U fokusu

Suzama Krivokapić ne vjeruje

Sep 18, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Piše Goran Sekulović

Poslije nedavnog nasilnog ustoličenja srpskog mitropolita u Cetinjskom manastiru ništa više  nije i neće biti isto u Crnoj Gori, ali ni u regionu i posebno ne u Srpskoj crkvi. Njime počinje završna etapa realizacije ’’srpskog sveta’’ u Crnoj Gori i totalitarnog posrbičenja Crnogoraca i građanske Crne Gore i u vjerskom i u nacionalnom pogledu. U tom smislu su izvršene mnoge pripreme, između ostalih, i medijske koje već daju rezultate. Digitalni forenzički centar je utvrdio da su premijer Krivokapić, Vlada Crne Gore i portal ‘’VIjesti’’ kao dio medijskog Vučićevskog režimskog koncerna ‘’Vijesti’’, kreirali lažnu i spinovanu informaciju da je na policajce bačen molotovljev koktel i da je tek nakon toga krenula policijska akcija represije nad građanima. Čak je i TV Crne Gore lažno javila da je na policiju pucano iz vatrenog oružja!? U samoj Crnoj Gori kupljeni su mediji za velikosrpske ciljeve, u čemu im je pomogla i stara vlast koja je dopustila da se mnogo ranije uguši i ukine više istinskih i profesionalnih crnogorskih medija. Da ne govorimo što je stara vlast učinila, odnosno nije nimalo učinila na polju osnaživanja crnogorske identitetske kulture, nauke i prosvjete. Sada ubiremo gorke plodove svih tih višedecenijskih propusta i grešaka.

Nova Vlada je krenula upravo od tih tako dobro im došlih i znanih identitetskih crnih tačaka stare vlasti – a ne od silno obećavanih borbi sa korupcijom, nepotizmom i partijskim zapošljavanjima što su sve zapravo sistemski ‘’unaprijedili’’ i zaokružilii – i otišla još dalje sa sasvim konkretnim programom priključenja ‘’srpskom svetu’’. Slijede finalizacija zakona o registru boravišta i državljanstvu, kao i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC i Popis stanovništva i imovine, a najvjerovatnije i još jedna leteća akcija – ovoga puta na Lovćen radi instaliranja ‘’Njegoševe’’ kapele, tj. realizacije zavjeta Amfilohija Radovića, kako to dan poslije svog nasilnog ustoličenja obeća Joanikije. Sve je jasno da jasnije ne može biti: aktuelna ‘’crnogorska’’ Vlada lojalno odrađuje poslove za koje je i dovedena na vlast. Ovaj posljednji cetinjski je  najkrupniji i od njih trenutno imaju najviše benefita, kako od pohvala iz države Srbije i Srpske crkve u cjelini, tako i od političkih stranaka unutar koalicija na vlasti koje su do sada bile najžešći kritičari upravo ove Vlade. Uskoro treba, dakle, da se potpiše i Temeljni ugovor između Srpske crkve i Vlade Crne Gore. Iako o njemu javnost ne zna ništa, to će se sigurno mnogo lakše odraditi nakon ‘’uspjeha’’ na Cetinju.

Cetinje je pokazalo da su i ovog puta kao i u čitavom periodu od prošle godine sa ovom vlašću i od ove vlasti na najvećem svakako gubitku crnogorski građani bez obzira kako se osjećali i izjašnjavali, jer oni će sa ovolikim međusobnim nepovjerenjem i udaljavanjem morati i dalje živjeti zajedno i u susjedstvu, za razliku od srpske crkvene i političke elite. Da su imali u vidu prije svega javni interes svih građana Crne Gore, osjetljivost i visoku rizičnost dotične ‘’materije’’, aktuelna Vlada ne bi ustoličenje organizovala na Cetinju i samim tim ne bi ni naredila primjenu sile prema dijelu svojih građana kakva se ne pamti u crnogorskoj istoriji. Pa i kad se imaju u vidu postupanja prethodne vlasti prema svojevremenim višednevnim protestima Demokratskog fronta pred zgradom Skupštine sa obustavom saobraćaja na najprometnijem  podgoričkom bulevaru, ili čak i u odnosu na direktan napad njihovih protestanata na tu istu zgradu 2015. g., cetinjski način upotrebe sile je neuporediv.

Najviše je, dakle, izgubilo crnogorsko društvo i crnogorska država, jer su se podjele među građanima još više pojačale i produbile. Od svih negativnih učinaka ove izvršne vlasti za nepunih godinu dana ovaj je možda i najbjelodaniji i najopasniji. Odlukom da se ignoriše volja građana Cetinja i velikog dijela građana Crne Gore, aktuelna Vlada i većinska parlamentarna vlast su kvislinški slijedeći želje, zahtjeve i interese Srpske crkve i Srpske države kao glavnih ideologa i kreatora ‘’srpskog sveta’’ da po svaku cijenu potčine i pokore Crnogorce i crnogorsku Crnu Goru, do krajnjih granica pucanja i usijanja doveli aktuelnu političku scenu i društvene prilike u zemlji. Pokazalo se još jednom, sada i najočiglednije, da je aktuelnoj ‘’našoj’’ vlasti i Vladi važnije kako će i s kojom ocjenom završiti preuzete obaveze i obećanja na njihovom strateškom poslu cjelovitog i temeljnog posrbičenja Crnogoraca i Crne Gore nego da budu servis svih građana države sa jedinim ciljem napretka u svim sferama, osobito na putu priključenja EU, od čega smo nakon nedavnih događaja na Cetinju, kako reče i prof. dr Tonino Picula,  još dalje.

Izjavi uoči svog nasilnog ustoličenja Joanikije da Cetinje nije sva Crna Gora i da ono nije država. Nažalost, mnogi raniji društveni, osobito duhovni, ideološki i vjerski procesi, išli su i te kako na ruku Srpskoj crkvi pa sada Joanikije može da drži ovakve govore. Jer – Srpska crkva je već ranije osvojila ostali prostor Crne Gore. To se ne bi moglo desiti da se Cetinje nije uništilo lošom državnom politikom stare vlasti koja je dozvolila da se ono odavno obezdržavi kao suštinski duhovni i kulturni, idejni i politički centar crnogorstva kao civilizacijske i istorijske ideje i ideala, a to prije svega znači identitetski. Taj prazan crnogorski  ideološki prostor poslije pada komunizma, decenijama je popunjavala Srpska crkva, dok je DPS vodio ”opštu” brigu oko materijalnih resursa. Danas se ubiraju plodovi jedne takve pogubne politike. ”Srpski svet” je već u Crnoj Gori realizovan, dakle, on je realnost. Ostalo je samo još Cetinje i zbog toga je moralo biti kažnjeno, Cetinje ka kome su pohrlile sve crnogorske patriote – idealno mjesto i vrijeme za obračun vlasti sa njima. Sjećate li se prijetnji premijera poslije događaja na Bogetićima, kada je obećao da će se obračunati sa komitima i da će i njih i sve druge buntovnike ”koji ne poštuju zakon i državu” (to kaže čovjek koji tvrdi da ove države ovakve kakva je, tj. suverene i nezavisne, ne bi ni bilo da se on pitao, čovjek koji neuporedivo više poštuje, štiti i ljubi državna i crkvena znamenja tuđe države od svoje!?), dovesti u red i da će mu platiti suze njegove kćerke. Izrekavši tada – kao i mnogo puta od kada je došao na vlast – kao državnik nepojmljivo nesuvisle riječi, premijer ih je na Cetinju i ostvario, očigledno ne pitajući se što je sa suzama mnogo većeg broja ljudi koje je proizveo svojom neodgovornom politikom u dužem periodu i jednom krajnje nepromišljenom konkretnom odlukom.  

Tokom nedavne ceremonije Srpske crkve ispred podgoričkog Hrama, mogla se viđeti i četnička ikonografija, a na Cetinju samo crnogorsko znamenje uz predaju policajcima cvijeća od strane cetinjskih žena i rukovanja đece s njima. No, aktuelnoj ’’crnogorskoj’’ Vladi i vlasti miliji je fašizam od antifašizma. U Skupštini su čak odbili da izglasaju Rezoluciju o zabrani upotrebe fašističkih znamenja, a premijer je dao recept za ’’sreću i idilu’’ svih u Crnoj Gori – oprost kvislinzima, tj. četnicima, i nacionalno pomirenje, poput španskog, odnosno Frankovog, dakle, fašističkog primjera!? Neđe sam davno konstatovao da Srpska crkva i Crnogorska crkva ne mogu biti isto, jer ne mogu biti isto dželat i žrtva. Obistinilo se to još jednom i na Cetinju, ali srećom ovog puta ne do krvavog ishoda. Hoće kvislinzi u službi velikosrpskog šovinizma i klerofašizma da dželat bude žrtva, kao što i na primjeru Cetinja planski i namjerno zamjenjuju teze, pa građani-žrtve postaju teroristi, a oni – nalogodavci zla, reprezenti i nosioci državnog terorizma – postaju nevini i čisti jaganjci. Tako su radili i u ratu 90-tih godina prošlog vijeka na tlu bivše SFRJ, pa se i danas pravosnažno osuđeni zločinci slave i prikazuju kao žrtve, a stvarne žrtve kao teroristi i zločinci. Skupa, preskupa, biće cijena ako se i ovog puta samo postfestum bude ovo uviđelo, a ne na vrijeme i preventivno. Zato treba pozdraviti svaku razumnu riječ i s one ’’druge’’ strane, pa dolazila i od najradikalnije struje unutar sadašnje parlamentarne većine – reče Milan Knežević da na Cetinju nije bilo pobjednika, da je poražena država, da je to ’’zajednički poraz Crne Gore, koju pamtimo iz priča i anegdota i udžbenika ili onakve u kojoj mi mislimo da živimo’’, ali i ukazati na sve eksplozivne i opasne poruke kao što je ona njegova da je prethodno izvršio pritisak da do ustoličenja na Cetinje obavezno dođe i da premijer Krivokapić primijeni svu državnu silu. Knežević je naveo i da ne zna da li može gore biti, ali bi bilo dobro da se u aktuelnom državnom vođstvu kada se dođe do ovakvih i sličnih graničnih društvenih dešavanja, ipak, konačno dozovu pameti i ne – provocirajući zarad ostvarenja tuđih velikodržavnih interesa i suludih klerofašističkih aspiracija – stvaraju i dalje mogućnosti za sasvim realna stanja suočavanja sa gorim od gorega.  

2002.g. sam objavio knjigu ”Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva”, misleći na pomirenje u smislu neophodnosti i nužnosti dijaloga svih u Crnoj Gori, osobito Crnogorskih Crnogoraca i Crnogorskih Srba u svrhu daljeg mirnog, civilizacijskog i demokratskog saživota svih građana u našoj zemlji bez obzira na njihova istorijska, etnička, nacionalna, vjerska i politička opredjeljenja, a preduslov je samo jedan: priznanje i poštovanje suverene crnogorske države, tj. samostalne i međunarodno priznate države Crne Gore. Knežević je, barem verbalno, izjavio da za njega suverenost više nije upitna. Kao moto knjige uzeo sam riječi Rada Šerbedžije: ”Pa jako dugo nisam bio u Crnoj Gori… Ne ide mi se, brate, u zemlju podijeljenu popola, shvataš. Dok se ti ljudi ne dogovore između sebe, stvarno mi se ne ide tamo. Nekako mi je to tako nešto neprirodno i tužno.” Na njenoj promociji don Branko Sbutega je rekao da bi on branio pravo Crnogoraca makar da se samo jedan stanovnik Crne Gore tako osjeća. A što danas čini Vlada i parlamentarna većina u našoj zemlji po tom pitanju?! Don Branko Sbutega je bio spreman jednog – ako bi ostao – Crnogorca da odbrani i zaštiti, a velikosrpski klerofašisti su spremni da se sa sto hiljada Crnogoraca (toliko ih je po njihovoj procjeni) obračunaju ”onako kako zaslužuju”, odnosno ”konačno” – sva je prilika da to znači na krv i nož kao što poručuje grafit ”Smrt Crnogorcima”!?    izvor; gradski.me