Tako vječno, a uzaludno, kako to Vito često podvlači: ima-nema-ima-nema ili ponovo-opet-kao prije, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla, ni život, ni smrt, ni put, ni drum, ni ljepota, ni priroda, ni smisao!, ni red, ni poredak, ni ljubav, ni patnja, ni tuga, ni očaj, ni bol, ni nada, ni radost, ni sreća. Dok god postoje ljudi postoji makar i do kraja nepotrošena i konačno još uvijek ne-izgubljena mogućnost da, ipak, nije sve uzaludno, kako pokazuju i sljedeći stihovi iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”: ‘’… “Čitav svijet, bezljudan i nijem, / sjetiće se ljudi nekadašnjih, / i onako uzaludno lijep / zažaliće za očima našim. // Poželjeće ljudsku riječ glasnu, / parče srca grlom otrgnuto, / da razbije tišinu opasnu / i vrijeme sporo i besputno. // A odnekud, iz tišine trave, / ko bogovi molitvom dozvani, / ponovo će ljudi da se jave / i osmisle svijet uspavani. ...”

Reprezentativni primjer za poeziju vječnog vraćanja istoga je svakako pjesma “Povratak” Dobriše Cesarića: ‘’Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim. // U moru života što vječito kipi, / Što vječito hlapi, / Stvaraju se opet, sastaju se opet / Možda iste kapi - / I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, / Jedna vječnost pusta, / Mogla bi se opet u poljupcu naći / Neka ista usta. // Možda ćeš se jednom uveče pojavit / Prekrasna, u plavom, / Ne sluteći da si svoju svjetlost lila / Mojom davnom javom, / I ja, koji pišem srcem punim tebe / Ove čudne rime, / Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, / Niti tvoje ime! // Pa ako i duša u tom trenutku / Svoje uho napne, / Sigurnim će glasom zaglušiti razum / Sve što slutnja šapne; / Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom / Poglédat ko stranci, / Bez imalo svijesti koliko nas vežu / Neki stari lanci. // No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće / Ko sunce u krugu, / I nosi nam opet ono što je bilo: / I radost, i tugu. / I sinut će oči, naći će se ruke, / A srca se dići - / I slijepi za stope bivšega života / Njima ćemo ići.

- - - - - - - - - -

- - - - - - - - - -

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim.‘’

U svakom od proživljenih i minulih – nikad nepovratno jer opet nadođu i traju do nestanka ali samo do novog postanka! – života, Vito konstatuje i podsjeća nas da “ponekad neki trag nas sjeti” (ili kako viđosmo kod Cesarića: ''trak istine'' ili ''sanje''), da smo već bili u tom sadašnjem, sada živućem a prošlom i opet uskrslom i onom što nas tek čeka, slućenom budućem živiotu,”da smo već, možda, prošli tuda”. I uvijek tada, na tragu toga traga – vječnog traga koji nas mami i začarava, nudeći nam iluziju spasa i slatki, gorki, smiješni, tužni, komični, tragični, privid smisla življenja – mi uzalud naravno, ali uporno pokušavamo da ga sagledamo, identifikujemo, označimo, imenujemo, otvorimo, objasnimo i shvatimo, te tako prenesemo i do nas samih i do svih drugih.

                                           Nastavlja se