Korona i dokolica

DUHOVNA APOTEKA - 5

Okt 02, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

s ambulantom

                  Piše: V. St Kinjo         

        SMJELOST I MUDROST

         Iako je prošlo više od jedne decenije, još uvijek mi se drob prevrće kad god se sjetim koja se sve fukara gađala izrekama Velikog Vojvode i Filosofa Marka Miljanova, kako bi duhovni i samoupravni bašibozuk motivisao da ide razvaljivati (bratske) zemlje i gradove. Ostalo mi je u sjećanju da su šupljoglavo, znojno i grlato, koristili poznatu vojvodinu izreku o čojstvu, koja kaže da je:

         - „Junaštvo kad sebe braniš od drugoga a Čojstvo, kad braniš drugoga od sebe!“

         Sva je sreća da što se nijesu malo dublje pozabavili duhovnom zadužbinom Velikog Vojvode, koja bilo kome Crnogorcu nudi sve ono što je narod sačuvao u svojim amanetima a Vojvoda objelodanio i zaštitio od prolaznosti. Malo koji od tih vajnih vitezova AB – revolucije je bio u stanju shvatiti jedinstveni Vojvodin obrazac sa dosta tajanstvenom porukom da čoeku:

         „Mudrost bez Junaštva ništa ne vrijedi...!“

         Da bi se ovaj Vojvodin obrazac pobliže objasnio, prvo se treba sjetiti one narodne izreke koja poručuje da:

         - „Čoeku više vrijedi gram vlasti no tovar pameti!“

Da nije tako, Crnom Gorom ne bi danas vladali sposobni da „valjaju klade“ dok se pamet zavukla u mišje rupe i tamo kukavički ćuti i čeka da dođu mirnija vremena u kojima će ich neko zvati da se ponekad glasnu.
         Još u nekadašnjem Samoupravljanju neki od nekadašnjih činovnika svijesti i prosvjete, znao je ponekad pomenuti npr. – mentalnu higijenu – ma što se pod tim podrazumijevalo, što znači da su itekako bili svjesni svoje misije, ali su se sa nepodnošljivom lakoćom priključili znojnim i grlatim masama i pošli u zajedničke sramotne pohode.
         S druge strane, ne treba zaboraviti koliko je nekada značila smjelost Jevrema Brkovića kojim je spašavao obraz Crne Gore, da bi joj ga danas uzimao svojom pameću stavljenom u službu istog onoga koji ga je poslao u mučno izgnanstvo. Isto to važi i za Marka Vešovića, čiji ljudski glas nijesu mogle ućutkati ni granate sa Pala ali ga sada pamet nagoni da Jevremu izađe na megdan junački kako bi urnisali sve ono što su učinjeli za Crnu Goru i u ime njeno, sve dok joj ne uzmu i ono malo obraza što joj je preostalo.
         Zar se treba čuditi što Crnom Gorom suvereno vlada Milo zvani „Britva“, kad se zna da je Crnom Gorom vazda upravljao i morao upravljati „Bastadur“, kome su zakoni u topuzu a pamet u lukavstvu i hajdučkoj okretnosti. U stvari, to je Crnu Goru i održalo na istorijskoj i geografskoj vjetrometini Evrope, što se najbolje može vidjeti iz rijetkih perioda mira i spokoja, kada se narod ponovo okretao onima koji posjeduju mudrost i pamet.
         Uskoro će nastupiti vrijeme kada će skrivena pamet (bez smjelosti) i konačno izmiljeti da se i ona malo „ogrije“ na suncu slobode i ostavi nekog traga u sjećanju. Niko bolje od mene, osvjedočenog kukavice, ne može znati da nema te pameti kojom se uspješno može „odživjeti“ jedan glup život. Isto tako niko bolje od mene ne može znati koliko malo smjelosti treba za to isto...
         Zato svima predlažem da se počnu baviti duhovnim sportom i na vrijeme steknu moralnu kondiciju kako bi mogli smjelo odlučivati o onome što im život i ljudsko okruženje nalažu u odlučujućim momentima i kako ne bi ostali zatrpani naslagama života koji živi njih, umjesto oni njega...
         Istorija je zabiljezila broj žrtava balkanskih ratova, prvoga i drugoga svjetskog rata, sa teritorije Crne Gore.
Ovaj BASTADUR nas provede kroz velike pogibije bez mnogo žrtava sa teritorije Crne Gore.

         LICEM LICU NE VIDI SE LICE; VELIKO SE VIDI NA ODSTOJANJU

         Kad vrijeme učini svoje, i kad istorichari naoštre lapis,
kad se voda izbistri i pod lupom pogledaju rezultate minulog rada,
možda BASTADUR dobije svoje mjesto u istoriji izgradnje temelja za Crnogorsku državu i narod.
         O mudrijema glavama, koji svoj svijetli obraz, namazaše kremom za crevlje, stiskajući jajca bližnjemu svome, napraviše mućkove od MUDI i ništavilo od mudonja, na velikužalost svih dobronamjernih i mudrih građana.



                                                         MENTALNA HIGIJENA

         Dobro se sjećam posljeratnih, gladnih, glibavijeh i srabavih godina Obnove i Izgradnje, kad smo se u školi prvi put susreli sa naukom o čistoći, naučno zvanoj – Higijena. Isto tako dobro se sjećam mučnih simnji i podmuklog straha, kad god bih neđe zakučio kakvu crkavicu da prožderem onako izgladnio, sve naslućujući milione klica, bakterija i mikroba koji vršljaju svuda okolo a posebno po onom jedva dožuđenom komadu.

Koliko je ovo učenje ostavilo traga, sjetio sam se mnogo kasnije, kada sam jednom prilikom ušao u mesni odjel ogromne robne kuće „METRO“ odakle sam, na čuđenje brojne porodice, naglo i glavom bez obzira izletio i na njihovo pitanje odgovorio da sam morao, jer sam se u jednom trenutku nepodnošljivo poistovjetio sa – bakterijom!
         Ovo sa naukom higijenom se itekako pogađalo sa nekada vladajućom UDBA-škom stvarnošću, kojom je neumorno vršljalo mnoštvo stranih špijuna i domaćih izdajnika, no tek sam kasnije shvatio i da u tom pogledu postoji – mentalna higijena – o kojoj su svjedočili brojni „sanatorijumi“ diljem naše socijalističke domovine, od kojih je najpoznatiji bio onaj na - Golom Otoku.
         No, i bez ovoga, u pogledu ove (pre)čiste nauke, cijeloga života su me mučile kojekakve jeretičke dileme, kao što je naprimjer ona da poslije svakog pišanja treba oprati ruke, što mi nikako nije ulazilo u glavu jer nijesam mogao da pristanem na činjenicu da je taj dio tijela posebno glibav, odnosno glibaviji nego mnogo drugog. Kasnije, kada sam u jade odrastao i poskitinjao po svijetu, jeretički sam se počeo pouzdavati u svoj razum i shvatio da:

         - Razuman čoek pere ruke prije pišanja... a o drugome da i ne govorimo!

         No, sad da se vratimo na pomenutu – mentalnu higijenu - i njenoj velikoj važnosti u samoupravnim vremenima „moralno-političke podobnosti“. U to vrijeme se tačno znalo od kojih se misli i ideja, odnosno ideološke zaraze, treba čuvati i na koji način je preduprijediti. Stoga je potpuno jasno da su uši bile jedan jedan od najvažnijih ljudskih organa i da ih je trebalo njegovati sa posebnom pažnjom, čega se ovi moji krezubi vršnjaci rado i sa sjetom sjećaju.
         Bila su to ipak idilična vremena u odnosu na današnja, jer danas nijesu uši najvažniji ljudski organ, već oči, što u mnogome komplikuje duhovno-politička određenja jer čoek ne može oči zatvarati, kao nekad uši i time svoje biće i razum sačuvati od globalne duhovne (mentalne) Side koja se nezadrživo širi zu pomoć televizije (medija) i interneta.
         Zato nije na odmet upoređenje uobičajenih kontejnera po kojima riju gladni ljudi u potrazi za upotrebljivim otpacima, sa uobičajenim televizorima iz kojih duhovno-ideoloski otpaci nezadrzivo kuljaju, beznadžno zatrpavajući ono malo preostalog razuma novodeklarisanih demokratskih podanika naše gorde Zajebnice. Ko se rodio odma poslije rata,
i zivio dosta skromno, da ne kazem sirotinski,
to nikad ne zaboravlja, nama su priganice bili kolachi,
poslije kukuruznog hljeba.

                                             UĆERIVANJE VRLINE
                Nedje davno pročitah đe jedan pametan čoek reče da dosad niko nikome nije na silu nametnuo bilo koju ljudsku vrlinu. U početku sam mu povjerovao na riječ, jer mi se učinjelo da čovjek ima pravo u svojoj tvrdnji, sve dok se nijesam sjetio Crne Gore i mučnog odrastanja u njoj, đe su baš gajili onaj zaostali običaj, „svojeručnog“ ućerivanja, ne samo vrlina no i drugih osobina, bez kojih se teško opstaje među ljudima.
                U tome su mi pomogle uspomene iz vremena Obnove i Izgradnje, kad su, kao prve u svemu, baš odive uspjele da se uklope u novodošla vremena, prihvatajući, šminku, garderobu i drugo, no to nije bilo toliko bitno koliko njihovo odbacivanje svega onoga što su naučile i morale naučiti od svih onih časnih, poštenih i nepismenih baba, strina, tetaka i...
                No sad nećemo o tome, jer su vaspitačke dileme nezaobilazne u svakom društvu i svakom vremenu ali se, uvijek, izvjesna „crvena“ nit provlačila i svima koji hoće i mogu da je prate, služila kao putokaz ka osvjedočenim ljudskim vrlinama. U jednom stripu o Asterixu, postoji epizoda u kojoj mu dolazi nekakav razmaženi sinovac, iz tzv. Armorike i sad on treba da preuzme odgoj i brigu o njemu, na što njegov debeli prijatelj Obelix uspaljeno pita đe je taj mali i kad će početi da mu udaraju šamare. Kasnije se ispostavilo da je đetić i bez tog „ručnog“ odgoja spreman da prihvati vrline na koje mu njegovi preci ukazuju.
                Danas je posebno teško odgovoriti zahtjevima vremena i sa sigurnošću postupiti na pravi način, kako bi od svojih potomaka učinjeli časne i dostojanstvene pripadnike društva. Koliko je ovo teško i zahtjevno, saznao sam iz ličnog iskustva, kad su đeca prispjela za školu, đe ih je očekivalo takvo šarenilo skupljeno sa svih strana svijeta, da sam se konačno odlučio na privatnu školu, računajući da je bolje neka odrastaju među domaćom elitom, pa što košta da košta.
                Istovremeno sam odbio selidbu u bolji kvart, računajući, zbog ravnoteže, da je bolje ostati u jednom od asocijalnih stanbenih blokova, đe je vladalo još veće šarenilo i motala horđela poludivlje đece. Ova kombinacija se ispostavila kao ona prava, jer se đeca i u školi i u ovom divljem stanbenom prostoru, prilagođavala sa neslućenom lakoćom i suverenošću.
                Još kao mlad momak, čudom sam se čudio kako đeca iz porodica đe su roditelji grubi, tvrdi i dozlaboga krti u ophođenju, posebno osjećajna i neobično privržena, ne samo svojim roditeljima već i između sebe. Nasuprot ovome, u porodicama đe su roditelji puni pažnje, saosjećajni i nježni, srijetao sam dozlaboga razmaženu, sebičnu i nadrkanu đecu, koja su me time zestoko odbijala, iako su u stvari bila izvanreno pametna i obrazovana.
                Zbog toga, uprkos načinu koji je nametala ova škola, ipak nijesam propuštao priliku da svoje potomke, ako treba, ali u pravom momentu i „svojeručno“ uputim ka „poznanije prava“ te su ona dobila poseban uvid u međuljudske odnose, što je učinilo da budu stalno među prvima. Isto tako, u ovoj (školskoj) ustanovi sam ostao poznat po tome, što nijesam pristajao da zapljeskam i na drugi način iskažem divljenje bilo kome ili čemu ako stvarno ne zaslužuje a svojoj djeci izričito zabranio da u mome prisustvu diskutuju o učiteljima, njihovu ulogu (učitelja) svodeći na razinu (uloge) konobara koji imaju da ih služe, pa makar to bilo i duhovnom hranom.
                Zato mi je drago što su ovi koji imaju pare, odmah shvatili da ih je najbolje investirati u sticanje znanja, kao jedine imovine koja vrijedi u svakom vremenu i – prostoru, te su sad navalili da u Crnoj Gori otvaraju privatne škole i fakultete. Prije no što zaključim ovaj post, iznijet ću jednu uspomenu iz vremena kad sam đecu odvozio u školu i na semaforu stajao iza auta na kome je bila naljepnica sa (zapitanim) tekstom:

                - Da li ste danas već pohvalili svoje dijete?

                Malo zatečen i skoro postiđen, osvrnuh se i pogledah pun kombi đece i vidijeći ih onako svakoje za sebe utonulo u misli, pomislih što ja to imam da ih hvalim kojega đavola, te se skoro ljutito okrenuh kako bi ih na sav glas – „pohvalio“ riječima.

                - E pa nije, no ste stvarno lijepe i pametne avetinje tatine.., svaka vi čast!


                                             NAGONSKA UZDIZANJA I PADOVI
                Moje pubertetsko doba se još nije bilo okončalo u potpunosti, kad sam se iznenada obreo u jednom od (srednje)evropskih gradova nekadašnje zajedničke YU-domovine. Iako sam bo žestoko očaran ostacima nekadašnje kuture, isto tako sam bio užasnut činjenicom da se ovaj kuturni grad bakće sa istim (duhovno-moralnim) problemima kao i moje jadno i zabačeno Cetinje. U ponečemu je čak i zaostajao...
                U dosta dobro sređenom internatu, kao u kakvoj staklenoj bašti, skupa samnom je odrastalo mnoštvo dječaka sakupljenih iz cijele zemlje a u cilju da se obrazuje i bude na polzu svojoj zajedničkoj domovini. U internatu su bile zastupljene mnogobrojne aktivnosti osim, naravno, one koja je nas, pubertetlije, najviše zanimala i to; jedva podnošljivi nemir zbog promjene u gledanju na ženski rod i svome odnosu prema njemu... Po tome pitanju nije bilo suvislog odgovora osim opšteg namigivanja, bjesomučnog kreveljenja i nepodnošljivog dobacivanja neslanih šala, viceva i dosjetki.
                Zgrožen svim tim, pođoh u potragu za pouzdanijim i poštenijim saznanjima i u neposrednoj blizini internata otkrih bogatu biblioteku u kojoj, crvenog lica, smotano i stidljivo, upitah imaju li kakvu literaturu koja bi odgovarala ovom mom (do nastranosti nezajažljivom) zanimanju po toj zabranjenoj temi. Među osobljem se zadesi jedan fin čovjek koji me zamišljeno sasluša i nakon nekog vremena donese par knjiga, predajući mi ih uz preporuku da ih dobro čuvam i ne ofiram premnogo. Slijedeći ovaj njegov savjet, knjigu omotah pakpapirom i na nju napisah – ISTORIJA – potom se zadubljujući u čitanje, toliko duboko da zadugo ne primijetih gurkanja i kreveljenja društva oko sebe, koje se ipak zadrža na (hm!) pristojnom otstojanju kako ne bi dobilo po pički, jer sam tada suvereno vladao nad svojim vršnjacima.
                Tek kad sam završio čitanje ovih knjiga u kojima su aspekti polnog nagona bili iznijeti prilično svrsishodno i tehnički, najviše me se, u svoj njenoj finoći i osjetljivosti, dojmila anatomija ženskih polnih organa, tako da sam se naprosto užasnuo sa koliko sirove neodgovornosti se održava to sveopšte neznanje toliko pogubno za svaki odnos između žene i muškarca. Osjećao sam se užasno prevarenim, jer sam i na ovom planu očekivao svojevrsnu Obnovu i Izgradnju, kao što je tada bilo u drugim domenima.
                Opremljen solidnim znanjem, ponovo se okrenuh svakidašnjici, sve se i dalje čudeći kako je moguće nešto tako univerzalno, sa jednako neshvatljivom namjerom tako tvrdoglavo – zapostavljati. U toj svakidašnjici, svi mi koji smo tada dorastali, glavninu slobodnog vremena trošili smo baš na ovu „zabranjenu“ temu, ne prestajući sa bjesomučnim drkanjem na koje su nas stariji dječaci naveli a koje bi, ionako i sami – otkrili.
                Potpomognut teorijom, posmatrao sam omladinu i sve što je u vezi sa njom i njenim tajnim mislima, konačno otkrivajući svu bijedu muškog polnog organa , poznatog pod veličanstvenim pojmom – K.U.R.A.C - koji suvereno vlada svim duhovnim oblastima ljudskoga roda a kod nas služi čak i kao usmena interpunkcija (znak uzvika, zarez itd.) u svakidašnjem govoru. Osim toga, van njega ne postoji drugih erogenih zona i funkcija, tako da je sasvim na mjestu ona opštepoznata primjedba kojom se njegova (ofanzivna) funkcija poistovjećuje sa (bojevim) – metkom! Zbog svoje specifične anatomije, ovaj organ uzima dva osnovna stava, ili je dignut ili mlohavo visi, što uglavnom simbolizuje i njegove krucijalne uticaje na cjelokupnu (duhovnu i moralnu) konstituciju svakog muškarca.
                Osim toga, sasvim na mjestu je i ono poznato prosjačenje kod ženskog naroda da „udijeli malo pičke“ onima kojima se digao i oslobode napasti kome drugoga lijeka ne mogu naći, jer je njima mnogo lakše pošto, eto, njima se ne - diže! Dugo sam i sam vjerovao u ovu tragičnu predrasudu, sve dok svoje znanje nijesam obogatio sa toliko prakse da sam užasnuto shvatio svu nepravdu prirode i njene zloupotrebe od strane društvenih institucija.
                Mnogo kasnije mi se nametnula jedna neočekivana logična enigma o ženskom poimanju erotike i njihovom sexualnom ponašanju u kome nikakvo dizanje nije bilo moguće, jer im nedostaje taj izvikani kurac,  za koji se one moraju obratiti baš onome nadrkanom muškarcu kome se – digao. O tome da njima (ženama) za jednu pravu i nepatvorenu jebačinu treba (i mora) da se cijelo njihovo tijelo – digne – nikome nije bilo ni na kraj pameta a ponajmanje njima samima. E baš zbog toga, što cijelo žensko tijelo u funkciji jedinstvene erogene zone, mora da se „digne“ kako bi ravnopravno učestvovalo u zajedničkoj jebačini, njeno tijelo će svaki pošten muškarac poistovjetit sa svojevrsnim - KURCEM - čije dizanje jeste neizostavni uslov – sine qua non – bez koga se ne može.
                Ko god smatra da sam ga prećerao, neka se samo sjeti svih onih divnih, vitkih i jedrih cura koje se, odmah nakon udaje, otrombolje, objese i omlohave, tako da neodoljivo postaju nalik na iscijeđeni i obješeni – K.U.R.A.C !


                              RAZORNA BIROKRATSKA EROTIKA
                Ko god umije pošteno da razmišlja i otvorenih očiju gleda oko sebe, u mogućnosti je da mnogo štošta zaključi iz držanja svakog pravog i, posebno - lažnog autoriteta. Dovoljno je da vas podsjetim na političara iza obavezne govornice, koji neodoljivo podjeća na nadrkani ***** sa prslim i „na pola koplja“ zarozanim kondomom, koji od pogleda obćinstva treba da zaštiti njegove „vitalne“ djelove, koji ga legitimišu kao običnog čovjeka.
                Svi oni koji smatraju da sam ga prećerao sa onim upoređenjem mladih cura i kurca kako nakon udaje omlitave poput kurca nakon uspjele jebačine, upućujem samo da odu do Opštine ili neke druge državne ustanove, kako bi ove moje uvrnute tvrdnje i de facto shvatili, čim uđu u neku od soba i za pisaćim stolom vide nekog od nepodnošljivo „nadrkanih“ referenata.
                Sjećam se, kad sam u vrijeme samoupravljanja, sa strahom i u nedoumici pilazio šalterima iz čijih zastakljenih okvira su me prodorno posmatrale dozlaboga mrzovoljne i nabusite ženetine i koliko dugo mi je trebalo da njihov podozrivi pogled protumačim kao odbrambenu pripremu protiv zvanog ili nezvanog uljeza, koji bez ikakvog službenog ili drugog pokrića (potvrde, odobrenja) dolazi da traži – pičke!
                Zato sam, svojedobno, prelazio u svojevrsni „kontranapad“, sve njih gledajući sa namjerom da bi ih iskreno mogao zamisliti kako izgledaju u jeku najžešće jebačine, vjerovatno onakve za kakvom i same, uzalud, čeznu i o njoj samo mogu da sanjaju... Sirotice moje... Toliko sam se bio uživio u ovakve administrativne odnose, da mi nije teško padalo da čekam satima, jer sam to činio nabreklog kurca i imao dojam da i one to slute, pošto bi neke od njih, ponekad zapadale u neobjašnjivu jarost, što nije baš čudno, jer ona (jarost!) ionako predstavlja jednu od visokih komponenti takozvanog polnog nagona. Zahvaljujući njima, često sam i na poštu odlazio dignutog kurca, kako bih na nekom odabranom šalteru predao neko od službenih pisama.
                Ne moram posebno napominjati, da sve ove službeno nadrkane gospođe, odmah omlitave čim izađu iz one administrativne ustanove, koju bi čoek najpoštenije i asvim slobodno mogao poistovjetiti sa onom psovačkom – „pizdom materinom“ – jer nema poštena čoeke koji se neće osjetiti upućen i poslan baš tamo, svaki put kad ga pozovu da bilo što sredi i obavi. Poslije toga, zadugo ni svoj rođeni ***** ne može više očima viđet dignut ili nadrkan a kamo li što (ili koga) drugo.
               

- Erotika matematike ili matematika erotike ili

                Oličavanje (personalizacija) broja

                Mnogi ne znaju (a odakle bi i znali) da brojevi kojima tokom školovanja “razbijaju” glavu, uopšte nijesu arapski, već potiču iz Indije dok su ih Arapi, poput mnogo toga drugog, u Evropu samo donijeli i to preko Španije, odakle ih je, nedje oko 1000. godine, papa Silvester II, preuzeo i uveo u evropsku nauku. Da je to učinio bilo ko drugi, završio bi na lomači, no sreća je da se toga latio, ništa manje, nego baš jedan – papa.
                Ova njegova zasluga se, obično, pominje u vezi sa uvodjenjem broja - 0 - (nula) u moderni sistem brojeva i računanja. Danas, nakon tačno jednog milenijuma, ne samo brojčani sistem nego i njegov osnovni smisao, počinje da naslućuje svu svoju iznenadjujuću transcedenciju, počev od njegovog nastanka pa – naovamo...
                Kao jedinstvenu i nezaobilaznu činjenicu, nužno je navesti da znani arapski (indijski!) broj - 1 - (i slovima jedan), posjeduje mnogo više od svog količinskog značenja i da, u stvari, od ovog broja počinje sveukupna polarizaciju svijeta na mušku i žensku komponentu. U ovom arhetipskom slučaju, broj - 1 - (islovima: jedan!), u stvari predstavlja, ne samo neku odredjenu količinu, već i onaj mitski, tojest mitološki falus kao simbol muškog spola, odnosno onaj naški, opštepoznati – K.U.R.A.C !
                Prema tome bi, (hm!) broj - 0 - (i slovima: nula) predstavljao(la) onaj drugi – ženski – pol sveopšte polarizacije.
                Sve ovo ne bi ulazilo u kontekst moderne svakidašnjice, da se i ona ne služi istovjetnim simbolima, jednako metafizički skrivenim iza procesa vosokomoderne kompjuterske tehnologije. Siguran sam, da će mnogi od onih koji se služe ovom visokom tehnologijom, biti uveliko začudjeni dovodjenjem u vezu jednog arhaičnog brojčanog sistema i modernog kompjuterskog software.
Tehnički i tehnološki gledano, kompjuter ne predstavlja ništa posebno; u stvari, radi se o sasvim banalnom križanju televizora sa - registarskom kasom! Naime, čitav kompjuterski software je osnovan na dualnom brojčanom sistemu, koji se sastoji od ova dva osnovna broja..:
                Dakle, od broja 1 = jedan!
                i broja 0 = nula!
                Međutim, sljedeći broj ovoga (dualnog) sistema već pokazuje sasvim drugi kvalitet od onog na koji smo navikli, tojest u odnosu na onaj suvoparno količinski uzet - statistički broj 2 (i slovima = dva) decimalnog sistema -, iz koga se ništa ne vidi osim – količine.
                A sada vam,evo, jedan iznenadjujući aspekat istog broja, ali ovoga puta izraženog na ovaj indijsko – kompjuterski (dualni) način:
Dakle, broj - 2 - (i slovima: dva) uobičajenog decimalnog sistema, u stvari, ne izražava ništa osim - količine.., ...što nas, neumitno, upućuje da se, na uobičajene brojeve 1 i 2 (i slovima: jedan i dva) osvrnemo ali ovoga puta sa aspekta - dualnog sistema:
                Dakle, broj 1 će i dalje biti izražen brojkom 1, dok će broj 2 biti izražen brojem - 10 -. Ko god zna i umije uključiti “unutrašnji razum” shvatiće kvalitet ovoga broja, koji jednako predstavlja jedan par (2; odnosno dvoje), međutim ovoga puta sa arhetipski ustanovljenom muškim i ženskim - kvalitetom. Ko pusti svojoj mašti na volju, njega će već i sam broj - 3 -, koji prirodno slijedi, neodoljivo potsjetiti na – obitelj / porodicu.
                No, sve ono što se događa sa ovim neuračunljivim brojevima, može jednako da se primijeni i na takozvane –(matematičke) operacije! Ako ovaj broj – 10 - koji predstavlja muža i ženu u uobičajenoj konstelaciji, zamijenimo brojem – 01 – neodoljivo se nameće usporedba sa statusom muža kao papučara, odnosno i posljedicom, da se životna kombinacija, uz pomoć ženinog ljubavnika, proširi na - 011 -, pa sve dalje do kombinacije - 101 -, što dovodi do, na prvi pogled, iznenađujućeg zakljčuka, da nije svejedno ko jebe rogonjinu ženu. I tako dalje i tako dalje....
                Medjutim, time se iznenađenja ne završavaju nego čak, štaviše, tek počinju...
                Naprimjer, u duhu ovoga, jednu uobičajenu matematičku operaciju, kao što je:

                ... 1:0, odnosno 1/0...,

                ...mogli bi asocijativno promovisati u jednu od životnih “operacija” poznatu pod pojmom – (vječna) ljubav, tojest pod ono stanje kad se jedan i brojem: - 1 - momak, zaljubi u neku (đevojku) ženu, odnosno broj – 0 – (i slovima nula), a što u matematici rezultira - beskrajem.
                Shodno tome, matematička operacija 1:1 ili 1/1, predstavljala bi, u klasičnom smislu, izvjesno pobratimstvo kao vrhunac prijateljstva.
                Iz ove zadnje “operacije” proizilazi iznenađujuća činjenica, da su sumnjivi svi koji se hvale velikim brojem prijatelja, što najbolje pokazuje obrazac:
... 1:10, koja dotičnoga svodi na deseti dio, odnosno u dualnom sistemu, pola – prijatelja...
                Upotreba dualnog brojčanog sistema, najjače se rasprostranila u novoj tehnici, zamjenjujući nerazumljive i time veoma opasne komande na raznim aparatima, đe se uobičajena komanda; uključeno / isključeno, odnosno, ona uobičajeno ispisana na engleskom: on / off, sve cešće zamjenjuje ispisivanjem dvije brojke: 1 / 0 (i slovima; jedan / nula), koje svak može razumjeti bez dodatnog objašnjavanja.
                Ovo ne predstavlja samo uprošćavanje uputstava za upotrebu, već i jedno univerzalno prepoznavanje arhetipa sveopšte polarizacije. Ovo se najbolje može objasniti time što ćemo erotiku usporediti sa elektricitetom, jer i na jednoj i na drugoj strani, različiti polovi uslovljavaju suštinu i strukturu ova dva osnovna životna agensa.
                Da bi neki električni aparat funkcionisao, mora se sastojati od jednako polarizovanih materijala, odnosno provodnika i neprovodnika. Isto tako da bi jedna društvena zajednica funkcionisala na bilo koji način, makar i kao prvobitna, mora postojati nešto poput izolacije izmedju dva suprotna pola: muškog i ženskog. U primitivnim zajednicama, to su tabui dok u civilizovanim tu ulogu preuzima – javni moral, koji se najjače ispoljava uz pomoć raznoraznih kultova i religija. Dakle, ako učinimo strogo tehničku usporedbu, znači, svaka jebačina ne samo da predstavlja, nego i jeste svojevrsni – kratki spoj (kurcšlus)!
                Ovako izdvojeno, pomenuta konstatacija ima veoma negativan prizvuk, jer se kratki spoj poistovjećuje sa izvjesnom štetom, odnosno sa nečim neželjenim i haotičnim. No, zar obična sijalica nije jedan (kontrolisani) – kratki spoj a da li elektromotori ne funkcionišu po principu kratkog spoja, umetnutog medju magnetske polove koji ga konvertiraju u obrtno kretanje? Uglavnom, svi tehnički principi u vezi sa elektricitetom i magnetizmom, funkcionišu na bazi polariteta.
                Danas, mnoge od civiliziranih zemalja, mogu se poistovjetiti sa elektronskim hardware-om, u kojemu glavnu ulogu igraju (bračni) parovi - žena i muškaraca - koji, na taj način formiraju specifične društvene - "diode" - uz pomoć kojih cijelo društvo funkcionira poput dobro konstruisanog aparata.
                Ukoliko jedan uobičajeni brak usporedimo sa - "diodom" - koja funkcioniše u odredjenom sistemu, odjednom se nameće iznenadjujuća pomisao bi se kurve i prostitucija uopšte, mogle poistovjetiti sa onim što mi podrazumijevamo pod pojmom – uzemljenje!
                Kad neko, iz neke od ovih zemalja visoke tehnologije, dodje u neku od balkanskih, nema potrebe da otvara novine i bistri politiku, dovoljno mu je da osmotri tehničku infrastrukturu i odmah će dobiti uvid i u ono što ni u svojoj zemlji ne vidi, ali može da nasluti, tojest; na koji način bi se mogli odvijati muško-ženski odnosi, odnosno, da bi se i oni intimni odnosi medju njima, isto tako mogli odvijati jedino uz pomoć istovjetne duhovne i moralne – krpljavine.

               OBRAZAC (Objektivne) STVARNOSTI

                Nikako nije preporučljivo, nasmijati se ili čak narugati modernim pedagozima, kad krenu sa objašnjavanjem seksualnosti uz pomoć pčelica i cvijeća, usporedbom oprašivanja i začeća, dok ih djeca slušaju sa dosadom, sjećajući se hardcore svezaka koje, ispod klupe, konspirativno dodaju jedni drugima. Naprotiv, ovim načinom izlaganja oni se svrstavaju medju rijetke pripadnike nove postmoderne, jer su, makar i nesvjesno, priznali(?) transcedentnost polnosti, dubokoumno shvatajući(?) da su i cvijeće i pčele, transbiološki i intradimenzionalni polni organi, koji na veoma različitim razinama zajedničke stvarnosti, učestvuju u jednoj sveopštoj - jebačini višega reda!
                Očevidno je da pčela i cvijet pripadaju različitim evolucionim i biološkim razinama, ali bez obzira na tu podjelu, priroda im je, izmedju ostalog, nametnula i nepobitnu, zajedničku ulogu, u transcedentnom polnom aktu. Zato bi se morao duboko zamisliti svaki onaj koji se, nadahnuto i bez razmišljanja, zaleti da bere i kida cvjetove u nmjerii da njima osvoji nečije (tvrdo) srce. Jer, bez obzira na očevidnost razlika,ovo sa cvijećem jeste skoro istovjetno pretpostavljenoj prilici u kojoj bi se našla neka beznadežno uspaljena avetinja, kad bi se, na vratima svoje voljene izabranice, pojavila sa - buketom kurčeva!
                Vjerovatno će se neko naći žestoko zatečen ovom tvrdnjom i pomisliti da se radi o prenapregnutoj duhovitosti nepopravljivog erotomana, medjutim, očevidno je da se iza ove uzgredne tvrdnje, skriva jednaka dramatika poimanja u pogledu začeća kao i u slučaju izvikane – pornografije.
                Dakle, ovim lakomislenim tvrdnjama smo se opasno približili granici prenaviknute svakidašnjice i dovoljan je samo korak da bi, poput Alise u zemlji čuda, skliznuli kroz začarano ogledalo mašte u neshvatljive prostore zabranjene stvarnosti.
                Da se, ovo moje "zastranjivanje", ne bi i potpuno izvrglo u jeftinu duhovitost, osvrnuću se na vladajuću sliku o nastanku svijeta, čiji uzrok se službeno tumači posljedicom jedne pra-eksplozije, u naučnom svijetu poznate pod nazivom Big Bang, te konačno i nije čudno što je eksploziv, u sjenci ove vladajuće slike svijeta, do u današnje vrijeme, zadrzao tako stvaralačku ulogu. Da ne bi sve ostalo na eksplozivnoj vjetrometini ove (srećom!) teorije, donijet ću Ajnštajnovo poimanje svijeta, da je:


                "...Univerzum u obliku lopte, čiji se omotač sastoji iz četverodimenzionalnog kontinuuma (prostor/vrijeme) sa radijusom koji se proteže u petoj dimenziji...", odnosno, jednako kao što su Adepti Velike Umjetnosti tvrdili da je svijet:"...lopta, čiji se centar nalazi svugdje a omotač nigdje..."

                Njegova teorija relativiteta danas neprikosnoveno vlada modernim poimanjem stvarnosti, arhetipski svedena na poznati obrazac, osvjedočen značajnim eksplozijama atomskih bombi, koji glasi:

                E = M x C²...

                ... ili opštim pojmovima izraženo: Energija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svjetlosti na kvadrat!
                Oni koji svjesno ili podsvjesno osjećaju da bi ova teorija mogla biti nedostatna, u istoj prilici su kao i već pomenuti pedagozi, jer priroda i ovoga puta nudi jedan nepobitan obrazac objektivne stvarnosti, koji uveliko prelazi sve okvire naučnog silogizma, a to je...:

                - Cvjetna livada!

                Kako to – cvjetna livada – kao obrazac stvarnosti i to – objektivne!?

                Već na samom početku uputio sam sve one, koji na sopstvenu odgovornost ulaze na duhovno minsko polje mojih kolumni, na objektivnu ulogu cvijeća i insekata, uzgred naknadno pominjući bika i kravu, dok se u hladovini rascvjetalog drveća grle momak i cura, te sada s univerzalnim pravom mogu da svoju tvrdnju dovedem do visina opštevažećeg obrasca stvarnosti koji (treba da) glasi:

         "Cvjetna livada = transbiološka, intradimenzionalna i univerzalna super – jebačina!"

         Neki od onih stvarnošću zaokupljenih više nego je uobičajeno, zapitaće, možda i razočarano; zar je to sve..? Naš odgovor slijedi neodoljivom lakoćom: Ne, nije sve! Odavde sve treba tek da počne!!!! Zato će mi biti veliko zadovoljstvo da onu čuvenu izreku besmrtnog René Descartes-a, prilagodim ovoj novoj stvarnosti. Tako da sada (može da) glasi:

         COITO ERGO SUM !

   Milovan veli:

Sjetih se crne rupe, koju ubode sazvezdje sa toliko energije, da poslije tog orgazma, nema ni pichkinog dima. Chudna je ta kosmichka jebachina, kad svrshish popnesh se na sedmo nebo, ko zna koliko tamo ima dimenzija,
najgore je to shto se poslije orgazma, sretes sa ljudima koji ne znaju ni za ove tri dimenzije.
                Materija je po komunistichkim dogmama bila neunishtiva,
kazu da su Staljina zamajavali glupostima dok su Rusi pravili atomsku bombu na bazi unishtavanja materije i bombardovanja jezgra atoma, koji se raspada i oslobadja energiju koja ga je vezala u tom stanju i samim tim chinom nestaje ili mijenja indetitet. Sve se formira i rasformira, u svakom haosu ima neki redosled,
jedino se nama u Crnoj Gori ne zna Bozije zore, oce li svitat ili smo osudjeni da nas biju i hebu do beskonachnosti.

                                    VARLJIVA STVARNOST

Prije dva milenijuma, pitali su Adepta Velike umjetnosti:

                - Učitelju, u čemu se i koliko razlikuje stanje svijesti kojem težite, od ovog u kome živimo svi skupa?”

         Zagonetno i sa umišljajem, mudri Adept je kratko, jasno i bez patetike odgovorio:

         -“Stanje svijesti kojoj težimo mi Adepti Velike Umjetnosti, od ovog uobičajenog, svakidašnjeg, razlikuje se jednako kao što se crni komad ugljena razlikuje od blistavog – dijamanta!

         Nije teško pretpostaviti kakav dojam je ovo uporedjenje moralo ostaviti na savremenike ovoga Adepta, jer ono bi i danas zvučalo konačno i nepobitno kao vrhunac krajnjih razlika, kada naučna dostignuća moderne hemije ne bi nametale neprikosnovenu činjenicu da razlike uopšte i nema, jer se u pogledu ove dvije krajnosti (komadu ugljena i dijamantu) radi o jednom te istom hemijskom elementu – carboniumu iliti naški: ugljeniku!!!
         Ne samo od njene (ne)namjerne poetike već zbog iznenadjujuće smisaone dubine svakom čovjeku koji iole razmišlja o smislu života i postojanja, može zastati dah od iznenadjenja da je ovaj Adept svojim savremenicima u stvari potpuno jasno otkrio tajnu materije, tragično svjestan koliko im izmiče pravi smisao njegovih riječi ali jednako svjestan da će doći vrijeme kada će ljudi ovu njegovu istinu – prepoznati – jer su u medjuvremenu postigli sposobnost i da je shvate.
         Mnogo toga u nauci je objašnjeno na sličan način, koji takodje treba prepoznati da bi se i konacno shvatio. Velika je razlika izmedju ovih drevnih učenja i moderne nauke koja zahtijeva jednu vrstu mehaničkog učenja umjesto saznajne izvjesnosti. Nema boljega primjera od naučnog pojma tzv. “prehrambenog lanca u prirodi” kojim se objašnjavaju egzistencijalne medjuzavisnosti živih bića u borbi za opstanak i produženje vrste, počev od takozvane simbioze pa sve do uništavajućeg parazitizma.
         U tom pogledu, Adepti su imali jedan poseban, univerzalni pristup, izražen arhetipskim pojmovima. Oni svoje tvrdnje nikad nijesu iznosili na konačan, već na jedan sveopšti i bezgraničan način, što se najbolje da predočiti izjavom jednog drugog Adepta Velike Umjetnosti, u kojoj se tvrdi da ne postoji jedna vrsta hrane, već onoliko koliko ima i elemenata, odnosno – četiri!

         1. Uobičajena, čvrsta hrana!
         2. Voda!
         3. Zrak/Vazduh!
         4. Dojmovi/utisci!
...da bi konačno nagovijestio i neshvatljivu quinta essencia (petu tvar), čije je prisustvo sveobuhvatno i nezaobilazno.
Da očevidnost nije kriterijum koji odgovara visini (objektivne) stvarnosti, pokazuje komentarom da npr. čovjek može da – preživi - bez:

         1. čvrste hrane -------- 30 dana
         2. vode------------------ 3 dana
         3. zraka/vazduha------- 3 minute
         4. dojmova/utisaka----- ?

Isto tako, ukazuje na iznenadjujuću ali neoborivu činjenicu, da:

         Nasušnu hranu treba sticati u znoju lica svog!
         Voda pada s neba i teče površinom tla i njime!
         Zrak/vazduh se nalazi svuda!
          Utisci/dojmovi se neodoljivo nameću!
         Medjutim, čim neki misaoni namjernik posegne za jednom ovakvom duhovnom preporukom, bez ikakve najave se nađe na neočekivanoj vjetrometini (objektivne) logike, čiji nepredvidljivi tokovi prijete da ga odplave neznano kuda... Otprilike, slično kao i u onom obrascu stvarnosti pod nazivom – cvjetna dolina!
         Poput svih univerzalnih, pomenuti obrazac se može primijeniti i na ovaj naučno postavljeni – lanac ishrane, jedino što uobičajeni pojmovnik više nije izražajno dostatan, jer...
... više nije moguće potpuno nedvosmisleno koristiti ustaljene pojmove kao što su, naprimjer – šuma ili stado?! Prosječno obrazovan čovjek je u školi učio o – fotosintezi, pojmu koji opisuje proces pri kome se sunčeva svjetlost uz pomoć biljnog hlorofila (zelenila) pretvara u hranljive tvari, od kojih nam je najpoznatija i najomiljenija – šećer, a ni med i mlijeko nijesu za bacanje.
         Najčudesnije od svega, jeste, što se ovaj naučno uspostavljeni pojam o lancu ishrane najednom smisaono otima tzv. “zdravom razumu” i nezadrživo proteže u jednu novu dimenziju. Odjednom se na trpezi/stolu pojavljuju namirnice, bez sumnje potekle sa – sunca, da bi nepreglednim tokovima prirode bile "naplavljene" na naše kuhinjske stolove. Da bi se to sagledalo, dovoljno je vratiti se na našu mirisnu i – cvjetnu livadu...
         Sa novostečenog stanovišta, šumu je moguće, s punim smisaonim pravom, nazvati – stadom, koje svakog jutra "izlazi" na plavu i bezdanu nebesku livadu, da bi od izlaska do zalaska sunca svako drvo (govedo) obližnje šume (stada) moglo da se do mile volje “napasa” vlatima, bokorima i snopljen sunčanih zraka, kako bi u svježim noćima, ovu čudesnu hranu na miru moglo “preživati” i konačno pretvoriti u sočno voće i povrće, toliko svakidašnje na našim bogatim trpezama.

ili...
             Nenamjerni voyeur kosmičkih razmjera

         Jednoga dana moj najstariji sin, sa školske "buvlje pijace" donese nekakav stari mikroskop, kojega bješe kupio za svega pet maraka. Okupismo se oko mesinganog instrumenta koji je, doduše, starinski izgledao ali je ipak bio potpuno ispravan iako su mu sočiva bila prilično izubijana. Odmah sam njime počeo da ispitujem ono što mi se našlo pri ruci, jer je ovo ipak bila prva prilika da sam jedan takav instrument imao na potpunom raspolaganju.
         Pošto sam jednu kap iz vaze razmazao po providnoj plastičnoj pločici, bez nekog naročitog očekivanja sjedoh da vidim što će se dogoditi. Vrtio sam dugme za štelovanje, sasvim lagano, dok mi se u okularu prikazivala nekakva neprozirna magla, kroz koju je, s izdubljenog ogledala ispod, prodiralo svijetlo. Toliko sam se bio unio u čitavu rabotu, uz to ne očekujući ništa posebno, da sam bio potpuno iznenadjen kad se slika u okularu razbistri i stvarno otkri, ništa manje nego baš jedan potpuno novi - svijet !
         Malo je pretjerano, čak i teatralno, reći da se taj svijet otkrio preda mnom, jer sam kasnije shvatio da sam se, već po mom starom običaju, u taj novi svijet tako nespretno, nenamjerno i naprosto glavačke uvalio, kao i u sve ostalo u životu... dosad ! Dakle, iznenađen i zbunjen, posmatrao sam taj prozirni svijet pun života koji je vrvio i pulzirao. Tu i tamo su se vidjele nekakve škrnje, nalik na nepokretne gromade oko kojih su dostojanstveno obilazile prozirne amebe. Konačno poznadoh i, iz školskog gradiva znanog bičara okatog, čudeći se da mu je “bič” onoliko dugačak. Kroz čitavu gužvu, jurcale su nekakve sitne gnjide okrugle i svijetle u sredini, nalik na stare izgrebane leće od onih četvrtastih džepnih baterijskih lampi. Nijesu bile velike, ali su zato bile vrlo okretne.
         Bio sam očaran onim što se događalo pred mojim očima. Kako je vrijeme prolazilo, počeh da pomno pratim što se to u stvari dogadja u tom čudesnom svijetu, dok mi je u tome pomagalo školsko znanje, stečeno nekad davno, pod obrazovnom prisilom onih, sada tako davnih poslijeratnih godina. Dakle, taj svijet mi i nije bio potpuno nepoznat, što je ujedno bilo i šteta. No, da nije bilo tako, ne bi bilo ni ovog nenamjernog otkrovenja.
         Dok sam posmatrao jednu amebu, skrivenu iza velike tamne gromade, nijesam ni slutio što će se dogoditi u sljedećem trenu... Neodredjenog, takoreći tečnog oblika, lijeno je pulzirala na tom skrivenom mjestu, kao da vreba. I stvarno, nakon izvjesnog vremena, na ovu čudesnu scenu stupi druga ameba, polako se približavajući i mijenjajući svoj nestalni oblik. Kad dodje nadomak gromade ona druga (ili prva) ameba se hitro baci na pridošlicu te se njih dvije žestoko uhvatiše u “koštac” i stadoše praćakati i otimati. To potraja toliko dugo da sam mogao primijetiti da to nije baš u potpunosti borilačko trzanje, već nekako više ritmično i potsjećalo me na nešto drugo, nešto iz ličnog životnog iskustva. Očekivao sam, ipak, napeto koja će od njih dvije pobijediti, iako ih nijesam više mogao razlikovati, no bilo mi je stalo da vidim što će dalje biti, da li će ostati samo jedna i kako će onda izgledati.
         Na moje veliko iznenadjenje, kad je već uveliko izgledalo da će se “borba” završiti trijumfom jedne od njih, amebe se lijeno razdvojiše i odoše svaka na svoju stranu. Ostadoh zbunjen tim obrtom koji je bio potpuno mimo mojih očekivanja i stadoh dalje gledati po “okolišu”, tražeći nešto novo. Nakon toga, ne samo da se ništa zanimljivo ne dogodi, već i čitava ova čarolija nestade - odjednom - isto onako kako je i počela. Pokušah da instrument podesim na prijašnju oštrinu, ali bez uspjeha. Pokušah da ga rastavim i očistim sočiva, što mi podje za rukom, ali rezultat bi isti. Slika je i dalje bila mutna i nerazlučna, no ipak se razlikovala od one na početku. Nije bila poput magle koja se kovitla, već nepokretna i nekako sasušena.
         Onda se sjetih i pogledah prozirnu pločicu. Bila je potpuno suva. Tada mi odjednom sinu, da je čitav svijet, do prije par trenutaka tako pun života, sad sasušen, odnosno jednom zauvijek - mrtav. Bi mi nelagodno i nastavih da sjedim zadubljen u misli, zbunjen ulogom nenamjernog andjela apokalipse koji je taj svijet, makar bio sadržan i u jednoj jedinoj kapi vode, otjerao u smrt, nenamjerno ga sušeći svojim dahom.
         No ipak, čitav doživljaj me dugo nije ostavljao na miru a slika tog svijeta nastavljala tvrdoglavo vrzmalti po svijesti, Posebno ona neshvatljiva “borba” ameba. Odjednom mi, bez ikakve najave, ne samo u glavi već čitavim tijelom, odjeknu saznanje, boljereći (saznajna) izvjesnost, da se tu nije radilo ni o kakvoj “borbi”, već se pred mojim očima odvijala jedna, iako mikroskopska, ono ipak prava pravcata - jebačina. I to kakva - jebačina !!! Ne ova ljudska, nespretna, uz pomoć odredjenih organa koji čak ne služe isključivo ni za tu svrhu već onako, uzgred, i za pišanje, već jedna jebačina cijelim tijelom - bez ostatka!
         Tek tada ostadoh zbunjen, kao i mnogo puta u životu, razmišljajući; pričinja li se to meni i da li mi se, kao uvijek, podsvjesno uvaljuju moje uspaljene seksualne preokupacije, računajući, unaprijed, da bi tako stvarno moglo i biti. Mikroskop, razmišljao sam, postoji već par stotina godina i brojne generacije se već odavno, naučno i drugačije, bave tim mikrosvijetom, pa ne može biti da sam ja prvi koji je otkrio takvo dogadjanje u njemu. No čitav osjećaj je govorio, nasuprot hladnome razumu, da je ono, što sam tamo vidio, baš prava pravcata jebačina i to takva da uveliko prevazilazi sve ono što se u ljudskom iskustvu dogadja, uključujući i ono što se u običnom svijetu računa u perverziju.
         Negdje kasnije, u jednoj od knjiga Vilhelma Rajha (Wilhelm Reich), pročitah kako on dodaje, onako uzgred, kao optužbu službene nauke, da su biolozi i ostali, okovani moralom prošlosti, jednostavno, tokom vjekova prećutali činjenicu da su se u mikrosvijetu susrijetali sa seksualnim ponašanjem jednoćeličnih bića. I opet sam morao da se potsjetim na svu bijedu moje i opšte prošlosti. Odnosno, na nepregledni obim svjetske literature i nebrojene hiljade ljubavnih romana bez poštenog opisa jedne jedine, makar i ljudske - jebačine.

                        MALI I VELIKI ELEKTRONSKI MOZGOVI

         U ono vrijeme beskrajnog povjerenja u Nauku i Tehniku, omladina je naprosto gutala Science & Fiction romane i ostalu literaturu u kojoj su dežurni proroci predviđali elektronske mozgove veličine nekog njujorškog nebodera, kao i neslućeni razvoj tehnike kojom će čovječanstvo stići do – zvijezda. A onda je došao kraj 20.-og vijeka i pad (duhovnog) Berlinskog zida, nakon čega ništa nije bilo kao prije...
         U međuvremenu je došao i neminovni raspad naše prostrane YU-domovine, koja je nakon pada Berlinskog zida ostala da propada poput nekakvog Free-Shopa koji je ostao bez granice – tojest glavnog smisla svog postojanja – nakon čega je nastalo bjesomučno razvaljivanje ove nekad udobne ustanove.
         Međutim, ništa me nije tako jasno nije uputilo na znake u vremenu kao ovaj (ne)očekivani raspad moje šire domovine, osobito što se tiče ponašanja onog njenog moralno-politički podobnog podaništva. Odjednom su se pojavile uspaljene starčine spremne da život (svojih potomaka) daju za budućnost i opstanak svog golorukog i ugroženog naroda, dok su iste pratile kohorte jednako uspaljenih ženetina i babetina koje bi ubijale...
         U svakom slučaju, bilo je to veoma značajno istorijsko (polu) vrijeme iz koga su se mogli izvući itekako korisni zaključci. Već na samom početku tragičnih događaja, veoma jasno se mogla nazrijeti ubitačna sprega elektronskih medija i praznoglave mase spremne na sve. U tom interregnumu mediji preuzimaju ulogu crkve i uspaljene mase počinju pozivati u „svete“ ratove koji su ubrzo uslijedili u svoj svojoj surovosti i iracionalnosti.
         Prilikom posjeta domovini u raspadu, posebno „zadovoljstvo“ mi je bilo odlaziti u posjete za vrijeme Drugog Dnevnika, baš zato što je ta (duhovna) institucija predstavljala pravu pravcatu – misu – odnosno novokomponovanu turbo-folk službu božju koju je narod pratio, bez daha i u ognju elektronskog novovjerstva. Bilo je zanimljivo gledati kako cijela porodica, u religioznom zanosu, zauzima svoja mjesta pred televizijskim „oltarom“ sa kojega su stizale neke nove zapovijesti oslobođene onog drevnog – NE!
         Dok su oni pratili ovu svetu misu, ja sam pratio njih i njihovo ponašanje, koje mi je govorilo više nego li njihove uspaljene propagandne besmislice, sve dok me iznenada nije tresnulo saznanje da se ovdje, u stvari, radi o sasvim novoj tehnologiji političke stvarnosti koju ni Orvel nije mogao naslutiti, jer je on svoj pogled u budućnost gradio na zastareloj tehnologiji gorepomenutih elektronskih mozgova. Prilikom ovih neobičnih seansi, u oči mi je posebno upadalo ponašanje onih uspaljenih ženetina, koje su program pratile prekrštenih ruku i nogu (odbrambeni stav) a kad bi sa ekrana odjeknule posebno dramatične vijesti o „stradanju golorukog naroda“, njihove glave bi se užarile poput onih staklenih dioda starinskih radioprijemnika koji su ponekad služili i kao priručne grijalice sirotim samcima u njihovim uzanima sobama-ćelijama...
         Ova iznenadna sličnost (praznih) glava i nekadašnjih (uspaljenih) dioda i trioda, uputila me je na jedan potpuno novi i veoma iznenađujući aspekt razvoja moderne tehnologije. Umjesto nekog ogromnog elektronskog mozga, nova tehnologija je uveliko iskoristila globalne prostore planete, internetom (informatski) povezujući cijelo čovječanstvo i time stvorila jedan neslućeni elektronski mozak na nivou – planete!

 Originally Posted by milovan
         Sve bi to bilo fino i lijepo, taj ogromni planetarni mozak,
da nema ovih jebača u zdravi mozak. Ali dva dobra je teško sastavit.
        

E, Milovane,

 baš ovo te pomenu, čini ovaj planetarni mozak tako ljudskim. Eh, kad se sjetim na čem sve nijesam ovo malo mozga trošio i o čemu sve nijesam u svojoj pustoj mladosti mislio, naprosto me muka spopane, jer mi se, tada, ništa toliko po glavi nije motalo ka te jebačine te ih pomenu. Da sam, umjesto toga, zapinjao sa učenjem, ni Einstein mi ne bi ravan bio. Ovako...
                Ovaj internet ne prestaje da me potsjeća na ta divlja vremena, jer je u međuvremenu i ovaj moj kompjutor "očojčio" pa ne mogu niti jednu recenicu s mirom napisati a da se na ekranu ne razigra neka od onih žestokih jebačina, kojima su su ga ovi Trojanci (pre)napunili, da više krknut ne može... No, ako čoek pošteno razmisli, bez jebačina ne bi ni nas bilo a kamo li - kompjutora!