Kad vidim koliko se  (ne)vjernika mota ovim ojađelim forumom, ne mogah a da, zbog uobičajene reklame, svima koji prolaze pored ove moje Apoteke ne ponudim jednu (duhovnu) bombonu u obliku neobičnog rebusa, sadržanom u eksperimentu koji je moguće izvesti u svakom domaćinstvu. Radi se o jednoj šali sa veoma neobičnim ishodom koja od mnogog Saulusa umije učinjeti tihog i plahog - Paulusa!

Naime, dovoljno je da muškarac, ne znam da li važi samo za oženjene, no i neoženjeni mogu probati,  svojoj ženi dadne da mu obari jaja pri čemu on ostane iza nje, cijelo vrijeme držeći svoja (jaja) u šaci.

Vele i tvrde, da joj tvrdo obarena jaja - neće uspjeti...

Izvolite!

A sad evo da postiram jedan san star preko dva milenijuma, koji bi svak mogao rastumačiti, za razliku od uobičajenih fatazmagorija svakidašnjice

LEPTIROV SAN

Jednom snijevaše Džuang Džou (Tse), da je leptir i to onaj običan što blaženo i veselo leprša od cvijeta do cvijeta bez ikakvog pojma da postoji Džuang Džou. Odjednom se probudi i nanovo bi stvarno i uistinu - Džuang Džou. No, sad više ne znam da li to Džuang Džou bješe taj što snijevaše da je leptir ili je to leptir sanjao da bješe Džuang Džou iako očevidno izmedju njega i leptira jeste itekakva razlika. Tako vam je to sa preobražajem stvari..........................(Džuang Ce: 350 god prije NE)

KACHKIN- dežurni bezobraznik na forumu - piše:

mehmete, mlatikuro stara, nek si ti mene zdrav i uzbrdo brz. nizbrdo se i ***** ka vvasilj i kozak kotrljaju. kad se ispenjesh na vr brda, nemash kud bez nizbrdo. samo polako.alaaaaaahuuuuu suuuuneeeeeet!!!!!!!!!!!!!!!

moj odgovor:!

A sad, onako među nama, da te pohvalim i da ti se zahvalim što si kao prvi kritičar učinio jedinstvenu kritiku mojim (ne)djelima. Zar najbolju kritiku ne predstavlja baš ona, kad kriticar (makar i nenamjerni) ostane - bez riječi!?

Osobito neki poput tebe, koji za svaku priču zna obaliti grohot riječi…

P.S. Pošto sam već u godinama kad čovjek brzovozno matufi, odlučio sam da ovu apoteku solidno opremim sa uveliko oprobanim duhovnim ABC-flasterima, kako bi svi namjernici, i stari i novodošli, mogli da učine terapiju svojim izmučenim mozgovima. A, bogomi je i vrijeme učinjeti i - testament! Ne amanet i zadužbinu no baš testament, jer fukara i ne zaslužuje drugo.

KACHKIN- dežurni forumski bezobraznik  - nastavlja:

...bez teksta uglavnom. kad vidim kako te nejebica poznata cetinjska osakatila pa i postaros samo na pichku misiš lanuo bi, al da pišem ne mogu.

reci ti meni, ka jedno rijetko normalno staro čeljade te se bavi internetom, đe se đede ova naša normalna stoka. napao neki bijes mladi, neka stoka neuškopljena koja jedva čeka da se đipi jedan na drugoga, đe ona normalna omladina načelu sa ivanom, pljakom i skojom? a? kako bi ulešio neke od ovija komesara seratora i istoričara, samo da su mi bliže, a zbog govana da udarim trošak i daleki put neću vala da se zavru u prkno. nu starkeljo, napiši bar ti nešto trezveno a i prepiši im po jednu vaspitno obrazovnu dako slete bar malo.

Kačkinu u odgovor:

Pošto vidim da si sa dijagnozom temeljito upoznat i da si od malena naučio da se od ove sveprisutne bolijesti svojeručno braniš, neće mi biti teško da ti objasnim đe odoše oni vitezovi koje pominješ, jer na ovome (duhovnome) drkalištu ostaju i opstaju sve one nepopravljive drkadžije koji su odavno od pičke pobjegli i ovdje našli utočište.

To što se ja i ti motamo ovijem duhovnijem drkalištem, najbolje će biti da objasnimo - nostalgijom, kao što se često glad za jebanjem proglašava - romantikom… Pa ti viđji…

A što se pomenutijeh vitezova tiče, ja ih zvah nekoliko puta da se jave i svrnu kad imaju kad, ali ih evo nema... Pametan narod, eto to ti je! A što se flastera tiče, eto ti jedan na CDM-forumu Sex pod naslovom: Novi pogledi kroz stare rupe.

         Viđu e pominješ mozak, vjerovatno zato što si neđe čuo i pročitao onu moju tvrdnju iz vremena sexualne revolucije, kojom sam mozak definisao kao jedini pravi polni organ čovjekov (muškarac/žena) dok sve ono što se službeno smatra polnim organima, nije ništa drugo do anatomska infrastruktura. Prema tome, izmjena mozga ne dolazi u obzir, jer bi to bio čin bezuslovne (duhovne) kastracije.

         U ambulanti koja od početka ide sa ovom naprednom apotekom, ponudio bih i visokostručne duhovne ginekološke zahvate ali se bojim da bi me ovo beznadežno zaostalo obćinstvo proglasilo - voyeurom.

         Zato ću u tvoju čast ponovo, u izlog, objesiti one ABC-flastere, za koje me jednoga ljeta izbruči što sam ufatio da s njima mlatikuram u nevrijeme - pri onoj ilinskoj vrućini, kad nije vrijeme. Zato ću ih, prije nego zatvorim ovu apoteku ili je prepustim nekom drugom, iznijeti svima na vidjelo pa ko uzme kajaće se a i onaj koji ne uzme isto će se kajati...

Nenadna poruka od učesnika na forumu pod nickname - crncogorac

METUZALEME, PRIJATELJU I SUNARODNIČE DRAGI,

EVO ČITAM SVE ŠTO JE OVDJE ISPISANO I DIVIM SE. KAKO KOME NARAVNO, PO ZASLUGAMA.

MALO JE LJUDI DANAS KOJI TI KAŽU IKRENU RIJEČ I U OČI TE POGLEDAJU. TEBE SMATRAM ZA JEDNOG TAKVOG KVALITETNOG I NADASVE NAČITANOG CRNOGORCA!

PREMA TOME - NAREDBODAVNO, SA PEČATOM MOJE DUŠE - AMBULANTU NI POD RAZNO DA NE ZATVORIŠ!!!

NA KRAJU ŽELIM POZDRAVITI SVE MOJE CRNOGORCE I SRBE, A OVIMA DRUGIMA PORUČITI DA KAD OTVORE OČI I VIDE, ZNAĆE ONI ŠTO SU ...

UKRATKO,

SVE NAJBOLJE METUZALEME I DA TI I AMBULANTA FUNKCIONIŠETE JOŠ PUNO PUNO ŠTO SUNČANIJIH I ZA SVE NAS CRNOGORCE SUNČANIJIH GODINA.

Evo i prvog od obećanih ABC flastera, uz uputstvo da ga svaki namjernik može "priviti" na oboljeli razum i prepustiti se njegovom blagotvornom dejstvu:

Prilog iz moje bilježnice

         INKUBATOR

Veliki antički mudrac Pitagora, modernom čovjeku poznat uglavnom po svojoj teoremi da je kvadrat nad hipotenuzom jednak sumi kvadrata nad katetama, osim ove školske teoreme jeste ujedno i autor djelomično izgubljenog učenja o skladu ili moderno nazvanoj – harmoniji.

Manje poznate aspekte ovog velikog učenja, moguće je naknadno naći i prepoznati u mnoštvu raznoraznih teorija nastalih mnogo kasnije. Jedan od tih aspekata, može se naći i u učenju antropozofije, kao zakonomjernost odvijanje ljudskog života u ciklusima od sedam godina, od kojih najpoznatiji baš oni početni:

Prvi;

         polazak u školu sa 7 (i slovima – sedam) godina...

...nakon kojeg slijedi onaj najdramatičniji:

Drugi;

         Pubertet - kad čovjek i tjelesno postaje svjestan činjenice da je muško ili žensko, pri tome žestoko sluteći na koji intimni način se to mora i – dokazati!

A onda slijede...:

Treći;

         Zrelost - koju čovjek duhovno i tjelesno stiče u svojoj 21. (i slovima – dvadeset i prvoj godini).

         U ovom drevnom učenju postoji i neobična tvrdnja, da osim tjelesne trudnoće od devet mjeseci, koju buduće ljudsko biće provodi u sigurnosti majčine utrobe, postoji i trudnoća sazrijevanja društvenog bića u porodici, koja traje baš ova tri navedena ciklusa i završava dvadeset i prvom godinom života, kad čovjek postaje zreo i spreman da i sam osnuje porodicu.

U pogledu ove zadnje trudnoće, moderno društvo je osnovalo jednu instituciju koja se može poistovjetiti sa aparatom poznatim pod pojmom – inkubator – a služi za industrijsko razmnožavanje pilića, odnosno kokošaka i ostale živine. No, i u medicini postoji aparat pod istim imenom – inkubator – u kome se njeguju prerano rodjena đeca, sve do onog trenutka dok dovoljno ne ojačaju kako bi ih roditelji mogli preuzeti i nastaviti sa kućnom njegom.

Postoji još jedna institucija, na koju bi se, u društvenom smislu, mogao primijeniti princip ovoga aparata, opštepoznati – internat – đe neki roditelji smještaju svoje nezrele i nedorasle potomke, kad žele da ih dopunski osposobe za budući život.

U vrijeme nekadašnje SFRJ u ovom društvenom „aparatu“ sam se i sam našao na veoma dramatičan način, jer sam i pored svoje nezrelosti shvatao da taj „aparat“ predstavlja jedinu šansu da saznam više i postanem neko i nešto u životu koji nije baš mnogo obećavao.

Dalja saznajna „inkubacija“, odvijala se u skupini od nekoliko stotina jednako nedozrelih „pacijenata“, pristiglih iz svih krajeva zajedničke domovine i ujedno bila praćena žestokom „inkubacijom“ pubertetskog preobražaja, koji se odvijao na jezivoj vjetrometini polu-znanja i najprizemnijih moralnih predrasuda. No, sav život se, tada, ionako odvijao u nekom čoporu: bilo u školi, u internatu svakako, dok se slobodno vrijeme „ubijalo“ sportom ili na svakovečernjem „korzu“, dovedenom skoro do – obaveze.

U pogledu obaveznog „korza“, imao sam neobične obzire, valjda podsvjesno računajući da tome prostoru pripadam samo privremeno, te sam svoje posjete ograničio na povučeno osmatranje uobičajenog omladinskog meteža, prateći ga iz duboke sjenke, opušteno oslonjen na debelo stablo razgranatog drveta izraslog na rubu širokog bulevara. Osim toga, samo uzgred sam učestvovao u beskrajnim diskusijama i opričavanjima po sistemu; ko, kada, s kim.., radije se družeći sa knjigama iz bogate biblioteke ovog srednjeevropskog grada, ugodno smještenog na obali velike rijeke. Poseban dojam na mene su ostavljale uzgredne primjedbe izrečene značajno i poluglasom, kao da se radi o nečem, barem na rubu, ako baš ne s one strane dozvoljenog. Izmedju ostalih, u sjećanje mi je ostao jedan veoma neobičan kriterijum nečijeg etičkogog i estetskog vrednovanja, izražen uzgrednom primjedbom na nečiju opasku da neka cura nije ništa posebno, riječima:

         „Varaš se... i da znaš, dvojica su radi nje pokušali samoubistvo!“

No, pošto sam sam nastojao ostati iznad tih neuobičajenih dvojbi, pomenute vrijednosti me se ionako nijesu mnogo ticale sve dok me, jednog ranog i mirisnog proljeća, jedan od školskih drugova nije, iznenada, pozvao i upoznao sa jednom od gimnazijalki, koje smo posebno mi, iz „inkubatora“, smatrali – nedostižnim. I to ne sa kojom bilo, već jednom iz onog opštepoznatog nerazdvojnog (konkurentskog) čopora – najljepših! Od toga dana sam počeo i sâm, visoko izdignute glave i na odrvenjelim nogama „tući“ svakovečernje korzo, ipak užasnut, koliko neočekivanom, toliko i neslućeno visokom privilegijom počasnog izabranika jedne od prvih gradskih šiparica...

Ovu početnu zabunu, uveliko je dopunio i neobičan odnos van uobičajene šetnje na korzu, jer je ona izbjegavala bilo kakav dodir, tako da sam skoro sa olakšanjem otišao na raspust, gdje su me redovno sustizala pisma prepuna strasnih ljubavnih izjava koje sam sa uzvračao iskreno i sa strašću koja je iz dana u dan bivala sve veća, da bi kasnije, kad su pisma, odjednom i bez ikakve najave prestala dolaziti, došla do granice podnošljivosti.

Tada je nastao pravi košmar, praćen jedva naslućenom svakodnevicom koja je rutinski proticala, bez da imalo utiče na  olovnu neizvjesnost. Nakon povratka u „inkubator“, nekoliko dana se nijesam usuđivao ni u grad da izađem a kamo li da odem na „korzo“, uz gorku spoznaju da mi se „drugovi“ iza leđa zlurado krevelje i podgurkuju, sve dok nanovo nije došao onaj koji me je častio ovim visokim poznanstvom i poručio mi da se moja voljena neizmjerno čudi što me nema jer me svako veče čeka da izađem.

Umjesto da joj, razdragano i na krilima ljubavi pohrlim ususret, na „korzo“, kojim je odmorna gradska omladina “odrađivala” svoju obavezu, pođoh ophrvan olovnim slutnjama, no istovremeno ipak ohrabren zračkom nade. Već iz daleka, čim sam vidio da nije sama već u društvu jedne od svojih drugarica, znao sam da me, od onog na čemu sam grejao svoju varljivu nadu, vjerovatno ništa ne čeka. I stvarno, susret je bio mučan i odvijao se izmedju ispitivačkih pogleda njih dvije i nekoliko drugih koje spremno, u zatvorenoj formaciji, krenuše za nama.

Nakon par koraka, neodoljivo mi se nametnu dojam da je, umjesto mene, neko sasvim drugi taj koji stisnutog i osušenog grla, na odrvenjelim nogama stupa uramljen dvijema ljepoticama koje se iznenadjeno i upitno pogleduju, začudjene njegovom ćutnjom. Nakon prvog kruga, cure predložiše novi pravac, van korza, u prostore kojim su se kretali namjernici i slučajni prolaznici. Odjednom, cure zastadoše istovremeno se osvrćući ka špaliru koji nas je znatiželjno slijedio na „pristojnom“otstojanju, a koji spremno zastade u zbunjenom očekivanju. Nakon toga, moja voljena se ispravi i onda, pogleda značajno uperenog u svoju rasnu drugaricu, postavi odsutno pitanje:

         - „Da li znaš, zašto sam prestala da ti pišem?“

         - „Ne!“ – jedva izustih kroz osušena usta.

         - „Zato jer volim dugoga...“ – progovori ona, uz neki čudan nemir, ali ipak odlučno kao da izriče neku presudu.

         -„Lijepo.., za tebe!“ – čuh kako iz mojih usta odjeknu, dok mi se u utrobi otvari ogromna rupa u koju se nastaviše urušavati krhotine i komadi onoga što je u mojoj svijesti prestavljalo neke ostatke mene kao nekoga ko sa tim ima nekakve neshvatljive veze. Nepodnošljiva mučnina me nagna da, ne osvrćuci se, nekako odlomatam do niske ograde spomenika na koju se nemoćno sručih i tek tada, jedva savladjujući buru osjećaja, zagledah u stroj gradskih ljepotica koje su zbunjeno stajale na pločniku, medju sobom razmjenjujući prekorne i razočarane poglede.

Iznenadno i kao kroz neku maglu, učini mi se da me je nešto pregazilo i da bespomoćno ležim na pločniku dok se radoznali narod okuplja bojažljivo prateći što se događa. Jednako neočekivano nametala mi se tvrdoglava pomisao, da bi sad neko morao da pritrči i pridrži me dok stignu oni koji će me odvesti negdje gdje će mi olakšati muku i ublažiti neizdržljivu bol.

Umjesto toga, narod je prolazio, dovikivao se, smijao, i ni sluteći očaj u kome sam nastavljao da se batrgam, ne skidajući pogled sa zbunjene „porote“ ljepotica na pločniku i ona me potsjeti na jato šarenih ptica, grabljivica i strvinara, koje ostaje da stpljivo prati zadnje trzaje progonjene žrtve.

Bespomoćno se osvrnuh sa namjerom da nešto učinim ili negdje krenem, da se zavučem u neki žbun i brlog gdje bih sakupio malo snage, kako bih i konačno pokazao da sam živ i da me ostave na miru. Od ograde spomenika, niz koju sam bespomoćno visio, odvajali su se glavni gradski pravci od kojih je jedan vodio ka rijeci, drugi su vijugali gradskim ulicama u nepoznato dok je jedan neumitno vodio ka „inkubatoru“ gdje me je očekivala sljedeća „porota“, još manje spremna da oprosti....

Odjednom i bez najave, nad podivljalim mislima iskrsnu jedno pitanje; da li je stvarno i moguće se radi o onomplemenitom  božanskom osjećaju zvanom - ljubav, za koju su me, odavno, pripremale gomile romana, pjesama i holivudskih filmova!? Zar je stvarno moguće, da moj dio tog jedinstvenog i iskrenog osjećaja, odjednom bude tako jezivo i prostački sveden na sitan ulog u jednoj neshvatljivoj i nezreloj opkladi uspaljenih šiparica...?

Odgovor se nametnu sam od sebe jer uzavrele misli i osjećaje neočekivano smijeni žestok osjećaj ogorčenja i prevare, namah bistreći um i pogled. E, ako je tako, onda znam da se nije dogodilo samo meni... Zato je najbolje da iz ovih stopa krenem u „inkubator“ i tamo ljudski i pošteno odbolujem svoju mrtvorođenu – prvu ljubav.

AUTORITET

Ima jedan posebno tragičan i sraman aspekat žene, koji me je potresao još u godinama rane mladosti dok su moja razmišljanja bila polarizovana na uobičajeni način i kad je svijet donekle bio sasvim u redu. Svi znate na koji način se, ne samo u našem društvu, tretira pojava stare djevice – usjeđelice. Sjetite se koliko podrugljivog kreveljenja i neshvatljivog prostaštva prati pomen ovako žestoko osakaćenih sirotica, kojima bi, da je poštenja, trebali priznati jedan od najtragičniji statusa - invaliditeta. Ko god ima neku manu ili težak nedostatak, nailazi na sveopštu brigu, pažnju i sućut, dok se ovim stvorenjima jedan tragični nedostatak, svrh svega, tako bezočno pripisuje u vidu sopstvenog grijeha. Ova duboko ranjena bića se dosta često susrijeću i u literaturi, kao osobe zatvorene u svoj svijet podozriv i uzak, rastrzana izmedju straha i jalove pohote sve to voajerski začinjeno klasičnim opisima zavirivanja pod krevet itd... No, tek svojim dolaskom na Zapad, postajem svjestan dubina erotske medjuzavisnosti duhovnog bića žene i njenog stanbenog prostora, odnosno domaćinstva.

Ova neobična iskustva sticao sam u dosta rijetkim prilikama, ukoliko bi neko od mojih kolega imao namjeru da me pozove u posjetu. Svaki put je to bila posebna operacija, jer nijedan od njih nije ni pomišljao da to učini bez pitanja jer bi, u protivnom, rizikovao prilično neugodnu bračnu raspravu. Bilo je slučajeva, da su žene - domaćice prvo nalazile priliku da me bar vide, pri čemu su me neke od njih znale jednostavno i jednom za svagda – “prekrižiti” - iz nekakovog njinog intimnog spiska. Pri tim posjetama sam tu takozvanu “erotsku emanaciju” osjećao toliko jasno, ponekad jedva čekajući da i konačno zbrišem iz tih intimnih prostora, da bih nakon sličnih iskustava, sa nekom čudnom izvjesnošću shvatio, da je kod ovih maloprije pomenutih nesretnica – usjeđelica - ova "erotska emanacija" dostigla toliku dubinu, da ulazni “trakt” u njihove stambene prostore, kvaka i ključaonica, na tragičan način dobijaju simboliku polnog organa, nekom čudovišnom magijom izloženog na toj nezaštićenoj poluzi, čijim hvatanjem, u svoj svojoj (ne)namjeri, otpočinje jedan neobično posuvraćen – polni akt! Zbog toga, u te zabranjene prostore, čak ni poštaru nije bio dozvoljen ulaz... Time ona primjedba francuskog filozofa J. P. Sartre-a, da; “...biti ženom – jeste sudbina...” posebno, iako možda nenamjerno, dobija na težini.

Dakle, ni čovjek ni žena, uopšte ne mogu biti potpuno shvaćeni van konteksta erotike, jer jedino u tom kontekstu – čovjek – u smislu arhetipa, uopšte može i postojati. Erotiku, u svom najdubljem značenju, možemo poistovjetiti sa vodom, kao elementom i preduslovom života uopšte. Zato je veliki istraživač ove duhovne oblasti, Wilhelm Reich, vladajućem (malo)gradjanskom moralu, koji tako nesmiljeno uzurpira ulogu vrhovnog suca, posebno prema onima koji su imalo uskraćeni u pogledu erotike, dao značajan naziv – emocionalna pustinja. Nije čudo da ga je to i glave koštalo...

Uprkos tipičnom crnogorskom vaspitanju, a može biti baš i zbog njega, uobičajene dileme u pogledu žene kao bića, meni su se posebno bolno nametale. Svi se sjećate onih uzgrednih opomena koje ostavljaju žestoke ožiljke na mladim dušama, kao što su: “Sram te bio, gledaš đevojke!”, “Pi! Trčiš za đevojkama...” i druge, da bi kasnije, kad čovjek/žena odrastu i sazru, odjednom sve to morali zaboraviti ( kao da se u međuvremenu ama baš ništa nije dogodilo), da bi se i konačno sreli na (društveno) dostojnim moralnim visinama oba pola.

Shodno ovom krtom moralnom kodeksu, odrastao sam u dubokom ubjedjenju da sve ono, što podrazumijevam pod erotikom, a što je zbog svoje nepregledne i tajanstvene moći, nazvano – nagonom - bez pogovora nagonilo ka suprotnom polu, mogu postići isključivo na silu i protiv volje te osobe, koja je, po istom kodeksu, imala obavezu da se od mojih (sramotnih) prohtjeva, odlučno i s punim pravom – brani. Nije teško naslutiti, sav očaj i tugu tih djetinjih dilema, osobito kad se njegovoj mašti sve one nametnu u vezi sa nekom od djevojčica iz susjedstva, koje su mu naklonjene ili mu se dopadaju.

Zbog ovoga sam se svih tih prelomnih godina osjećao žestoko prevarenim i čežnjivo tragao za nekim ko će me utješiti i osloboditi ovih mučnih sumnji, ali toga, jednostavno, tada nije bilo. Svuda su vladali muk i podozrivost dok su se odgovori svodili na sprdačinu i podrugljivanje. Zbog toga sam počeo sumnjati u sebe, sve to smatrajući svojom krivicom, jer da nije tako, sigurno bi i za to postojali autoriteti slični prosvjetnim i naučnim, kod kojih bih mogao naći savjete za sumnje koje me razdiru. No, pored svih tih izvikanih ustanova i autoriteta, dogodilo se da mi utjehu pruže dvoje magaradi, jednog sunčanog, majskog, pazarnog dana u Ivan-Begovoj ulici, na Cetinju, onih gladnih i bijednih pedesetih godina prošloga vijeka.

Toga lijepoga dana, ova prometna ulica je bila puna školske omladine i naroda koji je vrvio za svojim obavezama. Sjeđeli smo oslonjeni na zidove i grijali na proljećnom suncu, kad se iz pravca pjace začu nekakva vika i nazrije čudan metež. Iz toga meteža, konačno istrčaše dvoje osamarenih magaradi, naprijed jedna magarica, koja je zadnjim nogama, žestoko po vratu i prsima tukla jednog krupnog magarca koji se na te udarce nije obazirao, već je nezaustavljivo nasrtao i pokušavao da je zaskoči, protiv čega je ona nastavljala da se nesmiljeno i očajnički brani. Sa mojih neodzrelih dvanaest godina, nekako sa puno tuge još jednom sam morao zaključiti da se moje teške sumnje protežu i na životinjski svijet i da to dvoje magaradi na baš očevidan način potvrdjuju tu, do neshvatljivosti mučnu, činjenicu...

Medjutim, kad je uveliko izgledalo da će magarac i konačno odustati, magarica neočekivano zastade, osvrnu se i namjesti onom izubijanom jadniku, koji se prope i zaskoči je. Ovo sve bi propraćeno uobičajenim uzvicima i kreveljenjem, dok sam ja ovaj obrt doživio na jedan veoma čudan, oslobadjajući način. Ono što je posebno privuklo moju pažnju, nije bio samo taj nadasve prirodni čin, već ona iznenadna i prirodna spremnost i način na koji su ta dva živa bića došla do nekog susreta, koji se odvijao potpuno odvojen od prenaviknute stvarnosti.

Zahvaljujući sudbinskoj ironiji ovoga događaja, prvi put sam osjetio izvjesnost neke druge stvarnosti koja se skrivala iza te neshvatljive “zavjere ćutanja” svijeta odraslih. Ništa me nije smetalo, već mi se činilo potpuno zakonomjernim, da me na to nije uputio niko od službenih autoriteta i ustanova, već jedan temperamentan i kurat – magarac.

Ovo neočekivano prosvjetljenje u pogledu mojih mučnih sumnji, imalo je jednu posebnu zaslugu. Oslobodilo me je, jednom za svagda, onog nadasve mučnog ubjedjenja da me očekuje nasilno ostvarenje mojih intimnih čežnji i prohtjeva kojima sam se teško mogao oduprijeti. Od tada sam žene i đevojčice srijetao i posmatrao na neki nov i čudan, može se reći i zavjerenički način, ovaj put već u izvjesnosti naslućujući da su i njihove sumnje i dileme skoro istovjetne mojim, iako različite poput naše anatomije, sada već u nepokolebljivoj izvjesnosti znajući da su oni intimni djelovi naših anatomija baš zato različiti da bi se – dopunjavali!

Od tada sam, svoje pola puta do (genitalnog) susreta sa nekom od žena koje sam srijetao, prelazio s punim povjerenjem u svoju namjeru, onu drugu polovinu puta ostavljajući toj ženi da je svojevoljno prijeđe i preuzme svoju ravnopravnu ulogu u susretu, čiji je visoki smisao bio; postići ono zajedničko biće označeno jednim prenaviknutim pojmom, čiji se pak potpuni smisao skriva iza neshvatljivih dimenzija stvarnosti. Dakle, biće koje se podrazumijeva pod pojmom – čovjek...

U Parizu mi se dogodilo čudno poznanstvo sa Španjolkom Inez, đje se sve odvijalo mimo svega ovog pomenutog, jer je ova cura, dijete takoreći, meni došla ususret, đečinje naivno pretrčavši i njenu i moju polovinu puta, da bi sa velikom tugom, odjednom shvatila da pripadam drugoj crkvi te da nikakav susret nije moguć. Kafana, u koju sam navraćao, danima se zabavljala gledajući malu oblu Inez, kako me, sva u suzama, grli i ljubi, prisutnima objašnjavajući svoju neizmjernu tugu što se neće moći udati za mene jer ne pripadam katoličkoj crkvi. Tada nijesam o tome mnogo razmišljao a sve ovo tumačio više kao neko dubokointimno samoopravdanje mlade cure, odrasle po ustaljenom kodeksu životnog ponašanja, prilagodjenom ritmu života koje počinje zvonjavom sa obližnje crkve i redovnim molitvama, da bi se nastavilo od jedne do druge ispovijesti kod svještenika koji neumorno bdi nad svojom pastvom. Kasnije, uz pomoć bogatih slojeva “naknadne pameti”, saznao sam da baš u Španiji žene imaju najviše šansi da, u pogledu erotike, svoj život osmisle u potpunosti, jer je njihovo odrastanje i sazrijevanje podvrgnuto strogom i preglednom kodeksu i povjerenju u religiju koja joj pruža mogućnost oslobođenu svih dodatnih dokazivanja za svoje ulogu u (zadanom) životu. Ovo je bilo jedno od veoma dragocjenih iskustava, koji mi je pomoglo da ženu i konačno shvatim kao jedinog pravog saputnika na putu ka upoznavanju samog sebe...

Iz bilježnice

NESTANAK BOJE

U životu postoje saznanja čiji se smisao ovjerava naknadnim životnim iskustvima, ponekad na veoma dramatičan način. Tako je bilo i kada sam, nenamjerno, prisustvovao škopljenju (kastraciji) jednoga veoma zgodnog i rasnog junca, koga smo se mi, seoska djeca, strašno bojali jer je skoro uvijek nasrtao na nas. Đevojčice su ga se osobito bojale, a neke su se čak i klele da su svojim očima viđele kako mu iz nozdrva izbija plamen.

Jednoga dana, u potrazi za najzrelijim murvama, voću našeg gladnog, šlinavoga i gli-bavog đetinjstva, popeh se na jednu od murava, pod kojom su se četvorica odraslih i smrknutih ljudi, pripremali za neku, očevidno, važnu i tešku rabotu. Ubrzo nakon toga, onoga junca izvedoše, svezaše mu prednje noge i ispod droba provukoše jednu dugačku drvenu gredu, kojom ga podigoše od zemlje i muda preko nje prebaciše tako, da je jedan od onih ljudi, nekakvom čudnom drvenom lopatom mogao njome tući pri vrhu njegova "tobolca", sve dok nije bio siguran da mu je ta mučna “operacija” i konačno uspjela.

Pošto mi je cijela rabota bila veoma zanimljiva, ubrzo sam sišao s murve i pažljivo nastavio pratiti što se događa. Čim su završili i oslobodili onoga junca, odmah sam primijetio da mu je u potpunosti nestao onaj nekadašnji zastrašujući žar iz tamnih očiju, a ubrzo svi mi postadosmo svjesni na koji način je, od nekad nasrtljivog junca, nastao jedan miran i plah - vo!

Ova prića bi, vjerovatno, ubrzo nestala u mnoštvu ostalih uobičajenih uspomena seoskog đeteta, da je, nakon ulaska u svijet odraslih, naknadno nijesam osvježio svojim iskustvom. To se dogodilo nakon prilično vratolomnih i avanturističkih seksualnih iskustava, tojest nespretnih mladalačkih jebačina, pri svemu tome se zgranuto pitajući, zašto one moraju biti u toj mjeri sramotne i u tako nesnošljivom sukobu sa savješću.

No, ipak sam se nadao da će jednoga dana biti bolje, sve dok nije došao dan kada sam, zbunjeno i sjetno, shvatio da sve ono sto me je do tada mučilo i činilo divljim i neuračunljivim, u stvari bio jedan stvaran i nepomućen mladalački žar i nebuzdana strast, slično kao i kod onoga junca, jer su, odjednom, moja tzv. seksualna iskustva u toj mjeri izgubila na jačini i nepomućenom intezitetu doživljavanja, da mi se činilo kako se cijela stvar dogadja isključivo u donjem dijelu tijela i da više nema onih nekadašnjih oluja, od kojih su mi nekad oči iskakale a uši otpadale, te da cijela rabota više ne uspijeva prijeći ni - prostatnu žlijezdu.

Uvijek i iznova su ostajali i u duši se taložili pramenovi nekog čudnog nezadovoljstva, ponekad izazivajući neshvatljivu tjeskobu i nemoćan bijes, čineći me neuračunljivo razdražljivim i uvredljivo ciničnim. U stvari, najgore od svega je bilo stalno prisustvo podmuklog osjećaja, da život više nije, niti će ikad biti, onako čudesno ozbiljan i vrijedan bilo kakvog muškog sukoba kao i prije toga. Do tada, nakon svake jebačine, izvjesno vrijeme me je nezadrživo nosio neodoljiv stvaralački elan...

Danas, u kontekstu bogatih životnih iskustava, sve mlade mogu uputiti na činjenicu da se nešto slično škopljenju (kastraciji) dogadja i nama, muškarcima, ali ne tako drastično kao u slučaju pomenutog junca, već u mnogo (hm!?) podnošljivijoj mjeri a čovjek bi to najbolje mogao objasniti uz pomoć - televizije u boji...:

         "...otprilike, sve je isto, samo što više nema boje!"

                   Dakle, kao što do ovakve promjene dođe, kad se televiziji uvrne dugme za boju, do slične (duhovne i tjelesne) promjene dolazi i kad se nekome momku, uobičajenim načinom vaspitanja i doslovno - "uvrnu muda..." Pa se poslije narod čudi otkud ratovi, nasilje i tragični nedostatak kreativnosti i nadahnuća.

Iz bilježnice:

SESTRA LJUBAVI

Kad god pomislim na ratne godine svog ranog djetinjstva, u sjećanje mi se vrate sve one dileme i zapitanosti o odnosima, ne samo među ili prema ljudima, već i odnosima prema okolini, životu..., Bogu. Vjerovatno su zato i najdosadnija tri mjeseca moga života, bili baš oni kada je rat završen a niko me, do tada, nije upozorio ili mi objasnio, da rat ima kraj i što poslije        Tih teških godina punih straha, gladi i nemaštine, ionako mi niko ništa nije objašnjavao, te sam bio prepušten sopstvenom tumačenju stvarnosti i svaki put bio neizmjerno zahvalan kad bi me neko u tome dopunio, a tada su to bile one, u crno obučene i zabradjene, nepismene babe i tetke, nijeme i ophrvane crnim slutnjama i još gorim vijestima. Dobro se sjećam da se tih godina najmanje govorilo o onom o čemu se danas ne samo bez prestanka priča nego i pjeva do iznemoglosti – ljubavi!

Ukoliko je i bilo rijetkih priča o osjećajima među ljudima van kruga porodice, sjećam se da su one posebnu važnost davale nečemu što su, uz čudan i zavjerenički ozaren izraz lica, pominjale riječju – poštenje. Mnogo godina kasnije, jedan od ovih posljednjih “mohikanaca” prošlih vremena, taj pojam mi je rastumačio kao neku vrstu neshvatljive – sveopšte ljubavi!? To me je potsjetilo na odgovore onih mojih baba i tetaka, na moje dileme o Bogu, crkvi, slavama i, posebno, o molitvama, što je tada bilo itekako aktuelno. Jedna od njih,  baba Ike mi je, na onaj duboko zavjerenički način, tiho i da niko ne čuje, šapnula nešto što je ostalo da me prati cijelog života:

"Dijete moje, ako je Gospod, kako kažu i tvrde; Sveznajući, Svevideći i Svemogući, onda nema sumnje da sve vidi, zna i može, te ne moraš  još i svojim molitvama dosađivati..."

Ubrzo su ove dileme i razmišljanja, smijenili porivi i stremljenja ka nečem novom i neslućenom, mimo čega se više ništa nije događalo a to su bili; ljubav prema sebi i prema nekom ko će je dijeliti sa tobom. Odnosno, ljubav prema nekom i potraga za njenom ljubavlju i zajedničkom srećom. Ona đetinja razmišljanja o poštenju kao univerzalnoj ljubavi izgledala su naivno i nestvarno, sve dok se jednoga dana nisam našao u jednoj od dvije grupe uspaljenih momaka, spremnih i da se poubijaju zbog nečeg nečasnog i “nepoštenog” što je neko ne samo rekao nego i tvrdio o nekakvoj curi i momku iz one protivničke grupe. Svađa je toliko dobila na žestini da su počeli da se vade noževi i neka druga oružja i vjerovatno bi se dogodila neka tragedija da među kafanskim gostima ne ustade jedan hrabar i častan stariji čovjek, koji nas odlučnim glasom prekide u svađi glasnom i odlučnom opomenom:

“Stanite malo, nesretnici...! Prije nego što neko izgubi glavu, śetite se onijeh vaših bezubih i ispošćenih majki, nesretnica i mučenica, pa će vam biti lako shvatiti u kojoj će mjeri, za dvadeset godina, biti važno ko se s kim, sad i ovdje – pojeba!”

Nakon ove njegove besjede, postiđeno i u tišini se raziđosmo, dok su nam njegove riječi još dugo odzvanjale u mislima… Nekoliko godina kasnije sam se našao u mom voljenom Splitu i gradu nezaboravnog Miljenka Smoje sa žestokom namjerom da za ovaj divni grad vežem i svoju sudbinu, no nju ta moja nakana ipak nije mnogo obavezala, te sam danas tamo đe jesam – na "trulom" Zapadu.

Jednoga dana, tih davnjih, šegdesetih godina, našao sam se u jednom od restorana, sa tada novouvedenim samousluživanjem, koji je narod odmah nazvao "automatom", đe bijah taman sjeo da objedujem svoj jevtini i brzi ručak. Utoliko je u restoran ušla grupa zgodnih i snažnih momaka, među sobom podržavajući jednog čudnog “bolesnika”, koga su svi oslovljavahu sa – Stipe. Odmah se vidjelo da je siroti Stipe “van sebe” a uskoro se i čulo – zašto!

“Biži, Gospe ti... Ma ko je moga virovat u ćakule..., e to ona s svojim šefom...!? Čovik ima ženu i dicu, ko bi pomislija, a ona mi o tome nije pisala dok sam bija u vojsci. Oli mislite da je lako puna kurca virovat u tako što, kad ti je ionako cila pamet u njemu...

Ma ća, nada sam se..., mislija sam da će joj bit ka meni... Da, kad jon ga stavim.., ima da pukne ka – atomska bomba! Kad vraga, sve one ćakule sam mora povirovat, kad sam je vidio pod sobom kako leži ka probužani gumeni brod od spasavanja, pa sam poludija. Skočija sam i otiša s njom kod šefa i puka ga tako da mu je nos prska ka pomidora, kad ona stade da ga brani...!? Posli mi ga je bilo žaj, te sam i nju tija udarit zašto mi nije pisala dok sam još bio u vojsci, no me dovela da njega tučem i na sebe pljujem...."

Malo bi se smirio, kao da prikuplja snagu, pa bi onda iz svega glasa nastavio da odgovara na ono što su mu šaputali vidno zabrinuti prijatelji. Odjednom, kao da sa sebe skida i odbacuje neko teško breme, naglo ustade i obrati im se gromkim glasom:

- “Ma ća pizdite.... Moga bi kome povridit osjećaje..!? Sad, kad bi golom rukom, srce iz prsi sebi izvadija.. i još bi se treba stidit mojih riči?! Biži, Isusa ti..., stidit bi se triba što ne mogu ni na ća drugog misliti, ni na sebe, ni na prijateje, ni na obitelj ili na sve one koji su mi bili i ostali bliski... Evo već dane i noći, bez prestanka, o ničem drugom ne mogu da mislim, iako to ne želim, bez samo o tome kako se njih dvoje – jebaju!!!"

Od toga dana, nikad više nijesam čuo ovako tragično poštenu – ljubavnu priču.

Komentar:

Dok sam na našim prostorima sebi i drugima, donekle i mogao objasniti pojam - poštenje, na Zapadu su to uvijek shvatali kao fairness, pojam koji označava utvrdjena pravila igre, a koji se, u medjuvremenu odomaćio i na našim prostorima poput nekog lingvističkog Mc Donald´s-a. Ali to nije to, jer je za mene, ovaj arhetipski pojam, ostao sinonim za onaj osjećaj prihvatanja sveobuhvatnog smisla sopstvenih odnosa sa svime što me okružuje. Odnosno, onako kako su mi, davno, u djetinstvu poručili riječima:

"Poštenje je sestra ljubavi! Ona starija – neudata..."

Narode!

tek sada viđeh da sam ovi ojađeli komentar iskidao i iskasapio, pa uskočih da ga objavim u cjelosti jer donekle sadrzi obrazac crnogorskog shvatanja univerzalne ljubavi. Sjećam se sto reče jedan njemački pisac toliko zaljubljen u grad Pariz da u njemu živi i samo o njemu piše:

Magični grad Pariz od svakog muškarca zahtijeva da u njemu voli sve žene, kako bi svojom ljubavlju dosegao i onu kojoj je njegova ljubav i stvarno namijenjena, jer ko će u vrtlogu toliko ženske ljepote gubiti vrijeme u (jalovoj) potrazi...

Pa sad, kako ko to shvati.

Crnogorci su to u svom jadu prepustili svom najplemenitijem osjećanju - poštenju - koja čini da zaboravis usku ljubav prema sebi a da bi sebe volio i poštovao kroz drugoga, govoreći:

         ...jer smo duže mrtvi  nego živi ...!

         Radule!

Evo da te castim jednim duhovnim ABC-flasterom spravljenim po kućnom receptu, svojeumno i od priručnih sastojaka, da ga priviješ na oboljelo mjesto.

Iz bilježnice:

                                                     NA POPRAVNOM

Kad sam, nakon dvodnevne intezivne njege, konačno osvanuo na odjelu kardiologije, Univerzitetske Klinike grada H. ni slučajne pomisli nije bilo hoću li preživjeti, već kako se samostalno domoći WC-a, što me je bilo preokupiralo skoro do ubjedjenja da taj poduhvat predstavlja uslov i dokaz da sam dostojan prihvatiti taj poklonjeni život. I stvarno, kada sam se sa uspjehom domogao ove prostorije, usput za sobom vukući gomilu medicinske opreme i uspješno položio svoj prvi ispit u novome životu, shvatio sam da baš taj uspjeh predstavlja najbolju terapiju za moje razvaljeno srce te u trenutku osjetih blagodat jedva naslućenog osjećaja zahvalnosti, čiji odjeci dopriješe i do moje napukle svijesti.

Tek tada se osvrnuh po velikoj prostoriji koja je, svojim uredno poređanim posteljama, podsjećala na lijepo uređeno groblje, kojim su se, kao i pravim grobljem, motali brojni posjetioci natovareni buketima cvijeća i lijepo upakovanim poklonima. Najviše ih je bilo uz postelju Grka Thea Nikolaidisa, koja je bila načisto zatrpana cvijećem, te mu, nakon odlaska posjete, rekoh da mu je postelja, s onom gomilom cvijeća, u potpunosti nalik na grob, a da ni on ne izgleda mnogo bolje no da je i stvarno umro, što se posigurno tada i za mene moglo reći.

Theo potvrdi ove moje riječi i odmah nastavi sa pričom kako je to sve skupa čudno, jer je i sam on, jedan jedini put u životu poklonio cvijeće i to svoj ženi, što nikad neće prežaliti... Na začudjena pitanja, zašto to, nastavi priču da je, jednom, vraćajući se s posla (razvozio lož-ulje) prolazio pored jedne cvjećare koja ga je ljepotom svoga cvijeća opčinila toliko, da nije mogao odoljeti a da svojoj mladoj i lijepoj ženi ne odnese buket cvijeća. I to kakav....!

Zadovoljan sobom i svojom odlukom, polako je išao domu svome, usput ushićeno zamišljajući kakvo li će tek radosno iznenađenje  izazvati ovaj iznenadni poklon. Utoliko više je on sam bio iznenađen, kad je u poluotvorenim vratima vidio zgranuto i jarosno lice svoje ljubljene žene, koja mu je već sljedećeg trenutka kućna vrata, svom žestinom tresnula ispred samog nosa. Nepojamno dugo su trajali njegovi pokušaji da je ubijedi da ga je na taj čin navela samo i jedino njegova spontana i čista želja, ali je dugo trajalo dok žena nije pristala da tu priču i povjeruje, jer je bila duboko ubijeđena da on tim buketom besramno i jevtino pokušava da se iskupi za neku od svoju nepodopština, za koje je, očevidno, bio itekako sposoban.

Najteži period u svakoj bolijesti, jesu dani vikenda, kada se ništa ne događa i svako biva, sebi i svojoj bolijesti, prepušten na nesmiljen način, posebno ako je u izgledu važna operacija ili neki drugi medicinski zahvat. Za tu priliku, sestre su sa posebnom važnošću razdijele nekakve protokole koje je bilo nužno potpisati ali sa toliko navedenih rizika i opasnosti po ono malo preostalog života, da mnogi izgube živce i počnu naglas kukati i zapomagati.

Tako je bilo i te tmurne neđelje poslije podne, kad kuknjava krenu i uskoro podje ivicom prave histerije, tako da njeni vrtlozi poniješe i mene koji te protokole bejah potpisao i ne čitajući ono što u njima piše, i bez toga svjestan ozbiljnosti svega što me očekuje. U tom trenutku, neko stade bijesno razlagati činjenicu da nije pravo e je uopšte rodjen i mora mučiti u životu u koji je izbačen protiv svoje volje.

Odjednom, umjesto da se prepustim opštem raspoloženju, pogledah svoj potpis na onom protokolu i on mi, na mah, nametnu jednu slutnju punu čudne životne izvjesnosti, te ostalima doviknuh:

"Ma šta ste zakukali, kojega vraga, kad vam je i sa životom jednako kao i sa śutrašnjom operacijom... Ne znam za vas ali sam ja u potpunosti siguran da sam prije svog rođenja “potpisao” sličan protokol da sam saglasam sa svim onim što me u životu čeka, kao i sa ovim protokolom rizika za operaciju..."

Svi ućutaše i štimung se naglo promijeni, dok je oniski i široki Theo zaneseno gledao za debelom dežurnom sestrom, koja u odlasku svojim širokim kukovima ispuni okvir vrata a i njegov zamagljeni pogled...

- "Hm, - mrmljao je kao za sebe, – mnogo volim žene ovoga kalibra. Divno je kad neku takvu naguziš, zatvoriš oči i imaš nesumnjiv dojam da guziš dvije žene – odjednom!"

Samo muk, kao nijema potvrda ili osuda njegovih riječi... Ko će mu ga znati!