Piše: V. St Kinjo

Ipak, nakon izvjesnog vremena, sjetih se svih onih, sposobnih da uđu u onu dimenziju stvarnosti nedostupnu ovim znojnim i grlatim "braniocima" likova i (ne)djela, a koji to čine ne iz straha već iz poštovanja čak i prema sirovoj gluposti od koje i zubi trnu, a kamo li nad nekom nenamjernom mudrošću i lijepom riječi, te se radi njih povrnuh kako bi ih ohrabrio da ponovo navrate u moju butigu.

         Dakle!

U kojoj mjeri je ova moja apoteka ustanovljena u (nekoj višoj) stvarnosti, prije nego sto prijeđem na neki jači silogizam, pokazat ću to na jednom primjeru koji je svakodnevan do - nepodnošljivosti.

         Naprimjer: Pismo!

         Majčino:

Ono toplo pismo, koje nas prvo postidi što smo se zaboravili javljati i u kome se kokoške pominju među čeljadima a telidba sa rođenjem. Ono pisano tolikom uzdržanošću, da slova izgledaju kao da su pisana onom mekom stranom guščjeg ili kokošinjeg pera. Pismo koje nas obavezno vrati u seosko djetinjstvo sa sve balegama, murvama i glibom oko vrata. Prepoznaje se po adresi nalik na nedovršeno pletivo i podsjeća na one čarape od singave vune koje, svojim grebanjem, znaju tako lijepo ugrijati noge u zimskom periodu.

         Prijateljsko:

         Pismo pisano onda kad se želi nesto podijeliti da bi ispalo veće kroz tu diobu. Ono koje pišemo iz uba´a i sami začuđeni zašto baš tada i ne znajuću baš zbog čega ali sigurni da baš tako mora biti, da je svaka riječ na svom mjestu a ako nije prijatelj će je već namjestiti. Prepoznaje se po adresi koja izgleda poput  košulje, bezbrižno prebačene preko naslona od stolice.

         Ljubavno:

         Pismo koje se u ruke uzima uz pratnju tutnjave damara, na kojemu se i marka voli, koje adresom očarava, mirisom omamljuje... i tako dalje i tako (što) blize.

         Službeno - naredbodavno:

         Ono plavo, sa razmrljanim plavim pečatom, zlobno uvrnutim poput Kiklopovog oka, ižvakano i odaslato preko kurca, koje bi čoek najradje poslao u tri pizde materine i od kojega čoek pokušava da se skloni ka od službene limuzine kad ono bezobzirno projuri kroz lokvu govnjave vode i polije sve namjernike pored kojih prezrivo projuri.

         Službeno - obavještajno:

         Ono roze boje, sa razlivenim pečatom ili bez njega i adresom ispisanom kroz tako otrcanu traku, da se oglodana slova jedva raspoznaju. Iz njega vazda ispadne nekakva administrativna konfekcija za datu priliku, neka vrsta preporuke za misaonu uniformu. Ko god je služio vojsku (JeNeA) u takvom pismu je nosio svoju karakteristiku (o politicko-moralnoj (ne) podobnosti) taman ka da nosi svoju mokraću u kojoj se nalazi neka sramotno zarazna boleština....

         Razglednice!

         Malo što podjeća na sezonsku garderobu kao ove šarene laže za jednokratnu upotrebu. Ovako, bez prigodnih komentara, neka se svako obrati svojim uspomenama na ovaj izraz ljudskih komunikacija koji, baš zato što je otvoren skriva i najviše zadnjih misli.

         O ovim modernijim, nećemo ovoga puta...

         U svakom slučaju, ništa ne može bolje od pisma pokazati kolika je važnost institucije - DUHOVNA APOTEKA - i to nečim tako svakidašnjim kao što je to - pismo - koje u potpunosti podsjeća na ona starinska pakovanja sa praškovima od kojih su neki bili ljekovi a neki - otrovi a oboje zajedno jedinstvene panaceje opštenarodne duhovne apoteke u kojima su oduvijek ordinirale: Vračare i vještice...

Dijagnoza - zajebant...

Jednoga dana se u moju butigu nenadno uvali (duhovni) pacijent sa posebnim potrebama i to pod neobičnim Nick- imenom:

 zašto_pjevam_kad_krečim

nudeći niže navedenu zdravstvenu uslugu:

Gosp. metuzalem kadaćete opet doći na Cetinje, volio bih da vas pregledam...

Ha! Evo konačno jedan od onih žestokih pacijenata, kojima ova moja ambulanta, nažalost, jedino može dati uput za neku kliniku ili specijalizovanu bolnicu. No u ovom slučaju ćemo ipak pokušati sa dobronamjernim - savjetom:

         - Đeticu, koji: pjevaš kad_krečiš! Sjeti se one narodne:

         Noću pjeva koji žene nema, danju pjeva ko pameti nema...

         A ko nema ni jedno ni drugo, ako ne umije leleknut, neka zapjeva kad kreči...

         Eto, ovo bi ti, što se tvoje nominativne zapitanosti tiče, bila prva pomoć dok stigneš tamo - đe treba.

E, čuješ!

         Ovi đetić veli: "Volio bih da vas pregledam." Kakvo potresno priznanje da je u velikoj nevolji, kad me pita; "...kada ćete opet doći na Cetinje..?"... a cijelu neđelju dana se spoticao preko mene i moje apoteke sa sve ambulantom, slijep za sve što se oko njega događa… A volio bi da me pregleda !? Ts, ts, ts, ozbiljna rabota...

         Prednost ove moje apoteke je u tome što može da radi i uz pomoć interneta, posebno po onoj stavci o:

TUMAČENJE SNOVA

         No, prije nego što počnem sa praksom moram, u duhu poslovnosti ovoga medijuma, potencijalnoj klijenteli omogućiti servisnu službu u pogledu ove, kako ce se ispostaviti, itekako aktuelne ponude. Posebno zato sto se bazira na istom učenju iz kojega je C. G. Jung crpio osnove svoga učenja.

         Dakle, da bi neko uopšte imao mogućnost tumačenja svojih snova, osnovni uslov je da se istog može i - sjetiti. Kako i na koji način to postići, najbolje je ako se preporuče dva uputstva iz srednjovjekovne (medicinske) enciklopedije, poznate pod naslovom:

GRAND ALBERT

koja glase:

1.) Da jedan - san - koji ti se učini neobičnim nakon buđenja, ne zaboraviš: Obrni se na drugu stranu i nastavi sa spavanjem.

2.) Da bi se, u toku dana, podsjetio na - zaboravljeni san, mozes postici na taj način što ćeš lijevom rukom protrljati desni “obraz” zadnjice (guzice, prkna...)

         Osim ovih, postoje i ovakva uputstva:

3.)  Ako poželis jedan stvaran i ugodan san, to možes postići ako legneš na ovčje krzno.

4.)  Ako zaželiš spavati bez snova iznad kreveta moraš objesiti portulak (lat.) travu mesnato-sočnih listova i sa malim žutim cvjetovima, koja baš raste u predjelima Sredozemlja.

         Tek sada, kad dobih prvi zahtjev za tumačenje sna ona dva Cikotića koji dođoše u moju apoteku odmah nakon otvaranja, a kojom prilikom jedan od njih, uz krivi osmjeh i galijotsko namigivanje, upita da mu protumačim san koji je glasio, otprilike, ovako:

...kao, nalazi se u svojoj kuhinji i priprema nešto da izije pa potom ide do špajza i otvara vrata, đe ostaje zabezeknut jer u njemu nalazi svoju svastiku - potpuno golu... Nakon toga, baš u momentu kad je htio da joj ga metne..., ona se odjednom pretvori u tavulin sa šest noga i to sa sve - tavajom

Iako mi gestikulacija nije promakla, bez ikakve smetnje sam mu protumačio ovaj san, jer ako ga je izmislio, ono dizanje na svastiku svakako nije, te mu rekoh da je sanjao zato što svoju svastiku često uporedjuje sa njenom sestrom (svojom nevjestom) pa mu se to nasrtljivo upoređenje umetnulo u misaoni predio iz kojih se stvaraju snovi... Strogo uzev, sigurno je, ne jedanput, svoju svastiku pratio na voz, veoma rado i spremno joj sa sve tri ruke pomažući da se popne u vagon.

         Svoje tumačenje završih primjedbom da je ono ispravno ukoliko cijelu rabotu nije izmislio zarad zajebancije... Pošto se dosta zbunjeno oprostiše od mene, ova zadnja mogućnost nije isključena.

Međutim, što se bilo kakve rabote u pogledu bilo koje svastike tiče, podsjetit ću vas na strofu one (opšte)narodne pjesme, koji glasi:

         "Imam ženu i svastiku,

         S njima radim gimnastiku..."

         Prije nego započnem sa tumačenjem snova upućenih direktno na topic ili preko PM, evo da dijaspori predstavim jedan san koji mi je „prepričao“ jedan zemljak, prvih godina raspada zajedničke nam domovine.

         Dakle, ovako bi otprilike izgledao ovaj (ne)običan san:

         „...lomatao sam se prašnjavim bespućem, stalno idući uz nekakvu ogradu napravljenu od grubo otesanih kolaca i izuvrtane bodljikave žice, jedva čekajući da stignem do kraja i pođem tamo negdje odakle je dopirala jarka svjetlost...

         Konačno se nađoh na morskoj obali ispred koje se prostirao plićak sve do ostrva koje se gubilo u blještavoj izmaglici. Uz veliko olakšanje, gazeći pješčanim plićakom, zaputih se ka dalekom ostrvu koje me je neodoljivo privlačilo. Uskoro se i nađoh na njemu, ali se ono pretvori u prostrani pješčani sprud, na čijoj obali su se, uz pjenu i buku, lomili moćni talasi koji su dolazili iz pravca one zasljepljujuće svjetlosti...“

         Tumačenje ovoga sna jeste tipično za sve one koji pate od nostalgije. U snoviđenju, voda predstavlja arhetip razočarenja i rezignacije što je u navedenom primjeru više nego očevidno, pošto se radi o dubokim nemiru zbog gubitka ondašnje državne zajednice koja nestaje pod naletima nove povijesne zbilje i nameće teške slutnje glede konačnog ishoda.

         Snovi su arhetipovi (praslike) svega onog što čovjek pohranjuje u svojoj podsvijesti i od znanja se razlikuju po tome što više veze imaju sa intuicijom (slutnjom) nego li sa razumom.

         Zbog toga se cesto smatraju i prekognotivnim (predskaznim), jer veoma često prethode događajima od kojih neko strahuje. U svakom slučaju, snovima jednako vladaju ista četiri astrološka elementa:

         1.) zemlja

         2.) voda

         3.) vazduh

         4.)vatra

         ...kao i u pra-pretpostavci o supstanciji vidljivog svijeta.

         Međutim, u snovima ova četiri elementa simbolizuju četiri osnovna duševna stanja:

         1.) osjecaj sigurnosti

         2.) osjećaj tuge, razočarenja, rezignacije

         3.) osjecaj poleta, nadahnuća, kreativnosti...

         4.) osjećaj ushićenja i sreċe...

... i na kraju, pokušŞ sjetiti kada ste ( i da li ste ikad) sanjali oganj, vatru - sunce?

Uobičajena argumentacija “sveznajućih”.

U zadnje vrijeme primjećujem da učesnici foruma, kao izvjestan kontra-argument u svojim postovima, sve češće upotrebljavaju jednu neobičnu zdravstvenu (samo)dijagnozu koja se uglavnom svodi na izjavu koja glasi:

E baš me zabolje kurac!

Budući da sam na ovome duhovnom drkalištu (masturboir spirituel) prisutan kao ustanovitelj jedne opštenarodne zdravstvene ustanove (DUHOVNE APOTEKE SA AMBULANTOM !!!), neočekivano mi se nametnuo osjećaj odgovornosti zbog pojave više slučajeva ove (opštenarodne) bolijesti te ću prisutne malo uputiti u njenu simptomatiku, kako bi se mogli preventivno zaštititi od eventulanih posljedica.

Mnogi posjetioci ovoga drkališta stalno se pozivaju na svoje stavove i svoje priloge o uspostavi demokratije na našim prostorima, pri tome zaboravljajući njen osnovni postulat po kome je prava demokratija pravo svakoga da:

-        jebe i bude jeban!

Već na prvi pogled, vidi se da jedan ovakav postulat (za sada) predstavlja čistu utopiju, što se može vidjeti i uz pomoć lingvistike kojom se služe najrazvijene zapadne „demokratije“

Naprimjer:

Dovoljno je pogledati u francuski ili njemački riječnik da bi svaki dobronamjeran čovjek zapanjeno shvatio da u njima ne postoj pojam veoma značajan u našem jeziku i našoj stvarnosti, tojest nezaobilazni – kurac  Već po ovome, nemogućnost uvodjenja demokratskog političkog sistema na naše prostore, više je nego očevidna. Osobito kad se vidi, da su zapadne zemlje iz svog pojmovnika izbacile ovu značajnu riječ kako bi, barem prividno, ovaj sistem uveli u svoju politiku i društveno uredjenje.

Ko god pomisli da je ovo nešto novo, dovoljno mu je da se podsjeti narodnih izreka koje, u stvari, predstavljaju duhovne preparate narodne medicine... Ne znam da li sam ovu izreku negdje čuo ili mi se nametnula kroz moje plemensko-rodovski odgoj ali ću je svejedno navesti kako bi njom ilustrovao nužnost njene upotrebe u pogledu opštenarodnog (duhovnog) zdravlja. Ta narodna izreka glasi:

Ne treba da diže glas niko kome se ne diže – kurac!

Da bi se pokazalo koliko ova izreka i stvarno predstavlja veoma učinkovit duhovni preparat, pogodan i za masovnu upotrebu, najbolje pokazuje primjer sa početka devedesetih godina, kad je na ovim prostorima zavladala epidemija opšteg ludila.

Tih godina, u zapadnim medijima simptomi nadolazeće bolijesti su se mogli vidjeti na tv-ekranima u masovnim scenama podrške novim balkanskim spasiocima i razornom širenju njihovih istina ali je, medju njima, bilo i veoma upečatljivih individualnih scena, kao što je bila i ona, koje se vjerovatno mnogi još sjećaju, kad je, prilikom istorijskih događanja na beogradskom Ušću...:

... viđela jedna li´sala starčina koja „ni repa nije mogla vući..“, sa crnogorskom kapom na sijedoj glavi i prijeteći „isukanim“ štapom uzdignutim visoko u nebo, kako, onako škrbav, izvikuje nekakvu ratničku parolu, kojom poziva uspaljeni skup da krene u konačni boj za.... Koliko se bio unio u svoj zloslutni urlik vidjelo se po tome da su ga morali odnijet sa tog istorijskog skupa i ko zna da li je ostao živ...

No, ko mu je kriv, kad nije poznavao duhovnu medicinu svoga naroda. Ne samo to, nego je svojim zaraznim postupkom potpomogao širenje epidemije zla, kojoj se još ne vidi kraja.

         No što će, kukavci, kad ne samo da im se diže no ih je, štaviše, kurac svekolike diga na sebe te ne znaju drugo no da burliču ka bikovi. Sjetite se samo one uspaljene hordije iz „Radoja Dakića“ kad su valjali „foteljaše“, pa će vi odmah biti jasno. No, protiv takvih kojima se „diže“, nemam ništa, jer je to njihovo pravo i obaveza a vjerovatno su, poslije petnaest prodatijeh godina, svjesni posljedica, no su mene za jad krepale starčine koje to čine u ime i na štetu svoga potomstva.

         Pošto je ova moja ustanova – DUHOVNA APOTEKA SA AMBULANTOM – postala neka vrsta javne institucije, primoran sam da pomno pratim javni interes i shodno potrebama općinstva, opremam redovno i to preparatima, kako iz moderne (duhovne) farmakologije, tako i oprobanim duhovnim preparatima iz narodne (duhovne) medicine, u koje spadaju opštepoznate:

         - predanja, izreke, poslovice, raznorazni savjeti i sveprisutne bajalice... a o hodžinim zapisima da i ne govorimo...

         Uostalom, baš onima kojima se diže a oni tome ne pridaju dovoljno značaja, narod je dao jedan dosta ultimativnu (i mudru) preporuku profilakse, koja glasi:

- Jeba, ne jeba, kurcu vrijeme prolazi...!

         Tek kad se čoeku „nagne“, on shvati koliko je smisaono težak ovaj mudri savjet, pa se tek tada stane bolno sjećati svega onoga što je propustio ili su mu iźeli politički skakavci.

         Ja sam, lično, nepopravljivi marxista jer smatram da bi veliki Karl Marks, i da se rodio sto godina kasnije, dostigao jednaku revolucionarnu, ideološku i istorijsku razinu ideologa od formata, pri čemu bi njegov revolucionarni pokret bio i ostao proleterski, jedino što njim uslovljena revolucija ne bi imala ekonomski već sexualni predikat.

         Dakle;

         Drkadžije (bilo duhovne bilo svjetovne) nijesu ništa drugo do - sexualni proletarijat !

         U duhu te novovremene (sexualne) revolucije, svako koga bi čoek s pravom mogao nazvati – drkadžijom i stvarno pripada (sexualnom) proletarijatu post moderne, tako da Marx svoje životno djelo uopšte ne bi morao da prepravlja, već bi mu bilo dovoljno da samo zamijeni pojmove.

         Tako da ovo bjesomučno (duhovno) divljanje nepregledne gomile (duhovnih i inih) drkadžija, slobodno i bez ustezanja možemo nazvati – diktaturom (sexualnog) proletarijata.

         Tražeći neki pouzdan multivitaminski (duhovni) preparat tradicionalne narodne farmakologije, sjetih se jednoga koji je duboko otišao u opštenarodni samoupravni zaborav a glasi:

         Sreća samo ponekad pomaže a rabota - vazda...!

         Ovo mi nije otprilike palo na´m, već me na to nagnala uspomena sa mog zadnjeg boravka u CG. Lijepo se sjećam da sam u jednom dobrom a jevtinom restoranu ručao, sto do stola, sa jednim davnjim prijateljem, pri tome razmjenjujući pokoju riječ i prisjećajući se zajedničkih prijatelja.

         Kad je ručao, on dozva poslugu da podmiri račun na što dodje jedna od žena koje tamo služe i donese mu jednu kupusaru u koju on elegantno stavi svoj potpis kao garantu da će platiti kad odnekud:

 „stignu nekakve pare...“

         Nakon toga smo zajedno izašli i pošli ulicom prema gradu, kad se on prenu i po malo snebivajući se zamoli da svrnemo u obližnju kladionicu kako bi osigurao svoje buduće šanse na nekoj od mnoštva ponudjenih mogućnosti da dobije gomilu para. Iz nekakvih tajnih dubina već na smrt omršalog novčanika, izvadi neke olinjale 5 (i slovima pet) eura i pruži momku koji je sjedio za šanka i opsluživao PC u kome se očevidno nalazio kompletan software CG sudbine.

         Kasnije, u Podgorici, uvjerio sam se da ovo ne pripada privrednoj grani „zabave i ubijanja vremena“ kao na Zapadu, već u mnogome pretstavlja najrazvijeniju, ako ne i jedinu granu crnogorske privrede koja ostvaruje neke profite i zapošljava neki ojađeli narod. Zbog toga mi se i nametnula pomisao na ovaj spasonosni (duhovni) preparat narodne farmakologije, koji sada imperativno preporučujem svima koji se lakomisleno predaju neuračunljivoj ćudljivosti postmodernog CG privrednog poretka.