Društvo

LJEKOVITO I MEDONOSNO BILJE NP ,,LOVĆEN”

Jul 28, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog 

 

            Populacije samoniklih ljekovitih biljaka koje danas naseljavaju određena ekološka staništa rezultat su hiljadugogodišnje tijesne interakcije genotipa i životne sredine. Kao takve one predstavljaju vrijedan izvor jedinstvenih gena na području NP ,,Lovćen” i njegove podgorine i one u narednim decenijama mogu predstavljati vrijedan izvor jedinstvenih gena za proučavanje od izuzetnog značaja za nauku. To je jedan od ključnih razloga zbog čega se ekološki biodiverzitet ljekovitih biljnih vrsta treba eko-geografski procijeniti i mapirati. Na taj način bi se definisao raspon ekoloških uslova za određenu populaciju.

            Sa novim klimatskim, zatim bio-ekološkim prilikama gubitak genetičkog diverziteta prisutan je kod mnogih gajenih vrsta, a uzrokovan je gubitkom lokalnih populacija i njihovih divljih srodnika. Gubitak divljih srodnika za područje NP ,,Lovćen” i njegovu podgorinu vezuje se za određene lokalitete koji su degradirani pristupnim makadamskim putevima, izgradnjom, proširenjem saobraćajnice koja preko Njeguša, Krsca, Kuka, Međuvršja, Ivanovih Korita su ugrožene brojne populacije ili je areal njihovog staništa bitno smanjen. Navedene aktivnosti su dovele (i sve buduće mogu dovesti) do nestanka određenih biljnih vrsta ili do njihovog ugrožavanja što ni struka ni nauka ne smije dozvoliti. Prema podacima Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) na kraju XX vijeka od dvadeset najznačajnih ekoloških problema gubitak biodiverziteta se nalazi na prvom mjestu. Prema procjenama stručnjaka svakodnevno se gubi po nekoliko biljnih vrsta, dok desetine njih postaju ugrožene. To se ne smije dozvoliti i na području NP ,,Lovćen” niti u njegovoj podgorini. Prvenstveno, granice postojećeg NP ,,Lovćen” trebalo bi značajno proširiti kako bi areal samoniklog ljekovitog, aromatičnog i mednonosnog bilja zaštitili i sačuvali. Ljekovito i aromatično bilje predstavlja veoma značajan segment biljnih genetičkih resursa i moramo dati maksimalni doprinos da sačuvamo postojeće biljne populacije u sklopu granica NP ,,Lovćen” ali i u njegovoj podgorini.

 

TEHNOLOGIJA GAJENJA LJEKOVITOG BILJA NA PODRUČJU NP ,,LOVĆEN”

 

                                  PERSPEKTIVA ZA BUDUĆNOST

 

            Lovćen sa brojnim napuštenim pašnjacima, dolovima, neobrađenim površinama predstavlja područje sa izuzetnim potencijalom za uzgoj ljekovitog bilja. Stoga ćemo u ovom dijelu prestaviti ljekovito bilje najpogodnije za uzgoj na području NP ,,Lovćen” ali i u njegovoj podgorini sa svim karateristikama.

LINCURA (L. Gentiana lutea). Lincura je višegodišnja zeljasta biljka iz porodica Gentianaceae. Ova izuzetno ljekovita biljka koristi se u liječenju više od 2000. godina. Ilirski vladar Gencij je u II vijeku p.n.e preporučivao lincuru kao lijek protiv kuge pa je ova biljka po njemu najvjerovatnije dobila i ime. Iako se od davnina koristi u ljekovite svrhe, hemijski sastav lincure bio je poznat tek u XX vijeku, Najljekovitji dio lincure je rizom sa korijenovima. Sa rizomom se lincura istovremeno i vegetativno razmnožava. Zbog nagle i neracionalne eksplotacije njen opstanak na čitavom području Crne Gore je ozbiljno ugrožen. Da bi se zaustavilo njeno dalje uništavanje, lincura je u mnogim evropskim državama stavljena pod zaštitu (Panković i novčić 2001). U Crnoj Gori status zaštićene je dobila  1982. godine (Sl. List SFRJ, br. 36/82). Međutim, i pored ove zabrane, ona se nemilosrdno ekploatiše i često prodaje i nudi na tržištu. Kaznena politika je neefikasna i gotovo nepoznata za ovaj vid prestupa. Stariji izvori govore da je lincura na području planinske Crne Gore nekada bila široko rasprostranjena (Rohlena, 1942), ali je zbog njene nekontrolisane eksploatacije njen areal danas značajno smanjen i uglavnom sveden na nepristupačne planinske oblasti (Stešević, 2004). Zbog toga, ali i zbog činjenice da rizom sa korjenjem lincure predstavlja jednu od najtraženjih ljekovitih sirovina na svijetu, povećanje površina pod ovom kulturom bio bi više nego opravdan potez pogotovo na području  NP ,,Lovćen” đe postoje idealni uslovi za njen uzgoj. Plasman korjena i potražnja za njim u farmakopeji je velika. Na ovaj način bi se sačuvala lincura u prirodi od eksplaotisanja i njenog nestanka. Prva istraživanja izvedena na Žabljaku i nastanak prvih plantaža na Sinjajevini, Bjelasici ali i plantaža u Kolašinu, predstavlja dragocjen doprinos ovoj kulturi. (Prim. aut. Prvi projekat očuvanja i revitalizacije lincure na padinama Lovćena uradili su stručni saradnik, Božidar Proročić i biolog, Ana Uskoković i spasili ovu populaciju od njenog nestanka. Ali je i registrovali u flori Lovćena jer do tada nije bilo poznatih nalaza ni kod Rohlene ni kod Koviljke Tomić-Stanković kao ni kod drugih istraživača.)

 

MORFOLOŠKE OSOBINE

Lincura se odlikuje veoma snažnim mesnatim i kratkim rizomom sa dugim korijenovima. U suvom stanju rizom je sa svoje spoljašnje strane smeđe do tamnosmeđe boje dok je njegova unutrašnjost žućkasta. Odlikuje se veoma jakim mirisom i izrazito gorkim ukusom. Na rizomu se nalazi 5-10 pupoljaka iz kojih se u prve 3-4 godine razvija samo lisna rozeta. Cvejtnonosna stabla se ravijaju tek u kasnjim godinama starosti, najčešće u četvrtoj ili petoj godini. Stabljika je uspravna, obla, nerazgranata, šuplja i visine do 1,5 m. Listovi su krupni, plavozelene boje po obodu cijeli i goli. Elipsastog su oblika dužine 10-30 cm, širine 4-12 cm sa 5-7 jasno izraženih pararelnih nerava (Hansel i Sticher, 2007). Listovi na donjem dijelu stabljike su na kratkim drškama dok su u gornjem dijelu sjedeći. Cvjetovi rastu u pazuhu listova, zlatnožute su boje sakupljeni u štitaste cvasti (3-10 cvjetova). U zavisnosti od toga da li prašnici međusobno srastaju anterama ili ostaju slobodni, u okviru se diferenciraju dvije podvrste, tipska podvrsta Gentiana lutea L. subsp. lutea i Gentiana lutea subsp. symphyandra Murbeck. U flori Crne Gore zastupljena je samo Gentiana lutea subsp. symphyandra. Lincura cvjeta od juna do avgusta. Plod lincure je čaura u kojoj se formira i do 100 sitnih pljosnatih sjemenki, smeđe boje. Masa 1000 zrna kod samonikle lincure iznosi 0,8-0,9 g a kod gajene  i do 1,3 g (Stepanović i Radanović 2011). Klijavost sjemena je mala 50-70%  i traje jednu do dvbije godine. (Pri. aut u našem iskustvu se kretala između 15-30% posto što zavisi od mnogo faktora). Pošto teško klija sjeme se prije sjetve podvrgava posebnom tretmanu pripreme (tretiranje sa giberelinskom kisjelinom ili hlađenje). Lincura ima dug životni vijek do 60 godina i više.

Plantažna proizvodnja lincure u Evropi odvija se na oko 150 ha, uglavnom u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Italiji. Godišnja potražnja za svježim korijenom u Evropi iznosi oko 1.500 t, a za suvim 450-500 t. Najviše lincure sakupi se u Francuskoj  oko 2.500 t. svježeg korijena godišnje, Španiji 88. t, Turskoj, Njemačkoj, Albaniji, Rumuniji, dok u manjoj mjeri u Italiji i Švajcarskoj. Biljna sirovina sa Balkana smatra se jednom od najboljih u svijetu. (Jovović, Muminović, Stešević, Baričević 2020.)

 

USLOVI USPIJEVANJA LINCURE

U našem klimatskom podneblju lincura raste isključivo u brdsko-planinskim predjelima na nadmorskim visinama od 800-2.000 m.n.v. Područja iznad 1.000 m.n.v. smatraju se idelanim za rast i razvoj lincure. Lincura zahtijeva staništa sa visokim intezitetom svjetlosti i umjerenim temperaturama. Dobro podnosi mraz pa može da raste i u hladnijim planinskim krajevima. Klimatski uslovi koji vladaju u područjima iznad 1.100 m.n.v. veoma povoljno djeluju na sintezu gorkih materija. Korijen lincure iz viših planinskih područja  sadrži i do 50% amarongencina više u odnosu na drogu sakupljenu u oblastima ispod 500 m.n.v. Na području NP ,,Lovćen” lincuru treba saditi na lokalitetima iznad 800 m.n.v. Lincura najbolje uspijeva na dubokim (40-50 cm) humusnim, srednje rastresitim karbonatnim zemljištima, dobrih vodno vazdušnih osobina. Tvrda, zamočvarena, i zemljišta teškog mehaničkog sastava ne pogoduju rastu korijena lincure. U pogledu reakcije zemljišnog rastvora lincura preferira slabo-kisjela zemljišta (ph< 6,5). Alkalna zemljišta (ph 7-8) generalno treba izbjegavati  (Franc 2012). Zemljišta na većini prirodnih staništa u Crnoj Gori su umjereno kisjela (p 4,8-5,2) veoma bogata humusom (5,59-28,21%) siromašna u fosforu i umjereno snadbjevena sa kalijumom (Radanović i saradnici 2014). Njačešće se javlja na brdskim proplancima, planinskim dolinama, među kamenjem i na planinskoj crmnici. Na području Balkana, zbog uticaja kontinentalne klime, osim na karbonatnim, lincura se javlja i na silikatnim podlogama.

 

TEHNOLOGIJA GAJENJA LINCURE

Lincura se gaji kao višegodišnji usjev. Treba voditi računa da parcela za sadnju bude čista od korova, naročito od višegodišnjih. Kao dobar predusjev za lincuru smatraju se tek preorane planinske livade kakvih je na području Lovćena zaista puno. Kako lincura na istoj parceli ostaje najmanje 5 godina prije zasnivanja zasada neophodno je obaviti duboku obradu zemljišta. Sistem obrade zemljišta za lincuru je isti kao i za druge okopavine. Ukoliko se lincura sadi u jesen, duboko oranje treba izvesti odmah po skidanju predusjeva. Ako je sadnja planirana za proljeće u tom slučaju poorano zemljište se ostavlja da prezimi u otvorenim brazdama. Prilikom osnovne obrade u godini zasnivanja usjeva lincure, preporučuje se unošenje 500-600 kg/ha NPK đubriva, formulacija sa naglašenom količinom fosfora i kalijuma (Stepanović i Radanović, 2011). Ukoliko se sadnja obavlja na plodnim i humusnim zemljištima, đubrenje se može i izostaviti s obzirom da se lincura u prvoj godini veoma sporo razvija i ima skromne potrebe za elemntima ishrane. U ostalim godinama đubrenje predstavlja redovnu mjeru njege usjeva lincure. Đubrenje sa fosforom i kalijumom obavlja se u jesen prilikom međuredne obrade zemljišta dok se višekratno đubrenje sa azotom izvodi tokom vegetacionog perioda. Preporučene doze NPK  đubriva po hektaru u drugoj godini iznose 60. kg azota, 60 kg fosfora, i 100 kg kalijuma, dok se od treće godine zavisno od plodnosti zemljišta, one povećavaju na siromašnjim zemljištima i duplo (Franz, 2012). U proljeće čim se zemljište prosuši, obrađuje se površinski radi očuvanja vlage. Broj operacija predsjetvene pripreme zavisi od stanja zemljišta i zakorovljenosti.

Lincura se razmnožava sjemenom preko proizvodnje rasada. Proizvodnja rasada izvodi se u hladnim lejama. Prekidanje dormantnosti  sjemena lincure obavlja se na nekoliko načina i to:

1. držanjem vlažnog sjemena na temperaturi  od 2 C u trajanju od 10 nedjelja,

2. ostavljanjem kontejnera sa zasijanim sjemenom napolju u toku zime (od decembra do aprila) kako bi se sjeme podvrglo uticaju  zimskih padavina i hladnoće

3. tretiranjem sjemena rastvorom giberelinske kisjeline, u koncentraciji 200 ppm u trajanju od 24 sata.

U poslednje vrijeme sve češće se primjenjuju metode hlađenja sjemena prije sjetve. Ovako pripremljeno sjeme sije se u leje ili kontejnere. Na temperaturi od 15-18 C sjeme niče za 10-14 dana. Nakon 4-5 mjeseci rasad je spreman za rasađivanje. To se obično radi u ranu jesen ili se rasad ostavlja do proljeća , Pošto se lincura u početnim fazama razvija veoma sporo, to se iz praktičnog razloga sadnice mogu ostaviti u lejama još jednu godinu. U tom slučaju biljkama lincure potrebno je obezbijediti adekvatan vegetacioni prostor i odgovarajuću ishranu. Rasađivanje lincure obavlja se tek treće godine  na dobro pripremljenom zemljištu na međuredni razmak 5-70 cm i rastojanju između biljaka oko 20-25 cm. Na ovaj način obezbjđuje se 55.000 do 100. 000 biljaka po hektaru.

Njega lincure obuhvata međurednu kultivaciju, okopavanje, prihranjivanje i navodnjavanje. Pošto biljke lincure imaju veoma usporen početni rast, neophodno je redovno međuredno kultiviranje i okopavanje zasada. U prvoj godini ove mjere se sprovode 4-5 puta što zavisi prije svega  od stanja zemljišta i zakorovljenosti. Od treće pa do pete godine, kada biljke dovoljno ojačaju, ove mjere se izvode 2-3 puta godišnje. Prihrana usjeva tokom vergetacionog perioda je redovna mjera njege koja se izvodi zajedno sa međurednom kultivacijom. Prihrana lincure obavlja se višekratno u toku vegetacionog perioda do ukupnog nivoa azota  od 60-80 kg/ha. Suzbijanje korova predstavlja veoma važnu mjeru za uspješnu proizvodnju lincure. Ova mjera je naročito važna u prvoj godini nakon rasađivanja jer mlade biljčice lincure nijesu sposobne u tom periodu da se takmiče sa korovima. Mehaničke mjere predstavljaju glavni način suzbijanja korova i u prvoj godini vegetacije treba ih ponavaljati svakih 4-6 nedjelja (Kušur i Baričević, 2006, Frannz 2012). U planatažnoj proizvodnji lincure navodnjavanje takođe predstavlja važnu agrotehničku mjeru naročito u prvoj godini nakon rasađivanja. Zbog slabo razvijenog korijenovog sistema svaki nedostatak vlage u tom periodu nepovoljno se odražava na rast i razvoj biljke ali i konačni prinos korijena. U kasnijim godinama navodnjava se samo u slučaju pojave dužih sušnih perioda.

 

 Lincura dostiže tehnološku zrelost u petoj godini proizcodnje, To je ujedno i optimalno vrijeme za vađenje korijenja, jer se ekonomski i prihvatljiv prinos ne može postići prije kraja četvrte proizvodne godine. (Fritz i saradnici 1993, Bezzi, 1996, Franz, 2012). Ako je korijen namijenjen farmaceutskoj industriji žetva se obavlja u proljeće dok se za potrebe industrije likera korijen vadi u jesen. Korijen se izorava jednobraznim plugom bez plužne daske ili mašinama za vađenje dugih korijenastih kultura. U trenutku vađenja  korijen lincure ima dužinu do 40 cm i masu oko 45-500 grama. Glavni korijen može nekada biti duži i od 1m sa svježom masom do 7 kg (Hansel  i Sticher 2007). Svježe izvađen korijen treba očistiti i oprati od zemlje a potom ga isjeći na manje komade  2-15 cm i sušiti. Krupnije korijenje  traba sjeći uzdužno. Ako je korijen namijenjen za proizvodnju likera onda sušenje nije neophodno. Sušernje korijenja obavlja se u sušarama u tankom sloju na temperaturi 60-65 C tokom 24 h (Farnz, 2012). Poslije sušenja korijen treba da ima žutu ili crvenosmeđu boju. Osušeni korijen je vrlo gorkog ukusa, bez naročitog mirisa. U novije vrijeme se sve više traži blijeda droga koja se dobija sušenjem korijena odmah poslije vađenja na temperaturi od 80 C. Na ovaj način dobija se najbolja herba vrlo gorkog ukusa. (Jovović, Muminović, Stešević, Baričević 2020.)

Prosječan prinos svježeg korijena u šestoj godini veći je 25-30% (600-700 grama po biljci) a u sedmoj za čak 60-70% u poređenju  sa petom godinom ( 850-900 grama po biljci). U zavisnosti od proizvodnog lokaliteta, gajenje populacije, gustine sadnje i primijenjenih agrotehničkih mjera prinos svježeg korijena lincure kreće od 20 do 50 tona po hektaru. (Aiello i Bezzi, 1989 Bezzi i sar 1996, Franc 2012). Ako se zna da se prosječan odnos težine svježeg i suvog korijena kreće u granicama od 3,5-4,0:1 onda se dolazi do prinosa suvog korijena od 5, 5 do 12 tona po hektaru.

 

BOLESTI I ŠTETOČINE

U uslovima povećane vlažnosti rasad lincure može biti napadnut gljivama  iz roda  Fusarium spp. i Phoma  spp, dok korijenje odraslih biljaka može biti oštećeno od sive plijesni  Botrytis cinera Pers. Najvažnije štetočine koje napadaju lincuru su lisne vaši  (Aphidiade) puževi ( Gastropoda) i miševi  (Rodentia) (Franz, 2012).

 

HEMIJSKI SASTAV I UPOTREBA

Lincura se proizvodi radi korijena ( Gentiane radix) koji sadrži sekoiridoidne glikozide gorkog ukusa (genciopikrozid 1-4% i amarogencin 0, 025-0,4%). Ove materije daju korijenu veoma jak i gorak ukus  zbog čega se droga u farmaciji koristi  kao amara pura (ESCOP Monographs, 2003, Kušar i saradnici  2006, Kišgeci i saradnici 2009). Lincura pored glikozida sadrži i druge ljekovite sastojke: oligosaharide, uključujući gorku gencianozu i genciobiozu, ksantone oko (0,1%) (uglavnom gentizin, izogentizin i genciozid), pektine, masno ulje, biljna vlakna, tragove eteričnih ulja i mineralne soli. Dobra osobina lincure je što sadrži tanine pa se zato može miješati sa velikim brojem ljekovitih biljaka. Iako je veoma gorka, lincura je neškodljiva čak i pri dugogodišnjoj svakodnevnoj upotrebi. Kao lijek mnogo je cijenjena kako u naučnoj tako i u narodnoj medicini. Ispoljava antimikrobno dejstvo pa se može koristiti za tretiranje bakterijskih infekcija (Stierna iu saradnici. 2005). Poznato je i antioksidativno djelovanje korijena, pa listova lincure (Kušar i sar., 2006). Lincura ima veoma široku primjenu u industriji gorkih alkoholnih pića. Važnost ove ljekovite biljke najbolje se vidi iz činjenice da je propisuju farmakopeje širom Evrope i svijeta. U fitoterapiji korijen lincure se upotrebljava za liječenje problema želuca (smanjeno lučenje želudačnog soka) i poboljšanje apetita. Preporučuje se bolesnicima sa ulkusom želuca ili dvanaestopalačnog crijeva. Kao amarum purum korijen lincure se koristi kao važan sastojak želudačnih čajeva. (Baričević 1996). Povjerenje u ljekovita svojstva lincure na našim prostorima je ogromno jer se vjeruje da ona liječi većinu poznatih bolesti. Zato se ova biljka puno koristi u narodnoj medicini kao lijek za liječenje slabosti srca, protiv groznice, za jačanje organizma, poboljšanje apetita, protiv mučnine, nesvjestice, iznemoglosti. Lincura stimuliše jače lučenje želudačnog soka, pojačava pražnjenje žučne kese i lučenje žuči. Preporučuje se i za liječenje malokrvnosti, bubrežnih bolova, gasova u stomaku, zatvora, menstrualnih bolova, bronhitisa, gorušice, kašlja, kijavice. Lincura se ne preporučuje trudnicama, osobama sa povišenim pritiskom kao ni osobama koje imaju gastritis i čir. Ljekoviti napitak se pravi ili stavljanjem korijena u rakiju ili kuvanjem u vodi koja se pije  u čašicama na prazan stomak. Ljekoviti napici od lincure piju se pola do jedan sat prije jela. Podzemni organi lincure ulaze u sastav mnogih ljekova koji se proizvode u apotekama i farmaceutskoj industriji, ali se takođe puno koristi i u narodnoj medicini. U apotekama se uglavnom prave različiti tonici od lincure mješavine gorkih čajeva kao i mnogi drugi preparati gorkog ukusa. Koristi se u obliku vina, rakije, praška tinkture i čaja.  Neka istraživanja ukazuju da ekstrat listova lincure ispoljava umjereni  citostatički efekat.

Na području NP ,,Lovćen” i u njegovoj primorskoj podgorini jedna od najpogodnjih ljekovitih i mednonosnih biljaka koja daje visoke prinose i koja je prilično dobro rasprostranjena je i pelim (Lat. Salvia officinalis).

 

PELIM (Lat. Salvia officinalis.),  se ubraja među najljekovitije biljke današnjice. Spada u

grupu najstarijih u medicini korišćenih biljaka. To je višegodišnji aromatični sredozemni

polugrm iz familije usnatica (Lamiaceae). Još prije 2.000 godina stari Grci i Rimljani su

koristili pelim za liječenje mnogih bolesti - krvarenje, groznica, bubrežni kamenac, protiv zmijskog otrova i dr. Latinski naziv roda potiče od riječi salvare, što znači spasiti.Od biljke pelima najčešće se koriste list i grančice, a u nekim slučajevima i cijela biljka.Veoma je bogata etarskim uljima, taninima, flavonoidima, gorkim materijama i brojnim drugim sastojcima koji ispoljavaju ljekovito dejstvo. Pelim smanjuje lučenje znojnih žlijezda  zbog čega se do otkrića antibiotika koristio za liječenje oboljelih od tuberkuloze. Odlikuje se izraženom aromom i svojstvenim mirisom. Svaki dio biljke ima veoma jak miris, koji se zadržava i nakon sušenja. Cvjetovi su bogati nektarom i predstavljaju izvanrednu pčelinju pašu. Med od pelima je na veoma visokoj cijeni. U Crnoj Gori i Hercegovini ova ljekovitoaromatična i medonosna biljka najčešće se naziva pelim, u Dalmaciji kadulja, a u Srbiji i Bosnii Hercegovini žalfija. Osim ovih, pelim ima i mnogo drugih narodnih imena. (Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020.)

 

MORFOLOŠKE OSOBINE

            Pelim je polužbunasta biljka visine 50-90 cm. Odlikuje se razgranatim i moćnim

korijenovim sistemom koji prodire duboko u zemlju. Jak korijenov sistem sprečava eroziju

zemljišta, pa se prilikom sakupljanja biljka pelima ne smije čupati sa korijenom (Bešlija,

1997). Iz korijena izbijaju brojni izbojci na kojima se kasnije javljaju gusto raspoređeni listovi.

Mlade stabljike su zeljaste, svijetlozelene do ljubičaste boje, prekrivene dlačicama. Donji

djelovi stabljike su drvenasti. Listovi su naspramni, izduženo lancetasti ili izduženojajasti,

sjedeći ili na kratkim drškama, dužine 3-9 cm i širine 2-4 cm. Njihova srebrenozelena boja

potiče od gustih dlaka. Kao i listovi, i čašica je maljava, sa mnogobrojnim jednoćelijskim

ili višećelijskim žlijezdama koje sadrže ulje. Intenzivan miris pelima upravo je posljedica

etarskog ulja koje se akumulira u žljezdanim dlakama. Žljezdane dlake, odnosno etarsko ulje,

nastali su u dugim procesima evolucije kao rezultat adaptacije na suva i topla staništa, ali i kao

sredstvo odbrane od bioloških neprijatelja pelima. Cvjetovi pelima su plavoljubičasti, ponekad ružičastobjeličasti, udruženi u klasaste cvasti. Cvast je sastavljena od 2 do 8 cvjetova i formira se na vrhovima stabljika i bočnih grana. Pelim počinje cvjetati u maju, a cvatnja traje sve do kraja jula. U prvoj godini uzgoja pelim rijetko cvjeta, dok u drugoj godini cvjetanje počinje veoma rano. Plod pelima je orašica smeđe boje, dužine 2-2,5 i širine 2 mm. Zrelo sjeme je tvrdo, okruglo, tamnosmeđe boje (Saličinović i Tanović, 2006). Masa 1.000 zrna je 3,6-10,6 grama.U jednom gramu ima 100-270 sjemenki. Sjeme sazrijeva do početka avgusta. Pelim se proizvodi iz sjemena i rasada. U prvoj godini biljka se slabije razvija i daje mali broj izdanaka, dok u drugoj razvoj teče znatno brže, pri čemu se formira veliki broj izdanaka. Ako se stariji izdanci odstrane na vrijeme, tada izbijaju novi sa mnogo krupnijim listovima.(Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020. Tehnologija proizvodnje ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja.)

 

PORIJEKLO I RASPROSTRANJENOST

            Pelim vodi porijeklo iz Mediterana (Blumenthal i sar. 2000). Na području Crne Gore

rasprostranjen je na mediteranskom i submediteranskom kršu, sa nekoliko kontinentalnih

eksklava koje su izložene uticaju izmijenjene mediteranske klime (Stešević i sar., 2014). Sa

ekonomskog stanovišta, predstavlja najvažniju ljekovitu i aromatičnu biljku u Crnoj Gori.

Međutim, gotovo sva dobijena sirovina sakupljena je iz samoniklih populacija. Po podacima

dobijenim iz Agencije za zaštitu životne sredine količina sakupljene suve mase listova u 2009.

godini iznosila je 50.000 kg, u 2010. - 290.000 kg, 2011. - 14.000 kg i u 2012. - 70.000 kg.

Sakupljanje sirovine iz samoniklih populacija ima negativan uticaj na samu populaciju. Sa

druge strane sakupljeni materijal nije uniforman, pa mu je i cijena niža. Iz tog razloga potrebno

je raditi na promociji gajenja ove vrste, tj. genotipova koji se odlikuju visokim prinosom i

kvalitetom ulja, usaglašenim sa ISO 9909 standarima.

Iz područja koja gravitiraju Jadranskom moru (Crna Gora, Hercegovina, Dalmacija,

Albanija, Makedonija) potiče najkvalitetnija sirovina pelima na svijetu. Pelim sa ovih prostora

ima visok sadržaj etarskog ulja koje mu daje snažan i karakterističan miris. Cjelokupne količine

pelima proizvedenog ili sakupljenog na ovim prostorima se izvoze, uglavnom u SAD. Pelim se

u manjem obimu gaji i u drugim evropskim državama, gdje daje znatno manje prinose slabijeg

kvaliteta. Ova ljekovita biljka gaji se još u Tunisu, Italiji, Alžiru, Maroku, Francuskoj, Španiji,

Grčkoj, Turskoj, Kipru i Albaniji. Osim ove vrste poznate su i Salvia sclarea L. (muškatna

žalfija), Salvia verticilata L. (pršljenasta žalfija) i Salvia pratensis L. (livadska žalfija).

Zahvaljujući budžetskoj podršci podizanju zasada ljekovitog i aromatičnog bilja zadnjih

godina u Crnoj Gori raste interesovanje poljoprivrednih proizvođača da se bave plantažnim

uzgojem. Prema podacima Savjetodavne službe u biljnoj proizvodnji, u 2014. i 2015. godini,

pelim se proizvodio na 45 ha. Interesovanje za ovaj vid biljne proizvodnje je sve veće, pa u

skorijoj budućnosti možemo očekivati značajnije povećanje proizvodnje pelima na plantažama.(Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020. Tehnologija proizvodnje ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja.)

 

USLOVI USPIJEVANJA

            Pelim je biljka toplog i suvog područja koja dobro podnosi visoke temperature. Klija na

temperaturi od 12 do 15°C, može i na nižoj, ali je tada klijanje znatno sporije. Hladno vrijeme

tokom vegetacije mu ne pogoduje. Mlade biljke teže podnose mrazeve i sušu u odnosu na

starije. Ako nema dovoljno svjetlosti i toplote, kvalitet droge je znatno slabiji.U fazi nicanja i mlađim fazama razvoja pelim zahtijeva optimalnu vlažnost zemljišta,dok odrasla biljka dobro podnosi sušu, pa čak i dugotrajnu. Prevelika vlažnost nije dobra za pelim jer u takvim uslovima dolazi do truljenja korijena. Pelim se zadovoljava minimalnim količinama hranjivih elemenata pa se može gajiti na skoro svim tipovima zemljišta. Ipak, bolji prinosi i kvalitet dobijaju se proizvodnjom na strukturnim zemljištima, dobrih vodno-vazdušnih osobina. Suviše vlažna i glinovita zemljišta

ne preporučuju se za gajenje pelima. Prema nekim istraživanjima, sirovina proizvedena na

slabijim zemljištima je boljeg kvaliteta.(Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020. Tehnologija proizvodnje ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja.)

 

SORTIMENT

            Postoji veći broj sorti pelima koje se u manjem ili većem obimu gaje u različitim

državama: Casola, Cempo Ippo, Syn-1 (Italija), Medeia, Travriiska (Ukrajina), Regula

(Švajcarska), Krajova (Češka), Extracta (Njemačka), Bona (Poljska), Dessislava (Bugarska), De

Rasmiresti (Rumunija), Nazareth (Izrael) i druge (Aiello, 2004, https://www. bundessortenamt.

de/internet30/fileadmin/Files/PDF/bsl_arznei_2002.pdf). U plantažnom uzgoju koriste se i

neselekcionisani genotipovi i lokalne populacije. Na području Crne Gore pelim je zastupljen

sa tipskom podvrstom Salvia officinalis subsp. officinalis i 3 hemotipa: hemotip A, koji je bogat

ukupnim tujonima; hemotip C, bogat sa kamforom, kamfenom, i α-pinenom i hemotip B, sa

umjerenim sadržajem tujona, α-pinena, kamfena, i kamfora i visokim sadržajem borneola

(Stešević i sar., 2014). Od neselekcionisanih sorti u našem području gaji se Primorska.

 

TEHNOLOGIJA GAJENJA

            Pelim se razmnožava generativno (sjemenom) i vegetativno (dijeljenjem bokora i

reznicama). Razmnožavanje pelima dijeljenjem bokora se ne primenjuje u širokoj praksi. U

plantažnom uzgoju pelim se razmnožava sjemenom i to preko proizvodnje rasada ili direktnom

sjetvom sjemena. Kao višegodišnja kultura gaji se izvan plodoreda. Uspješno se gaji poslije

skoro svih ratarskih kultura, ali mu najviše odgovaraju strna žita. Zemljište za pelim se kao i za većinu ljekovito-začinskih biljaka ore početkom jeseni. Kako je to u proizvodnji pelima jedna od najvažnijih agrotehničkih mjera, izvodi se na dubiniod 40 cm. Pred oranje treba unijeti 20-30 t/ha stajnjaka i 50-70 kg/ha azota, 40-60 kg/hafosfora i 40-60 kg/ha kalijuma. U narednim godinama dovoljno je đubriti sa 400 kg/ha NPK đubriva. Direktna sjetva sjemena obavlja se krajem marta - početkom aprila. Sjetva sijačicom obavlja se na razmak 50 x 1-1,5 cm i dubinom sjetve 2 cm. Na jednom dužnom metru treba da bude oko 70-80 biljaka. Za sjetvu jednog hektara potrebno je 10-12 kg sjemena, minimalneklijavosti 80%. Ako je usjev posijan blagovremeno, onda su u prvoj godini moguće i dvije žetve.Ukoliko se usjev pelima zasniva iz rasada, onda rasad treba proizvoditi u hladnim lejama, jer je ta proizvodnja jeftinija. Sjeme se sije u aprilu, odnosno maju u dobro pripremljene leje, nameđuredni razmak 15-20 cm. Posijano sjeme se pokriva slojem zemlje debljine 1 cm, jer bržeklija ne niče u mraku nego na svjetlosti. Ovako posijano sjeme niče za 15-20 dana. Veoma je važno da se u toku ljeta rasad redovno plijevi i zaliva. Radi stimulisanja bržeg razvoja većeg broja bočnih grana i listova rasad se u hladnim lejama orezuje na visinu od 8-10 cm. Do oktobra rasad dostiže visinu od 15-20 cm, kada se presađuje u polje. Rasađivanje sadilicama

obavlja se na međuredno rastojanje od 70 cm, sa razmakom biljaka u redu od 40-50 cm. Za 1

m2 leje potrebno je 5-8 g sjemena. Za proizvodnju rasada za sadnju 1 ha pelima potrebno je

250-300 m2 lijehe. Ako se pelim proizvodi iz rasada, usjev se u godini sadnje kosi jednom ili

se uopšte ne kosi.(Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020. Tehnologija proizvodnje ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja.)

Pelim niče 20-25 dana nakon sjetve. U prvoj godini proizvodnje, radi sprečavanja

veće pojave korova, primjenjuje se višekratno okopavanje i međuredno kultiviranje. Prvo

kultiviranje u proljeće obavlja se u fazi razvoja 2-3 lista, kada se obavlja i tzv. buketiranje

prolaskom oruđa buketatora (sličnog kultivatoru) poprečno na pravac redova. Tako se

formiraju buketi dužine 10-15 cm, sa razmakom između buketa od 20-25 cm. Jedan buket

ima oko 5-7 biljaka. Tokom vegetacije obavljaju se 3-4 kultivacije. U starijim zasadima u rano

proljeće (april) vrši se odstranjivanje izmrzlih nadzemnih djelova, orezivanjem na visinu od

oko 10 cm.Ukoliko se usjev zasniva sjetvom sjemena, za suzbijanje širokolisnih korova mogu se

koristiti herbicidi parakvat ili dikvat. Primjenjuju se poslije sjetve, a prije nicanja usjeva u količini

od 3 l/ha. Uskolisni korovi suzbijaju se fluazifopbutilom, haloksifopom, kvizalofopetilom (1-

1,5 l/ha). Višegodišnje biljke brzo rastu u proljeće pa se ranim zatvaranjem redova smanjuje

mogućnost nicanja korova. U slučaju potrebe usjev se može tretirati sa herbicidom terbacil

(1-1,5 kg/ha). Pelim se bere 2-3 puta godišnje (list), ili se kosi kompletna biljka iznad odrvenjelih

djelova, na visini 10-12 cm od zemlje (niže košene biljke lako izmrzavaju tokom zime).

Košenje se obavlja srpom, kosom ili kosačicom. Odmah nakon kosidbe pristupa se odvajanju

listova. Prinos pelima je najniži u prvoj godini, dok se sa starenjem usjeva prinosi postepeno

povećavaju i maksimum dostižu u trećoj i četvrtoj godini. Pelim se može iskorišćavati od 6-10

godina, ali pošto poslije četvrte godine prinosi naglo opadaju, to se duže gajenje ne isplati.

Prinos suve herbe kreće se od 5.000 do 6.000 kg/ha, odnosno suvog lista oko 2.000-2.500 kg/

ha. (Prof. dr Zoran Jovović i saradnici 2020. Tehnologija proizvodnje ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja.)

Prinos etarskog ulja je 20-30 kg/ha (Kišgeci i sar., 2009). Pokošena masa se suši u zaštićenom prostoru na promaji ili u termičkim sušarama na temperaturi ne većoj od 35°C. Nakon sušenja listovi se odvajaju trljanjem i ventiliranjem. Ostatak biljne mase koristi se za proizvodnju etarskog ulja. Najbolja sirovina dobija se pri žetvi pelima neposredno pred ili u početku cvjetanja, a to je najčešće u junu i julu. Ako se žetva obavlja radi proizvodnje etarskog ulja usjev se kosi u fazi punog cvjetanja. Etarsko ulje se dobija destilacijom pomoću vodene pare. To je bistra, žućkastozelenkasta tečnost aromatičnog mirisa i ukusa. Ukoliko se destilacija ne može obaviti odmah nakon žetve, onda se biljni materijal suši, a destilacija obavlja kasnije iz osušenih zeljastih djelova biljke (Stepanović i Radanović, 2011).

 

BOLESTI I ŠTETOČINE

U proizvodnji pelima bolesti se rijetko javljaju. Ukoliko se i jave one rijetko pričinjavaju

ozbiljnije štete da bi se sprovodile mjere zaštite. Gljive Ascochyta vicina Sacc. i Phomasalviae Brun mogu uzrokovati pojavu pjegavosti, a Oidium erysiphoides Fr. pepelnice listova. Problem u proizvodnji pelima mogu pričinjavati i Erysiphe salviae (Jacz.) Blumer, koja uzrokuje plijesan na listovima ili Puccinia salviae Unger, uzročnik rđe. Buvači (Alticinae) i mala zelena cikada (Cicadella viridis L.) su najčešće štetočine pelima (Dahler i Pelzmann,1999, Jankulovski i sar., 2005).

 

HEMIJSKI SASTAV I UPOTREBA

            Pelim se proizvodi radi lista - Salviae folium, cijelog nadzemnog dijela - Salviae

herba i etarskog ulja - Salviae aetheroleum. Upotrebljava se u kozmetičkoj, farmaceutskoj i

prehrambenoj industriji. Globalna potražnja za drogom i etarskim uljem pelima je u stalnom

porastu. Pelim ima antibakterijsko, fungicidno, virustatično, antioksidativno, antispasmodično,

antikancerogeno i lokalno protivupalno djejstvo (Baričevič i Bartol, 2000; Baričevič i sar.,

2001b). Osim antibakterijskog dejstva na gram pozitivne bakterije (Staphylococcus aureus

Rosenbach), utvrđen je i antimutageni potencial suvih metanolnih ekstrakata (sa 1,92-2,84%

ruzmarinske kiseline) dobijenih iz listova pelima različitih genetskih izvora (Baričevič i sar.,

1996; Filipič i Baričevič, 1997). Antibakterijsko dejstvo etarskog ulja pelima pripisuje se prije

svega njegovom glavnom sastojku tujonu (Bradley, 2006; Newall i sar., 1996). List pelima

sadrži od 1,6 do 2,7% etarskog ulja. Najefikasnije biološki aktivne komponente pelima su

monoterpeni: α- i β-tujon (30 do 60%), 1,8-cineol (9 do15%), kamfor (8 do 22%) i borneol

(6%), (Di Cesare i sar., 2001; Couladis, 2002), zatim flavonoidi (Vang i sar., 1998; Miura i sar.,

2002) i druge polifenolne komponente (ruzmarinska kiselina i derivati) (Lu i Foo, 1999, 2000,

2001; Ho i sar., 2000), diterpenoidi (karnozolna kiselina i karnozol), triterpenoidi (oleanolna i

ursolna kisjelina i njihovi derivati) (ESCOP Monographs, 2003). Pelim se koristi i kao ljekovita, začinska i medonosna biljka. Ljekoviti djelovi pelima su listovi i mlade grančice. Kao ljekovita biljka pelim se koristi za proizvodnju mnogih ljekova, kao npr. ljekova protiv upale grla, desni, katara, reumatizma itd. Koristi se i protiv upale mokraćnih kanala, neurednog menstrualnog ciklusa, za jačanje sluzokože, spravljanje rastvora za ispiranje usta, kao i protiv prevelikog znojenja. Pelim je odličan lijek za čišćenje jetre i za bolesti bubrega. Čaj od pelima upotrebljava se za jačanje organizma. Djelotvorni efekat čaja dobro je poznat i u domaćinstvu kod liječenja upale grla i desni. Osim u medicini, pelim se koristi i u kozmetici za izradu raznih krema, sprejova i zubnih pasti. Upotrebljava se u proizvodnji bombona, guma za žvakanje, keksa i čokolada. Kao aromatična biljka koristi se u spremanju: supa, variva, sira, sosova, pečene jagnjetine, ribe itd. Važno je znati da je pelim, a naročito njegovo etarsko ulje, otrovan ako se u većim količinama konzumira duži vremenski period. Zbog sadržaja tujona ne smiju ga koristiti trudnice i osobe koje pate od epilepsije (Bešlija, 2004).

1. Crveni zdravac (Lat. Geranium robertianum). Široko rasprostranjen na području NP ,,Lovćen” na napuštenim livadama, pašnjacima, ali i djelimično na kamenjaru. Opis: Jednogodišnja zeljasta biljka koja raste u šumama do 1800 m.n.v. Rasprostranjena je gotovo u čitavoj Evropi, sjevernoj Americi, sjevernoj Africi, Balkanskom poluostrvu. Stabljika je uspravna, razgranata, maljava, duga do 40 cm. Listovi su brojni, podijeljeni na 3-5 trodjelnih, perasto isječenih režnjeva. Cvjetovi su na dugačkim peteljkama, svjetlocrvene boje. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen nadzemni dio biljke u cvijetu (Lat. Geranii herba). Hemijski sastav:  Nadzemni dio zdravca – žive trave sadrži tanine, flavonoide, gorka jedinjenja, smole. Upotreba: Kod dijareje, spolja za ispiranje usta i grla i kod manjih oštećenja kože. U narodnoj medicini se koristi: Kao sredstvo za površinsko skupljanje tkiva, za zaustavljanje krvarenja, za zarastanje manjih oštećenja kože i sluzokože, kod upale sluznice organa za varenje

Način pripreme i upotrebe čaja: Kafenu kašiku zdravca preliti šoljom (200 ml) ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 15 minuta. Procijediti i piti dva do tri puta dnevno po šolju čaja između obroka.

            2. Gorski-planinski čaj ( Lat. Origanum vulgare). Rsprostranjen na pojedinim djelovima NP ,,Lovćen.” Opis: Stabljika je mrkocrvena do ljubičasta, listovi su na lisnim drškama, jajasti, cijelog ili nejasno nazubljenog oboda, prekriveni žlijezdama. Cvjetovi daju izgled metlice, sa tamnocrvenim ili karmincrvenim krunicama. Cijela biljka miriše. Raste u umjerenom pojasu Evroazije, na sušnim obroncima, siromašnim livadama i u svijetlim listopadnim šumama.

Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen nadzemni dio biljke (Lat. Origani herba). Hemijski sastav:  Gorski čaj sadrži etarsko ulje (u kome dominiraju timol i karvakrol), flavonoide, rozmaricinsku, kafenu, protokatehinsku kisjelinu, tanine. Upotreba:  Aktivni sastojci pokazuju antimikrobno dejstvo pa se gorski čaj koristi kod kašlja, bronhitisa, kod urinarnih infekcija, kod bolesti organa za varenje. Način pripreme i upotrebe čaja:  Kafenu kašiku herbe vranilovke preliti sa 200 ml ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 10 min. Procijediti i piti 2-3 puta na dan po šolju čaja.

            3. Kupina (Lat. Rubus fruticosus). Široko rasprostranjena u NP ,,Lovćen.”  na međama, napuštenim katunima, kamenjaru.  Opis: Stabljika je uglasta, manje ili više povijena, odrvjenjela sa trnjem. Listovi su prstasti sa pet testerasto nazubljenih listića (5-12 cm) sa trnjem na lisnoj dršci. Cvjetovi su u cvastima, bijele do crvene boje sa trnićima. Široko je rasprostranjena po šumama, živicama i livadama u brdsko-planinskom području. Kao ljekoviti dio biljke koristi se:  Osušen list (Lat. Rubi fruticosi folium)Hemijski sastav:  List kupine sdraži 8-14% tanina, organske kisjeline, flavonoide. Upotreba: Aktivni sastojci djeluju na skupljanje tkiva i smirenje upale crevne sluzokože. Kupinov list se preporučuje kod akutnih proliva i za ispiranje kod upala sluzokože usne duplje. Usled stimulisanja lučenja insulina blago djeluje i na sniženje nivoa šećera u krvi. Takođe se koristi: Fermentisani list koristi se i kao zamjena za ruski ili indijski čaj, plod se koristi u ishrani. Način pripreme i upotrebe čaja:  Supenu kašiku lista kupine preliti sa 200 ml ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 15 minuta. Čaj procijediti i piti 2-3 puta dnevno po šolju čaja. Odličan za mješavinu za zimski voćni vitaminski čaj zajedno sa listovima i plodovima šumske maline, šumske jagode, trnjine.

            4. Petrovac (Lat. Agrimonia eupatoria).  Široko rasprostranjena obodom listopadnih šuma i na livadama na području NP ,,Lovćen.”: Stabljika je uspravna, nerazgranata, mjestimično dlakava. Prizemni listovi su u rozeti, a ostali naizmjenični, perasti, sa 2-6 pari elipsastih ili rombičnih grubo nazubljenih listića. Cvjetovi su u gustim klasastim cvastima sa pet kruničnih listića žute boje. Raste u srednjoj i južnoj Evropi, Mediteranu, Maloj Aziji i Kavkazu na sušnim livadama, pored puteva i na kamenjarima. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen nadzemni dio biljke (Agrimoniae herba). Hemijski sastav: Herba petrovca sadrži polisaharide, triterpene, flavonoide, tanine, vitamine C i K, nikotin amid i tiamin. U narodnoj medicini se koristi: Kod dječjih proliva i kolitisa, u urološkim čajevima, preparatima za pojačano lučenje žuči i spolja za obloge za brže zarastanje rana. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se tokom trudnoće i dojenja.

Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu supenu kašiku herbe petrovca preliti šoljom (200 ml) hladne vode i zagrijati da proključa. Sud poklopiti, ostaviti da stoji 5 min. Čaj procijediti i piti 2-3 puta na dan po šolju nezaslađenog čaja.

            5. Očajnica (Lat. Marrubium vulgare). Djelimično rasprostranjena na pojedinim djelovima NP ,,Lovćen” Opis: Biljka je gorkog ukusa i neprijatnog mirisa. Stabljika je uspravna, prekrivena bijelim maljama, listovi su okruglasto jajasti, liska je naborana i tupo nazubljena. Mladi listovi su gusto obrasli dlakama, kasnije ogole sa lica. Cvasti su skupljene u pazuhu listova u loptaste, razmaknute pršljenove. Cvjetovi su sitni, krunica je bijela pokrivena maljama. Raste u srednjoj Evropi, Mediteranu, Maloj Aziji, na Kavkazu, u Mesopotamiji, na sušnim livadama i pašnjacima. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen hadzemni dio biljke (Marrubii herba). Hemijski sastav:  Herba očajnice sadrži flavonoide, pirolidinske alkaloide, do 1% diterpena, etarsko ulje i tanine. Upotreba: Gorke materije herbe očajnice djeluju na podsticanje apetita, podstiču lučenje žuči, olakšavaju varenje, olakšavaju iskašljavanje. Takođe se koristi: U narodnoj medicini za regulisanje menstrualnog ciklusa i kod neplodnosti u žena. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se upotreba tokom trudnoće i dojenja. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašičicu herbe očajnice preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji 10 minuta, procijediti. Piti 2-3 puta dnevno po jednu šolju čaja prije obroka.

            6. Virak (Lat. Alchemilla Vulgaris). Djelimično rasprostranjena na pojedinim djelovima NP ,,Lovćen.” Virak je zeljasta biljka koja može dostići visinu i do pola metra i obrazovati male žbunove.  Izdancii su zeleni i goli, a biljka je karakteristična po zvjezdasto naboranim, mekim i maljavim listovima na čijim se rubovima izlučuju sićušne kapljice tečnosti koje se povremeno skupljaju u dnu lista obrazujući jednu krupnu kap. Te dragocjene svjetlucave kapljice sakupljali su u srednjem vijeku alhemičari kako bi ih koristili za dobijanje ,,eliksira vječnog života”, ,,kamena mudrosti” ili zlata. Odatle i potiče latinski naziv biljke: Alchemilla.Čest stanovnik vlažnih livada  virak je ljekovita biljka koja raste u Evropi, Sjevernoj Americi i Aziji sve do 2000 metara nadmorske visine. Sadrži kao aktivne supstance tanine, proantocijanidine, katehin, flavonide, fitosterole, salicilnu kisjelinu, palmitinsku i stearinsku kisjelinu.Kod starih Germana virak je bio posvećen boginji prirode i plodnosti, Frigi. Prvi put se u spisima o ljekovitom bilju pominje 1485.  i od tada je opisan u svim važnijim delima o ljekovitom bilju. Podaci o njegovim ljekovitim svojstvima potiču u najvećem dijelu iz narodne medicine gdje je korišćen za zacjeljevanje rana, zaustavljanje krvarenja, zarastanja desni posle vađenja zuba, kao i kod lakših proliva. Tradicionalno se koristi i za ublažavanje tegoba usled proširenih vena i hemoroida.Najćešće, ipak, virak se preporučuje kod ženskih bolesti: premenstrualnih bolova, pojačanog menstrualnog krvarenja, kod oslabljenog tonusa materice, u slučaju fibroma i endometrioze, tokom perioda pre-menopauze, kao i za intimnu njegu u slučaju pojačanog vaginalnog sekreta. Iskustva narodne medicine potvrđena su i naučnim ispitivanjima koja su pokazala njegovo gestogeno, protivupalno i antiseptično delovanje. Herba (nadzemni dio) virka oficinalna je po X Francuskoj Farmakopeji, gde se nalazi na A listi (ljekovito bilje sa tradicionalnom upotrebom). Evropska Medicinska Agencija za sada nema monografiju o virku.

7. Glog (Lat. Crataegus monogyna) Djelimično rasprostranjen na pojedinim djelovima NP ,,Lovćen.” Glog često raste uz ograde i živice i na obodima listopadnih i četinarskih šuma širom Srednje Evrope i Azije kao grm srednje veličine, dok na pogodnom tlu može izrasti i u čvrsto razgranato drvo. Stablo mu je tvrdo i žilavo, mlade grane su često trnovite, listovi su polimorfni a cvjetovi su grupisani u cvasti bijele ili ružičaste boje. U Keltskoj mitologiji glog je smatran jednom od dvadeset svetih biljki, a u našoj narodnoj mitologiji pripisuje mu se uloga zaštitnika od vampira. Prvi zapisi o ljekovitosti gloga potiču sa početka XIV vijeka kada ga je Petrus Kvescentis peporučivao za liječenje gihta. Upotreba gloga za liječenje hipertenzije i palpitacija prvi put se pominje 1695. da bi blagotvorno dejstvo gloga na srce zvanično potvrdili američki ljekari Dženings i Klements 1896-98 godine. Sušeni cvjetovi i listovi sadrže oligomerne procijanidine (oksiakantin), kardiotonične amine (trimetilamin), fitosterole, polifenole, tanine, polisaharide, triterpene, vitamin C i E i etarsko ulje. Plodovi gloga sadrže kardiotonične amine, glukozide, oligomerne procijanidine, flavonoide, tanine, saponine, fosfornu kisjelinu, mineralne soli kalijuma, kalcijuma, natrijuma i fruktozu. Aktivni sastojci gloga povoljno deluju na normalizovanje srčanog ritma, a u slučaju hipertenzije ili hipotenzije povoljno djeluju na normalizovanje krvnog pritiska. Kod staračkog srca, poslije preležanog miokarditisa ili poslije infarkta miokarda, upotreba gloga pomaže oporavku srčanog mišića. Glog djeluje umirujuće i na centralni nervni sistem pa se upotreba preporučuje kod povećane razdražljivosti i nesanice. U narodnoj medicini upotreba gloga se preporučuje za ublažavanju simptoma menopauze, kod povišene tjelesne temperature, za umirenje kašlja, u vidu obloga za smirenje bolova kod bolesti mokraćnih kanala i kao sredstvo za umirenje kod epileptičnih napada.

Evropska Medicinska Agencija u monografiji posvećenoj glogu, na osnovu iskustava o tradicionalnoj upotrebi, preporučuje njegovu upotrebu kod povremenih tegoba u vidu palpitacija  (“nervoze srca” usled anksioznosti), kod stresnih stanja i kod poremećaja sna. Monografija navodi da, ukoliko do poboljšanja simptoma ne dođe tokom  dvije nedelje redovne upotrebe gloga, upotrebu treba prekinuti i obratiti se ljekaru radi odgovarajuće dijagnostike i terapije. Takođe, u slučaju otoka nogu, bola u predjelu grudi ili vrata, teškoća pri disanju, pomoć ljekara treba potražiti odmah. Usled nedostatka podataka o bezbjednosti upotrebe, Evropska Medicinska Agencija ne preporučuje upotrebu gloga kod djece mlađe od 12 godina u slučaju stresa i poremećaja sna, kao ni kod djece i adolescenata mlađih od 18 godina kada su u pitanju srčane tegobe, iz razloga što takva stanja zahtijevaju ozbiljan medicinski nadzor i tretman.

Savremena istraživanja pokazala su da upotreba ekstrakta gloga doprinosi prevenciji infarkta. Tanini prisutni u glogu djeluju kao vazodilatatori a polifenoli imaju antioksidantno dejstvo. Takođe, novija istraživanja pokazala su da upotreba čaja od ploda gloga tokom tretmana hemioterapijom ili zračenjem pacijenata oboljelih od malignih bolesti može imati zaštitnu ulogu na zdrave ćelije organizma.

Opis: Žbun ili nisko drvo sa trnovitim mladim grančicama koje mogu biti gole ili dlakave. Listovi su polimorfni sa 3-7 razdvojenih režnjeva. Cvjetovi su grupisani u cvasti u obliku gronje, bijeli ili ružičasti. Plod je jajasta bobica sa košticom dugom do 7 mm. Kao ljekoviti dio biljke koristi se:  Osušen cvijet sa listom (Cratagei summitates) i osušen plod (Crataegi fructus). Hemijski sastav: List, cvijet i plod gloga sadrže do 3% oligomernih procijanidina, do 2% flavonoida, kardiotonične amine. Upotreba: Kod blažih oblika oslabljenog srca, povećava prokrvljenost srčanog mišića, djeluje kao blagi aniaritmik i u prevenciji povišenog krvnog pritiska. Ograničenja u upotrebi: Ne preporučuje se tokom trudnoće i dojenja, kao ni za samoliječenje. Način pripreme i upotrebe čaja: Jednu kafenu kašiku cvijeta gloga sa listom preliti šoljom (200 ml) ključale vode. Sud poklopiti, ostaviti da stoji 10 minuta. Procijediti i piti tri puta dnevno po šolju čaja.

8. Islandski lišaj (Lat. Cetrária islándica) Djelimično rasprostranjen na kamenjaru NP ,,Lovćen.” Pretežno je rasprostranjen na sjevernoj polulopti: u Sjevernoj Evropi, Sibiru i Sjevernoj Americi. U hladnim arktičkim krajevima raste i u ravnici, a kod nas u Srednjoj Evropi i Španiji po svima planinama, osobito na nepristupačnim i vjetrovima izloženim vrletima i goletima. Prikuplja se prvenstveno noću ili za vlažnog, kišnog vremena – jer ga je tad i lakše odvojiti sa podloge – zatim se očisti, opere i osuši. Najviše medicinskog lišaja se skupi u Skandinaviji i Srednjoj Evropi.

Talus je manje-više uspravan i svojom razgranatošću donekle liči na mali grm (otud i „lišaj grmaš“). Visok je do 10 cm, a debeo svega do 0,5 mm, nepravilno dihotomski, prstasto razgranat i s obje strane go. Pojedini ogranci su pri dnu žljebasti, skoro u cijev zavijeni, a na vrhu su rašireni, nepravilno trepavičasti, nazubljeni i kovrčasti. Po obodu je lišaj reckast. Na strani okrenutoj svjetlosti lišaj je dosta tamnomaslinastozelen, a na suprotnoj strani je svjetlije boje, sa bjeličastim mrljama. Osušeni lišaj je sasvim svijetle, ponekad gotovo bijele boje. Svjež lišaj je mek i kožasto žilav, a osušen je dosta krt i lomljiv; u vodi se razmekša i postane savitljiv. Ovo ljekovito bilje je vrlo slabog mirisa; tek kad se sitni, osjeti se miris na morske alge. Ukusa je sluzavo-gorkog i bljutavog. U vodi raskvašen manje je gorak; ispiran alkoholom iIi 1%-nom potašom potpuno izgubi gorčinu. U Norveškoj i Irskoj lišaj se prethodno drži 24 časa u vodi da bi mu odstranili gorčinu (cetrarin), osuši i samelje, pa se brašno upotrebljava za ishranu. Hranljiva vrednost je upola manja od pšeničnog brašna, jer se lihenin teže vari od skroba. Sastav: Ima do 50% Iihenina, lišajskog skroba koji sa jodom ne poplavi. Membrane hifa su pretežno od lihenina. Ima još oko 10% dekstrolihenina ili izolihenina, koji je izomer lihenina i koji u reakciji s jodom poplavi (ali ipak slabije nego skrob); oba ova ugljena hidrata hidrolizom pomoću razblažene sumporne kisjeline daju glikozu i druge sećere (do 70%) koji mogu prevreti u alkohol, pa zato sjeverni narodi mnogo upotrebljavaju lišaj za izradu alkoholnih pića. U hladnoj vodi lihenin slabo nabubri, a tek u toploj se rastvori; ohlađeni rastvor (1 : 19) se uhvati u piktije gorkog ukusa. Dekstrolihenin se rastvara i u hladnoj vodi. U lišaju ima i oko 2-3% cetrarina ili cetraninske kisjeline, oko 1% lihensterinske kisjeline, malo etarskog ulja, gume, gvožđa, sećera itd.

Upotreba: Ova ljekovita biljka odvajkada služi za hranu narodima krajnjeg Sjevera, Laponcima , i Islanđanima, a u medicini od kraja XVIII vijeka kao amarum mucilaginosum (gorko sluzno sredstvo). Naročito je krajem tog vijeka bio u modi. Ublažava kašalj. Tinktura, zbog svoje gorčine, daje se protiv povraćanja i mučnine, posebno za vrijeme trudnoće. Droga iz koje je odstranjena gorčina daje se u narodnoj medicini i kao sluzavi ekspektorans protiv kašlja, promuklosti. Neki ljekari ga preporučuju dijabetičarima u obliku dijetalnog hleba. U narodu služi i protiv hronične dijareje, kao tonik i stomahik (dejstvo gorke cetrarne kisjeline). Daje se u obliku dekokta (10-25g na 1.000), želea, paste, tinkture (30-50 kapi), praška (3-10g) i sirupa (30-100g), a najčešće ulazi u sastav plućnih čajeva. Način upotrebe: Supenu kašiku čaja preliti sa 2 dcl ključale vode, poklopiti i ostaviti da stoji 30 min. pa procijediti. Piti tri puta dnevno prije jela po 2 dcl nezaslađenog čaja.

9. Crvena kleka (Lat. Juniperus oxycedrus). Široko rasprostranjena na području NP ,,Lovćen” posebno na južnim padinama prema crnogorskom primorju. Ne miješati crvenu kleku sa plavom (Lat. Oxycedrus communis) koja je sitnija i ima drugu namjenu. Crvena kleka je zimzelen grm visine od 0,5 do 7 m, sa vrlo uskim, zašiljenim, bodljikavim listićima, vrlo otporan, gusto i nepravilno razgranat grm. Zeleni plodovi su jajastog oblika, a zreli su okrugli i crno-ljubičasti, imaju smolast i aromatičan miris i gorko sladak ukus. Cijela biljka je ljekovita, ali se najčešće koriste plodovi. Ljekoviti su samo potpuno zreli plodovi, ljubičaste boje dvogodišnji, dok jednogodišnji zeleni, nijesu ljekoviti, pa ih ne treba koristiti. Beru se od kraja ljeta do početka zime, a suše na vjetru.  Iglice i mlade grane beru se od maja do kraja jula, koje se usitne i suše na isti način kao i plodovi. Cvjetovi su sitni i nalaze se u pazuhu listova, odvojeni na pojedinim biljkama. Plod je okrugla bobica, u prvoj godini je zelena, a tek u drugoj sazrije, kada je crnosmeđa i okrugla, sa plavom peteljkom. Moguć je i trogodišnji period od cvjetanja do sazrijevanja. Crvena kleka uspijeva na kamenitim i kraškim terenima od primorskih do planinskih i brdskih područja. Kod nas se najviše nalazi po brdskim i planinskim suvim kraškim terenima.

Ljekovitost kleke je odavno poznata, a njena svojstva se koriste protivzastoja mokraće, za dezinfekciju mokraćnih organa, poboljšanje probave, iskašljavanje, protiv bolesti želuca, bubrega. Kleka se mnogo više upotrebljava u narodnoj nego u školskoj medicini. Inače, klekinje su kod nas i u drugim istočno-mediteranskim zemljama jedan od najpoznatijih i najviše upotrebljavanih narodnih i domaćih lijekova, isto tako važan i omiljen kao što su hajdučka trava, kantarion, pelim i kičica, ljekovite biljke bez kojih se naše kuće ne mogu zamisliti. U narodu se upotrebljava za liječenje mnogih bolesti, za unutrašnju upotrebu kao diuretik, protiv prehlade, kašlja, gonoreje, astme, za stomak, znojenje, te za spoljnju upotrebu u jakoj rakiji za obloge i trljanje protiv pothlađenosti, reumatizma i sličnih bolesti. Klekovača je nadaleko poznata veoma aromatična rakija. Upotrebljavaju je i kao domaći lijek i dezinfekcijsko sredstvo. Sol za kupanje obogaćena eteričnim uljem od crvene kleke pomaže pri napetosti i stresu, poboljšava cirkulaciju, smanjuje bolove u zglobovima i mišićima, zarastanju rana, znojnih nogu.

Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen plod (Lat. Juniperi fructus). Hemijski sastav: Plod crvene kleke sadrži do 2,5% etarskog ulja, flavonoide, proantocijane, šećere. Upotreba: Aktivni sastojci ploda kleke djeluju na podspješenje izlučivanja mokraće povećanjem glomerularne filtracije. U narodnoj medicini se koristi: Kod različitih stomačnih tegoba, za izmokravanje i sniženje povišene tjelesne temperature, kod ekcema. Etarsko ulje se koristi za aromatizovanje džina.

Ograničenja u upotrebi:  Ne smije se koristiti kod bubrežnih oboljenja (nefritisa i pijelonefritisa), tokom dojenja, ni u trudnoći jer može dovesti do pobačaja. Način pripreme i upotrebe čaja:    Kafenu kašiku (izgnječenog) ploda kleke preliti sa 200 ml ključale vode. Sud poklopiti i ostaviti da stoji 10 min. Procijediti i piti tri puta dnevno po šolju čaja.

            10. Ženska širokolisna bokvica (Lat. Plantago major). Djelimično rasprostranjena na području NP ,,Lovćen” pored napuštenih puteva, na pjeskovitim zemljištima i u koritima povremenih izvora. Opis: Ženska bokvica: biljka je sa nekoliko uspravnih, rebrastih cvjetnih stabljika. Listovi su u prizemnoj rozeti široko-jajasti sa dugačkim drškama. Cvetovi su u klasovima na vrhu stabljika. Čašica je zelena, sitna, krunična cijev se završava sa 4 režnja. Antere su ljubičaste i štrče iz krunične cijevi. Kao ljekoviti dio biljke koristi se: Osušen list (Plantaginis majoris folium- Plantaginis lanceolatae folium). Hemijski sastav: List ženske bokvice sadrži iridoidne glikozide, sluzi, tanine, aminokiseline, flavonoide, alkaloide, alantoin. List muške bokvice sadrži iridoidne glikozide, sluzi, tanine, fenolne kisjeline, kumarin eskuletin, flavonoide, silicijumovu kisjelinu. Upotreba: Ženska bokvica: za olakšavanje mokrenja i zaustavljanje krvarenja. Takođe se koristi:    U narodnoj medicini kod upale bešike sa krvarenjem, kod hemoroida koji krvare, hroničnog bronhitisa, bolova u želucu. Ograničenja u upotrebi:  Veće doze mogu izazvati laksativni efekat i dovesti do sniženja pritiska. Izbjegavati upotrebu tokom trudnoće. Način pripreme i upotrebe čaja:     Jednu supenu kašiku lista bokvice preliti šoljom (200 ml) ključale vode, ostaviti da stoji pola sata, procijediti. Piti 2-3 puta dnevno po jednu šolju čaja poslije jela.