U fokusu

Od divote do grozote!?

Jul 24, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Piše Goran Sekulović

 

Nedavna izjava crnogorskog premijera da je on po pitanju nacionalnog i građanskog pomirenja za to da se napravi jedinstven spomenik za sve žrtve pale za Crnu Goru, po uzoru na Španiju, s pravom je uzburkala javnost. O tom i takvom pomirenju, Krivokapić ne govori od tog intervjua nego praktično od kada je stupio na vlast, zajedno sa ostalim ”divnim predstavnicima Vlade Crne Gore”!?, kako ih nazva u pozdravnom govoru na dodjeli Trinaestojulske nagrade. Pošto je u kontinuitetu odavao i odao (u tolikoj mjeri da se čini kao da je to na poziciji premijera jedino i radio!?) dužno poštovanje tuđim državnim i vjerskim zastavama i znamenjima, te se poklonio stradalim pripadnicima fašističkih snaga i slugama okupatora – strogo pazeći da na dan Državnosti to isto ne učini u znak poštovanja na stradale pripadnike antifašizma – Krivokapić  je krenuo u novu fazu svog ”evanđeoskog”, ”apostolskog”, ”hrišćanskog” i ”pomiriteljskog” rada i nauma. Sada se konačno i dosjetio kako da se jednom za svagda riješi pitanje ”podjela”, kako on to voli da kaže, u zemlji – da se napravi zajednički spomenik za sve koji su ”pali” za Crnu Goru. Ne želi da mu se spominje kako se to slično ”riješilo” u Srbiji – naime, donošenjem skupštinske odgovarajuće odluke po kojoj su izjednačeni partizani i četnici, tj. pripadnici NOB-a na čelu sa Josipom Brozom Titom i Ravnogorskog pokreta na čelu sa Dragoslavom Dražom Mihailovićem. Ne, on kaže da Srbija to radi na jedan, na njen, a da će Crna Gora  to raditi na drugi, tj. na svoj način. Nije samo rekao u čemu je suštinska razlika, s obzirom da je i nema, jer i jedan i drugi način, tj. ”metod” – vode ka istom cilju: ka ”srpskom svetu”, alijas Velikoj Srbiji!?

 

 Nije spomenuo ni Franciska Franka, španskog fašističkog diktatora, koji je zapravo tvorac ideje o ‘’pomirenju’’ Španije na način da se podigne ‘’jedan zajednički spomenik’’ za sve – i fašiste, tj. poginule kao njegove pristalice i antifašiste, tj. pripadnike snaga koje su se borile za demokratsku i republikansku Španiju. A taj podatak koji je Krivokapić skrio – vrlo je bitan. Ono što je Franko radio poznati istoričar Pol Preston nazvao je „španskim holokaustom“. Kada je riječ o ‘’zajedničkom spomeniku svih Španaca’’ iz građanskog rata 1936-39.g, radi se zapravo o propagandnoj i politikantskoj, totalitarističkoj i fašističkoj prevari. Prevari kojoj je tek nedavno praktično došao kraj, jer je konačno prozreta i demistifikovana, tj. Španija je smogla civilizacijsku i emancipacijsku snagu da zbaci sa sebe i posljednje Frankove okove time što je, između ostalog, ekshumirala i premjestila njegove  posmrtne ostatke iz velike spomeničke grobnice na koju se ugleda danas Krivokapić, ali i time što je ove godine uklonila i posljednji spomenik španskom diktatoru na tlu Španije. Frankovo vrijeme je, dakle, konačno isteklo. To valjda zna i naš premijer pa ga i ne spominje. Ali je konačno isteklo i iscurilo, izgubilo svaki legitimitet i legalitet i svo njegovo ‘’argumentacijsko’ nasljeđe koje, između ostalog, uključuje i spomenik-mauzolej ‘’Dolina palih’’, u kome su tobože konsenzusom i dobrovoljno, tj. slobodno od strane njihovih porodica i nasljednika, sahranjeni svi poginuli iz španskog građanskog rata i đe je sve do evo malo manje od dvije godine bio sahranjen i sam Franko. Objašnjenja i opravdanja Frankove ideje o podizanju ‘’Dolina palih’’, dakle, izgubili su svaki racionalni osnov, jer su bili zapravo zasnovani na nedemokratskom, necivilizcijskom i totalitarističkom zloduhu, a upravo u njihove mengele naš premijer želi da nas vrati i sapne!? I ne samo to: on prosto ‘’previđa’’ jednostavnu činjenicu – Crna Gora nije što i Španija!? No, za svaku fan(t)a(s)tičnu ideju – bilo vjersku, nacionalnu, ideološku – važi ona makijavelistička: cilj ne bira sredstva!?  A ovđe je svakako cilj revizija istorije i revizija 9. maja 1945.g. kao Dana veličanstvene pobjede antifašizma nad fašizmom i kao Dana Evrope – uostalom, jedna od prvih javnih izjava Krivokapića kao mandatara je bila ona da se taj datum u Crnoj Gori više ne treba slaviti kao državni praznik, već 30. avgust lani kada je nova revizionistička parlamentarna većina u Crnoj Gori pobijedila i dobila vlast!?

Frankova ‘’Dolina palih’’ je podignuta (građena je od 1940 do 1959.) u vrijeme diktature, a u nas je srećom danas demokratija, iako sa brojnim i teškim izazovima. Akt o tobožnjem ‘’nacionalnom pomirenju’’ jednostranom i voluntarističkom odlukom o gradnji ‘’Doline palih’’ doveo je suštinski do novih podjela u španskom društvu, koje naravno u okolnostima diktature nijesu mogle doći javno do izražaja i iskaza. To je bilo zapravo novo nasilje ne samo nad živima, već i na mrtvima i dezavuisanje, falsifikovanje i vrijeđanje svih njihovih velikih slobodarskih, demokratskih, etičkih i civilizacijskih svetih životnih, idejnih, ideoloških i idealnih načela i stavova koji su ih vodili kroz borbu i žrtvovanje radi slobodne, srećnije i uspješnije budućnosti njihove zemlje, ali i čitave Evrope i svijeta. ‘’Dolina palih’’ je zapravo bila spomen očiglednih vrijeđanja čitavih generacija španskih antifašista i rodoljuba i ne samo španskih.

Evo kako je novinarka DW Kristina Burak viđela čin premještanja posmrtnih ostataka španskog diktatora Franciska Franka iz velikog mauzoleja nazvanog ‘’Dolina palih’’ oko kojeg su grobnice njegovih žrtava. ‘’To je istorijski korak za kulturu sećanja u Španiji’’, piše Burak i nastavlja: ‘’Mauzolej je izgrađen po Frankovoj želji, mahom prinudnim radom, kako bi tobože odao počast svim stradalima u građanskom ratu. Ali ta grobnica je postala mesto hodočašća za fašiste i ekstremne desničare. Ni po čemu nije bila mesto nacionalnog jedinstva, premda mnogi konzervativni političari i danas odbijaju da to uvide.

Takav mauzolej je bolna uvreda za Špance čiji su članovi porodice – uključujući i moje – tokom Franka bili proganjani jer misle drugačije, jer govore slobodno, jer se bore protiv nacionalno-katoličkih falangi. Previše puta su protivnici režima bili masovno streljani i bačeni u jame. Desetine hiljada su naknadno prebačene u grobnice kod spomenika.’’

 

I sada naš premijer hoće – umjesto da stvarno zacjeljuje rane time što će priznati nesporne istorijske činjenice i okolnosti – da stvara nove nesporazume, konflikte, da otvara nove rane i stvara nove podjele, a sve tobože u ime ‘’demokratije’’, ‘’budućnosti’’, ‘’izmirenja’’… I komunistički i postkomunistički, tzv. tranzicioni sistem vlasti u Crnoj Gori su praktično na civilizacijski i jedino razuman i valjan, human način doista i izmirili ‘’suprotstavljene’’ strane (zapravo samo dvije strane su bile: okupatori i njihove sluge i borci za slobodu) u Drugom svjetskom ratu na tlu naše zemlje. Tako je u Podgorici podignut spomenik svim (ne samo civilnim i ne samo domaćim već i njemačkim) poginulim žrtvama bombardovanja od strane saveznika tokom 1943. i 1944.g. (oko 2.000 civila i najmanje 700 njemačkih vojnika i 200 četnika), dakle, svim podgoričkim građanima i građankama-žrtvama savezničkih bombardovanja, praktično svima onima koji su se zadesili u gradu tokom mnogobrojnih bombardovanja i poginuli (među kojima je bilo i pripadnika četničkih snaga koje su bile stacionirane u gradu i njihovih porodica), ali i nazvan most na Ribnici po datumu – 5. maj 1944.g. – za koji se veže najcrnji podgorički dan kada je u savezničkom bombardovanju poginuo veliki broj podgoričana, među kojima je bilo i pripadnika ravnogorskog pokreta. Eto, prave naše junačke i čojstvene crnogorske kulture sjećanja koja ne zaboravlja nikoga i ništa, a ostavlja sve ljudsko i pošteno. Ali, da pošteno postane nepošteno i obrnuto – to se u Crnoj Gori nikada nije dešavalo i desilo. Zato je valjda i jedna od najdubljih podjela crnogorska ona na soja i nesoja i ta podjela – kao i kod svakog naroda – taj i svaki drugi slični veliki ideal, kriterijum za dobro i zlo i standard življenja ka kome se milenijumski teži uslov je da postoji i opstane Crna Gora. To svakako znaju i svi ovi stratezi revizije istorije, etničkog pripadništva i nacionalnog ponosa i časti, i što lakšeg utapanja u ‘’srpski svet’’, i što lakšeg gubljenja (multi)nacionalnog građanskog i državnog crnogorskog bića – što im je krajnji i najbitniji cilj.

 

Dakle, izmiriti se može samo na osnovu poštovanja nepobitnih istorijskih činjenica i na način kakav je civilizacijski jedino moguć i pristojan u ‘’pristojnom društvu’’ i naravno – izmiriti samo ono što se i može i da izmiriti!? Jer, ne mogu se nikako ‘’izmiriti’’ – jer to nije ni ljudski  ni moralno, ni evropski ni civilizacijski, uostalom dovoljno je viđeti kako se to radi u zemljama današnje Evropske Unije – i ‘’pomiriti’’ fašizam i antifašizam, borba za slobodu i služenje okupatorima-negatorima te iste slobode kao tipične kvislinške snage. Bio bi to svojevrsni cinizam i licemjerstvo potomaka svih onih heroja koji su dali živote za naše današnje i buduće živote u Crnoj Gori. Njihova borba bi bila uzaludna i mi ne bi smo imali što da više slavimo i sa čime da se ponosimo i opravdamo naše postojanje ako izjednačimo slobodu-domovinu i njenu izdaju, čast i sramotu, ljudskost i neljudskost, čojstvo i nečojstvo, moral i nemoral. Svi građani Crne Gore bi izgubili osnovni duh, uslov i motiv svog postojanja, pravo na elementarnu egzistenciju. To bi značilo kraj Crne Gore i kraj osnova i razloga njenog postojanja, kraj njene istorije i kraj njene milenijumske borbe za opstanak, nezavisnost i slobodu. To bi bila predaja i poraz. A u ime Crne Gore na to niko nema pravo. Ni sada ni dovijeka, tj. vječno.

 

A za sve vrste ‘’kvislinških snaga’’ dovoljan je, čini se, primjer i sudbina onog vrhovnog, tj. vođu, saradnika nacista u Norveškoj u toku Drugog svjetskog rata po kome su svi pojedinci i snage slične njemu i nazvane danas na svim stranama svijeta tako prepoznatljivim terminom – naime, kao: kvislinške snage!? U etici i tradiciji Crne Gore i (multi)nacionalnog crnogorskog naroda nije da drugačije postupa kako to predlaže naš aktuelni premijer. Nikako i nikada!? Dakle, naprotiv tome – upravo je Crna Gora kroz vjekove uvijek žigosala sve svoje izdajnike, a veličala svoje slobodare, patriote, junake i čojstvene, čojske ljude! Radi se o udruženim snagama morala i rodoljublja, herojstva i čojstva, jer jedno bez drugog ne ide. I sada da se to sve pogazi u ime otvorenog kleronacionalizma i zašto ne reći i klerofašizma, koji poput Frankovih fašista i ekstremnih desničara. nacionalno-katoličkih falangi, žele da sada i u budućnosti nastupaju na isti način i za iste račune i ciljeve, samo sa nešto malo izmijenjenim ‘’menijem’’ klero-nacionalističke ponude. Ta se izmjena zapravo odnosi najviše na velikosrpske nacionalno-pravoslavne, tj. četničke (ali i ljotićevske i nedićevske) i druge slične provenijencije paravojne falange koje su kako u Drugom svjetskom ratu tako i u ratu na porostoru bivše SFRJ od 1991-95, išle za tim da stvore etnički i vjerski čiste srpske i pravoslavne državne teritorije, ubijajući, ništeći, mučeći, omalovažavajući, vrijeđajući i negirajući čitave narodne i vjerske zajednice i populacije, samo zato što one imaju duboko usađeno slobodno svojstvo da kao slobodna bića slobodno iskazuju i opredjeljuju svoja uvjerenja i svoje stavove o svim društvenim i civilizacijskim pitanjima.  pa naravno i o sopstvenim etničkim, vjerskim i svim drugim građanskim habitusima. Sve bi to bilo i već sada jeste na udaru od zagovornika i stratega ‘’istorijske revizije’’ koji žele pošto-poto (na razne načine, kako veli naš premijer, Srbija na svoj, a mi na naš način!?) da ‘’pomiješaju lončiće’’ pa da izdaja i kvislinštvo postanu borba za slobodu i antifašizam, a antifašizam i slobodarstvo da se ‘’izjednače’’ sa ‘’drugim vidom’’ borbe ‘’protiv’’ okupatora, tj. četništvom, a u biti da mu se podrede i priznaju sopstveni poraz i pobjedu onih koje su, zajedno sa najprogresivnijim svjetskim zemljama, idejama, ljudima, pokretima i idealima, već jednom pobijedili, davši u toj borbi neizbrisivi pečat i doprinos i u odnosu na sopstvenu brojnost neuporedive žrtve!?

 

Želi naš premijer da stvori zapravo mjesto ‘’hodočašća za fašiste i ekstremne desničare’’, za sebe i ostalu bratiju svoje danas većinske parlamentarne skupine. Upravo to novo ‘’sveto’’ mjesto kako ga vidi naš aktuelni premijer, naravno da, kao i ono Frankovo na koje on misli, ni po čemu ne bi bilo ‘’mjesto nacionalnog jedinstva’’, već upravo nacionalnog razjedinjenja i poraza crnogorskog antifašizma, crnogorske slobode, crnogorskog državnog, građanskog i (multi)nacionalnog identiteta, crnogorske istorije i crnogorske budućnosti. Radi svega ovoga taj se scenario nikako ne bi smio dogoditi i ostvariti i sve odgovorne političke i društvene snage  u Crnoj Gori danas bi to morale znati. A suštinski, baš taj scenario da realizuje želi naš premijer sa svojim ‘’najnovijim’’ pogledima i ponudama svom ‘’dragom narodu’’ od njega kao prvog apostola i od svih drugih apostola, tj. ”divnih predstavnika Vlade Crne Gore”. Sve divota do divote, a zapravo – sve grozota do grozote!?