Istorija

MUŠFIG HAN

Avg 24, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.

            Mušfig Han (azerberjdž. Müşfiq Xan 19. jul 1982) -poznati azerbejdžanski savremeni pisac, dobitnik brojnihnacionalnih i međunarodnih nagrada, pobjednik konkursaza nominaciju „Udžbenik godine“ 10. međunarodneizložbe-sajma knjiga i naučne konferencije „Knjiga - put napretka i saradnje“; 23. septembra 2015. /grad Ašhabat/Turkmenistan. 2017. godine detektivski roman „Ljubav bezadrese“ postao je najprodavanija knjiga na sajtu Kitabevim.az u Azerbejdžanu. Njegovi detektivski romani: „Usamljenivuk“, „Posljednji poklon“, „Nekrolog ubice“, „Tajanstveno pismo“, „Ubistvo svjetlošću vijenaca“, „Ljubav bezadrese“, „Tajanstvena vatra“ itd.; „Medeni mjesecsamoće“ (ljubavno-psihološki roman); „5.45“ i „ZakašnjeliRekvijem“ (zbirke priča) objavljeni su na ruskom iazerbejdžanskom jeziku i pripremaju se za objavljivanje na engleskom i turskom jeziku. Uz umjetničko stvaralaštvo,62 autor je 20 metodoloških i nastavnih udžbenika iz biologijei više od 30 naučnih članaka. Pisac, čija je knjiga prvi putobjavljena 2010. godine, jedan je od najčitanjih autora međučitaocima različitih generacija. Na kraju krajeva, svaki njegov roman je nevjerovatan koktel različitih žanrova.U 2018. godini planirano je objavljivanje detektivskihromana „Rival“ i „Posljednji poklon“ na engleskom iturskom jeziku. 2017. godine prijavio se za učešće naknjiževnim konkursima „Heroji pobjede 2017“, „Topleriječi 2017“, „Zlatni vitez 2017“,nagrada „Petrahedr 2017“,„Petroglif“, „EtnoPero - 2017“ itd. a takođe je nominovan za „Otvorenu Evroaziju 2017“,„Pisac godine 2017“ i„Lenta Svetog Đorđa 2017“. 2018. godine nominovan je zaknjiževne nagrade „Nasljeđe 2018“ i „Pisac godine 2018“.Odlukom Prezidijuma Unije pisaca XXI veka, jednoglasnoje primljen za člana Unije.Komisija za izbor razmatrala je prijavu za članstvo uMeđunarodnoj uniji pisaca i donijela pozitivnu odluku.Publikacije: amazon.com, proza.ru, ozon.ru, iknigi.net,Ridero, Lit-Era, časopis Mucru-Proza, LITMIR.BIZ itd.

 

PLAMEN SJEĆANJA

            Sumrak ne dolazi uskoro. I kakva je razlika što je bilopodne iza prozora. Nije imao više snage da se izvuče iznjegove kolibe. A šta čovjek može sam u snježnom dvorištudo koljena?! Da je sada mlad, onda bi, obukavši otrcan kaputi uzevši sjekiru, otišao u gustu šumu po drva za ogrijev.Tada ga ništa ne bi zaustavilo - ni snijeg, ni mećava. Alisada je bio potpuno iscrpljen. Ne glad, već hladnoća i bolestdoveli su ga u takvo stanje. Viktor je bio toliko hladan danije mogao ni da pomakne usne ni da trepne okom. Činilose da snijeg ne prekriva šumu, već obavija nekad toplo čovjekovo srce.

Ležeći na slomljenom, vlažnom podu, povukao jeprema sebi pocrnjeli čajnik, obavijen dimom. Trebalo jeupaliti peć - malo zagrijati kuću i zagrijati se. Ali na šta:Koristio sam prekjuče poslednje ogrijevno drvo i nijesammislio da će danas prehlada biti još teža. Podignuvši glavu,sa velikim žaljenjem pogleda svoju policu, napola zatrpanuknjigama. Juče, spaljujući neke od njih u peći, osjetio jemalo toplinu vatre. Viktor je bio primoran da spali nekolikoknjiga, koje su mu nedavno zagrijevale misli i osjećanja,kako bi mu sada zagrijale tijelo, inače bi se jednostavnosmrzao na takvom mrazu.Niko nije živio u ovoj kolibi osim njega. I u cijelojšumi bio je sam. Sam sa prirodom. Povremeno su u ovimkrajevima bili samo lovci. Da, i to davno. Od njih je kupovao čaj, šećer, brašno, nešto odjeće i sve vrste običnih sitnica. Nedavno je svake nedelje počeo da se sjeća Olega -starog prijatelja. On je, kao i Viktor, bio drvosječa. Aliskoro dvije godine nije posjetio svog prijatelja. Možda jepreminuo? Dao Bog da je živ i zdrav - molio se Viktor za svog prijatelja. Odjednom se sjetio da je Oleg, kada su seposlednji put sreli, planirao da se vjenča.

 

***

Skoro dvadeset godina Viktor je živio sam u ovoj rupi.Nekad je imao dobar život. Sve što je mogao naći u šumiprodavao je ili razmjenjivao sa lovcima i živio je kao Hristosu njedrima. Bilo je samo jedno selo nedaleko od šume. Pa,da budem iskren, do njega biste mogli pješačiti 3-4 sata ako biste išli bez zaustavljanja. Tokom proteklih godina, Viktorje bio samo dva puta. Tamo se živjelo prilično dobro. Nadesetine hektara zemlje zasađeno je grožđem i šipkom, ubarama se uzgajala riba, pasla stada male i velike stoke i svisu bili zauzeti poslom. Sjećam se kako je prije 3-4 godine Viktor malo popio i prenoćio u selu - u kući tetke Marfi.Njen sin je poginuo u rudniku uglja. Majka je rekla da nijemogla da zadrži suze svaki put kad je sipala ugalj u peć dazagrije zidove svog doma. „U ovim trenucima tijelo se ledi,a ruke ne osjećaju toplotu plamena“, rekla je žena s teškim uzdahom.A drugi put je bilo prošle godine. Jedan od njihovihlovaca rekao je da je žena došla u selo i tražila samca poimenu Viktor. Vjerujući da mu se vratila voljena supruga,koja ga je napustila prije petnaest godina, Viktor je, bezoklijevanja, otišao u to selo. Ali, nažalost, tamo nikada nijesreo svoju dragu Lidu ...Otac mu je bio prost radnik, a majka direktor kluba.

Viktor je, nakon što je završio školu u istom selu, otišaou vojsku, a po povratku se zaposlio kao traktorista ukolektivnoj farmi. Tada se oženio i, iako je želio, nikadanije postao otac. Imao je dva brata i dvije sestre. BraćaIvan i Valentin živjeli su u Moskvi, a obje sestre Nadežda iGalina u Toljatiju.Tih godina otac i majka, dvije sestre i jedan od braćeživjeli su zajedno u ovoj kući. Prvo se stariji brat Valentinodvojio i otišao, a zatim su se obje sestre udale i napustileroditeljski dom. Mlađi brat Ivan prvo je otišao da živi uBaku, a godinama kasnije preselio se u Moskvu. Tada su roditelji već odavno napustili ovaj svet. I poslednja koja jenapustila Viktora bila je njegova supruga Lida. Jednom popovratku kući uveče, sa kolima ogrijevnog drveta, našaoje na stolu oproštajno pismo koje je ostavila. Od tog danaViktor je svakog dana pisao pisma i sam im odgovarao,

vodeći time dugi razgovor sa voljenom ženom. Oleg jevidio jednu od tih dopisnih sveski i želio je da je pročita.Viktor se nije protivio. Prijatelj je bio oduševljen lijeponapisanim riječima punim nježnosti koje su se ređale jednaza drugom na tankim linijama čistog lista.A sada, od prije skoro godinu dana, Viktor je izaboravio da mu je dosadno. Činilo se da ga je čežnjazauvjek napustila. Bio je tako navikao da bude sam ićutljiv. Pun misli, otišao je do šporeta, gdje je mogao darazabere samo pepeo smrznut od hladnoće. Kako je to bilofascinantno. Kosa mu se nakostriješila, od hladnoće ili odčuđenja. Sa jedinog prozora kolibe bilo je jasno vidljivokako se pahuljice snijega kovitlaju u zimskom valceru, neskrivajući svoju neobičnu ljepotu. Kao da je nebo disalosložno sa Viktorom. Kao da je osjećalo svu bol čovjeka kojije pokušavao da se snadje u vrtlogu života.

Prevrnuvši se na leđa, Viktor je izvadio vlažnu cigaretui zapalio je. Miris duvana i dima koji su mu prolazili krozprste podsjećao je na toplinu. Odjednom se glasno nasmijao.Možda su ovo poslednji minuti njegovog života?! Ponovoje pogledao knjige. Bile bi dovoljne samo da griju do jutra.I onda? Šta će se dalje dešavati? Izlazi li sunce? Hoće li sesnijeg otopiti? Da li će moći da nađe snage da ode u selo?Bio je tako umoran od ovih monotonih pitanja. Pokušaoje da stane na noge, ali je pao na koljena. Uzevši nekeknjige koje je juče izabrao, bacio ih je u peć i pokušao da ih osvijetli vlažnim šibicama. Viktor je zurio u zapaljeneknjige; a uspomene koje je napisao o Lidi, minute sreće iljubavi provedene zajedno, isplivale su mu pred oči. Da lije zaista njihov red da dođu?Po Lidinom odlasku, potpuno se udaljio od ljudi. Viktorju je sa nadom iščekivao svakog dana i svakog minuta tokomposlednjih petnaest godina. Svake noći dolazila mu je uraznim lijepim snovima. Vidio je kako se Lida jako kajalašto je napustila svog voljenog muža. Ponekad je sanjao damu supruga prži komade mesa divlje svinje u vrućoj peći,praveći čaj od šumskog bilja. Tih dana, kada se vraćaoumoran i iscrpljen, zagrijevala je za njega vodu kako bi semogao oprati i zagrijati, bacala je ogrijev tako da peć gorido jutra i, grleći se čvrsto sa suprugom, zaspi uz njegove priče o drvosječama ili lovcima. Zbog toga Viktor mnogogodina nije mogao da napusti ovu trošnu kuću. Činilo mu seda neće moći da živi negdje drugdje ili će poludjeti.Svakog jutra išao je sa Lidom na kraj šume, gledali su udaljinu, u ljepotu prirode i drhtali od svakog šuštanja lista ili pjevanja ptica, i činilo se da ništa neće poremetiti vladajućiodnos između prirode i čovjeka.

Postojao je još jedan razlog koji je Viktora vezao zaovu šumu i dom - grobovi njegovog oca i majke. Sahranioje ljude koje je najviše volio nedaleko od svoje kolibe.

Svakodnevno ih је posjećivao, dugotrajno se tamo moleći,pričao o životnim nedaćama, nadao se boljoj sudbini, dijeliošta se dogodilo i pokušavao da nađem mir. Kad ga je Lidaostavila, cio dan i cijelu noć proveo je u blizini grobovaoca i majke. Dobro je da ga divlje svinje ili vukovi nijesu iskidali na komade. Mada, bilo bi bolje da ga razdvajajukomad po komad (možda tada bol od gubitka ne bi bio takonepodnošljiv). Dim male vatre, u koju je bacao grančice isve što mu je došlo pod ruku, očigledno je uplašio divljestanovnike šume.Ponekad je Viktor bio tužan i sjećao se braće, ali to nijedugo trajalo. Bio je veoma uvrijeđen zbog njih, jer nikood njih nije došao na sahranu roditelja. Gotovo dvadesetpet godina nije bilo veze. Gdje su, šta rade i da li su živi?Međutim, obje sestre, saznavši za smrt svojih roditelja,odmah su došle da podrže brata. „Šta te zadržava u ovojšumi? Ovdje nema nikoga osim divljih životinja. Podji snama “- prije odlaska su molile Viktora da napusti starunapuštenu kuću. Uprkos svim molbama njemu dragih ljudi,

ostao je da živi svoj život sam.Sestre su jedna za drugom ostavile brata u suzama.„Ne brinite za mene“, umirivao ih je Viktor, zagrlivši ih.Mlađa sestra Nadja mu je dugo mahala iz automobila kojije odlazio. Svaki put, sjećajući se ovih minuta, dugo nijemogao da zadrži suze koje su u tankim rijekama tekle niznjegove udubljene obraze.Ali Viktor je preživio bol i postepeno se navikao nasamoću. Naučio je da uživa u ljepoti prirode, pjevanjuptica, šumu lišća i zvucima kiše. Ovdje ga nijesu uznemirilizvuci automobila, televizora i ljudi. Kao nikada ranije bio je miran srcem i dušom. Jedino što ga je brinulo bili su jakibolovi u bubrezima. I svaki put su postajali nepodnošljiviji.Snažni mraz i hladnoća ovog puta su pogoršali bol još više.Viktor je pogledao u peć, koja se, kako se ispostavilo,odavno ugasila. Papir i toplota nijesu dugo trajali ...

Okolo je vladala tišina. Čuvši zvukove koji su dopiraliiz dvorišta, uspio je da utvrdi da je odavno pao mrak.Čopor vukova trčao je oko kolibe i zavijao. Bilo je tolikozastrašujuće da osoba slabog srca ne bi mogla da izdrži niminut da bude u ovoj kući. Ali Viktor je odavno navikaona takav simfonijski nastup pristigle porodice. Čak je bio izabrinut za njih, ako ne bi potrčali da ga „posjete“. Naravnoda se plašio vukova. Bilo ga je jako strah. Dolazili su u takovelikim čoporima da ni jedan komad vas ne bi preživio niza minut. Ali čim bi Viktor upalio lampu, gosti su odmah odlazili nazad u gustu šumu u potrazi za večerom. Alisada se nije imalo šta zapaliti - u lampi nije ostalo ni kappetroleja.Pri drugoj posjeti selu, kada je tetka Marta umrla, moralisu da uzmu jedino preostalo od nje - steonu kravu. Čimse otelila, vukovi, osjetivši iskidali tele. Krava je čudom spašena. Te noći Viktor nije mogao da zaspi od mukanjagosta koji je tražio svoje mladunče.

 

***

Odavno je zaboravio koje je doba godine, mjesec, dan ukalendaru. Nije ni znao koliko je sati. Da li je neophodno?Jedva dišući, pao je licem nadolje kraj velike ruske peći.Možda su ovo bili minuti oproštaja drvosječe od njegovevoljene kuće. Bacivši knjige sakupljene u šaku na pod,pronašao je šibice i zapalio ih. Sveske koje je napisao zaLidu složio je uredno pored sebe. Sjedeći na par knjiga položenih jedna na drugu, pažljivo je pregledao trenutnoizgorjele stranice svojih nekada omiljenih dijela. Plamen serazbuktao i nakon par minuta od njih je ostao samo pepeo.Oči nehotice zatvorene. Ruke i stopala bile su utrnuleod hladnoće i postepeno se cijelo tijelo smrzavalo odmrazovitog vazduha koji je vladao u kući. Otvorivši malooči, Viktor je odjednom pokušao da uzme sve sveske zasvoju voljenu i baci ih u gotovo izgorelu peć, dok su mu seoči zatvarale prolazile su mu kroz glavu uspomene. Duvaoje jak vjetar. Mećava se zavrtjela. Iz dimnjaka je pao snijeg.Naokolo je zavladala smrtna tišina.

 

***

Miris svježe pripremljenog čaja pod nosom natjeraoga je da otvori oči i pogleda oko sebe. Odmah je osjetiolakoću u rukama, nogama i toplinu koja se provlačila krozcijelo tijelo. Da li umirem? I postepeno je cijelo tijelopočelo da se trese. Zatvorivši poluotvorene oči, pokušaoje da sabere misli i shvati u čemu je stvar. Ali ništa nijemogao da razumije. Napolju je bilo podne. Blagi sunčevi zraci ispunili su sobu. Bio je živ.- Viktore, probudi se, prestani da spavaš! Skuvao samnam svjež čaj. Imamo i dobro vino. Ustani, stavi noge utoplu vodu i urazumi se. Imamo važne stvari, dragi mojprijatelju.Čovjek kod šporeta imao je prilično poznat glas. Našgost je dugo čuvao Viktora i čekao je da se probudi kakobi razgovarao s njim, kao u dobra stara vremena. Bio je toOleg koji je jednom iznenada nestao.Viktor još uvjek nije mogao sasvim da razumije štase dešava. Trljajući oči objema rukama i tapšući obraze,probudio se i shvatio da to uopšte nije san. Sveske za Liduležale su na vrhu kreveta, iako su bile malo mokre odotopljenog snijega koji je proletio kroz dimnjak peći. Bilesu netaknute, jer rukopisi ne gore ...

- Oleg! - shvatajući da ovo nije san, viknu Viktor- Znam da kasnim. Ali koliko mi se toga dogodilotokom godina, kad bi samo znao. Priđi bliže šporetu, popijčaja i ugrij se. Pa onda možemo napisati čitav roman o momživotu.- A šta je sa tvojom voljenom?Viktor je bio toliko zbunjen da nije znao odakle dazapočne njihov razgovor.- Zaboravi - Oleg je odmahnuo rukom prema njemu. - Poput tvoje Lide, i ona je otišla - nastavio je, smijući se.I Viktor se nasmijao. Sada nije bio sam. Uprkos hladnoćinapolju, imali su dovoljno hrane, petroleja i ogrijeva zatople iskrene razgovore.