samo
je bol promjenljiva koja može rasti do u beskonačnost. Ovo je obrazac koji
moraju priznati svi oni koji brane mučenje, jer bi inače uzalud mučili pošto,
mnogo puta i najveći bol može biti < od smrti.
* * * * *
Predrasude su, takoreći, umjetnički nagoni
ljudi, jer uz pomoć njih, bez muke čine mnogo toga, što bi im inače bilo teško
domisliti do kraja.
* * * * *
Volio bih svake večeri znati sekundu
prošloga dana, u kojoj je moj život imao najmanju vrijednost, tojest, ako bi
čistoća namjera i sigurnost života bili izraženi u novcu, kada sam vrijedio
najviše.
* * * * *
Debitom naturae reddere latinski znači
uobičajeno - umrijeti. O, moglo bi značiti i više! Mnoge slabosti koje nam se
događaju jesu u stvari dugovi koje plaćamo prirodi.
* * * * *
Čini se da je čovjek stvorenje, izgleda,
stvoreno za sve moguće klimatske uslove, pošto je i na polutaru i na polovima
podjednako glup.
* * * * *
Opšta mjera zasluge ili važnosti neke
presude, koja bi, svim slojevima istovremeno i po veličini tačno odgovarala
učinjenom djelu, predstavljala bi otkriće dostojno jednog moralnog Njutna
(Newton).
* * * * *
Naprimjer, natjerati četu da maršira pred
kućom komandanta, sigurno ne predstavlja istu teškoću kao i pendžetiranje obuće
(znam, doduše, da je čast izvjesna plata i da bi je platio, vladar raspisuje
poreze na šešire i vratove podanika. Kad neki kalfa pred oficirom skine šešir,
uvijek pomislim da taj kalfa predstavlja jednu vrstu ratnog blagajnika. A kako
su samo neotesani svi ti oficiri, koji to prime bez priznanice, tojest, mislim
na to da oni svoju kapu i ne diraju) i tvrdim da skrojiti haljinu posigurno
jeste teže nego li biti dvorski kavaljer, posigurno teže, mislim na dvorskog
kavaljera - in abstracto. Jedno takvo rangiranje, koje bi sigurno sastavljača i
izdavača koštalo glave, volio bih vidjeti oštampano, jer ono sigurno postoji u
glavi svakog pravednog čovjeka. Moglo bi se za jednu takvu mjeru uzeti
balansiranje na nosu, jer to otprilike svi ljudi mogu istom brzinom naučiti i
veličinu teškoće izmjeriti dužinom lule i to u - colima.
Preparat za
erotsko-moralnu profilaxu.
Prelistavajući
blogove na blogovanje.com, nalećeh na ovaj izuzetni blog forumašima poznatog
učesnika na CdM-forumu pod nick-imenom Maajka, te ga odgovorno i sa velikim
zadovoljstvom preuzimam i izlažem u ovoj mojoj butigi. Nadam se da mi ovu
nenamjernu "pirateriju" neće uzeti za zlo te mu se iskreno i
unaprijed - zahvaljujem!
- M -
----------------------------------------------------------------------------
Tipovi
podgoričkih muškaraca
Pred
vama je vodič koji će riješiti sve vaše probleme i učiniti podnošljivim vaš
ljubvni život. Ovaj vodič je neizostavno štivo za svaku Podgoričanku željnu
ljubavi, sastavni dio opreme za izlazak u grad. Morate ga imati uvjek pri sebi
ili (još bolje) naučiti napamet.
-Prvi
u galeriji likova je sofisticirani seksualni manijak poznatiji kao MURICA. Ovaj
lik djeluje krajnje uljudno u prvih 15 minuta, a nakon toga maske padaju! Na
najmanji vaš znak dobre volje (popravljanje šminke, frizure, paljenje
cigarete...) Murica kreće u akciju. On će učiniti apsuolutno sve da vas odvuče
do prve klupe u parku i skine sve sa vas. U zavisnosti od vaših pogleda na
svijet, ovome tipu pružite sve ili bježite glavom bez obzira, jer za njega
postoji samo jedna sredina.
-Poziciju
broj dva čvrsto drži tip uspješnog biznismena ili PAKLENI VOZAČ. Njega ćete
prepoznati po dobrome autu (skinutom sa osiguranja), malom mobilnom aparatu,
debelom lancu i ćelavoj glavi obrijanoj bez prijeke nužde. Pored toga što je
kranje sposoban što se posla tiče, i u njemu se kriju osobine Murice, s tim što
u ovom slučaju nećete voditi ljubav na klupi u parku nego u gepeku skupocjenog
mercedesa, BMW-a, audija ili džipa..
-Kao
sušta suprotnost svemu što se dešava oko vas, u našem gradu egzistira tip
cyber-podgoričanina poznatijeg kao KIBORG. Ukoliko ste zainteresovane za
hardware, software i ostale kompjuterske komponente on je idealna prilika za
vas! Za Kiborga druga tema ne postoji! Uglavnom ih možete sresti po chatovima,
igraonicama, prodavnicama kompjuterske opreme i tome slično. Ljubav sa Kiborgom
se može voditi jedino preko e-maila ili chatovanjem, jer svaki eventualni
fizički kontakt može dovesti do poremećaja konfiguracije i izazvati permanent
fatal error.
-Lik
koji se po logici stvari nadovezuje na prethodnog je NVO aktivista zvani
MILIC-O. I Milic-o kao i Kiborg ima samo jednu temu, ali za razliku od njega on
rado posjećuje popularna mjesta i kulturna događanja i ne bježi od fizičkog
kontakta! On je krajnje prijatan, politički kotrektan, nenasilno komunicira i
jednostavno imaćete osjećaj kao da ste sa svojom dobrom drugaricom (što zna da
bude i dosadno!). Započinjanje bilo kakve vrste svađe sa ovim tipom je uzaludno
i obavezno se pretvara u debatu na temu što može trajati unedogled.
-Na
sreću vaših majki, tetaka i baba u Podgorici egzistira i starocrnogorski
moralni tip poznat kao LJUDSKA VELIČINA. Pored toga što ga krase uobičajene
moralne vrijednosti (ne puši, ne psuje, ne pije kafu..) ono što će se najviše
svidjeti vašoj majci je krajnje korektan odnos prema njoj, vama i vašoj
familiji. Nakon drugog izlaska on će insistirati na upoznavanju vaših roditelja
i bliže i dalje rodbine. Za njega ''ljubav znači mnogo više od tjelesnoga, a
nevinost je hram ljubavi u koji se ulazi jedino brakom''. Čuvajte se ovoga
lika, jer sa njegovom pojavom vaša porodica se okreće protiv vas, a vaš dragi
postaje njihov novi sin i idealan zet.
-Majkin
sin ili NIŠO-PIŠO je analogija Ljudske veličine, s tom razlikom što se njegova
majka kao zao duh iz čarobne lampe provlači kroz svaki vaš razgovor. On će
nakon drugog izlaska insistirati da vas upozna sa svojom majkom i svaka vaša
radnja biće upoređivana sa radnjama dotične gospođe. Ukoliko prođete audiciju
kod drage mame, vi ste idealna prilika za Niša.
-Veoma
prikriven tip, predstavnik sredovječne generacije poznat je kao STRIKO. Iako
oženjen, Striko voli da izađe u grad..ali bez žene! Striko voli da bude u
društvu mladih đevojaka. Nemojte da vas prevari to što vas izvodi u popularne
kafiće jer pri susretu sa njegovim prijateljima bićete predstavljeni kao
strikova bratanična, sestrična ili đeverična.
-Za
pripadnike mlađe generacije opasnost se krije u autdestruktivno-zagorelom
tinejdžeru poznatom kao ŽARKO. Žarko uglavnom operira u regionu Njegoševog
parka i školskih dvorišta. Krasi ga izbezumljeni izraz lica, neuredan izgled,
obavezna crna maja ''Nirvane'' ili ''Eminema'' i kranje alkoholisano stanje.
Konstantno ima neodoljivu potrebu za seksom, mada isti rijetko upražnjava a i
kad ga upražnjava seks ne traje dugo!
-Evolucija
neuspjelog Žarka je osjećajni platonski ljubavnik poznat kao OLIVER! Oliver će
uvjek patiti zbog neuzvraćene ljubavi, iako je vam nikad neće pokazati svoja
osjećanja. Svoja osjećanja Oliver realizuje kroz tihu patnju u tami svoje sobe.
U nijemome bolu Oliver će vas proklinjati uz adekvatnu pjesmu u kojoj se vaše
ime pominje više puta. Njegove kletve će se gubiti u izmješanim zvucima muzike
i jecaja.
-Za
kraj, tu je ipripadnik najbrojnije populacije u Podgorici tzv. nezavisni
posmatrač, poznat kao PLAVI ŠLJEM! Vjerovatno ste do sad osjetili njegove
poglede na leđima, ali ipak niste čuli njegov glas. On će vas cijelu noć
posmatrati bez pokušaja da uradi bilo šta drugo. On je sublimacija svih
podgoričkih likova u jednom sa specifičnim mentalnim sklopom koji funkcioniše
po principu ''gledam ali ne diram''.
Zato
drage moje, priručnik je pred vama, pa ga koristite svakom prilikom!
(Urađeno u saradnji sa Vojom-poslednjim
podgoričkim analitičarem)
Tragom jedne anamneze
NAPETI SLUČAJ
ŠPIRA N.
Jednoga
ljeta vrelih šezdesetih, moj stari prijatelj Cvjetko U. ispriča meni i bratu
mojemu jedan svoj doživljaj iz kotorske bolnice kada je bio na operaciji žuči.
Veljaše, jednoga dana, u sobu do njihove dođe jedan veoma čudan, takoreći
jedinstven – „bolesnik“, po imenu Špiro, koji naprasno bijaše „obolio“, od
ničeg drugog do – žestoko dignutog kurca!?
Dakle,
dotični Špiro je radio kao kondukter kod prevoznog preduzeća „Autoboka“, pa mu
se, dati, prilikom nekog od brojnih putovanja ukazala jedna od onih, ne baš
tako rijetkih prilika, kad se nekakvo žensko čeljade ispriječi pa čovjek ne
može ni desno ni lijevo no mora po sredini, pa tako i on, iako je bio oženjen,
nije uspio da odoli iskušenju.
No,
kako je to po običaju većinom brzopotezna „rabota“ praćena žurbom, stragom i
ujedima savjesti, Špiru se dogodi nekakvi „kvar“ te mu se pos-lije jedne takve
zbrzane jebačine, .k.u.r.a.c nije više imao namjeru da – padne... Pošto nije
baš bio mlađega doba a zu to i dosta dugo oženjen, u početku ga to nije mnogo zabrinulo,
naprotiv, oraspoložila ga je činjenica da će po povratku kući imati mogućnost
da smiri zajedljivu savjest "metkom" koji je sa dalekog i zamornog
puta donio u tako pripravnom i „bojevom“ stanju.
No,
ta ojađela „bojeva“ pripravnost se nastavila sjutradan, pa prekosjutra, te dan
za danom sve do žestoke panike koja ga je dovela u bolnicu. No u svemu tome,
ova vražja „bolijest“ ga nije toliko mučila koliko činjenica da je cijela Boka
munjevito saznala za ovaj unikum medju bolijestima, te je svaki njen stanovnik,
koji ga je iole poznavao, dolazio u posjetu a kako je vrijeme prolazilo ne samo
da su ponovo navraćali no ih je bilo sve više i više.
Nakon
izvjesnog vremena, Špiro je naprosto pao u očaj zbog tog ogrom-nog zanimanja
svojih sugrađana i jedva se uzdržavao od grubosti ili neke žestoke reakcije,
kako bi ga konačno ostavili da na miru i dostojanstveno odboluje svoju mučnu
„bolijest“. Jednoga dana je došao i sav razjaren rekao Cvjetku:
-
„Ajme, što me nađe od ovoga vraga, ada došlo mi ga je stući ka´zmiju –
otrovnicu...!
Za
nevolju, i kad nije bilo vrijeme posjete, u vratima Špirove sobe, stalno je
visio jedan Ciganin, bolesnik, od onijeh sa Trojice, bez prestanka uzdišući i
mrmljajući:
-
Ma, sretan čoek ali ne zna... Eh, da se to meni desilo, znava bih ja kako bih
se liječio... Na takvoga „bonika“ bih „privio“ cijelu žensku Boku a ako bi
zatrebalo i pola Dalmacije, a ne ka´on... Ts, ts, ts....
Svakoga
jutra je počinjala ista procedura. Dolazili su doktori i sestre pa bi svaki put
još uvijek do pucanja tvrdi Špirov *****(i slovima: K.U.R.A.C) uvijali,
savijali, lomili, masirali a ponekad mu nabijali nekakve inekcije, nakon toga
ga ostavljajući na milost i nemilost „dobronamjernim“ posjetiocima. Stručno
osoblje je prilikom ovih jedinstvenih „operacija“ uspijevalo da barem polovini
svoga lica da donekle ozbiljan i zabrinut izraz, dok bi onom iskrivljenom
drugom polovinom nalikovali posjetiocima.
Malo
po malo, umjesto dana se stadoše ređati – sedmice. Posjetioci se prorijediše te
je izgledalo da se narod navikava i na to jedinstveno – čudo! Ne zna se tačno
koliko je dana moralo proći da bi ova „bolijest“ jad-noga Špira nagnala da dođe
u bolnicu,ali ich sigurno nije bilo samo par, već je broj morao biti najmanje –
dvocifren. Cvjetko veljaše, da je Špiro u bolnici boravio cijelih – dvadeset i
pet, sve dok se nije pojavio jedan mlađi doktor i potrefio „pravu“ inekciju i
Špiro konačno mogao izjaviti da je uspjeh očevidan. Tu sudbonosnu izjavu je
izrazio na pravi način i „pravim“ riječima:
-
„E pa, Špiro, sad mu slobodno možeš pružit ruku i s njim se pozdraviti, jer se
u ovako „napetoj“ situaciji, dugo, a možda nikad više nećete sresti...“.
Špiro
je, presretan, spakovao svoje stvari i brdsko-brzinski zdimio iz „napetog“
centra pažnje. A kako i ne bi, crni kukavac, bio presretan da se makne iz
nepregledne dohovne i morane močvare sveopšteg licemjerja, Ciju je svakodnevicu
tumbe prevrnuo ovom svojom nenamjernom „bo-lešću“. Jer, da je kojim slučajem
trebalo da mu ga „dignu“, to bi već pripadalo sasvim legalnoj medicini... Ali
da mu ga „obale“..., e mora se priznati da je nešto sasvim drugo...
No
ipak, ako čoek pošteno promisli...
Prvo; priznati se mora da je ovo bio
prvoklasan medicinski „prepad“ i u osnovi nešto veoma rijetko.
Drugo; Bilo koja pojava iz ove oblasti
ljudskih patnji, rijetko „dobrovoljno“ postaje javna tema, bilo društvena bilo
medicinska.
I
sad, desi se da dođe čoek – pacijent – dignutoga kurca, koji ga uz to žestoko
ometa u obavljanju posla i ostalog i jednostavno zatraži (medicinsku) pomoć. E
sad, tu pomoć treba da mu pruže, doduše stručno os-posobljena ali zato ljudski
i moralno žestoko obogaljeni ljudi u čijim udžbenicima i opštem obrazovanju
nema ni riječi o nečemu sličnom a kamo li o dubljim i skrivenijim uzrocima.
No
što je – tu je...! Svi su nespremni a posebno sam – pacijent. Treba primijeniti
terapiju, ali koju? Ređaju se inekcije, dok se po bolnici i gradu narod
krevelji, sprda i diskutuje. Od samog početka jedno je sasvim jasno; ali na onu
pravu, toplu, ljudsku terapiju, niko ne smije ni da pomisli. Barem ne javno...
A koliko bi njegovih vrlih sugrađanki, da je bilo hrabrosti i poštenja, bilo
spremno da nesebično i bez ikakvog medicinskog znanja, pruži najbolju moguću
terapiju, koja bi učinila „čudo“ ne samo kod pacijenta, već i kod mnogih koje
bi učestvovale u jednoj takvoj „terapiji“..
Razumijevanje, nježnost i mir, pa onda
uzbudljivo nesebičnim predavanjem pokušati sve što mašta pruža.., pa ako
terapija ne uspije odmah, Bože moj, pokušavato opet i nanovo zu nježnu njegu i
pažnju. Kad se jedna umori, druga može nastaviti sve dok pacijentu odgovara.
Tokom cijelog tretmana stvoriti ugođaj i zahvalnom predanošću slijediti volju
pacijenta, čineći sve što se može, kad je Bog već dao jednu takvu rijetku
priliku a koja je često prisutna u glavama uspaljenog naroda nad kojim bdiju i
vlast i škola i crkva pa konačno i sam narod da se ni slučajno ne bi desilo
ovako kako ja grijrsni - spomenuh.
Pri
takvom stanju činjenica, kukavi Špiro nije ni imao drugog izbora. Bio je
primoran da bude pacijent i to „grđi“ od svakog pravog ili uobičajenog. Na ovoj
njegovoj „bolijesti“, najbolje se projektovala sva bijeda ljudskog duha, misli
i osjećaja... Pa da se čoeku ne smuči… Zato ovaj Špirov slučaj treba pamtiti,
jer je bio i ostao uzvišena žrtva naše sveopšte duhovne i moralne bijede...!
4 Komentara
lmfhrMnf Postavljeno 28-08-2023 03:26:40
Dogs should be monitored after treatment for resolution of clinical signs, as well as periodically for protein in urine proteinuria best site to buy priligy
Odgovori ⇾VhVUmBxUH Postavljeno 25-07-2023 10:01:30
It is categorized as a phytoestrogen because it can bind and activate ER 21 buy cialis cheap
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 12-05-2023 18:52:16
My balls have doubled in size to 3in long and almost 2in across 36 hour cialis online Both doxycycline and cyclophosphamide diminished tumor volume
Odgovori ⇾ensusty Postavljeno 20-03-2023 13:57:52
Extrapyramidal symptoms are associated with dopamine antagonist antiemetics droperidol, metoclopramide, and prochlorperazine propecia success rate But some workers fumed as the company then said it would no longer give out new stock grants and monthly bonuses
Odgovori ⇾