Koliko su autori Leksikona bili dovoljno neupućeni u probleme istorijskoga razdoblja Petra II. Petrovića Njegoša i njegova odnosa sa Hrvatima u periodu ilirskog pokreta pokazaće i sve druge njihove leksikonske odrednice poput onijeh o Ljudevitu Gaju, Luki Zoreu, Franu Kulišiću i slično. Naime, u leksikonskoj odrednici Gaj Ljudevit[1] govori se ispravno da je Gaj «posjetio Crnu Goru 1841. godine. U pratnji Vuka Stefanovića–Karadžića, Antuna Mažuranića, Dimitrija Kneževića i Nikolaja Nadeždina, Gaj je parobrodom stigao u Kotor 26. maja 1841. godine. Odatle je 26. ili 28. maja, sa Antunom Mažuranićem pošao na Cetinje u posjetu crnogorskom valadaru Petru II Petroviću Njegošu. Cilj Gajeve posjete bio je proučavanje srpskohrvatskog jezika i ilirske književnosti»[2]. Istaknuti Gajev cilj u zadnjoj rečenici bio je samo prividni, iza kojega se krilo nešto sasvim drugo. Crnogorska i ilirska stvarnost ogledala se u śljedećem: Crna Gora, iako je bila nezaštićena i nezaklonjena od premoćnijeh suśednih ekspanzionističkijeh naroda u Njegoševo vrijeme, ona je bila svojom opstojnom slobodom inspiratorom i u neku ruku simbolom otpora i borbe za sve druge neslobodne južnoslovjenske narode. Otuda nije čudno što je Njegoš radio na vojnom povezivanju Hrvata i Crnogoraca. Već su ilirci, prema svojijem idejnim opredjeljenjima (od svojega početnog djelovanja), nastojali da se približe i što snažnije povežu sa Crnom Gorom, posebno s Njegošem kao praslovjenskijem pjesnikom, vladikom i vladarem, omiljenijem poslenikom slovjenstva među ilirskijem preporoditeljima. Stoga je trebalo uz Gaja u Leksikonu spomenuti ilirskog rodoljuba, pjesnika, etnografa i duhovnika Mata Topalovića (1812-1862) koji je, kao bliski prijatelj J. J. Strosmajera (Strossmayer), još 1833. godine pośetio Dalmaciju, Crnu Goru i Srbiju kako bi mogao u svojoj svijesti stvoriti povoljne zaključke i vizije za ilirizam i njegove idejne koncepcije. Emocionalni impulsi tog putovanja stvaralački će se probiti i uobličiti u njegovoj stihovnoj epsko-lirskoj tvorevini Pjesma tužne i vesele Slavonije[3]. Iako pjesma govori jezikom epsko-lirske povijesne strukture, ona ima izuzetno književnoistorijsko značenje: pjesnik odražava poetsku viziju slovjenskog jedinstva i težnje ujedinjenja «u sveslavenski i povijesni poj», pa je tako Topalović bio idejnijem śljedbenikom Jana Kolara (Kollar) (1793-1852) i njegove poznate poeme Kći slave (1824) u kojoj personificira ujedinjenje svijeh slovjenskih naroda. Topalović je, dakle, bio pjesnikom ideologom, ali je bio i prvijem ilircem koji je uspostavljao bliske veze s Crnom Gorom i Njegošem kao povijesnom i pjesničkom gromadom. Na istoj vertikali Njegoševa usmjerenja prema ilircima ogledaju se kroz bliske veze i susrete, ne samo s Ljudevitom Gajem, već i sa austrougarskijem generalom i hrvatskijem rodoljubnim pjesnikom  Petrom Preradovićem (1818-1872), koruškijem književnikom-ilircem Stankom Vrazom (1810 - 1851), dubrovačkijem pjesnikom Medom Pucićem (1821-1882), omiljenijem književnikom Ognjeslavom Utješinovićem-Ostrožinskim (1817-1809) i spomenutijem u Leksikonu Ivanom Kukuljevićem-Sakcinskim (18161889). Nešto od iskrene ljubavi prema Njegošu kao pjesniku, vladici i vladaru, Petar Preradović je prenio u svom emotivnom snažnom sonetu u trenutku njegove prerane smrti: Crne Gore s visokog vidika/ Grob ti sjeva na sve četir' strane/ i, ti buduć svoga roda dika/ Roda svemu klanjaju se grane// A u rodu na vječna vremena/ I svjež gorski v'jenac ti na ljesu. Sve je ovo uticalo da je krug iliraca emotivno i s pijetetom doživljavao Njegoša i njegovo izvanredno istorijsko i poetsko djelo. Osim Preradovića, u čijem su se sonetu emotivno probili drhtaji srca, Njegoš će postati inspirativna tema i drugijeh ilirskih pisaca:  Ivana Trnskog koji u «Glasonošu» 1864. objavljuje emotivnu istorijsku novelu Sijerak na jugu u kojoj karakteriše Njegoša kao prosvijećenog vladara i pomiritelja konfesija katolicizma, muslimanstva i pravoslavlja, a naracija je vezana i za određena istorijska asocijativna zbivanja i veze Hrvata i Crnogoraca. Autorima Istorijskog leksikona Crne Gore su «nepoznati» i istaknuti hrvatski književni istoričari i najbolji poznavaoci Njegoševa književnog djela: Milan Rešetar (1860-1942), Antun Barac (1894-1955), Tomo Matić (1874-1968). Rešetar i Barac su se bavili Njegoševijem djelom Gorski vijenac, a Matić, zajedno s Adamom Bogdanovićem, izučava osnovne misli Luče mikrokozma[4]. Istaknuti dubrovački univerzitetski profesor slavistike u Beču i Zagrebu, dr. Milan Rešetar, više od pedeset godina svoga ustrajnog rada uložio je (1890-1940) na proučavanje, komentarisanje i interpretiranje pojedinijeh stihova Njegoševa Gorskog vijenca. Uz sve to, on je bio Njegošev najrevnosniji izdavač i to svijeh Njegoševih djela, od pozije do njegovijeh glavnih djela[5]. Njegov put slijedio je i Antun Barac,  pa je 1947. godine, u spomen stogodišnjice prvoga izdanja Njegoševa Gorskog vijenca,  priredio u Matici hrvatskoj ovo djelo koje je opremio predgovorom, rječnikom i komentarima. No, kako samo o tome pisao podrobnije u citiranoj knjizi Odsjaji kultura: Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, na tijem se problemima više neću zadržavati na ovome mjestu.

          I da zaključimo ovaj insert: sastavljači Leksikona mislili su da se sve to podrazumijeva samo sobom, ne dovodeći mnoge autore i njihova istorijska djela u pitanje.

          11. Ne vidim, takođe, da su u Istorijski leksikon Crne Gore uvrštavani istoričari i kulturolozi iz crnogorske dijaspore, predstavnici «emigrantske» istoriografije, dakle autori možda ne tako obimne povijesne i kulturološke građe, ali su takođe povjesničari crnogorske istorije i literature koji zasigurno pripadaju ovom povijesnom korpusu. Ne odnosi se to samo na moju naučnu osobnost, čije je književnopovijesno djelo i njegova (Nikčevićeva) znanstvena osobnost spremna postati predmetom znanstvene obradbe ne samo za književne povjesničare i za teoretičare kulture, jezikoslovce, povjesničare i – zašto ne  - političare, koji bi mogli iz ovog (Nikčevićeva)  djela izvući  sjajne lekcije o tome kako živjeti toleranciju, demokraciju i suvremenost[6], već i na neke druge autore, poput književnog publiciste Draga Kastratovića, koji je napisao više izvanrednijeh publicističkih članaka o Crnoj Gori i njezinoj istoriji, jeziku i kulturi, te dvije lucidne knjige istorijske publicistike i esejistike[7]. Posebno ističemo njegovu drugu knigu Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta[8]. O njoj je recenzent dr. Vlatko Cvrtile napiso sljedeće:

          Kniga 'Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta' Drage Kastratovića bavi se povijesnom borbom crnogorskog naroda protiv Otomanskog  Imperija; otporom politici i namjerama Nikole Pašića da ponizi i pokori Crnu Goru poslije Prvog svjetskog rata, te opisima crnogogorske sudbine u Drugom svjetskom ratu; treći dio posvećen je poslijeratnim događanjima i Crnoj Gori u jugoslavenskoj federaciji. Autor ne uljepšava povijesne događaje, nego govori jednako o 'vrhovima' i 'ponorima' crnogorske sudbine, a izabrao je događaje koji najbolje opisuju burnu crnogorsku povijest, njezine svijetle strane, ali i mračne u kojima su stradali mnogi crnogorski građani u različitim razdobljima. Pisana rukom vrsna (publiciste i) novinara, ova je knjiga prije svega opis crnmogorske povijesti, bez pretenzija da postane jedinom povijesnom istinom. Kastratović neke događaje i osobe opisuje prilično romantično, i koristi vrlo često riječi primjerene literarnom djelu. No, takav pristup ne opterećuje tekst, niti stvarta dojam da se radi o romantičnom pristupu povijesti. Njegovo izlaganje dobija na dramatici, a događaji i osobe poprimaju novu dimenziju, postaju pamtljivi i upečatljivi. Pišući o zabludama oko crnogorske povijesti i sudbine, Kastratović otvara mogućnost novih preispitivanja 'starih istina' u povijesti Crne Gore. Držimo da je to jedan od važnih doprinosa njegovog djela.[9]

 U taj krug ubrajam i najnoviju osobnost Nikole Petanovića (Podgorica, 1892 - San Francisco, 1932) koja ni (nam) je predočena najnovijom dokumentarno-istorijskom knjigom Crnogorsko ogledalo[10]. Autor, prema riječima urednika ove knjige Gordana Stojovića, «spada u rijetke pripadnike tzv. stare emigracije koji su stekli visoko obrazovanje u SAD» i «koji je Crnu Goru vidio kao modernu samostalnu zemlju», a njezin narod kao Crnogorce!

          12. I u obradi samijeh leksikonskih jedinica ima krupnih metodološkijeh propusta i nedośljednosti. Mišljenja sam, s obzirom na pretendentnu vrijednost ovakvoga istorijskog projekta, povijesnu važnost i mjesta u nacionalnoj – crnogorskoj povijesti, da je trebalo sveukupne autore u Istorijskom  leksikonu Crne Gore razvrstati u najmanje pet vrijednosnijeh skupina. Ako su u njihovoj valorizaciji istorijski dometi, bez obzira na to o kojem se istorijskom razdoblju radi, pretpostavljani povijesnom i kulturnom značenju, veličina članka, to jest studije (prijegleda) ne mora uvijek biti nužni odraz istorijskoga kvaliteta pojedinoga autora-pisca istorijskoga članka: u nekijem primjerima specifičnost opusa, njegova veličina, te stupanj povijesne ili povijesno-kulturološke istraženosti trebao je diktirati distribuciju prostora u Istorijskom leksikonu Crne Gore. To se ponajprije odnosi na pisce-istoričare ranijeh razdoblja jer je njihova uloga koja se u kulturnom životu jednoga naroda mjeri i opisuje drugačija i mjeri se drugačijim povijesnijem parametrima od onijeh koji vrijede u proučavanju istoričara novoga doba i naše savremenosti[11].

          14. Iznevjerena je u Istorijskom  leksikonu Crne Gore i kompoziciona struktura same leksikonske jedinice koja nije za sve autore metodološki usaglašena. Naime, u svijem modernim leksikonima leksikonske jedinice imaju skoro istovjetnu strukturu, a ona se sastoji od: a) biografske, b) interpretativne i c) bibliografske jezgre. Ovo iz toga razloga što svaki korisnik - čitalac ovakvoga istorijskog djela treba naći u takvom istorijskom leksikonu śljedeće informacije: a) sažetu biografiju (životopis) pisca-istoričara, b) sintetički opis njegova istorijskog djela (stvaralaštva), c) preglednu informaciju o žanrovskome rasponu opusa, d) ocjenu važnijih djela i e) podatke o autorovijem stvaralačkim fazama, tematici i stilskijem osobinama, te njegovom povijesnom položaju u okvirima nacionalne – crnogorske povijesti i kulture. Za one pisce-istoričare koji ne zauzimaju značajnije mjesto u crnogorskoj istoriji donose se samo najznačajniji povijesni ili kulturno-povijesni podaci. Na kraju svake pojedine jedinice trebalo je donijeti popis objavljenijeh djela dotičnog istoričara, i to po pravilu prvo izdanje, zatijem izdanja u važnijim edicijama, te u izabranijem ili sabranim djelima, kada postoje. No, u vezi s ovijem kao najveću metodološku nedośljednost Istorijskog leksikona Crne Gore ističem to što autori nijesu niti u leksikonskijem jedinicama, a niti u posebnom odjeljku, kao izvoru, donijeli važniju literaturu o istoričarima, izvore primarne, tercijalne i sekundarne literature, koje su zasigurno koristili. Iscrpna literatura i bibliografije se mogu, naime, naći u specijaliziranijem edicijama ili posebnim enciklopedijskijem edicijama.

(Nastavlja se)