Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

            Priču o katunu Kuku u sklopu NP ,,Lovćen” zapisali smo 4. septembra (subota). Katun Kuk se nalazi na 1350 mnv. Ovaj predio smo obilazili i ljeti i zimi kako bismo nastavili naša istraživanja i predstavili ovaj katun, ali i prelijepi prostor. Kuk se nalazi između planinskih vrhova Štirovnika, Malog i Velikog Babljaka. Katun Kuk se pruža prema južnim padinama u dužini od oko 1,5 km. Posjede na Kuku imaju bratsva: Radonjići, Radnjići, Stanišići, Ševaljevići sa Pipoljevca, Kašćelani sa Mirca i Kuševije sa Mirca. Dolazimo glavnim kolskim putem i spuštamo se nakon toga makadamskim putem koji vodi pored zazidanog otvorenog ubla koji ima ,,žicu” žive izvorske vode i zove se Turuntaš. Odatle na svega 500 metara je i poznata izvorska voda Studenac koju su mještani obnovili. Uba je lijepi primjer graditeljstva, a ono što predstavlja neobičnost da u samom ublu postoji još jedan kružni kameni zid koji je vjerovatno služio da, kada tokom ljetnjih mjeseci dođe do pomanjkanja vode, se može lakše spustiti i prihvatiti voda iz njega. Uslikavamo ga i nastavljamo našim vozilom ka kućama naših domaćina Vasa-Cara Radonjića i Božidara-Boška Radonjića da nam prenesu lijepu istotijsku priču o ovom katunu. Prolazimo pored brojnih zasada krtole koja se nalazi na ovom području. Većina dolova je pokošena. Parkiramo naše vozilo ispred njihovih kuća. Ulazimo u kuću Božidara-Boška Radonjića gdje nas čekaju naši ljubazni domaćini sa svojim suprugama.

Priču nam započinje Vaso-Caro Radonjić: ,,Naš đed Vaso čije ime nosim rođen je 1896. godine. Kao mlad je otišao za Ameriku zajedno s braćom Nikom i Jovom dok je treći brat Marko poginuo na Tarabošu. Radili su par godina u Americi. Đed Vaso je služio u američkoj vojsci. Nakon povratka u Crnu Goru, Vaso je kupio imovinu na Kuku, poslije 1920. godine. Naša starevina je na Zlataricama, ali to nije bilo dovoljno za život. Ovaj dio posjeda nosi naziv Stari stanovi, površine 20.000 kvadrata đe smo se mi nastanil kupljen je kod Nika Ševaljevića. Đed Vaso je umro sa svega 28 godina, vrlo mlad. Baba Ike, rođena Bratičević (Veliki Zalazi) rodila je dva sina, Pera i Marka. Baba je bila neumorni radnik, obrađivala je zemlju i uzgajala sitnu stoku. Na Lovćen i na katun Kuk se izlazilo posle Đurđevdana (6) u maju mjesecu. Na Njeguše se vraćalo nakon vađenja krtole u oktobru. Ovdje se pripremala zimnica: drva, krtola, žito, raž i  ječam su se sijali u manjim  količinama. Čuvali smo grbljanske ovce preko ljeta, a oni naše tokom zime. Ko je imao konja morao je da ćera drva svako jutro na Njeguše jer su nam tamo bile kuće, makar po tovar, a nakon toga i zimnicu i druge potreštine. Takav život je bio do prve polovine sedamdesetih godina. Stric Pero se, kao vrlo mlad, sa svega 16 godina pridružio pripadnicima NOP-a, razbolio se od tifusa, čuvali su ga u pećinama po Katunskoj nahiji, umro je sa svega 17 godina na Čevu. Baba Ike ga je sahranila na Čevu i preko planina došla na Njeguše u Rajićeviće. Ljudi su se plašili bolesti i babi Iki su samo dva čovjeka došla da izjave saučešće za gubitokom sina, i to Rako Popović i Đuro Ilijin Radonjić. Baba se nakon gubitka mučila da othrani porodicu. Nakon rata baba Ike je ostala sama sa jetrvom, Jovovom ženom Kićom koja je podizala djecu Nikolu i Danicu. Nije znala što je s njenim suprugom, našim stricem Jovom, koji je ostao u Americi čija je sudbina ostala nepoznata do dana danas. Sina Nikolu je uzeo đever, a šćer Danicu je uzela baba Ike i udala je u Prorokoviće u Knež Do u Njeguše. Nikola je poginuo tokom II svjetskog rata kao borac, ali mjesto njegove smrti nije poznato. Dali smo kao porodica za II svjetski rat dvije žrtve.”

            Dok ispija gutljaj lozove rakije, nastavlja nam dalje svoju priču: ,,Naš otac Marko je rođen 1925. godine na Njegušima. Završio je osnovnu školu na Njegušima, svaki dan je išao u školu sa Kuka na Njeguše. Nakon povratka iz škole radio je na porodičnim posjedima. Imao je težak život pun odricanja, moralo se živjeti i preživjeti, drugačije se nije moglo opstati. Kada je napunio 18 godina, oženio se iz Poda, Ikom rođenom Penda. Kada je postao punoljetan, a gledalo se doprinos svake  porodice narodnooslobodilačkoj borbi,  poslat je u Bileću u školu rezervnih oficira. Nakon škole rezervnih oficira kratko vrijeme je proveo kao aktivni oficir. Zbog potrebe da pomogne porodici se demobilisao i vratio se na Njeguše. Tadašnja državna vlast je sve sposobne oficire koristila za aktivnu službu, a sve je bilo vezano za vojni odsjek na Cetinju. Bili su mladi i vrlo istaknuti u borbi protiv poslijeratnih neprijatelja. U mirnodopsko vrijeme nastavlja svoju službu u vojnom odsjeku na Cetinju gdje je vodio  predvojničku osobu. Poslije par godina se demobilisao i dalje je vodio predvojničku obuku na Njegušima. Kako nije imao dovoljno radnog staža, dobio je službu kao putar na relaciji Krstac - Ivanova Korita i na taj način je stekao penziju. Otac Marko je umro 1999. godine sa 74 godine. Marko nam je govorio da nikada ništa loše ne učinimo, da ničije dobro ne zaboravimo, da se vodimo ljudskim i moralnim principima bio je neumorni radnik. U životu strog, pravičan, vođen najvećim ljudskim vrijednostima i idealima sa brojnim ožiljcima koje život može da vam donese i nanese, prenio je nama, njegovim sinovima, postulate da naše živote gradimo čašću i borbom. Radio je sa kamenom kao i većina Njeguša, a to smo i mi, njegovi sinovi, naslijedili. U tom kamenu je utkao svaku svoju boru, dio svog životnog bića punog odricanja. Naša majka Ike je bila oslonac kuće, bila je velika domaćica, na svojim leđima je nosila sir do Kotora a na leđima je donosila sve potrepštine za porodicu uz ljuti njeguški kamen. Stara Ike je imala podršku svoje svekrve pa se tako i ona sama odnosila i prema svojim snahama to jest našim suprugama. Otac Marko je kuću Vasa Stanišića, čuvenog pjesnika sa Njeguša, podigao do visine od 8 m, i dan danas ta kuća stoji kao lijepi primjer graditeljstva i narodnog neimarstva.”

Naš sagovrnik plijeni svojom energijom i vitalnošću uma, tokom čitavog razgovora nam prenosi brojne dosjetke i šale (često se smijemo). Vaso-Caro Radonjić rođen je 1950. na Njegušima. Osnovnu školu je završio na Njegušima, a o svom odrastanju i vezanosti za Kuk ističe nam sljedeće: ,,Težak je bio život na Kuku i Njegušima, sa 18 godina sam otišao u vojsku. U vojsci sam se obučio u auto-školi. Nakon povratka iz vojske počeo sam da radim u transportnom preduzeću ,,Bojana”  Cetinje đe sam proveo tri godine. Oženio sam se 1971. sa suprugom Stanom (Radnjić, ćerkom poznatog Jovana-Bela). Sa suprugom Stanom sam dobio djecu Marka, Maju i Dragana. Oni su porodični uspješni ljudi, imamo i praunučad. Godine 1974. iz ,,Bojane”  prelazim u “Autoboku”. Tada je “Autoboka” osnovala liniju Njeguši-Kotor kako bi radnici Njeguških sela lakše dolazili i odlazili na posao. Radio sam punih 12 godina u “Autoboki”, nakon nje prelazim 1984. godine u ,,Montenegro Exspres”  u Budvu sve do svoje zaslužene penzije. Kao vozač sam proputovao cijelu Evropu, ali i dobar dio ostalog svijeta, sve do početka ratnih devedesetih. Iako sam puno putovao, vukla me želja za rodnim krajem. Vratio sam se Njegušima i Kuku da bih našu porodičnu starevinu sačuvao od propadanja i zaborava, kako bih naše porodično nasljeđe predao unucima. Kuriozitet je da smo se ja i moj brat Boško oženili u dva dana, ja u neđelju, a on u ponedeljak i slavili smo gotovo sedam dana. Ovo je neobičan primjer. U decenbru mjececu ove godine zajedno ćemo proslaviti 50 godina zajedničkog braka i sloge. Tokom svih ovih godina nas je vezala zajednička bratska sloga i poštovanje u čemu su umnogom doprinijele naše supruge.” Slušamo ovog vitalnog gorštaka koji upućuje sljedeću poruku mladim ljudima: ,,Da se late rabote, prvo škole pa rabote i da čuju stare kako se živjelo radilo i stvarilo iako sam duboko svjestan da mladima slabo što danas odgovara. Ja sam prošao lijepi dio života kao vozač koji je obišao svijet đe drugi moraju platiti, bio sam u tom smislu privilegovan. Njeguši su mi ostali šivotna želja, da tu završim vijek, a Kuk mi je više pri srcu. I svojoj unučadi stalno to govorim i želim da im prenesem ljubav Kuku i Njegušima. A danas su uslovi mnogo bolji nego što su ih imali naši preci.”

Vaso-Caro Radonjić je zapamtio mnoge anegdote tokom njegovog ,,šoferskog” života pa nam ovaj put prenosi jednu upravo s Njeguša: ,,Jedan komšija, Niko (Vasov) Bećir, se razboli. Moj prvi komšija  Niko (Tomov) Radonjić pita mene oćemo li da pođemo da posjetimo Nika Bećira. Ali da posjeta bude u duhu šale. Što da mu ponesemo, ajde da mu ponesemo po jedno jaje (nastaje smijeh). I pođemo mi, završimo posjetu, a Niko (Tomov) Radonjić pođe prije mene da spava. I pita me: “Hoćeš li me probuditi ujutro za posao jer se teško budim kada zaspim”, a ja vičem: Oću, oću”. Ja nastavio svoj sjednik kod Nika Bećira još sat vremena dok je Nika Radonjića već bio uhvatio prvi čvrsti san. U neka kasna doba završim ja posjetu Niku Bećiru. Prolazeći ispred kuće Nika Radonjića ja mu jako zalupam na prozor i kažem: “Hoćemo li na rabotu Niko?”, a on viče:  “Evo idem”. Ja nastavim put prema kući i ubrzo utonem u san. Niko Radonjić ode kod autobusa i čeka, čeka, čeka, vidi nema nikoga. Kada je vidio da me nema sat vremena svrati kod komšije Radojice Petrovića i pita ga što je bilo, oćemo li odit na rabotu. “Kakvu rabotu”, uzviknu Radojica, “ja nisjeam ni legao”. “A koja je ura ovo”?, zapita Niko. “Evo ti  11 ura po noći”, uz smijeh reče komšinja. Tada Niko Tomov shvati da je sve bila Vasova šala. Pravimo mali predah dok  nam supruga Božidara-Boška Radonjića, Neđeljka-Nada priprema posluženje, kako njeguškog pršuta tako i sira, takvo je gostoprimstvo naših dragih domaćina.

            Nastavljamo naš razgovor sa iskusnim pomorskim upraviteljem Božidarom-Boškom Radonjićem koji je izuzetno elokventan i nesumljivo se vidi samim tokom razgovora da je oplovio čitav svijet. Evidentno je da svojom harizmom i jakom ličnošću i intelektom ,,odskače.” Božidar-Boško Radonjić je rođen 1948. godine. Osnovnu školu je završio na Njegušima 1962. godine. O svom djetinjstvu, školovanju i odrastanju nam govori sljedeće: ,,Tadašnji obrazovni sistem je bio veoma jak, a prosvjetni radnici su nam prenosili veliko znanje. Pamtim da je u tadašnjoj školi na Njegušima bilo 216 učenika. Nakon osnovne škole uz podršku roditelja upisujem se u Srednju pomorsku školu. Privlačilo me more i da budem strojar. Otac je imao želju da upišem gimnaziju i da završim Pedagošku školu na Cetinju, da postanem učitelj na Njegušima. Nakon završetka Srednje pomorske škole koju sam završio sa odličnim uspjehom, nastavio sam odmah školovanje na Višoj pomorskoj. Profesori su me dobro znali jer je većina predavala u Srednjoj pomorskoj i ja sam 1968. godine završio Višu pomorsku. Nakon školovanja se javim u kadrovsdku službu “Jugoocenaije” sa svega 20 godina starosti. Kadrovska služba “Jugoocenaije” mi je poslala telegram na Njeguše da se ukrcam na brod ,,Kupres, u Senegalu u luki Dakar. Temperature su bile visoke u luci Dakar i prvi put sam tada vidio trgovački brod. Kabina je bila sa po dva člana posade, a kupatilo je bilo zajedničko. Na brodu sam brzo učio i imao sam dobre ljude koji su me usmjeravali na pravi način i to je nešto što se pamti i ne zaboravlja. Pokojni Vasko Želalić se zaista trudio da nam prenese znanje na pravi način. Svaki dan nam je pregledao sveske i radove i tražio je znanje od nas, ali nam je znanje i prenosio. Nakon godinu dana asistenture (a tada je bila obaveza dvije godine), unaprijeđen sam u mazača. Sljedeću godinu odradim kao mazač i vratim se kući na odmor. Da ne bih gubio vrijeme prijavim se da polažem klasu u lučkoj kapetaniji u Dubrovniku. Mjesec dana sam proveo u Dubrovniku i položio klasu. Nakon toga sam otišao na brod ,,Kupres”  za trećeg oficira stroja. Kao oficir osjetio sam izvjesne privilegije i benefite i nakon pola godine unaprijeđen sam za dugog oficira na noviji brod ,,Metohiju.” Na tom brodu su bili sve iskusni pomorci, a posbeba draž mi je bila jer je prvi oficir bio moj plemenik Ilija Popović sa Njeguša. Godinu dana sam proveo na ,,Metohiji”, ali daleko od kuće na liniji Japan-Južna Amerika. Sa nama je uvijek putovao Japanac koji je kontrolisao stanje robe i tereta. “Jugoocenija” se teško odlučivala da šalje posade kući sa udaljenih destinacija jer je karta avionska bila veoma skupa. S brodom sam bio u luci Kobe na dokovanju 30 dana kako bi brod mogao da dobije dozvolu za plovidbu za narednih 5 godina. Kuća i rodni kraj su mi jako nedostajali.”

            O pomorskom hljebu sa devet kora i o vremenu kada se vodilo više računa o teškoj pomorskoj struci ističe: ,,Kao mladi i iskusni kadar dobio sam dvosobni stan na Plagente u Kotoru, to je bilo za mene veliko iznenađenje, ali i veliki stimulans. Politika kompanije bila je mudra da sačuva mlade kadrove od odlaska na strane kompanije. Već prvi sposobni pomorci koji su dobro poznavali engleski jezik i svoj posao, počeli su da odlaze na strane brodarske kompanije. Sa ,,Metohije”  nakon godinu dana dođem kući. I iz Dubrovnika taksijem dođem do Kotora  a sjutradan do Njeguša. Oženio sam se 1971. godine surugom Neđeljkom-Nadom (Ćetković) porijeklom iz Grblja koja je rođena u Feketiću, Mali Iđoš đe su njeni bili kolonisti. Kući sam javio radosnu vijest da ću da se oženim i baš kao što je moj brat Vaso-Caro naveo obojica smo se vjenčali na Njegušima, a Đuro Milošević je bio šef mjesne kancelarije. “Jugooceanija”  kasnije nije imala mnogo obzira što sam veoma kratko bio kući i ubrzo su me ponovo pozvali na brod i ja sam 27. februara otišao na tada novi brod ,,Admiral Zmajević”, unaprijeđen sam u prvog oficira, a supruga je radila u hotel ,,Montenegoro”  u Bečićima. Supruzi sam predložio da zajedno odemo na brod. Linija je bila Amerika-Italija-jadranska obala. Blizu Bermudskih ostrva desi se sitna havarija na brodu. Nijesmo imali rezervni dio, a brod je bio u garanciju, teglio nas je tegljač na Bermuda i ostali smo dva mjeseca da se kvar otkloni. Kada smo se vratili nazad u Rijeku, supruga je već bila trudna. Iz našeg braka imamo djecu, Petra i Mladenku. Petar ima četvoro djece.”

            O svom daljem životnom putu nam priča: ,,Kako smo dobili porodicu, razmišljao sam da prestanem s plovidbom. U međuvremenu sam završio školu rezervnih oficira u Splitu  kao mornaričko-tehnički oficir. Svoj radni angađžman nastavljam dalje u  tivatskom ,,Arsenalu” od marta 1974. godine i nakon prvog razgovora dobijem odmah posao. Čin poručnika oficira mi je ostao, a dobio sam zvanje šefa objekta kao tehničko lice koje je radilo na remontu vojnih brodova (minolovaca). Vodio sam remont ruskih, pa potom libijskih podmornica. Nakon deset godina rada na ovim poslovima tražio sam promjenu posla i dobijem raspored u odjeljenju prodaje, posao je bio izrada i sklapanje ugovora i računa sa mornaricom i sa direkcijom iz Beograda. Radili smo profesionalno, odgovorno i precizno. Mnogobrojne benefite je imala opština Tivat od nas. Kako sam bio vrlo precizan, a i pomalo drzak, dobio sam zvanje refernta prodaje protivgradnih raketa, ugovaranje i obuika ljudi na terenu. To se proizvodilo u pogonu Opatovo. Unaprijeđen sam za šefa prodaje u sklopu vojnog i civilnog programa. ,,Arsenal”  je tada imao oko 2000 radnika i zbog velikih poslova angažovali smo oko 600 koopertanata. Sve je bilo dobro do momenta prodaje “Arsenala”. Odlučio sam se da posle 22 godine rada u ,,Arsenalu” opet odem na brod. Imam dva studenta, žena s malom platom u hotelu ,,Fjord.”  Kako su mi dokumenta sva bila istekla morao sam ponovo da polažem određene brevete i da obnovim pomorsku knjižicu zbog protoka vremena. U decembru 1995. godine sam se ukrcao na brod u Italiji na kompaniju “Bogazzi”. Nakon “Bogazzija” se ukrcavam na Singapursku kontejnersku kompaniju. Dolar je tada bio u padu pa sam potražio njemačku kompaniju na kojoj sam radio do penzionisanja 2014. godine kao upravitelj ,,Martime.” Ukupni radni staž je bio 42 godine”.

O svom djetinjstvu, odrastanju, penzionerskim danima Božidar-Boško Radonjić nam govori sljedeće: ,,Kada smo bili djeca čuvali smo po 100 ovaca što naših, što grbaljskih. Jako su se bojali za nas da se đe ne spuštamo niz grede, ili đe da ne padnemo, ili da se ne približavamo vodama (ublovima). Ovce smo čuvali po padinama Štirovnika. Danas sam penzioner na relaciji Kotor-Njeguši-Kuk. Veliki sam i pasionirani ljubitelj lova i očuvanja prirode. Član sam Cetinjskog lovačkog društva i Kotorskog od 1974. Mladima bih preporučio da nakon onovne škole dobro razmisle kako će nastaviti dalje školovanje jer ako pogriješe pri izboru struke teško će šta postići. Taj sam savjet porenio i svojim unukama koje su izuzetni studenti. Treba se u životu boriti i izboriti, ali će uvjek neko prepoznati vaš pošteni odnos prema poslu. Rodni kraj mi je sve, to je mjesto đe sam rođen. Kuk, Kotor, Cetinje i Njeguši vežu me za sve. Kada sam bio mlad, najradosnji trenutak mi je bio kada sam vidio da se radi Mauzolej na Lovćenu i Radio difuzni Centar na Štirovniku. Štirovnik i Bjelasica su tada donijeli po prvi put sliku Crnoj Gori. Kada god sam dolazio sa brodova kući, moj pogled je bio uprt prema svetim mjestima Štirovniku i Lovćenu”.

Prije nego smo otišli, naši dragi domaćini su pripremili posluženje za nas. Poželjeli smo im dobro zdravlje i da se ubrzo ponovo vidimo.

 Naše istraživanje nastavili smo 8. septembra krenuvši prema dijelu katuna Kuk i kućama Radnjića. Rano je, 8 časova, još po Kuku stoji rosa. Nailazimo na Iliju Radnjića, mještanina koji je rođen na Kuku 1949. godine. On, zajedno sa svojom suprugom Dragom i sestrom, polako vadi čuvenu ,,rusku krtolu” koja je dala lijep prinos. Dok izlazi sa obrađenih dolova, na njegovom licu se ucrtavaju bore koje nam svjedoče da je njegov život bio stalna mukotrpna borba. Vitkog stasa, hitar, dočekuje nas sa toplom dobrodošlicom. Odlazimo na staro porodično guvno koje je sada natkriveno trskom da razgovaramo o Kuku, porodici, odrastanju, svim životnim stazama. Ilija Radnjić nam više nego skromno započinje razgovor o porodici: ,,Otac mi Niko (Perov) je kao vrlo mlad ostao bez roditelja. Baba Janica  je bila od Radonjića, vodila je brigu o odrastanju porodice. Otac je imao dvije sestre Maru i Stanu. Niko se prvi put oženio ćerkom Ilije Čavora sa Njeguša. Drugi put se oženio  Marom od Radonjića s Njeguša koja mu rađa četvoro djece i to: Ljubicu, Bosiljku Iku i mene, Iliju. Niko se bavio stočarstvom i poljoprivredom, uzgajao je sitnu i krupnu stoku, teško se živjelo. Kuk je naš katun i naša planina dok smo zime provodili na Njegušima. Uzgajali smo najviše ktrolu, rusku, pored nje sijala se raž, ječam, zob, ovas, grašak. Držali smo dvije krave, po jedno 20 ovaca. Davali smo kao i mnogi mještani sa katuna u primorje naše ovce na zimovanje u Grbalj, a njihovu stoku smo tokom ljeta na Kuku držali. Težak je to bio život za preživjeti. I nije bilo dovoljno prostora za čuvanje i ispašu stoke jer su se svi ovi dolovi radili. Stoku smo čuvali po padinama Štirovnika. Našu porodičnu kuću imamo na Kuku više od sto godina. Majka Mare je vodila brigu o nama i o tri pastorka. Dušan je bio pilot, on je bio najmlađi, a Đuro je radio na Ivanovim Koritima kao čuvar, Joko je radio u alatnicu ,,Oboda.” Majka Mare je, kao i sve Crnogorske tog vremena, bila posvećena domaćinstvu i radila sve druge radove kako u polju tako i oko stoke. Imali smo jednu bistijernu, a živo smo ćerali u Duboki do prema Štirovniku da ih napojimo, tamo je veliki zazidani ubao.”

Dok pravimo mali predah Ilija nastavlja: ,,Ljeti smo preuzimali po par volova iz Lješanske nahije koje smo čuvali na Štirovniku, a koristili bi ih za oranje. Njih bi od Đurđevdana do Male Gospojine čuvali i koristili za radove na selu. Nije bilo auta, nije bilo prevoza. Ranije se sa Njeguša, ali sa katuna Kuk na konja ćeralo, ali i na leđa naših majki nosilo na pazar u Cetinje, Kotor. Osnovnu školu sam završio na Njegušima, sa Kuka sam išao pješke na Njeguše. Nekad ujutro, nekad popodne, bilo je tada 200 učenika, a sada, nažalost, nema ni jedan. Od ranog djetinjstva sam pomagao sve svojim roditeljima na Kuku, ali i na Njegušima čuvao sam jagnjad i ovce i krupnu stoku. Nakon odsluženja vojnog roka vratio sma se na Kuk i nastavio porodičnu tradiciju. Oženio sam se sa 22 godine suprugom Zorkom (rođena Penda), živjeli smo na Kuku. Troje djece smo izrodili u braku: Pero, pokojni Tomo i ćerka Ana udata za Miodragom Stanišićem. Porodično smo zajednički privređivali. Pomagale su mi sestre u mnogim radovima. Ljubica se kasnije zasposlila u ,,Jadran Perast”-u  a penziju je stekla kao kuvarica u Odmaralištu na Lovćenu. A Bosiljka je završila za učiteljicu u Dubrovniku. Nakon završetka školovanja radila je jedan period kao učiteljica na Njegušima, a potom na Rijeci Crnojevića, pa na Cetinju u osnovnoj školi,,Njegoš”  đe je i stekla penziju. Ike je udata u Grbalj u Radanoviće za Žarka Draškovića.

Kući sam bio posvećen roditeljima, a želja mi je bila da ne napuštam posjede na Kuku jer je posjed bio svetinja, ni otac ni majka nijesu imali penzije i morao sam voditi brigu o njima. Kada više nije ko imao čuvati stoku, dobio sam posao na Mauzoleju na Lovćenu kao čuvar jer mi je taj posao omogućavao da privređujem i dalje jer sam bio po par dana slobodan. Radio sam sedam godina na Mauzoleju na Lovćenu nakon čega prelazim da radim u sušari ,,Montena”  na Njegušima kao dio nekadašnjeg Akrokombinata iz tadašnjeg Titograda. U sušari na Njegušima sam tokom noći bio čuvar, a tokom dana sam radio u sušari, obrađivao svinjsko meso. Čak ni brojni mesari koji su dolazili na samim počecima nijesu znali da obrađuju meso kao mi sa Njeguša. Kuriozitet je da su mještani sa Njeguša išli u Vojvodinu preko firia i preduzeća da obučavaju njihove radnike njeguškoj obradi mesa. Dio proizvodnog kombinata na Njegušima je nosio ime ,,Montena.” Nažalost, početkom 90-ih je ugašena ova vrlo uspješna firma. Firmu je otkupio Dragan-Duda Čavor, sačuvao je i nastavio ovu lijepu tradiciju nas sa Njeguša. Tu sam stekao prijevremenu penziju sa 60 godina starosti. Na Njegušima, a posebno na Kuku, sam nastavio svoj život. Održavam imanje, sijem krtolu, ali nemam više snage kao kada sam bio mlad. Za mene Kuk znači sve, mjesto đe sam rođen. Kada s Njeguša dođem na Kuk, to je moj svijet, moj zavjet predaka kome sam i dan danas ostao vjeran i predan, a prešao sam sedmu deceniju života. Moja porodica je moj najveći uspjeh. Od sina Pera imam unučad: Nikolu, Janka i Petra. Od pokojnog sina Toma: Matiju i Mašana, oni su na Cetinju. Od ćerke Ane: unuka  Dragana. Ubilo me dosta jada u životu, koliko sam prešao na svojim nogama malo je koji Crnogorac prešao. Mladima bih poručio da se školuju i da dođu do svog posla. Rodni kraj treba da im puno znači, a moja unučad su privržena i Kuku i Njegušima. Život danas pruža mnogo više mogućnosti nego što je nama pružao. Mi nijesmo imali mehanizacije, sve se ručno na Kuku radilo, ali i na svim drugim mjestima na Lovćenu. Ne bi dobro bilo da imaju život težak i pun odricanja kao što je bio nama, ni da rade koliko smo mi radili.” Završavamo razgovor sa našim sagovrnikom dok se on vraća vađenju ,,ruske krtole.” Njegov život je kao život mnogih gorštaka sa podlovćenskih padina ispunjen radom, poštovanjem, ali i gorčinom i ponekim zrncima sreće koja su ga pratila u životu. A kao što on i sam reče, porodica je najveći uspjeh koji se može imati. Zato je i Ilija ostao onaj čvrsti svetionik čovječnosti koji, iako vremešan,  nam je prenio djelić života, uspomena, ali i nadasve časne borbe koja ga je uvijek pratila na trnovitim životnim stazama.

            Toponimi Kuka su: Bota, Jančina, Mijačev brijeg, Mali Babljak, Veliki Babljak, Mora, Štirovnik, Lokva, Dugi do, Duboki do, Zapod, Zlatarice, Dodaš polje, Pošćenje, Dobrilov do, Ispod Zapodi. Velji do, Gornja Lokva.