Jednostrana „analitičnost“ rukovođenja tehnikama (pred)izbornog inženjeringa nekritičke podrške tadašnjoj opoziciji, posredstvom metoda javne i tajne propagande; lobističkih grupa; komunikaciono novotehnološke manipulacije; diplomatskog prihvatanja i odbijanja; tek, isforsirana podrška dijela međunarodnih aktera u sinergiji sa djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, finalizovana je 30 avgusta 2020. godine novom vlašću troglave koalicije.

Iznjihalo se političko čedo, koje će vrlo brzo, i za same projektante nove političke (nad)realnosti u Crnoj Gori neočekivano postati ČUDO. Rodilo se, valja ga ljuljati. No, dokle… Ko s đavolom tikve sadi…ili što se grbo rodi…tek, bilo kako, čedo je, naraslo i preraslo u čudo koje je čak i regio zabrinuo. Na razmeđi između čedomorstva i čudomorstva, politička nadrealnost eskalirajuće banalnosti, uspostavila je algoritam (pred)političkog totema koji će nezavisno od vremena trajanja ostaviti pojedinačno nasljeđe ne malih dimenzija. Po dubini.

Ne pokaza se promjena, sama po sebi, ni ljekovitom, ni reformskom, ni dinamičnom

I jeste čudo zadesilo građansku Crnu Goru. I jeste čudo zadesilo mentore čeda svoga, koji ne mogu vratiti duh u bocu i čedo u avgustovski medeni mjesec interesne ljubavi. Prohodalo je, sve sa bocom svetosavskog duha u klerikalnoj ruci i onom (ne)čuvenom „Moj narode“, da sam se ja pitao Crne Gore ne bi ni bilo, a i 9. maj dosta se slavio.

Potpisalo je čedo pre-poručeni prošlogodišnji septembarski koalicioni sporazum. Trpi papir sve. Osušilo se mastilo, utihnuo slavljenički buk, a na sceni, od meteža neprincipijelnosti, nezgrapnih izjava, radnji i političke atmosfere istočnjačko despotskih relikvija, na mnogim adresama muk. Otrglo se čedo ubijeđeno da je ni manje, ni više, no svakojako svjetsko (izborno) čudo. A čudesa ne dolaze svaki dan. I šta sad? Kako se i na koji način odreći roditeljstva, kako se odreći političkog rukopisa koji se zornim prepoznaje i čita od 2016. godine u redovima, a još više između njih.

I sad mentori u čudu, kome sve za „Budućnost Crne Gore“ kazati zbogom a kome URA? Obnevidjelost suštinom vjekovnih balkanskih atavizama i hroničnih skoro nevidljivih linija između mržnje i zla, porodilo je ovdašnje čudo,od koga ne boli glava samo nas, jer je ova bolest i prelazna i zarazna.

Postizborna stvarnost ostaje da svjedoči o mukama trapavog presvlačenja iz četničkog gunja u evropski kostim. Navlačenje evropskog kostima ne ide baš lako. Naprotiv, usko je to odijelo, pa nove evropejce svako malo nešto žulja i steže. Evropsko odijelo je stvar kulture, tradicije, odnosa, navike, manira, stila… Radije bi se raspojasali kao ono nekad dočekujući Kavaju.

U broj manji (u)guraće se, ubjeđujući nas da im dobro stoji, te da lakovane cipele nikad nijesu ni skidali s nogu.

Sezona presvlačenja ubrzano je u toku. Toliko da su im i mnogi birači u šoku. Ponekog će možda i prevariti novim kostimom i teško sricanom evropskom retorikom. Žmureći na jedno oko „povjerovaće“ im i njihovi mentori. Guraće ih i voditi od salona do salona, ali džaba, teško se u te nove evropske cipele ulazi. Ali tome i služi politička lakirovka, manipulacija, propaganda, spin majstori…

Pa kome se proda. Za cijenu koliko to i koga košta, o tom po tom.

Evropsko odijelo je stvar kulture, tradicije, odnosa, navike, manira, stila… Radije bi se raspojasali kao ono nekad dočekujući Kavaju

Okrenu čedo leđa civilizacijskim vrijednostima liberalne demokratije, snaženja institucije i vladavine prava, otvorenosti, transparentnosti, sekularizma i antifašizma. Okrenu leđa prosvjetiteljskim idealima, principima i nazorima demokratske politike koji su konstitucija društva iz kog dolaze njihovi arhitekti.

Ne pokaza se promjena, sama po sebi, ni ljekovitom, ni reformskom, ni dinamičnom. Naprotiv! Ciljano i projektovano ulaganje dijela međunarodnih adresa, domaćih tzv. NVO i tzv. nezavisnih medija, i sve to za jedan više mandat, ne pokaza se političko-demokratskim kapitalom sa kojim je trebalo dugo i dugo likovati proglašavajući mršavu pobjedu istorijskom prekretnicom i konačnim oslobođenjem Crne Gore.

I sad, samo što čedo nešto izusti-promuca, eto ti ekipe dežurnih diplomatsko-medijskih vatrogasaca da požar gase. Trk od kabineta do kabineta, savjet po savjet, diktat po diktat, u medijima spin po spin, ali džaba. Sad je čedo čudo i prirodno je naraslo u čudovište. Ono koje ne skriva mržnju, koje vrijeđa, duri se na evropske standarde. Naraslo čudo do te mjere da snagom vjere pomjera i planine, sve pozivajući na tajnu zagrobnog, nekog boljeg, tamo daleko, života. I što god mentorski oci mislili o svom voljenom „oslobodilačkom“ čedu, znaju da ispred sebe nevoljno gledaju čudo.

Tek u čudu od čuda, mentorski štap i šargarepa, neuspješno pokušavaju reanimirati avgustovsko čedo.

Vještačenje je u toku…