Piše: V. St Kinjo

Beranac Active Member pita:

I, Metuzaleme, šta bi poslije? Da li ti život izgleda ljepši sad posto si ga dobio natrag? Je su li istinite one priče da se život cijeni mnogo više, poslije neke teže bolesti?
I naglavnije: Jel´ sex bolji?

Ðes´Beranac! Zdravo mi bio...
            Ljepši!? Sto znači ljepši život? Zanimljiviji, ljuckiji, plodniji...
ne mogu ti odgovoriti su malo priče, nikako, ali ti mogu reći da sam u početku bio dosta ijedak jer sam se sjetio one narodne:

            - Hrabar čoek umire jednom a kukavica hiljadu puta...!

            ... ijedak što mi se nije posrećilo da to obršim na gore navedeni način no sam morao “usitniti” onu "hiljadarku" koju srećom potroših u prve tri godine kad sam "umira´" nekoliko puta neđeljno, no se u međuvremenu navikoh pa me više nije mnogo stalo. E, vidiš, ovo ti je po onoj drugoj narodnoj da:

            - Svako Zlo ima svoje Dobro..!

            A da je u neku ruku ljepši to - stoji, jer sve sto sam u ovih deset godina proživio, stvarno je i proživljeno a o tome najbolje svjedoče baš ovi ojađeli forumi koji me neodoljivo podsjećaju na Tušku pjacu na koju svak može da iznese svoju robu, siguran da će naći kupca, dok se oni što imaju pare, ime i polozaj i dalje snabdijevaju u svojim boutique-ma.
            No i ovamo, u ovoj novoj domovini Njemačkoj, pored sve rabote što činjeh i učinjeh, ispade da je infarkt koji preživjeh u stvari i moje najveće junaštvo i dostignuće, jer je jedino on nešto ama baš sasvim moje, i što je naišlo na nepodijeljeni interes moga okruženja. Pri tome, nijesam propuštao da sve okrenem na zajebanciju (što i jeste) te sam svim zainteresovanim razlagao svoju teoriju da infarkt nije ništa drugo do samoubisto mekobraznih i pristojnih ljudi, koji ni po cijenu života  ne žele da za sobom ostavljaju svinjariju i glib, no da sve srede na što manje upadljiv način. Nema druge bolijesti koja bolje može ukazati na činjenicu da je taj bolesnik u stvari čovjek kome, kao opravdanje, ne može proći ni ono:

            - E ne znam sto ću vi drugo, nako da se ubijem...!

            Pa mu se i omakne, onako iznutra…

Iz bilježnice:

                                         BEDUINI PUSTINJE OSJEĆAJA
            Svaki put kad ulazim na ovaj forum i vidim da je svrstan u grupu - umjetnost - nagoni me da ove topike pretresem (i to usrdno činim) kako bih vidio koja je tematika aktuelna. Ovom petragom bio sam veoma prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen činjenicom, da se svi ovi mladi i pametni ljudi bore sa, uglavnom, istim nevoljama kao i ja, koga brojne generacije dijele od ovih današnjih i sve me to potsjeti na jedan poznati aforizam C. G. Lichtenberga, koji kaže:

            "Obrazovati žene, znači vaspitavati djecu (još dok su) u majčinoj utrobi."

            Dakle, rastužilo me je saznanje da se ova današnja mladost nosi sa problemima, ne samo istim, već još sofistiranijim nego što su bili u mojoj mladosti, kada sam odrastao u nepokolebljivom ubjeđenju da do svega onoga što vi danas nazivate sexom, mogu i moram doći jedino uz pomoć nasilja, bilo fizičkog bilo duhovnog. Onda možete zamisliti koje je oduševljenje i optimizam izazvala izvjesnost da jedna neizmjerno životna motivacija, koju nazivate tom stranom riječju (sex) i nije baš tako beznadezno - jednostrana!
            Paradoxalno, to divlje i "zapušteno" odrastanje, predstavljalo je, ujedno i jedinstvenu privilegiju, da se čovjek sebi okrene u jednoj smisaonoj potpunosti, kojoj i konačno mogu zahvaliti na iskustvenom bogatstvu, koje me sada čini jednim razigranim "bezobraznikom", koji tvrdoglavo zaboravlja i odbija da ostari i zavuče u svoj rasušeni upretnjak.
            Kao svoju posebno bolnu privilegiju, smatram jedinstveno iskustvo tzv. spoznajne potencije, odnosno sposobnosti da kroz genitalni zagrljaj (jebačinu; sex) dostignem visine pred kojima se život otkriva u svoj svojoj (poštenoj) zbilji, kao i tragično iskustvo njenoga gubitka u svojoj dvadeset i prvoj godini. Ipak je i to nešto u odnosu na mnoge koji nešto takvo jedva da i naslućuju.
            Zaslugu (ili krivicu) što je to tako, ima tzv. lažni (prinudni) moral, koji svojim javnim i posebno tajnim institucijama izvodi masovnu (duhovnu) kastraciju - škopljenje - kako bi se stvorila država, koja se (mistično) hrani baš onom suptilnom energijom (quinta essentia) na kojoj i počiva sve ono što mi zovemo erotikom.
            Wilhelm Reich, progonjeni psiholog, koji je sebe poistovjetio sa Đordanom Brunom modernog doba, jednu tako sudbinsku manipulaciju je nazvao: "die emotionale Wüste", što prevedeno znači - Pustinja Osjećaja - kojom svi mi, od jebačine do jebačine, beznadežno tumaramo poput Beduina u pustinji, dok istu mukotrpno prelaze, idući od jedne do druge oaze...
            Nauka, tako tragično u službi države, prema tzv. sex-u se odnosi na veoma reakcionaran nacin, svrstajući ga u tjelesne funkcije poput sranja, pišanja i ostalih lučenja, na taj način očajnički pokušavajući da sakruje činjenicu da je jedini pravi polni organ - ljudski mozak!
            Zato sam više puta na ovim forumima iznio svoju formulu - obrazac - koja uveliko prevazilazi onu Decartes-ovu i glasi:

            COITO ERGO SUM! (JEBEM DAKLE JESAM)

... a razlikuje se, ne samo za jedno slovo, vec i jednu (duhovnu) dimenziju.

Originally Posted by Beranac

COITO ERGO SUM! (***** DAKLE JESAM)
Mislim da bi se ovo moglo prepraviti u BIVAM JEBAN, DAKLE POSTOJIM!        

Beranac!
       Nema potrebe za bilo kakvim prepravkama jer se u ovom (univerzalnom) slučaju ionako radi o jedinstvenompovratnom glagolu!!!

ČOPORI PUSTIH ŽELJA

Kad su jednog od mudraca antičkog doba pitali, koja bi mu najveća želja bila, odgovorio je:

- Moja jedina želja jeste - da nemam nikakvih želja!

U istom smislu je i narod formulisao nešto slično u svojoj izreci da:

- Zdrav čovjek ima hiljadu želja a bolestan – jednu!

       U stvari, nije mi ni trebalo potezati ove mudrosti jer mi je dovoljno da se, sa stidom, sjetim svoje uspaljene i zapuštene mladosti, kada sam pred svojim pustim željama očajnički bježao kao pred čoporom gladnih vukova. I stvarno, sa ničim se mladalačke želje ne mogu bolje uporediti... Svoj prvi, mukotrpno zarađeni novac, bez ikakvog premišljanja sam dao za tada jedan od najprestižnijih automobila – ID 19 ("Ideja" 19) Citroen – i potom se usred zime i bez ikakvog iskustva uputio u Crnu Goru, kako bih se mogao kurčiti do besvijesti, ali sam ga razvalio na neočišćenom odronu nove ceste kroz Platije. Ipak, ne mogu se požaliti na hudu sudbinu, je mi je, jedna samoupravna „Volga“ ispred mene, signalizirala svaki od ovih odrona, ali što to vredi kad se jedan uspaljeni ćutuk poput mene, nije umio sjetiti da ovaj auto posjeduje tehniku koja mu je omogućavala da svoje skupo vozilo visoko uzdigne i bez muke „prekorači“ skoro svaku prepreku.
       U tadašnjem Titogradu su ovaj auto, iako havarisan, odmah primijetili i došli sa ponudama da ga, uz doplatu, zamijenim za jednog od rijetkih krševa istog ili sličnog tipa, ali moja pusta želja za ovu mogućnost nije htjela ni da čuje, već mi je naredila da iz daleke Francuske naručim djelove i popravim ga, kako bi ipak poslužio svojoj svrsi – kurčenju - iako me doveo do prosjačkog štapa.

Trajalo je to skoro šest mjeseci i kad je bilo gotovo u´fatio sam dva tri đira po Cetinju i Podgorici i izgubio se u pravcu „Trulog Zapada“, đe sam ga budzašto prodao i cijelu godinu bio u korotu za njim, ali nije bilo te sile koja me mogla nagnati da još jednom śednem u njega. Ipak nešto...!
       Ovo je bio vrijedan nauk i opomena i tek tada sam stao posmatrati ljude iz porodica u kojima je novac bio nešto što se podrazumijeva, kako bih i konačno zaokružio svoje mučno iskustvo. Ubrzo sam zapazio da skromnost toga bogatog naroda nije nikakva gluma, već da se u tom bogatim porodicama itekako vodi računa da naslijeđeno bogatstvo ne postane žrtva neuračunljivih i iracionalnih želja potomstva.
       Ovo arhetipsko iskustvo me potsjetilo na Eskime i njihove pse upregnute u saonice kojima su prelazili snježna prostranstva. Pa da, mislio sam, da nije tako odavno bi puste želje raskuble i najveće bogatstvo, zato ti, s pravom bogati ljudi, želje svoje djece dresiraju kako bi, umjesto da njihove potomke bjesomučno gone, istima poslužile da ih povuku u stvaralačkom pravcu.

Ne samo ovaj udes već i mnoga druga iskustva su mi ukazala da želje ondašnje nomenklature (potomaka udbaša i oficira slavne JeNeA) nijesu nalik na krvožedne vukove, već umnogome na ne manje krvožedne i obaška podmukle hijene, za koje je svaki čoek bio vrsta strvi koju treba raskusti. A i moglo im se.
       Pošto ja u Crnu Goru rijetko dolazim, nijesam baš upućen u zoologiju želja novobogataša, ali mogu da pretpostavim da izgledaju poput gladnog čopora zvijeri, (ne samo vukova) puštenog iz nekadašnjeg samoupravnog zabrana. Bila bi mi velika - želja! da vidm na koje zvijeri nalikuju želje naših vajnih akademika i intelektualaca, no kad vidim njin učinak, sve mi se čini da se radi o nekakvoj podzemnoj flori i fauni. Ima više tih duhovnih glavara, koji bi me mogli podsjetiti na neku od divljih zvijeri, da nijesu poput tegleće marve upregnuti u taljige režima.
U zadnje vrijeme nešto razmišljam i o ovoj mojoj butici, koju sam ovoga proljeća, na vrat – na nos, na sto crnijeh jada otvorio na „Stazi Slonova“, inih i turističkih, na pola puta od muzeja do „Gradske Kafane“ sve moljakajući začudjeni narod za neke potrebe. No, tada mi je to bilo razumljivo iako su, posebno žene, za mnom vikale e od toga neće biti ništa ali sam ja ostao pri svojoj namjeri i kasnije je prenio na ovo duhovno drkalište, đje je evo i danas sa tendencijom opstanka. Kad o ovome pričam Njemcima, odma im se pojavi sjaj u očima, nakon čega pitaju što je ovamo U(u Njemačku) ne prenesem.
       No ovdje se ne radi samo o ovoj neobičnoj apoteci, već i o mnoštvu topica od kojih su neki veoma studiozni ali režimski duhovni specijalci, sa mozgom utegnutim u kozni mantil "vladajuće ideologije" i ne misle da iz ovoga bogatstva izvuku bilo kakvu stvaralačku sirovinu, već se bojažljivo pribijaju zu skute režima, ne shvatajući koliko smetaju Crnoj Gori na putu duhovnog osamostaljenja.

Uzgred:

                                                                    SLAVA

Prije par dana, u širem porodičnom krugu smo slavili uspješan završetak studija na Visokoj Školi (lijepih) Umjetnosti, odnosno Hochschule der Künste = francuski L´ecole des beaux arts, na kojoj je moj najstariji Evropljanin sa crnogorskim pedigreom ostvario zvanje Dipl.-Ing.-Arch., mada arhitekte koji dolaze sa ove škole prati zvanje Graditelja (Baumeister) od kojih je danas najpoznatiji – Hundertwasser.

Slavlje je bilo skromno ali u intezivnoj porodičnoj atmosferi u čijem stvaralačkom ugođaju (Stimmungu), kako to ovakvoj porodici i priliči, čvrsti konci ubičajenih konvencija počnu pucati, pritom otvarajući pitanja od životne važnosti. U tome je na red došla i ova moja ojađela apoteka a čim sam vidio kako se porodica polako zbija u zatvoreni front, odmah sam znao da će biti (ne)ugodne priče, kako se ispostavilo.
No, sve se odvijalo spontano i u smislu porodične tradicije, jer je baš najstarija evropska muška glava sa svježe osvjedočenim statusom, ovo pitanje potegla po svim pravilima porodičnih odnosa. Glasilo je:

            - Dobro, starac, što bi s´onom tvojom jedinstvenom butigom?

            Time je mislio na ovu moju ojađelu „DUHOVNU APOTEKU s ambulantom“. Ponosno sam mu odgovorio da ona radi a narod je redovno posjećuje. Nakon što me jedno vrijeme nekako čudno gledao, poče da se raspituje o „Tuškoj pjaci“ kojom smo se nekoliko puta zajedno motali u vremena ona... Znao sam da ga odgovor ne zanima, već da želi samo da tim pitanjem podvuče nešto drugo. Nakon što mu rekoh da ne znam, ali sam čuo da tavori zadnje dane, on se okrenu ostalima ovim riječima:

            - „E, viđite što ti je čoek...! – zazvuča otprilike kao ono biblijsko: Ecce Homo! – Ne da ima no mu se neodoljivo nameču mogućnosti da tu jedinstvenu butigu, s neprikosnovenim pravom, ustanovi; bilo u Parizu, bilo u Berlinu a može u oba ova evropska centra... Ali ne! Ovi matuf se još uvijek tegli sa svojim duhovnim tvorevinama po balkanski osvjedočenom moralnom, duhovnom i politickom smetlištu koje neodoljivo podsjeća na današnju Tušku pjacu, kojom vjetar nosi plastični otpad a kojekakve (duhovne i moralne) džukele riju i raskubaju debele slojeve otpadaka preostalih iz ne tako davnih obnova, preobražaja i ostalih AB-revolucija.

            Ili tako nekako ali sa temeljitim uvidom...

            Osjetih kako mi ovim ostatkom obraza liznu žestoki plamen, koji probudi iskonski patrijahalni kodex po kojem imam pravo i dužnost da svog potomka odmah „dovedem poznaniju prava“ ali se istovremeno sjetih, mimo ove groteske sa Ambulantom, ko i koliko njih je bilo u domovini Crnoj Gori, koji su sa mnom omlatili ka s kanavacom, kako bi oposlili nekakvu njinu kulturnu, ideološku ili političku rabotu.
            Pa da, što đetićima preostaje no da svoga oca, koji svoje rodoljublje penje do vrhova mazohizma, opomenu da se svijet obnavlja i da ono što je krenulo niz vodu pušti da otplovi u dubine okeana Prošlosti i da se konačno okrene izazovima budućnosti ma koliko kratka bila ili baš zbog toga...
            U krugu familije u ovako stvaralačkoj ekspanziji, šampanjac predstavlja pravu medidžinu te sam uskoro osjetio kako pucaju nametnuti okovi oko ovo malo mozga i ja uskoro sa neizmjernim olakšanjem shvatih koliko mi je potomstvo u pravu. Nakon potrebnog broja ispijenih boca, konačno shvatih da je krajnje vrijeme da svojoj „Majci Crnoj Gori“ i konačno doviknem:

            -„Iako si majka pokrij se...

Pritom neumitno znajući da će ona nakon ove moje poruke sebi u pognutu bradu, poput molitve promrmljati:

            - „Neka ste vi mene dobro i na sigurnoma a za mene je lako...“

Da bi mi se drob prevrnuo kad se sjetim kome je prepuštam, jer ne da ću ostati ovamo đe mi je dobro i đe sam siguran, no ću sve ono (duhovno) bogatstvo testamentom ostaviti ovome narodu naučenom da gubi kako bi dobijao, jer će doći vremena kad neće biti grada đe neću posthumno imati barem ulicu ako ne i trg. Neću ih u Crnoj Gori, jer nije ni znala ni da me ima..
            Ostaću na ovome smetlištu dok ne razdijelim ove preostale polovne ABC – flastere a onda… Neka mi pouzdani prijatelji ne zamjere, jer će za njih vrata nadam se novootvorenih boutique biti uvijek otvorena a oni dobrodošli, jer znam da će oni ovu moju odluku podržati makoliko im to teško palo

            Jedna od pouzdanih mušterija, Hari Krišna veli:
           Nadam se da nijesi riješio da bolesnike ostaviš bez ljekova,
znam da jedna lasta ne čini proleće, ali bez tebe ce biti prazno. I sam si vjerovatno, ne jednom, došao do mišljenja ka nasljednik, ali te to brzo prolazilo ili nijesi htio sam sebi priznati da si to i pomislio. U toj našoj Crnoj Gori se kaže "Iako si majka pokrij se..." ali ipak to niko majci ne rekne. Nije to rodoljublje nikad mazohizam jer to je jedina ljubav koja te ne može iznevjeriti ili prevariti, ne ode sa nekim ljepšim, boljim, bogatijim, nikad ne traži nešto zauzvrat već je uvijek tu sa tobom da grije srce i kad se ljutiš i kad misliš da ti ojadjeli krši mogu biti i od zlata ili da su crni da crnji ne mogu biti. Uvijek se sjetim doskočice jednog starog forumaša " svi smo mi pelcovani onim kamenjem", a ta vakcina daje imunitet na malodušnost.
Naravno da te neću podsjećati na Hipokratovu zakletvu, ali bi volio da pročitam tvoje utiske sa sastanka crnogorske dijaspore. Naravno sve u cilju boljeg liječenja jer kako kažu i pojačan adrenalin nekima zna dobro učinjeti.

Hari moj dobri!

Vidim da se dobro snalaziš s preparatima ove apoteke (utjeha!) a ovo što me pitaš o sastanku dijaspore baš odgovara i ovome gornjem napisu, đe pominjem neke koji su zarad nekih njihovih poslova omlatili sa mnom ka s kanavacom...

            Bilo je lijepo u Schneyu jer je došlo naroda i prominencije mimo očekivanja, ali sam ja u međuvremenu postao oprezan da to tumačim nekim boljitkom za nas poskitane, pošto me je iskustvo naučilo a instikt se probudio još one davnje 2000 kad su nas dovukli na Svjetski Kongres Iseljenika na Cetinju kako bi uz pomoc njinih vjestina odblejali na lijepi staljinistički način: Milo, Milo...!!!
            Tada je preliminarno i otpjevena današnja službena himna, koju smo uz dizanje novog znamenja (drzavne zastave) Crne Gore otslušali i prilikom ovog zadnjeg susreta u dvorcu Schney, što mi je i objasnilo svu onu prominenciju i ostalu brojnu posjetu. Svejedno, ove susrete i pored svih manjkavosti računam u nešto dobro te ih zbog toga redovno posjećujem sve očekujući da sretnem neke od onih pravih vitezova ali oni rijetko zalaze ovamo jer ih nema onamo đe se dijele mogućnosti. A da ih ima, ima ih... Vec sama činjenica da se ovi susreti održavaju u tako otmenom okruženju, jeste zasluga nekih od njih kao sto je Ljubo Dabovic, covjek koji sve daje od sebe a i sebe samoga.
            No, polako postajem umoran već i od činjenice da oni, od kojih sve zavisi, čine to kao da niko od nas nema mozga u glavi i ne umije prozrijeti igru providnu ka "carevo novo ruho.."
Evo,konačno da krenem sa rasprodajom ovih polovnih ABC - flastera za višekratnu upotrebu.

                                           Slatki bolovi gluposti
            Naslov ovoga teksta, nametnuo se onim predhodnim naslovljenim"Na popravnom..."

             Popravnim ispitom smatram svo ovo vrijeme, u koje me je usud vratio kako bih raščistio sa gomilama laži, samoprevara i predrasuda dosadanjega života. Kao prvo, shvatio sam da će biti najbolje ako počnem razmišljati o – nezamislivom. U svakom slučaju više nijesam želio da svijet i stvari gledam kroz prizmu navike i olako se zadovoljavam nepouzdanim svjedočanstvom očevidnosti.

            "Neću znanje, hoću izvjesnost!" – glasi jedna arapska mudrost.
Dakle, životni smisao treba dovesti do vrhunca izvjesnosti!?

            Uvijek sam se čudio, zašto u svijetu odraslih suvereno vlada mišljenje da postoji samo jedna jedina – istina, dok se lažima ni broja ne zna. Ta tvdnja mi je, svojedobno, bila posve prihvatljiva, iako je jednako izmicala mome shvatanju kao i nepregledno mnoštvo laži, kojima je moj život bio neizmjerno bogat. U stvari, ako bih bio iskren, ničega u životu se, ionako, nisam ni bojao kao te sveobuhvatne i jedinstvene - Istine.
            Zato sam, u svojoj mašti, Istinu, jedinu i sveobuhvatnu, poistovjetio sa okeanom, beskrajnim i bezgraničnim, ali ipak, neshvatljivo konačnim, dok sam male i velike laži, poistovjetio sa morskom florom i faunom; koralima i ribama, medju kojima ima onih divnih, šarenih, dok je mnogo više onih opasnih, zločestih i ružnih. Sjećam se kako sam se nekad u školi ježio od svega onog što se podrazumijevalo pod pojmovima: ljuskari, zglavkari, glavonošci...
            Kasnije sam sve to, nanovo, zgranut, uveliko prepoznavao na moralnoj razini društvenog okruženja. U kasnijim godinama svoga života, shvatio sam da se ničemu nisam tako divio kao – Gluposti. Zato sam bio zadivljen onom duhovitom izrekom da su u laži – lijepe noge, mnogo više nego onom mudrosti da su te noge – kratke.
            U najtežim trenucima, najmanje sam imao potrebu za bilo kakvom istinom i tada sam jedino čeznuo da me neko laže, ali što nježnije... i čudio se vladajućem cinizmu, koji je, onako s visoka, tvrdio da:

            "...kad bi glupost bila bolna, pola svijeta bi vriskalo...!"

            Začudo, ova otmjena izreka je, nakon bolne tjelesne i duhovne rehabilitacije, u mojoj oporavljenoj svijesti, poprimila jedan veoma jasan prizvuk, odmah nakon što sam se suočio sa nekad prenaviklom svakidašnjicom i njenim problemima. Više mi nije odzvanjala cinizmom, već, naprotiv, bila nekako bliska i – poštena.
            Pa, jeste, ima tu nečeg... Ne baš tako da vriska zagluši, ali..., zar se mnogi od mojih drugara i prijatelja, ne žale na nešto što se tako moderno naziva – stres!?

      Stres,

     što je to? Da to, možda, nije začetak one boli, koju spominju bezimeni cinici...?! Kako shvatiti depresiju jedne mlade, lijepe i zdrave žene koja, utučena, sjedi u divno namještenom, svijetlom i prostranom stanu ili kući, bezmjerno nesretna zato što joj se zavjese ne slažu sa tepihom... ili

Naprimjer:

            Nakon useljenja, mladi par se kući i kao prvo kupuje solidan - trosjed, koga je mladi domaćin, kako i treba, u sjedećem i ležećem stavu, "isprobao" već u salonu pokućstva. Nakon toga kupljen je veliki sto i potom se krenulo u žestoku potragu za – stolicama. Već danima, sretni par obija salone pokućstva u potrazi za stolicama, ali mlada domaćica nikako da se odluči i iz dana u dan, pada u sve dublju depresiju, bez prestanka uzdišući i stenjući pod teretom nesnosnog unutrašnjeg napona.
            Mladog supruga, uprkos vreloj ljubavi, konačno napušta strpljenje i svoju suprugu pita, staloženo koliko je to moguće, u čemu je uopšte problem i može li joj nekako pomoći. No, prvo da mu ona potpuno glasno i jasno kaže u čemu je njena teška i neizmjerna - dilema...
            Ona mu sasvim kratko objasni, da njena nesnosna dilema dolazi otuda što se niti jedne, od već viđenih stolica, baš nikako ne slažu sa već kupljenim – trosjedom!
            Na to joj mlađahni (i mudri) domaćin priđe, nježno je zagrli i vrelo prišapti – na samo uho:

                        – Draga, znaš što, kupićemo one prve na koje naiđemo, a nadalje ću se lično ja starati, da te novokupljene stolice ne zajebavaju naš dostojanstveni – trosjed, ili da on – nedajbože –  po kući stane ganjati i juriti te slatke, nevine, naivne i razigrane stoličice!

        Originally Posted by Milovan Vukov Jankoviċ iz Brskuta

Metuzaleme,
Chestitam ti snahu.

Fala ti Milovane..! Veliko!

P. S. Bilo bi mi drago znati ko ti saopšti ovu stvarno radosnu vijest?

Originally Posted by Waterman

                    Mete,
          evo da navratim u ovu tvoju zdrastvenu ustanovu samo koliko da te pozdravim i čestitam ti snaju uz želju da nam ubrzo postaneš i pravi đedo.
'Evo nas oko ognjišta, sa Metom da ogrijemo dušu.
Mi nemamo dušmana.

 Originally Posted byMilovan Vukov Jankoviċ iz Brskuta

Inspiracija za tvoju priču je mogla poteći iz stvarnog života,
pa sam se našalio, sad ti od srca čestitam i želim puno zdravih unučadi.

Milovane!

E, pa ne znam što da ti rečem jer si ovom tvojom šalom pogodio više od ono pola poslovične istine.
            Stvarno, snaha i jeste baš za čestitku, ne samo zato što je lijepa, školovana i pametna nego što potiče iz onoga polabskog naroda (Lužica njem. Lausitz) od kojega su i naši preci, dolutali otuda prije više od hiljadu godina.
            Osim toga, ona je zdravo seljačko čeljade, iz jednog sela đe su njeni preci živjeli odvajkada, tako da mi se neće trebat baktati s nadrkanim Bürgerima. U stvari, moj najstariji je zatvorio genetski krug, pa sad ostaje da vidimo hoće li od njega nastati novo euro-crnogorsko pleme.

 Milovan Vukov Jankoviċ iz Brskuta

Dragi Metuzaleme,

      Đe god odio, doma dodio, sa buljukom unučadi.
Ja sam čeka unuke, najstari sin je 31 godinu,
pa sam izgubio strpljenje te napravih jednoga prije 4 godine.
Imam petoro iz tri braka, ali su spori na obaraču.
            To ime Crnogorsko se mnogo puta uzdizalo iz pepela,
jedna žuta zvijezda će da ukrasi evropsku zastavu,
a naši potomci imaju temelje za krutu i sigurnu domovinu.

Iz bilježnice:

                                                KNJIGA NAD KNJIGAMA

                        Ova tema će mnozinu navesti na pomisao da će biti priče o - BIBLIJI... Kako će se, tek, iznenaditi i začuditi kad saznaju da je čak i pojam – knjiga – više nego uslovan. Prije nego tu “knjigu” pomenem, prvo bih nešto o literaturi i pismenosti... M. Bećković, kaže da je cilj pismenosti da dostigne izražajnost usmenosti. Ovu Matijinu formulu možemo naći i kod Kineza, koji vele: “Bolja ti je noć razgovora, no deset hiljada godina čitanja...” Toliko o vrijednosti priče i ljudskog razgovora, ali ovo što slijedi o, posve uslovno, “knjizi nad knjigama”, za čitavu dimenziju prelazi sveukupni ram literarnog stvaralaštva.
            Dakle, kad bi neko, sa uvidom u sve tajne svijeta, htio da ih zapiše i da ih, u svojstvu amaneta i ostavštine, sakrije za dobrobit nekih budućih pokoljenja koja će ih i konačno moći rastumačiti, kojem i kakvom skrovištu bi te tajne i arkane preporučio? Ako bi njegova mudrost stvarno bila na visini tih i takvih tajni, onda bi jedino dostojno mjesto, da tu knjigu sakrije, bilo:

•         DATI JE U SVAČIJE RUKE!!!

            Pa, da li takva knjiga uopste i postoji???
Kako da ne, čak je i tako sveprisutna, da ju je navika učinila posve neprimjetnom... Radi se, u stvari, o - KARTAMA ZA IGRU! To je ta “knjiga nad knjigama” u kojoj su tajne pohranjene na domaku svačijeg pogleda a jedino onim izabranim pripadnicima ljudskoga roda i – na domaku uma! Isto kao što se za filosofiju moze reći, da je mudrost bez humora (humor = strana riječ!), tako se i za sport može reći da je - igra (uslovno) bez zadovoljstva.
            E, sad, karte za igru, u smislu knjige, pretpostavljaju uobičajenom, jedno sasvim drukčije i u izvjesnom smislu - vanvremeno stvaralaštvo. Igrači priču, roman, tragediju, počinju miješanjem stranica (karata) ove tajanstvene knjige, da bi i sami postali akteri i vektori sudbine za one simbole-ličnosti, koji po njihovom nahodjenju stupaju na scenu. Svaka partija karata predstavlja kompleksnu priču, dok bi solo igre; tzv. pasijansi (patience), više odgovarali - monodramama.
            U jednom, više ispričanom nego otpjevanom šlageru, pjevač nabraja božansku simboliku igraćih karata; četiri boje poistovjećujući sa četiri godišnja doba a njihovu moć sa položajem u društvenoj hijerarhiji, navodeći da broj znakova odgovara broju dana u godini(364) + joker! Koliko god bio zanimljiv, ovo je samo profani aspekt ove tajnovite knjige, koja je na svoj put kroz istoriju krenula iz Egipta, čija se transcedentna simbolika naslućuje i u pismenosti ove velike kulture.
            Sve ono što se podrazumijeva pod pojmom – EZOTERIKA – ne može se ni zamisliti izvan simbolike ovog opštepoznatog i sveprisutnog “oruđa” za igru i razonodu, koje seže sve do brojnih turnira na lokalnoj i svjetskoj razini. Sve ovo, teško da će iko razumjeti, ko nije barem jednom noć proveo u igri karata s prijateljima ili namjernicima. Nekada su takve partije karata remetile redove vožnje “Tarinih” autobusa, koji su do Cetinja, vozili starom cestom preko Rijeke Crnojevića, jer osoblje nije moglo da se otme čarima dobre partije preferansa u (hm!) kafani-restoranu sela Rvaši. U jednom mističnom traktatu o dogmi božje svemoći, jedan od teologa zahtijeva od učenika da mu ispostavi silogizam (dokaz) svoje sumnje u osnovanost te dogme, na što on, doslovno adutira ovom izjavom:

           - Ni Gospod Bog, ne može sedmicom od mača (pika), da pośeče asa adutskoga!

            Ovo je jedna od osnovnih premisa ove čudnovate “knjige”, iz koje, jedva da se može i naslutiti koje bi sve tajne u njoj mogle biti pohranjene. Ja dobro znam važnost ove simbolike, jer se još uvijek sjećam onih davnih dana kad sam, sa ostalima, gradio Barsku luku, a ona gradila – mene! Tada je Novi Bar bio veliko gradilište puno mladih ljudi iz cijele zemlje (SFRJ), privatno uvučenih u vrtlog strahovite konkurencije glede ono malo ženskinja u gradu, te se veoma dobro sjećam svog “juriša” u nesmiljenoj “borbi” za naklonost jedne lijepe raspuštenice, itekako svjesne svojih čari, a kad sam i konačno dospio toliko blizu da me primijeti, ona mi reče nešto, što se kasnije ispostavilo jednom vrstom dalekosežnog proročanstva:
            Dakle, onako nježno, kako samo žene tih osobina i toga iskustva umiju, reče mi tada, da za nju nijesam ništa drugo do – sedmica od mača (pika)!
            Ono što se nakon toga događalo u velikoj partiji karata, zvanoj život, samo je potvrdilo ovu njenu sudbonosnu konstataciju. No, svejedno, neko ipak mora biti i..:
            “Sedmica od mača!”- odnosno adut sa predznakom poraza...