Od svih katastrofa koje pritiskaju države, oganj je uz Crnu Goru kad joj je najteže. Davno, davno, vratio se Stefan Nemanja u Duklju đe se rodio i koja je njegovoj porodici sačuvala život. Odužio se Duklji tako što je cijelu porušio i popalio, tada napisavši „i njenu slavu pretvorih u prah.“ 

U Crnu Goru su pobjegli i Karadjordjevići. Aleksandar se kao kralj vratio đe je rodjen i đe je njegova porodica spašena. I on se ognjem zahvalio. Više od 6 hiljada kuća zapalila je njegova vojska i njihovi pomagači, a on u narodu ostao upamćen kao Aca Palikuća.

Sto godina kasnije novo vrijeme, ali kod komšija stare navike. Sinhronizovani su političari Srbije, stranke na vlasti u Crnoj Gori, crkva iz Srbije i kod nas zaludjeni i neznaveni narod. Svi podgrijavaju nesloge, raspiruju mržnju i pale vatre. Beograd komanduje, naši političari potpiruju ili žmure, srpska crkva ohrabruje i daje oprost, a mrčenici bez pogovora izvršavaju naredbe Aleksandra Vučića. Gori Crna Gora. Gori sve što je zeleno u svim gradovima. Gori đe god se mogla šibica uđenut. Imamo li ovo novog Acu Palikuću? Žele li ovo vatrom ugasiti Crnu Goru, ili dimom pokušavaju sakriti dolazak srpskog izaslanika 4. septembra u „svoju koloniju“ ?

Koliko je ovo zlo stvarna prijetnja Crnoj Gori? Oće li uspjeti i kod nas kao u okruženju, da ognjem donesu teror, razaranje i patnju? Mogu li ostvariti svoj naum, da od najljepšeg kutka na planeti naprave sprženu zemlju? Oće li onda tako uništen i izmrcvaren crnogorski pepeo pripojiti Srbiji? Ili će sve ovo rasplamsati neugaslu luču slobode, koja u Crnoj Gori tinja hiljadu godina? Onda će ovo biti samo još jedan uzaludan pokušaj viševjekovnih gubitnika da naprave srpski svet.

Vukašin Perović