U fokusu

(PRE)LOM

Sep 04, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Piše Goran Sekulović

Prelomna izjava Mila Đukanovića da će 5. septembra biti među protestantima na Cetinju – u slučaju da se iz Cetinjskog manastira ne dislocira ustoličenje mitropolita SPC – naišla je, s jedne strane, na puno odobravanje svih patriotskih i dobronamjernih, istini i miru privrženih crnogorskih građana, a s druge strane, izazvala je bijes, mržnju i lom svih anticrnogorskih snaga kojima je politika falsifikat i laž a ’’zakon leži u topuzu’’.

Cetinje je vazda bilo ka i sad, a Milo kako-kad. No, u ključnim trenucima svoje političke biografije – počev od koncepta samofinansiranja crnogorske države 1994.g. – bio je na strani Cetinja-Crne Gore. Ako izostavimo, i zbog godina i zbog konteksta, ipak kratkotrajno lutanje (kratkotrajno u odnosu na moguće dalekosežne i još mnogo katastrofalnije posljedice po Crnu Goru da je duže trajalo ili da se ovjekovječilo u anticrnogorstvo) u tzv. antibirokratskoj revoluciji, Milo se ne samo na vrijeme pridružio Cetinju, već i odvažno, časno i hrabro stao na njegovom čelu u borbi za opstanak i obnovu Crne Gore. A građanski, urbani i kosmopolitski duh Cetinja nikako ne prima svakoga za svog i Crne Gore vođu! Ovo konačno Milovo pokoravanje istini i civilizacijskoj i istorijskoj volji Cetinja, moraće značiti i prekid dugogodišnjeg zanemarivanja i urušavanja crnogorskog državotvornog, etničko-nacionalno-jezičkog, duhovno-vjerskog i istorijsko-etičkog bića i crnogorske prepoznatljive identitetske samosvojnosti i individualnosti, jer je ono i otpočelo, kako sam pisao u jednoj prethodnoj kolumni, sa zanemarivanjem i urušavanjem – Cetinja!? Naime, zapostavljanje Cetinja u svim sferama najviše je doprinijelo zapostavljanju crnogorskog identiteta.

Milovo vraćanje na prijestono Cetinje simbolički je vraćanje na rodno tlo i izvorni suverenizam crnogorcizma i crnogorstva iz koga zrači i znači sve crnogorsko! Ono može i mora! biti početak obnove ne samo crnogorske države (što je već učinjeno, ali samo formalno što nikako nije dovoljno kako pokazuju i svi aktuelni procesi), već i crnogorske nacije i CPC, a tek to može i hoće ako se djeluje u tom pravcu – uz ostale ne manje bitne civilizacijske i građanske, multietničke, multikulturalne i multivjerske vrijednosti – dati pravi i suštinski unutarnji sadržaj i biće zasad, dakle, samo formalno obnovljenoj suverenosti i nezavisnosti crnogorske države. 

Liči sve ovo na više puta istorijski nužno praktikovano u Crnogoraca samo privremeno povlačenje zarad još jedne nove, veličanstvenije pobjede slobodarstva, časti, dostojanstva, prava i ponosa Crne Gore, njenog još većeg i snažnijeg civilizacijskog, istorijskog, državnog, nacionalnog i građanskog uzleta. Kao da gledamo vječno zabilježene scene vječne Crne Gore sa platna poznatih evropskih slikara na kojima u samo privremenom zbjegu slobode, čojstva i junaštva nalazimo sve: i prošlost i sadašnjost i budućnost crnogorsku kroz sve generacije prisutnih, i duhovnost i svjetovnost kroz građanstvo i svještenstvo koje je vjekovima bilo na čelu borbe za slobodu, i sakralnu i pučku i umjetničku kulturu koju su nekada bili prisiljeni i fizički da sa sobom nose i spašavaju, a danas ona – i mi o njoj i nad njom! – brine i bdi nad nama u trouglu svenarodnog crnogorskog protesta između Dvora, Manastira i Biljarde! Kao da se sprema borbeni zbjeg slobode naroda, crkve i vođe ispred nasrtaja moćnika, silnika i porobljivača! Kao da se zbijeni i jedinstveni u podlovćenskoj matici spremamo za još jedan podvig i čin da bude što biti ne može!

Često je puta u istoriji Cetinje bilo pred izborom: sloboda ili ropstvo, čast ili sramota?! Cetinje niko ne može, ne treba i ne smije! da vodi! Naprotiv! Ono samo, a to je Crna Gora, crnogorska ideja i crnogorski ideal, daje snagu, viziju i moć da se na tom vječnom putu borbe za slobodu i svakovrsni identitet traje i pretrajava! Zato se na nebulozne tvrdnje Vlade Crne Gore i parlamentarne većine da je Milo na čelu cetinjske pobune i komita ne treba ni osvrtati. Zna se đe je bilo Cetinje devedesetih a đe Milo tada u odnosu spram crkvenog pitanja prije svega. Cetinje je, dakle, đe i vazda, moćno i spremno da primi u svoj i crnogorski čojstveni i herojski zagrljaj svakog iskrenog, istinoljubivog i odvažnog patriotu!

I zato: više nema povratka!? (Pre)lom je učinio svoje, bez obzira na sva moguća dešavanja, lociranja i dislociranja, oko ustoličenja mitropolita SPC! Jer, to bi bilo – izdajstvo. I rušenje svega onoga što se gradilo i razgrađivalo! posljednjih decenija! Jer, i na pepelu državnosti crnogorske se našlo žara za vječni plamen crnogorski, koji nije (bio) utuljen i kad se (po)mislilo da jeste. Tako je i danas, danas još i (naj)više. Učinjeno je ono što je trebalo još najmanje prije 15 godina – dakle, 2006.g. Jer, nema suštinske obnove Crne Gore bez njene stvarne duhovne, građanske i nacionalne obnove. Kako reče akademik Radoslav Rotković – imamo kuću, ali još nemamo dom. Tako je tek ovaj (pre)lom simbolički, ali i budući stvarni, početak njegove obnove i izgradnje. I kao što poslije 30. avgusta lani više nije ništa isto, tako nije i neće biti ništa isto ni poslije ovog (pre)loma. Jer, tek je on pravi i istinski odgovor na 30. avgust lani. Na njega se nije čekalo samo ovih godinu dana, na njega se čeka već preko jednog vijeka, a svakako i ponajviše od početaka 90-tih godina prošlog vijeka i nakon referenduma 2006.g. Upravo se zbog njegovog izostanka i desio 30. avgust lani.

U (pre)lomu je simbolički rečeno sve što treba Crnoj Gori. Povratak na njene istinske istorijske, nacionalne i građanske, multietničke, multikulturalne i multivjerske temelje. U njemu je dat in nuce strateški program neophodnih i sadašnjih i budućih svih koalicionih suverenističkih političkih i demokratskih saradnji – poštovanja istorijskih činjenica i tekovina Crne Gore, njene slobode, časti i dostojanstva, a različitosti u svim ostalim sferama društva što može samo obogaćivati pluralitet demokratskog i građanskog života. Monopola nema i ne može biti – ni partijsko-političkog ni nijednog drugog. (Pre)lom je i poziv na ravnopravnu i iskrenu saradnju zarad dobra svih građana Crne Gore, ali i priznanje katastrofalnih grešaka učinjenih u prethodnom periodu, kada se imala i vršila vlast. (Pre)lom  je i putokaz za obnovu cjelokupnog državnog, društvenog, političko-partijsko-kadrovskog (ponajprije DPS-ovskog!?), građansko-pravnog, prosvjetnog, kulturnog, naučnog i medijskog institucionalnog života u zemlji. Garant da se više ne može na državnim jaslama raditi protiv države u bilo kojem vidu i da osnovni etički zahtjev i stav mora biti služenje otačestvu i njegovim vrhovnim nacionalnim, državnim i građanskim interesima i blagodetima. Ne može se više dopuštati da se u sjenci debelih državnih apanaža i privilegija ništa ne radi za stvarni dobrobit domovine, tj. praktično, suštinski i po ’’rezultatima’’ sve radi protiv njega. (Pre)lom je i snažni zamajac daljnjem patriotskom jedinstvu svih snaga Crne Gore u matici i dijaspori. (Pre)lom je sve ono što nije današnja vlast u našoj zemlji, ali i sve ono što nije bilo i čega nije bilo u staroj  vlasti a što je dovelo do ove nove. Nadati se da je tako.  (izvor:gradski.me)